Moskovski taksi: Mala bara – puno krokodila

U Moskvi vlada žestok rat između tradicionalnih taksista i vozača koji taksiraju koristeći mobilne aplikacije. Ovaj novi vid pružanja prevoznih usluga doprinosi drastičnom smanjenju troškova vožnje a “klasični” taksisti kažu da je postalo nemoguće raditi, prenosi The Moscow Times.

Cena usluga koje u Moskvi nudi Uber i druge slične onlajn taksi službe sada se takmiče, verovali ili ne – sa cenom javnog prevoza. I zato nije ni čudo što moskovski taksisti osećaju ogroman pritisak.

“Kako da gorivo, vozila i popravke poskupe i dostignu neku iole podnošljiv donji prag zarade, kada taksi usluge postaju sve jeftinije?”, pita se Aleksej Lukin koji pripada “staroj gardi” taksista. On je i osnivač jedne moskovske onlajn grupe tradicionalnih taksi prevoznika koja nastoji da se suprotstavi poslovima koje im „uzimaju“ Uber i njemu slične aplikacije za iznajmljivanje prevoza.

Kao i ostali taksisti širom sveta, i Aleksej je ljut i ogorčen. Ovog maja je učestvovao u organizovanju protestne vožnje tokom koje su on i njegove kolege blokirali centralnu saobraćajnicu „Baštenski prsten“ (Sadovoe Koljco, Садо́вое кольцо́)”, glavni put koji deli/ razgraničava centar ruske prestonice od njenih predgrađa.

Grupa koji je Lukin pokrenuo takođe ohrabruje i inicira ostale metode protesta, uključujući tu i uvođenje “tihih sati” tokom kojih on i drugi taksisti složno bojkutuju primanje naloga za vožnju od svojih aplikacijskih provajdera taksi usluga, kao što je, recimo, Uber.

Na korporativnom nivou, taksi udruženja kao što su to „Ujedinjeni ruski prevoznici“ (URP), predlažu korekcije minimalne naknade za usluge koje nude moskovska taksi udruženja. Ova organizacija je pripretila da će podneti zvaničnu žalbu Ruskom saveznom regulatoru za zaštitu konkurencije.

Izgleda, međutim, da nijedna od ovih mera za sada ne deluje. Udruženja taksista neuspešno pokušavaju da se izbore sa, kako kažu, agresivnom, „predatorskom“ cenom moskovskih onlajn taksi službi. Ali, za sada, građani Moskve su ti koji kao klijenti žanju sve prednosti nastale ovom situacijom. Cene taksi vožnji su u večitom padu, čekanja na vozilo sve su kraća, a sama vozila kao i vožnja sve su udobniji.

Fiksna tarifa

Tokom poslednja tri meseca, tri glavna aplikacijska taksija u Moskvi – Yandex, Gett i Uber – uveli su fiksne tarife. Prednost: Putnici znaju koja je cena i koliko će koštati vožnja pre no što uđu u auto, a ne postoji ni opasnost da vam nečuvene moskovske saobraćajne gužve drastično podižu troškove vožnje.

“Fiksne tarife su potpuno u korist putnika jer ih ni na koji način ne mogu neprijatno iznenaditi tokom same vožnje”, rekao je generalni direktor moskovske filijale Ubera Moskva Vitalij Bedarev.

U svom pisanom odgovoru magazinu Moscow Times (MT), pres-služba Jandeksa takođe je pohvalila nedavno uvedenu meru fiksne tarife. Korisnici Yandex-a u Moskvi primetili su i značajno kraće čekanje na voizilo (za 29%). Broj dnevnih vožnji koje taksisti realizuju tokom jednog dana takođe su porasli u proseku za 15 odsto, a objavljeno je i povećanje prosečne zarade koju taksisti imaju po satu vožnje.

Pored uvođenja fiksne stope, taksi-aplikacije nude i druge popuste za putnike a naknadu tj „kompenzaciju“ za same taksi-vozače. Uber je za Moscow Times izjavio da smanjuje neke tarife u sklopu svoje marketinške kampanje, čineći vožnju taksijem u Moskvi još pristupačnijom za putnike – i to „o svom trošku“. Dakle, Uber ulaže u povećanje tržišnog udela na moskovskom taksi-tržištu.

“Naravno, mi ne gubimo novac na sve naše vožnje”, rekao je Bedarev MT-u.

Njihovi konkurenti sada primenjuju istu logiku. Kao rezultat toga, Moskovljani odnedavno osećaju dodatno pojeftinjenje taksi usluga. Cena nekih vožnji u Uberu konkurentna je moskovskom javnom prevozu: metrou, tramvajima i autobusima.

Pa ipak, vozači su ti koji na kraju gube kako bi platili ceh sve veće cenovne pristupačnosti u Digitalnom dobu. Ekonomija deljenja pogodila je mnogobrojne struke i profesije pa sada tradicionalni moskovski taksisti nemaju vremena za pristojan obrok već jedu u hodu, najčešće “ciglice” (kesice s instant-supicama, rezancima i nečim nalik sosu). Ovo je u novije vreme oličenje borbe za opstanak moskovskog taksi vozača: pod stalnim pritiskom aplikacijskih službi za prevoz, oni sada nemaju vremena ni da pristojno ručaju, hraneći se gotovim i konzerviranim jelima.

“Radimo duplo više a zaradimo triput manje”, žali se Aleksej.

“Naš posao je u poslednja tri meseca postao još nesnosniji”, potvrđuje Mansurjon, koji je pre godinu dana počeo da radi kao moskovski Uber-taksista. On je prošle zime mogao da za 10 vožnji uzme 6.000 rubalja dnevno (110 dolara). Mansurjon kaže da sada mora da obavi 20 vožnji kako bi zaradio 3500-4000 rubalja.

Slobodno tržište: „Mala bara – puno krokodila“

Moskovski taksi-propisi su među najliberalnijima u svetu. Ne postoje fiksni minimalni troškovi ili regulativom zacrtane kvote. Taksi licencu je lako dobiti, što je članove tradicionalnih taksi sindikata i udruženja nagnalo da pokrenu pitanja bezbednosti u saobraćaju.

Moskovske gradske vlasti takođe su se (nenamerno) okoristile o tri najjača igrača u borbi za profitni taksi-kolač. Lokalni propisi su stvar politike, a političari u moskovskoj gradskoj zoni povećavaju troškove posedovanja i upotrebe automobila u gradu. Ulice su sve pretrpanije i na njima ima sve manje prostora, cene parking-mesta nastavljaju da rastu, baš kao i saobraćajne i parking kazne, ali… ne i cene taksi usluga.

Sa taksijima koji su sve praktičniji i pristupačniji, tradicionalni “ciganski” tj. nelegalni taksisti koji voze „na kvaku“ za smešno malu naknadu praktično su nestali sa moskovskih ulica. U Moskvi, gradu sa 15 miliona stanovnika, posedovanje automobila više nije potrebno.

Gledano iz ove perspektive, izgleda da Moskva sve više i više liči na zapadne metropole. Stoga i nije čudo što prolazi kroz iste probleme i razdore od kojih pate i druge svetske metropole; na delu je, zapravo, globalna bitka na život i smrt između tradicionalnih taksista i aplikacija za taksi-usluge. Ali, za razliku od, recimo, Francuske – čija je nacionalna vlada raskrstila sa klasičnim taksistima ali takođe i pritegla Uber suzbivši ga kao nelojalnu konkurenciju – ruski regulatori tržišta taksi uslugama uveliko se klone bilo kakvog “konflikta”.

“Problem predatorskih cena koje nameću provajderi taksi-aplikacija postaje sve kritičniji i zahteva regulatorni odgovor”, rekao je Bogdan Konošenko, vlasnik jednog od mnogobrojnih taksi udruženja i član moskovske trgovinske komore. Konošenko predlaže da se aplikacijama za taksi prevoz zabrani subvencionisanje njihovih vozača. Bez dodatnih plaćanja prema vozačima koje digitalne taksi kompanije trenutno pružaju, tržište će se stabilizovati a cena tarife biće fer, kaže on. U suprotnom, ko god da pobedi u ovom ratu cena i osvoji monopolski položaj na tržištu, moraće da nadoknadi prethodna ulaganja u rušenje cena prevoza.

Uber je do sada odbacivao ovaj predlog. “Ovo je čudan predlog”, kaže Bedarov. “Zašto bi neko zabranjivao nešto što ide u prilog vozača?”

U ovom trenutku, monopolizacija moskovskog tržišta taksi uslugama deluje kao zastrašujuća priča, kaže Mihail Blinkin, šef Instituta za saobraćajnu ekonomiju na Višoj ekonomskoj školi. Ali, neregulisano (ili, bolje rečeno, “preslobodno”) moskovsko tržište može imati i samokorektivno delovanje. “Onog trenutka kada klijenti osete da cene taksi usluga ne odražavaju stvarno stanje stvari, moskovski „ciganski taksi“ lako bi mogao ponovo osvanuti na ulicama, čime bi se ponovo obezbedila trenutno narušena ravnoteža”, kaže on.

Takođe, nema indicija da će savezne ili lokalne vlasti zatražiti povećanje regulative. Dakle, verovatniji scenario je da će cene moskovskog taksija biti još niže nego što su sada, što će vršiti dodatni pritisak na vozače. Dobro je poznata činjenica da ruska privreda trpi od državne kontrole a i od teškog oblika korupcije. Međutim, moskovsko taksi tržište izgleda da je ovde nešto posebno: sa neverovatnom konkurencijom i minimalnim regulatornim uplivom države, ruska prestonica čini se kao savršeni mikrokosmos jedne Rusije koja postaje ekonomski liberalna.

 

Ovo može biti odgovor na pitanje i dileme nesretnog Alekseja Lukina.

 

The Moscow Times

Tužni, nezdravi život poslovnih putnika

Mnogi od nas su se našli u situaciji kako prijateljima i kolegama pokušavaju da objasne da poslovna putovanja nisu tako zabavna i glamurozna kao što to, u prvi mah uzgleda. Konačno, postoje i dokazi koji podržavaju ovaj naš osećaj, donosi londonski magazin The Economist.

01

Istraživači sa britanskog Univerziteta u Sariju i Lineovog Univerziteta u Švedskoj su objavili novu studiju naglašavajući u njoj ono što su nazvali “mračnijom stranom hipermobilnosti”. Jer, “hipermobilnost” je situacija u kojoj se – uglavnom ali ne i isključivo – nalaze poslovni putnici: hipermobilna osoba poprimila je određeni “statusni pečat” u savremenom društvu, postigavši da njeno kretanje planetom identifikujemo sa ovozemaljskim uživanima. Ovo je učinilo da “hipermobilac” svojim putovanjima i porukama-fotografijama na društvenim medijima kod drugih izaziva zavist. Međutim, istraživači upozoravaju da, “dok su aspekti glamurizacije hipermobilnosti sveprisutni u našim životima, postoji i zlokobna ćutnja povezana s njenom tamnom stranom”.

07Studija koja sintetizuje postojeća istraživanja o efektima čestih putovanja ustanovila je tri vrste komplikacija od kojih pate današnji hiperputnici: fiziološke, psihološko-emocionalne i socijalne. Fiziološki efekti su najočigledniji. Džet-leg je problem kojeg hiper-putnici najbolje poznaju, mada ni oni, i pored svega, ne mogu predvideti neke od kobnijih, a možda ne tako učestalih, potencijalnih posledica kao što je ubrzavanje starenja ili povećanje rizika od srčanog i moždanog udara. Tu je, zatim, opasnost od tromboze dubokih vena, izloženost virusima i mikroorganizmima kao i zračenju, na čijem se udaru nalaze svi koji lete više od 135.000 kilometara godišnje (recimo, od Njujorka do Sijetla i nazad na svake tri sedmice, ili od Njujorka do Tokija i nazad sedam puta godišnje), premašujući time fiziološki regulatorni prag za bezbednu izloženost radijaciji. I, na kraju, naravno, poslovni putnici imaju tendenciju da manje vežbaju, kao i da se hrane nezdravije od onih koji borave na samo jednom mestu.

06Psihološki i emotivni ceh kojeg plaćaju oni koji veoma često putuju poslom je u neku ruku više apstraktan, premda isto tako realan. Iskustvo čestog letenja doprinosi da hiperputnici podlegnu “putnoj dezorijentaciji”, prečesto menjajući mesta boravka i vremenske zone. Oni, takođe, pate od stresa prouzrokovanog osećajem pretrpanosti poslom za kojim, kako misle, uvek kaskaju: s obzirom da “vreme provedeno u putovanju retko može nadomestiti smanjenje opterećenja, kao i to da mogu postojati strahovanja u vezi s poslom koji nastavlja da se akumulira (npr. ‘inbox vaše elektronske pošte je uvek preopterećen novim porukama koje nikada ne uspevate da pročitate’) za vreme dok ste odsutni”. Usled udaljenosti i odvojenosti od porodice i prijatelja,”hipermobilnost često indukuje iskustvo izolacije i usamljenosti”, pišu autori ove studije. Akumulirano dejstvo stresova nastalih putovanjima može biti i te kako prisutno: Jedna studija rađena na 10.000 zaposlenih u Svetskoj banci utvrdila je da kod onih koji su hipermobilni postoje triput veće šanse za odalazak kod doktora iz psiholoških razloga.

A tu su, napokon, i posledice po društveni život i okolinu. Brakovi pate usled međusobne udaljenosti partnera, kao što je to već pokazalo ponašanje kod dece. Štaviše, međuljudski odnosi imaju tendenciju da prerastu u nejednakost pri ispunjavanju dužnosti, jer je partner koji ostaje kod kuće primoran da na sebe preuzme više obaveza u domaćinstvu. Tu je i polni disparitet, jer je većina poslovnih putnika muškog pola. Jedna anketa hotelskog lanca Accor iz 2011. godine, rađena na uzorku azijskih poslovnih putnika, utvrdila je kako gotovo “okruglo” tri četvrtine (74%) svih poslovnih putnika čine muškarci. Po svemu sudeći, poslednja sveobuhvatna istraživanja američkih poslovnih putnika rađena je 2002. godine, kada je utvrđeno da je 77% muškaraca letelo poslom – dok su Amerikanke bile znatno manje zastupljene – manje od četvrtine. I prijateljstva se, takođe, kvare i raskidaju s obzirom da hipermobilni poslovni putnik “žrtvuje svoje dotad uobičajene društvene aktivnosti i prioritete na lokalu, zarad boravka u užem krugu porodice pri povratku s putovanja”.

10Naravno da su ovi uticaji ublaženi činjenicom da neproporcionalno “padaju” na teret onog segmenta populacije kome u karijeri već ide prilično dobro. “Mobilna elita” često ima veće prihode i pristup boljoj zdravstvenoj zaštiti od ostatka stanovništva. Prema jednoj studiji, u Švedskoj 3% stanovništva učestvuje s jednom četvrtinom u međunarodnim putovanjima, dok u 5% francuskih hiperputnika u međunarodnom saobraćaju “odradi” čak polovinu ukupnih godišnjih putovanja svih Francuza.

02Ovo, dakle, mogu biti problemi jednog procenta ukupnog broja stanovništva (ili 3%, odnosno 5%). Bez obzira na ovako mali procenat, ovi problemi su i te kako prisutni i destruktivni. U svakom slučaju, možda ćete i dalje osećati izvesnu ljubomoru pri pogledu na fotose vašeg kolege-prijatelja-poznanika koji je na svoj Instagram okačio gomilu prizora uživanja u egzotičnim jelima i nedostižnim atrakcijama. Ipak, nakon čitanja ove priče, možda ćete imati barem neku utehu: imaćete, takođe, i manje briga i problema prouzrokovanih prečestim putovanjima.