10 startapova sa Balkana koje treba imati u vidu u 2019. (a i posle)

Pinterest

Makedonija, Hrvatska, Albanija, Srbija, Kosovo, Bugarska, Bosna i Hercegovina – ovaj krševiti region koji se devedesetih „usitnio“ na nekoliko novih država retko je na startaperskom radaru, ali ga definitivno ne treba izostaviti. Ekosistemi u svakoj zemlji polako se oblikuju, potpomognuti vladinim inicijativama, zasnivanjem udruženja s rizičnim kapitalom kao i udruženjima poslovnih anđela, regionalnim tehnološkim konferencijama i pričama o uspehu početničkih kompanija. Poznati po velikom tehničkom talentu i ambicioznoj mladoj populaciji, možda ćete narednih godina čuti mnogo više startap priča iz regiona “Jugoistočne Evrope“. A dotle, evo 10 startup firmi „sa brdovitog Balkana“ koje su sebi već izgradile ime.

FindMeCure – nazvan još i „Google za klinička ispitivanja“, ovo je još jedan u nizu uspešnih startapa nastalih kao rezultat mentorskog programa diplomaca londonskog akceleratora Techstars (Techstars London Accelerator). On povezuje pacijente koji traže inovativne zdravstvene tretmane sa farmaceutskim kompanijama koje od učesnika traže da se pridruže kliničkim ispitivanjima putem njihove “pametne” platforme za pretraživanje. Osnovan 2015. godine u Sofiji i podržan od strane kompanije LAUNCHub Ventures, startup firma FindMeCure revolucioniše pristup kliničkim ispitivanjima i spašava živote širom sveta.

Gideon Brothers – Osnovan 2017. godine, ovaj hrvatski startup razvija robote na AI pogon za razne industrijske aplikacije. Podržani od Estonca Taaveta Hinrikusa, osnivača firme-aplikacije za transfer novca TransferWise (i ne manje bitno, nekadašnjeg prvog uposlenika u kompaniji Skype), Gideonov prvi proizvod je autonomno vozilo za unutrašnji (indoor) transport namenjeno za logističke i proizvodne svrhe. „Braća Gideon“ su osvojila prestižnu informatičko-poslovnu nagradu „Evropska AI zvezda u usponu“ (European AI Rising Star) na londonskom Forumu osnivača (Founders Forum) u junu 2018. godine.

Hunch – srpski startup Hunch je kompanija koja se bavi oglašavanjem tj reklamiranjem kroz SaaS tehnologiju koja pomaže preduzećima u realizaciji automatizovanih, optimizovanih i personalizovanih oglasa, namenjenih prvenstveno korisnicima na vodećim digitalnim reklamnim platformama kao što su Facebook, AdWords, Instagram, Twitter i LinkedIn. Osnovan 2016. godine, ovaj startap za usluge automatizovanog oglašavanja već pomaže brendovima poput Viblija, Grinpisa ili Dajsa (Weebly, Greenpeace, Dice). Svoj FM grade rastom platforme i sticanjem svojih kupaca na mreži (FM, Facility management, upravljanje usmereno na efikasno pružanje usluga podrške organizacijama/klijentima koje opslužuju).

Koola razvija platformu za prediktivno održavanje AI i mašinskog učenja u „radnom  hodu“, i pre svega je namenjen auto-dilerima tj trgovcima vozilima. Platforma pruža raznovrsne usluge (mogućnosti servisiranja, izveštaje o padu sistema, greškama kod motora, čak i mogućnostima-informacijama koje doprinose boljem poslovanju i prihodovanju); uz to, platforma još povećava zadržavanje kupaca, njihovu satisfakciju i prihode nastale trgovinom. Podržana ABC Accelerator-om, Koola proširuje svoje usluge na upravljanje voznim parkom (usluga opsluživanja više vozila); ovaj „pametni“ startap ima svoja sedišta u Sarajevu i Delaveru (SAD).

Nasekomo je agro-biotehnološki start-up iz Sofije čija inovativna tehnologija omogućava pretvaranje organskog otpada u alternativni izvor proteina koji se potom koristi za ishranu ribe i stoke. Startup se bavi rešenjima za prehrambeni otpad i nastoji da iskoristi insekte kao izvor „goriva“ (tj. energije), stvarajući održivi izvor hranljivih proteina. Osnovan 2017. godine, Nasekomo je u junu 2018. prikupio milion evra početnog kapitala (seed round).

Sentinel Marine Solutions – Vlasnici brodica i kompanije za iznajmljivanje plovila imaju ograničene mogućnosti nadgledanja i kontrole svojih plovila. Osnovan 2015. godine i sa sedištem u Vodnjanu, Hrvatska, Sentinel Marine Solutions razvija platformu za održavanje i logistiku plovila, pružajući lokaciju broda (praćenje flote), njegovo “zdravlje” tj stanje plovila (baterije, pogon, navigacija itd.) i informacije o aktivnostima (posete benzinskim stanicama, ETA, opasna područja itd.). Nagrađen od strane CESA-e kao „najbolji IoT startup“ i podržan od strane venčer-investitora, Sentinel transformiše brodsku industriju.

Softmogul je razvio alat za upravljanje softverom zasnovanim na cloud-uslugama (izmeštenog čuvanja podataka) za hotele i druge smeštajne objekte, pomažući im da svoje poslovanje učine ekonomičnijim. Karakteristike uključuju sistem upravljanja imovinom, prodajna mesta (point-of-sale, mesto na kome se obavlja maloprodajna transakcija), vođenje domaćinstva, upravljanje događajima i rezervacijama, upravljanje vašim platnim kanalima (prometom) i platno posredovanje (Payment Gateway). Ovaj „Plug & Play“ akcelerator je jedan od najvećih startapa u Albaniji a svoje kancelarije ima i u SAD-u.

Agremo – beogradski Agremo je razvio platformu za analizu poljoprivrednih senzora i slikovnu analizu za operatore koji opslužuju bespilotne letelice (dronove) i daljinske senzore. Koristeći vazdušne snimke, AI, „računarski vid“ i mašinsko učenje, Agremo pomaže agro-preduzećima da ostvare održivu proizvodnju, poboljšaju svoje prinose i snize troškove proizvodnje. Osnovan 2015. godine i podržan od South Central Ventures, Agremo uvodi digitalnu transformaciju u poljoprivredi.

Alchemy Cloud – Fond za preduzetničke inovacije (Enterprise Innovation Fund) je 2016. uložio 300.000 evra u srpski startup „dryTools“. Godinu dana kasnije spojili su se sa kompanijom Alchemy čije je sedište u Silicijumskoj dolini, kako bi dalje radili na svom akceleratorskom softveru u hemiji (Chemistry Acceleration Software), pomažući hemijskim kompanijama da povećaju laboratorijske kapacitete, ubrzaju inovacije u hemiji i povećaju prodaju. Startup je sa sedištem u Novom Sadu, a nedavno je otvorio kancelariju u San Francisku.

EmbedSocial – Osnovan 2016. godine, ovaj start-up iz Skoplja predstavlja potpuno automatizovanu SaaS platformu koja pomaže kompanijama da poboljšaju svoje veb stranice, ponovo koriste sadržaj sa društvenih medija i povećaju veb-konverzije. Funkcije uključuju 1. EmbedAlbum, generator svih vaših fotografija na društvenim medijima; 2. EmbedReviews, sakupljač vaših mrežnih recenzija na bilo kojem vebsajtu, 3. EmbedFeed, agregator feedova na društvenim mrežama, i 4.  EmbedStories, alatku za Instagram-priče. Inače, jedan od najpopularnijih oblika računarstva u oblaku je softver kao usluga SaaS (Software as-a-Service), definisan kao model distribucije softvera u kojem provajder usluga ugošćava aplikacije za kupce i čini ih dostupnim ovim korisnicima putem interneta. SaaS je jedna od tri glavne kategorije usluga u oblaku, zajedno sa infrastrukturom kao uslugom (IaaS – Infrastructure as a Service) i platformom kao uslugom (PaaS – Platform as a Service). S obzirom na jednostavnost pristupa, SaaS je postao zajednički model isporuke za mnoge vrste poslovnih aplikacija i uključen je u strategiju isporuke proizvođača softvera. Na raspolaganju su SaaS ponude za razne poslovne aplikacije, uključujući elektronsku poštu i saradnju, upravljanje odnosima s kupcima (CRM – customer relationship management), obradu plata i platnog prometa, upravljanje prodajom, upravljanje ljudskim resursima, finansijsko upravljanje, upravljanje bazom podataka, planiranje resursa preduzeća (ERP – enterprise resourcing planning), upravljanje sadržajem i uređivanje dokumenata i upravljanje njima.

Uzgred: Ako ste korporacija ili investitor koji traže uzbudljive startapere na određenom tržištu radi potencijalne investicije ili kupovine, pogledajte više na linku za Startup Sourcing Service.

 

EU-Startups.com

10 startups to look out for in the Balkans in 2019 and beyond

Istorija kao slon u sobi

08

SRPSKA LABORATORIJA SEĆANJA

Gde počinje savremena srpska istorija? I koje mesto u njoj zauzima jugoslovensko nasleđe? Da li razgovori o sećanju i zaboravu u post-konfliktnim društvima uopšte imaju smisla? Sa ovim pitanjima sam otišla iz Srbije u oktobru 2016. Pre 6 godina sam pošla na studijska putovanja o kulturi sećanja po celom post-jugoslovenskom prostoru u organizaciji Memory Laba (Laboratorije sećanja), edukacijske mreže koja se bavi temom kulturnog savladavanja prošlosti u zapadnoj Evropi i na zapadnom Balkanu. Od našeg prvog susreta u Sarajevu 2010. godine, nas 40 aktivista i analitičara smo zajedno putovali i istraživali kako društva u zapadnoj Evropi i na zapadnom Balkanu predstavljaju svoju istoriju. Posetili smo Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Francusku, Nemačku i nemačko-poljsku granicu, Kosovo, Makedoniju, Belgiju, a 2016. smo stigli u Srbiju.

28Svake godine, tih 5 jesenjih dana provedenih sa ljudima iz Laboratorije sećanja za mene su bili puni intenzivnih doživljaja. Ali istraživanje u Srbiji je bilo drugačije: tu sam se suočila sa ogromnom prazninom. Prvog dana u Beogradu imali smo 3 predavanja o društvenoj istoriji Srbije. Uvodni referat je održala istraživačica sa Instituta za noviju istoriju Srbije, pod naslovom „Savremena istorija Srbije sa posebnim osvrtom na period od 2. svetskog rata do danas“.

Istoričarka nam je objasnila da se geografski nalazimo na ušću dveju reka, Save i Dunava, koje su vekovima razgraničavale dve suparničke imperije: Austrougarsku monarhiju i Osmansko carstvo. Polaznu tačku „savremene istorije Srbije“ ona je označila kao mesto spajanja ovih dveju kultura. Izborom reka kao metafore za istoriju ona nam je ukazala na fluidnost i neprekidnu promenu kao ključne osobine srpske istorije.

Prvi važan datum koji je pomenula bilo je osnivanje Jugoslavije 1918. (tada još Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca). Posle njenog pada, detaljno nam je objasnila specifičnosti Titove socijalističke Jugoslavije (društvena svojina, samoupravljanje, pokret nesvrstanih). Svoje izlaganje je završila sledećom napomenom: „Iako sva post-jugoslovenska društva imaju svoje specifičnosti, među njima ima i mnogo sličnosti.“

00

Ne sećam da li je istoričarka uopšte pomenula reč „Srbija“ u celom svom izlaganju”. Predstavila nam je savremenu istoriju Srbije kao prazninu. Nije spomenula pad predsednika Socijalističke partije Srbije, Slobodana Miloševića, niti atentat na demokratskog premijera Zorana Đinđića u martu 2003. Ni referendum kojim se Crna Gora odvojila od Srbije 2006. ili proglašavanje nezavisnosti Kosova 2008. nisu našli mesta u njenoj „savremenoj istoriji Srbije“. Od tolikog prećutkivanja, savremena istorija Srbije je narasla do ogromnog „slona u sobi” – on je tu, ali svi se prave da ga ne vide.

09Ona je govorila ljudima iz BiH, Hrvatske, Srbije, Makedonije, Kosova i zemalja zapadne Evrope. Možda bi njena prezentacija bila drugačija pred drugom publikom. Možda je procenila da je narativ o socijalističkoj Jugoslaviji najsigurniji način da se izbegne rasprava o ratovima iz devedesetih godina prošlog veka. Neko iz publike je pitao za nedavnu rehabilitaciju generala Draže Mihailovića. Tokom 2. svetskog rata on je bio vođa srpskog nacionalističkog pokreta, poznatijeg kao četnički pokret. Na početku rata četnici su se borili protiv nemačkog okupatora, ali su se ubrzo okrenuli protiv Titovih partizana i nesrpskog stanovništva. Njihov cilj je bila „homogena Srbija”.[1] Posle rata, Mihailoviću je bilo suđeno za izdaju i ratne zločine, bio je proglašen krivim i streljan. U maju 2015. Vrhovni sud u Beogradu proglasio je presudu iz 1946. nevažećom i presudio da suđenje Mihailoviću nije bilo pravično, već ideološki pristrasno.

Tokom ovog kontroverznog procesa koji se nije bavio time da li je Mihailović zaista počinio zločine za koje osuđen, nego više time da li je sudski proces bio pravovaljan, konsultovano je mnogo istoričara. Kolega naše predavačice iz Instituta za noviju istoriju je podržao ovu simbolički važnu rehabilitaciju. Naša istoričarka je objasnila: „Ovde ćete naći sve vrste istoričara koji će vam potvrditi svaku istinu“. Pomislila sam: „Sve znači ništa“. Ako svaki istoričar može da tvrdi bilo šta, istorija kao nauka gubi svoju svrhu naše orijentacije u vremenu. Ako njen sadržaj može biti bilo šta, onda kao posledicu imamo dezorijentaciju društva.

I ja sam bila dezorijentisana posle ovog predavanja o „savremenoj istoriji Srbije“. Ali zahvaljujući njemu sam shvatila važnu distinkciju: da socijalistička Jugoslavija i nacionalistički četnički pokret iz Drugog svetskog rata danas stoje u potpunoj suprotnosti. Titova Jugoslavija je bila protiv nacionalizma i fašizma, a četnički pokret je simbolizovao veliku, monarhističku Srbiju, nacionalizam i saradnju sa fašistima. Možda je savremena srpska istorija zaista nemoguća misija, ako njena izgradnja počiva na takvim protivrečnostima.

17

Neobični kontinuitet jugoslovenstva

Moj utisak je bio da ako se hvali četnički pokret onda je to zbog toga što jasno izražava srpstvo. Taj jasan naglasak na srpstvu je važan u kontekstu suprotstavljanja neobičnom kontinuitetu jugoslovenstva. Srbija nije svojevoljno izašla iz Jugoslavije. Naprotiv, Milošević je izgrađivao Jugoslaviju sa namerom da, kako bi to rekao Tramp, „opet učini Srbiju velikom“. Jugoslavija se nije raspala samo zbog ratova već i zbog demokratskih promena. Prvo su bili izbori, pa tek onda ratovi. Na kraju tog procesa, ustavnim promenama je tiho i konačno prestala da postoji poslednja državna konstrukcija koja je nosila ime Jugoslavija: u februaru 2003. Savezna Republika Jugoslavija postala je Državna zajednica Srbija i Crna Gora.

18Posle svega, Srbija je preostala kao neka vrsta nevoljnog jugoslovenskog ostatka, pošto su svi ostali u međuvremenu napravili svoje male, nezavisne države. Nenad Dimitrijević je odatle zaključio da „srpski nacionalni identitet više ne postoji. Projekat koji je bio usmeren na homogenizovanje svih Srba u „Veliko Jedno” u potpunosti je uništio naciju“.[2]

U svakom slučaju, opet imamo zemlju pod imenom Srbija, mada je ona „uvek nekako ostajala nedovršena“, kako kaže istoričarka Dubravka Stojanović. Uništena nacija u nedovršenoj državi pretvara svoju istoriju u prazninu. To zvuči logično, ali za stanovnike Srbije je ravno katastrofi.

0000

Biti Srbin/Srpkinja

Memory Lab ne posećuje samo muzeje i spomenike, već i reflektuje šta ova iskustva prenose. Mi smo i analitičari sećanja i aktivni posmatrači. U pitanju je antropološki pristup gde je istraživač istovremeno i deo proučavanog procesa. On u opis svog problema uključuje i refleksiju sopstvene pozicije u njemu. Svi mi smo u isto vreme i zamorčići i naučnici Memory Laba.

19Ponekad imamo rasprave u manjim grupama. U Beogradu smo u takvoj grupi dobili zadatak da opišemo svoj odnos prema Srbiji. Jedna učesnica iz srpske nevladine organizacije za ljudska prava je objasnila: „Osećam se odsečeno od Srbije. Ne mogu da se identifikujem sa njom, jer ne prihvatam zvanični nacionalistički narativ“. Jedna druga učesnica je rekla: “Namučila sam se da bih postala Srpkinja“. Njen problem je bio konstruisanje identiteta kroz negaciju. Otkrila je argumente koji su joj omogućili da se oseća prijatno govoreći: „Ja sam Srpkinja“. Kroz tu pripadnost ona prihvata odgovornost da transformiše značenje toga biti Srpkinja na način koji joj je prihvatljiv. Ona želi da spreči da negiranjem svog srpskog identiteta zbog dominantnih nacionalističkih stremljenja – zanemari njegove poželjnije karakteristike koje se ne uklapaju u zvanični stereotip. Zato ona izbegava raskid sa svojim srpskim identitetom i teži tome da premosti njegove antagonizme.

04Jedna učesnica, nastavnica jezika i književnosti u Srbiji, iznela je opasku: “Pre rata sam bila Jugoslovenka. Danas odbijam da se identifikujem sa državom ili nacijom“. Zato ona svoj predmet definiše kao „jezik i književnost“, kako bi mogla da predaje i književnost iz ostatka Jugoslavije. Jedan LGBT+ aktivista je izjavio: „Ne govorim to inače, ali ja sam Srpkinja. Moja porodica je sa Kosova. Kada sam svojoj majci rekao da sam trans-gender, ona nije razumela. Onda sam joj objasnio: „Rođena sam kao žensko, ali se ne osećam kao žena. To je kao da se rodiš kao Srpkinja, ali se ne osećaš tako“. Aktivista je hteo da pokaže koliko je identitet takođe izbor shvaćen kao priznavanje određenih atributa. Na njegovo iznenađenje, majka je prihvatila to što se on ne oseća kao žena, ali ne i njegovo odbijanje da bude Srpkinja.

Shvatila sam da svim ovim ljudima nije problem da budu Srbi, već to što biti Srbin podrazumeva velika pojednostavljenja identiteta. Dubravka Stojanović tvrdi da je taj monizam ili anti-pluralizam glavni problem srpskog društva. Ipak, ona priznaje da je upravo to jedan od retkih kontinuiteta u razvoju srpskog identiteta.[3]

0001

To oslikava ključnu dilemu: identitet djeluje kao konstruisanje kontinuiteta.[4] Ali šta ako neka prošlost sadrži više lomova nego kontinuiteta? Amplitude preloma i promena u prošlosti Srbije možda objašnjavaju moć antipluralističke argumentacije i privlačnost uprošćenog narativa koji možemo nazvati „istinski srpskim“.

20Ali shvatiti argument ne znači i njegovo opravdanje. Ako identitet posmatramo kao izgrađeni kontinuitet, onda imamo više prostora za odluke, kao što pokazuje diskusija u našoj grupi. A ako ima prostora za odluke, ima ga i za promene. Samo izgleda da je mnogim ljudima u Srbiji dosta promena, posle svih ratova, hiperinflacije i sankcija koji su ekonomski i politički uzdrmali ovu zemlju.[5]

Možda je ipak moguća alternativa pluralističke Srbije? Pri tome ne mislim na stvaranje nove Jugoslavije. Pluralizam ovde ne treba izjednačiti sa nestalom, multinacionalnom Titovom Jugoslavijom. Mnogi ljudi koji su živeli u Jugoslaviji gaje prema njoj velike simpatije.[6] Ali ipak mislim da je izjednačavanje pluralizma sa Jugoslavijom zamka. Bojim se da razumevanje jugoslovenstva kao oblika građanskog otpora nacionalizmu samo pojačava parališuće antagonizme.[7] Povezivanje antinacionalizma, antifašizma i antikapitalizma sa Jugoslavijom samo obnavlja već davno izgubljenu ideološku bitku.

29

Pravi Drugi

30Da bismo izbegli zamku ovog ukorenjenog istorijskog antagonizma, treba uzeti u obzir jedan drugi ključni deo formiranja identiteta, a to je definisanje sebe u poređenju sa drugima. U ovom kontekstu, način na koji se u Srbiji gradi „drugi“ postaje veoma važan. Sa Memory Lab grupom posetila sam Muzej istorije Jugoslavije. Muzej je napravljen u doba Jugoslavije povodom Titovog 70. rođendana kao poklon grada Beograda. Ovaj kompleks sadrži nekoliko muzeja i neke stambene objekte. Nakon smrti vođe 1980. osnovan je memorijalni centar pod nazivom Kuća cveća, koji je deo ovog muzeja. Na tom mestu su sahranjeni Josip Broz Tito i njegova supruga Jovanka. U međuvremenu je ovo mesto postalo neka vrsta svetilišta.

Od 2013. Muzej istorije Jugoslavije je definisan kao kulturna institucija od nacionalnog značaja. Po meni, to znači izlazak iz zamke istorijskog antagonizma, jer se priznaje da je jugoslovensko iskustvo deo srpskog identiteta. Jugoslavija je prestala da bude Drugi i postala deo same Srbije.

32Dakle, ako je jugoslovensko iskustvo važna komponenta srpskog identiteta, kako su onda definisani ostali? Kada nam je kustos Muzeja istorije Jugoslavije rekao da su 80% posetilaca muzeja stranci, pomislila sam na francuske, američke, poljske i ruske turiste u potrazi za izložbom o jugoslovenskoj istoriji. Pitala sam se ko kupuje nostalgične majice, tašne i olovke sa oznakama Jugoslavije u prodavnici muzeja. Onda sam se setila svoje kupovine autobuske karte Zagreb-Beograd, kada sam spontano stala ispred šaltera za domaće linije. Putovanje između Zagreba i Beograda za mene nije bilo međunarodno putovanje. To iskustvo mi je pomoglo da shvatim da su 80% „stranih posetilaca” muzeja verovatno pre svega turisti iz bivše Jugoslavije. Da li to znači da i bivši delovi Jugoslavije pripadaju onim Drugima nasuprot kojih Srbija definiše samu sebe?

Muzej Jugoslavije i dalje razvija svoju stalnu postavku. Tu se organizuju i tematske izložbe, kao na primer ona u Kući cveća koja se bavi Titovim kultom. Tu sam zatekla jedan eksponat koji ilustruje moje shvatanje savremene istorije Srbije kao praznine.

Jacqueline Nießer (Peščanik)

Gde se završavaju granice Evrope?

02

Evropu je u istoriji oblikovala dvostruka mreža odnosa: Evropa je, u svom začetku, ono što je hrišćanstvo učinilo za jedinstvo evropskog kulturnog područja, a potom Kalvinova i Luterova Reformacija. Ipak, Evropu su u ne manjoj meri činile i ideje, težnje i ideali Evropljana. Evropa kao prostor, i Evropa kao ideal.

Šta je sve Evropa? Je li ona tek geografski prostor, kulturna, konfesionalna, politička ili komercijalna unija? Pariski Le Monde Diplomatique je objavio izvode iz nove knjige profesora primenjene geopolitike Mišela Fušea (Michel Fouche), pod nazivom “Povratak granica” (Le retour des frontières, CNRS Editions, June 2016).

Istorijski gledano, Evropa se može definisati kao hiljadugodišnja  civilizacija ponikla na rimskom pravu i hrišćanstvu. Filozof i istoričar Mark Krepon (Marc Crépon) kaže da je ova civilizacija zasnovana na dvostrukoj mreži međusobnih odnosa: u njih spadaju 1. one zemlje sa čijim narodima su održavani odnosi (trgovina, uvozizvoz, jezičko prevođenje i kulturne relacije), ali tu, takođe, spada i 2. ono što su “Evropljani” ugrađivali u “stvari” o kojima su sanjali, zamišljene ili već postojeće kao “nešto drugo”. Odsustvo jasnih prirodnih granica dovelo je do toga da Evropa bude definisana u odnosu na ono što je razlikuje od njenih suseda – razlike u odnosu, na, recimo, ratoborne muslimane arapsko-berberskog kraljevstva, vizantijskog i otomanskog carstva. Pad Carigrada (tadašnjeg Konstantinopolisa) 1453. bio je traumatično iskustvo: Papa Pije II je bio prvi koji je večito svadljivim hrišćanskim plemićima ukazao da moraju početi da misle kao Evropljani (europeicos) ukoliko ozbiljno nameravaju da ostvare željeni cilj, naime: da oteraju Turke iz Evrope.

Naziv “Evropa” ušao je u rečnik tadašnje diplomatije tek nakon Luterove i Kalvinove Reformacije, odmenjujući dotad saborni pojam “hrišćanstva”, koje je usled svojih nacionalnih i ideoloških podela bilo krhko. Evropa je postala politički ideal tek posle 1918. godine, kada se evropska svest pojavila u dva različita aspekta: 1.”evropejstvo” (‘Europeanism’), kao osećaj pripadnosti vekovima staroj civilizaciji, i 2. “evropeizam” (‘Europeism’)”, kao percepcija nastala urgentnom potrebom da se konačno “izgradi Evropa” i tako, napokon, okončaju njeni unutarnji sukobi i ratovi, a čiji su nagoveštaji počeli već 1930-ih godina. Ovo je proizašlo iz strahova od ponovnog pada u ratne ponore – kao očajnički lek i rešenje za sve one zemlje koje su pripadale Evropi. Nakon 1945. godine, uspostavljene su prve evropske zajednice na zapadnom delu kontinenta podeljenog među saveznicima: 1951. godine obrazovana je Evropska zajednica za ugalj i čelik, a zatim i Evropska ekonomska zajednica, sazdana 1957. Nakon 1991. godine i raspada Sovjetskog Saveza, usledio je geopolitički podsticaj da  se institucionalna Evropa proširi na istok.

15

Ono što se u svemu tome činilo kao novina bilo je uspostavljanje zajednice zasnovane na vladavini prava i raskidu sa prošlošću zasnovanoj na ravnoteži među rivalskim zemljama na kontinentu koji je oduvek bio bojno polje. Ovo stvaranje novog “Koncerta Evrope”, zasnovanog na ugovorima i institucijama, a ne na ravnoteži vojnih i ekonomskih snaga, razlikuje se od onoga što je Evropa bila dotad. Danas je, međutim, snaga ujedinjenja zasnovana pre svega kao potvrda primarnog značaja koji imaju mir i kompromis, ali koji su istovremeno i njena slabost u svetu sve većih egzistencijalnih pretnji i ogoljene sile koja se demonstrira u međunarodnim odnosima. Svaka zemlja ima svoje razloge zašto želi da bude ili da postane članica EU. Evropi je teško da na sebe gleda kao na koherentan entitet prilikom osmišljavanja zajedničke spoljne politike kada ekspanzija (koja se zemljama centralne Evrope čini kao prirodna posledica širenja NATO-a) pomera granice, a pritom su najbliži evropski susedi pozvani da uđu u Uniju. Kako Evropa da bude sigurna da su spoljne granice Šengenske zone pod kontrolom kada su one dosad premeštane već osam puta?

Ovo je zasnovano je na dvostrukoj mreži odnosa: na one relacije koje su evropske zemlje održavale sa drugim narodima, ali i one koje su “Evropljani” sazdali na stvarima o kojima su sanjali, zamišljali ili gledali kao na nešto Drugo.

Biti evropska država postalo je kriterijum za ulazak u EU, kao što je navedeno u članu 237 Sporazuma iz Rima (1957) a potom i Ugovora iz Mastrihta (1992). Nakon 1991., kada se o pitanju ekspanzije nije diskutovalo, Evropska komisija je rekla: “Biti “evropski” znači u sebi sadržati kombinaciju geografskih, istorijskih i kulturnih elemenata koji svi zajedno doprinose izgradnji evropskog identiteta. Zajednička iskustva međusobne blizine, ideja, vrednosti i istorijskih interakcija nemoguće je sažeti u jednostavnu formulu, i predmet je preispitivanja svake naredne generacije. Evropska komisija smatra da nije ni moguće niti u tom času zgodno utvrđivati granice Evropske unije, čije će konture biti oblikovane tokom mnogih godina koje dolaze. “Projekat će biti definisan od strane njenih članova, njegove prostorne dimenzije određene su zbirom država učesnica. Ovaj pristup je 2010. godine potvrđen od strane Grupe za budućnost EU 2030, koji je granicama posvetio samo jedan od 46 paragrafa.

Ovo je ostala osnovna evropska potka sve do pojave ozbiljnih kriza: sukoba u Ukrajini, izazova na području Šengenske zone i terorističkih pretnji. Neuspeh diskusije o spoljnim granicama EU objašnjava se podelom koje one (granice) izazivaju: Evropljani ne vole da se u javnosti uočavaju njihova međusobna neslaganja. Pristalice pristupanja Turske Evropskoj uniji, znajući da je pitanje granica oduvek bilo kontroverzno, potrudili su se da ih mandat  Grupe za budućnost EU 2030 ne spominje. Odbijanjem da se razgovara o granicama EU, kao i da se one uspostave, nameravalo se da se stavovi Evropske zajednice poklapaju sa Savetom Evrope, sastavljenim od 47 potpisnica Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji uključuju Tursku (od 1950. godine) i Rusiju (od 1996.), ali ne i Belorusiju.14

Nestrpljivi kandidati

Neprekidno pomeranje granica održava nejasnoće koncepta geografske Evrope. Broj EU članica je od šest u 1951. narastao na 28 u 2016., i nakon brexita i odlaska Britanije pašče na 27. Međutim, među kandidatima za članstvo (Albanija, Makedonija, Crna Gora, Srbija, Turska) i potencijalnim kandidatima koji to žele da postanu (Bosna i Hercegovina, Gruzija, Kosovo, Moldavija, Ukrajina) raste nestrpljivost. Kako se mogu osećati kao deo evropske političke zajednice, ako njena teritorija još uvek nije uspostavljena? Na slikama evro-novčanica nema simbola zajedničkih ideala.

Ovakvi antagonistički koncepti doprinose teškoćama u dogovorima oko granica Evrope. Oni koji favorizuju federalno uređenje Evrope, njeno širenje vide kao prepreku integraciji; oni koji  su protiv federalizma, u neograničenom širenju granica prepoznaju mehanizam zaštite: nemačka CDU (Hrišćansko-demokratska unija predvođena Angelom Merkel protivi se britanskom evroskepticizmu. Kompromisna pozicija Francuske  je da se EU proširi na jug, čime bi napavili protivtežu uticaju koji Nemačka ima na istoku, dovodeći pod sebe Grčku u vreme mandata Valerija Žiskarda d’Estena (Valéry Giscard d’Estaing, 1974-81), kao i Kipar i Maltu (i početak pregovora sa Turskom) u mandatu Žaka Širaka (Jacques Chirac 1995 -2007).

Prvobitno su u Francuskoj bile prisutne dve vizije Evropskog projekta. Za Žana Monea (Jean Monnet, 1888-1979), ova jednom nejaka i rovita zajednica predstavljala je tržište koje će jednog dana biti izvor političke moći; stoga je trebalo da bude otvorena za čitav kontinent. Po Robertu Šumanu (Robert Schuman, 1886-1963), hrišćanskom demokrati obeleženom događajima poput nemačke aneksije Alzas-Mozela (Alsace-Moselle), samo je bilo potrebno okupiti u Uniju međusobno slične i homologne” zemlje koje po svojoj tradiciji, nasleđu i mentalitetu podsećaju jedna na drugu – da se nađu u jednoj proširenoj verziji Karolinške Evrope. Ovu viziju su 1994. ponovili nemački demohrišćani Volfgang Šojble (Wolfgang Schäuble) i Karl A. Lamers, koji su na neformalnom samitu održanom 25. juna 2016. koristili termin “Kerneuropa” (Jezgro Evrope), koje treba da ima šest osnivačkih zemalja (Belgija, Francuska, Nemačka, Italija, Luksemburg i Holandija).

Prevagu je, ipak, odnela Moneova anglo-američka vizija, ili je barem tako bilo do Brexita. Ona je imala ekonomski cilj: formirati jedinstveno tržište gde bi svi bili podvrgnuti istim pravilima o konkurenciji – kao i jedan horizont bez granica. Kako se vremenom i okolnostima geopolitička situacija promenila, tako su se menjali i motivi vezani za teritorijalno proširenje EU. U cilju opšte bezbednosti Evropljana, shvatilo se kako je bolje da njeni garanti budu susedne države koje bi pripadale istom klubu: nacionalnim interesima Nemačke potrebno je da i Poljska bude član EU, ali i obrnuto; u centralnoj Evropi i na Baltiku, EU, zajedno sa NATO-om, garantuje njihov nedavno povraćeni suverenitet. Želja za pristane na koncept EU se takođe delimično može objasniti političkim ciljevima: Evropska unija je u Portugalija sinonim za demokratiju i kraj kolonijalnih ratova; u Španiji, ona simbolizuje kraj frankizma; u Grčko, Evropa je sinonim za kraj vojne hunte. Pristupanje Irske i Britanije doprinelo je ukidanju sopstvenih kočnica i zastoja u širenju, istovremeno negujući popuštanje zategnutosti; Evropska perspektiva primorala je balkanske zemlje na međusobni dijalog.11

Jasna atlantska vizija

Ovo proširenje odgovara anglo-američkoj strateškoj viziji evropskog entiteta, koji bi se eventualno poklapaju sa teritorijom zemalja-članica Saveta Evrope, ali bez Rusije. Predsednici Džordž V. Buš i Barak Obama imali su osećaj da bi i Turska trebalo da uđe u EU. Potpredsednik Džo Bajden podržao je u tom smislu i ukrajinsku vlada, sa ciljem stvaranja “sanitarnog kordona” (cordon sanitaire) koji bi se prostirao od Baltika do Crnog mora. Sjedinjene države imaju jasnu viziju krajnjih granica; države-članice po tom pitanju imaju različite stavove, koji su rezultat njihovih nacionalnih interesa: Švedska je podržala baltičke države; Poljska je podržala Ukrajinu; Rumunija podržava Moldaviju i Gruziju; Grčka podržava Srbiju. Ove pozicije su legitimne; sve zajedno, one doprinose kontinuiranom širenju EU granica.

Za one države i političke snage koje insistiraju na geostrateškom značaju evropskog projekta u kombinaciji sa NATO-om, EU bi napokon u sebe usisala Tursku – ali ne i Rusiju. Jedina neizvesnost je južni Kavkaz: Jermenija, Azerbejdžan i Gruzija. To je vizija kako zemalja centralne Evrope i Baltika tako i onih iz severne i severozapadne Evrope. Ali, za one koji veruju da identitet treba da bude osnova evro-članstva, kao i da je taj identitet zasnovan na kulturi i vrednostima, za Tursku kao muslimansku zemlju u ovom klubu nema mesta. Ovo je stav konzervativne, neoliberalne Evropske narodne partije, koja je pre za sistem koncentričnih krugova: EU, evrozona, dakle manji krug. Isto važi i za Šojblea i francuske političare Žozefa Dola (Joseph Daul), Nikolu Sarkozija (Nicolas Sarkozy) i Alena Žipea (Alain Juppé). Partija evropskih socijalista je još otvorena za širenje kao priliku za širenje evropskih vrednosti (sekularizma uz insistiranje na demokratizaciji islama). Evropska komisija sprovodi politiku kontinuiranog širenja, omiljene ideje ove administracije koja se zalaže za depolitizovanje upravljanja Evropom – koja je za jedinstveno tržište, slobodnu i lojalnu konkurenciju i integracije – a koje bi, uz implicitnu podršku većine država, funkcionisala kao federacija.

Ostali u Francuskoj, poput predsednika Fransoa Olanda (François Hollande), kao i u Nemačkoj i Italiji veruju da je procena kapaciteta EU da apsorbuje nove članice trenutno ključna stvar koja se mora uzeti u obzir pre bilo kakvog daljeg širenja: Oni su, pre svega, za jednu dužu pauzu, tokom koje neće biti razmatranja pristupa novih članica Uniji, dok bi se istovremeno jačala evropska politika ka susednim državama – ali to bez intencija za njihov ulazak i privilegovana partnerstva.

Tu je i sve prisutnija ideja o jednoj Evropi koja bi bila više izdiferencirana, sa ekonomskim prostorom kojeg sačinjavaju 32 zemlje (verovatno uključujući Britaniju nakon 2019. godine); trenutna Unija, sa svojih 27 članova (zajedničkim tržištem, strukturnom politikom i vrednostima); tu je i jedna evrozonska EU, pretežno integrisana i usmerena ka fiskalnim i budžetskim uslovima i normativima; tu je i jedna Evropska unija oblikovana Šengenskom zonom, koja omogućava unutrašnju mobilnost i kontrolu svojih spoljnih granica, čak i ukoliko bi to značilo definisati jednu manju oblast koja bi bila pod bezbednosnom kontrolom Unije. A tu je i prostor ‘Šengen plus’; i, na kraju, tu je Evropa zemalja-osnivača, usmerena na Francusku, Nemačku i Italiju, plus nekoliko drugih u zavisnosti od konkretnih problema: Mediteran i Afrika za Španiju, Poljska u kontekstu Vajmarske grupe. Dana 25. juna 2016. godine, ministri spoljnih poslova šest država-osnivača EU izjavilo je da ‘prepoznaje različite nivoe ambicije među državama-članicama, kada je u pitanju projekat Evropskih integracija’. Ovo se odnosi na izazove evropskog suverenitet a- na odbranu, suverenost i bezbednost članica – sa kojima su suočene sve EU članice, iako je samo nekoliko država (Francuska, Nemačka Italija, Španija, Britanija) u stanju da konkretno odgovori na zadate probleme.

00

Evropski projekat treba ponovo razmotriti, dogovarajući se o tome šta i kako države-članice mogu doprineti na odgovarajućem nivou: na nivou kontinenta, iz perspektive saradnje sa svojim južnim i istočnim susedima, i, u široj slici, na globalnom nivou s ostatkom sveta. Ovo se, naravno, ne tiče samo neke, jedne određene (ili privilegovane) zemlje, već je pitanje mogućnosti sprovođenja efikasne spoljne politike kojom će se promovisati zajedničke vrednosti i interesi: to je strateška autonomija unutar bezbednosnog okvira trgovinskih tokova (pristup sirovinama, bezbednost trgovačkih puteva, dakle samostalnost u oalučivanju o trgovačin partnerima koji su van EU, ali bez ugrošavanja bezbednosti EU); tu je čuvanje i obezbeđivanje kritičnih komunikacionih mreža i infrastrukture; buduća EU moraće imati efikasno političko i diplomatsko rukovođenje predstojećim krizama; to je i strateški dijalog sa zemljama u nastajanju; strategija delovanja kao Treće strana, koja bi u budućnosti predvodila multilateralnim forumima, ne bi li se tako izbeglo formiranje američko-kineskog duopola; to je i razvojna pomoć (EU je, za neupućene, najveći svetski donator).

Ukoliko članice-osnivači Evropskog projekta – Francuska, Nemačka, Italija i Beneluks – nisu u stanju da preformulišu zajedničku politiku primerenu našem svetu u budućnosti – kao što su to učinili tokom Hladnog rata i dekolonizacije – ukoliko osnivači EU oni ne deluju kao centar gravitacije – sa zajedničkom dijagnozom, diskusijom/dogovorom i izričitim odlučivanjem – onda ko će?

Rusija, Kina, Amerika?

Michel Foucher, Monde Diplomatique

Mišel Fuše je bivši ambasador i predsedavajući odeljenja za primenjenu geopolitiku Koledža za Globalne studije pri Zadužbinskoj kući humanističkih nauka (Foundation Maison des Sciences de l’Homme). Ovaj tekst sastoji se iz izvoda njegove nove knjige “Povratak granica” (Le retour des frontiers, CNRS Editions, June 2016).

 

Kocka je bačena: zbogom Evropi, zdravo svetu

07

Prve reakcije, naročito finansijske, nisu naročito informativne zato što se nije očekivao ovakav ishod referenduma. Zašto je Siti pogrešio u proceni, to nije neka misterija. Predvidljive posledice britanskog napuštanja Evropske unije su bile i ostale negativne, pa zašto bi se glasači, računalo se, upravo za njih odlučili? Ovo je prilično bazično nerazumevanje demokratije, što bi možda mogao da bude prvi nauk, posebno ekonomistima, praktično svih specijalizacija.

16Demokratija je sredstvo mirne, političke preraspodele. Presudni mogu da budu, kao u ovom slučaju, glasovi onih koji računaju sa najvećim dobitkom ukoliko su deo odlučujuće većine. I to u malom i u velikom. Tu su ambicije ljudi kao što su Faraž i Džonson, a tu su i želje radnika, gubitnika nestanka britanske industrije. A među njima su i mnogi koji nude usluge, ali se suočavaju sa povećanom konkurencijom stranaca, bilo da je reč o imigrantima ili o stranim preduzećima. A onda su tu i svi oni u sredstvima informisanja i u javnosti uopšte koji računaju da zarade na racionalizaciji nacionalizma.

A on, nacionalizam, mobiliše jer mu je osnovna poruka da „mi“ imamo više prava od „njih“. Tako se od poziva za veće uvažavanje interesa onih koji prolaze gore dolazi do zahteva za preraspodelu prava, za ukidanje prava „njima“. I dok je interesna većina po prirodi stvari heterogena, nacionalistička preraspodela prava favorizuje većinu. Dok kod preraspodele, recimo dohotka, od jednih drugima, neka ideja o kompenzaciji, uglavnom iz razloga pravičnosti obično mora da bude zadovoljena, pozivanje na „naša prava“ je način da se kaže da je „tuđa šteta“ irelevantna. Ovo je, naravno, nedostatak inherentan demokratiji. Oni koji glasaju mogu da prebace troškove svojih odluka na manjinu, na buduće generacije, na druge etničke grupe ili na strance, bilo da su oni unutar ili izvan državnih granica. To, naravno, ne znači da će oduzimanjem prava strancima biti povećana „naša“ prava, a još manje da će pojedinačni politički ili grupni društveni i privredni interesi biti i zadovoljeni. Obično je teško da se na taj način vrati ono što je bilo, jer za najveći broj promena stranci nisu nimalo odgovorni.

14U slučaju britanskog referenduma, odluka o secesiji od Evropske unije (EU) je doneta, kratkoročne posledice ne moraju da budu od velikog značaja, ali koje se dugoročnije posledice mogu očekivati?

Prvo je potrebno zapaziti da je Britanija nepripremljena za ono što sledi, a to su u prvom redu sadržaj i ciljevi pregovora o razdruživanju sa Evropskom unijom. Da bi do tih pregovora došlo, potrebno je, naravno, da se EU ne raspadne pre nego što oni počnu. Faraž, ako ga je moguće razumeti, čini se polazi od pretpostavke da uskoro neće ni biti EU sa kojom je potrebno pregovarati, pa će Britanija biti u prilici da naprosto samostalno, što bi se reklo suvereno, donosi odluke kao da nikakvih prethodnih obaveza i nema, bar ne prema nepostojećoj EU. Šta, međutim, ako se EU ne raspadne dovoljno brzo, ako se ne raspadne na vreme? Predstavnici EU žele da pregovori sa Britanijom počnu što je moguće pre i okončaju se što je brže moguće. Svakako u roku od dve godine, kako i nalaže Lisabonski ugovor, koji naravno obavezuje i Britaniju, jer je to ugovor koji je ona ratifikovala. Ovde možda ima smisla ukratko objasniti kako EU funkcioniše.

35Reč je o ugovornoj zajednici, što će reći da zemlje članice preuzimaju obaveze ugovorom koji potpisuju sa svim drugim zemljama članicama, a koji su sve zemlje ratifikovale. Promena ugovora sledi istu proceduru kao i njegovo donošenje. Sve druge pravne i izvršne odluke izvode se iz tog osnovnog ugovora, Lisabonskog trenutno. Odluke, pogotovo one sa zakonskom snagom, uglavnom donose Evropski saveti, pre svega onaj koji je sastavljen od predsednika ili predsednika vlada zemalja članica, i one se uglavnom donose jednoglasno. O njima odlučuje i Evropski parlament, gde se odlučuje većinom. Komisija i briselska birokratija uglavnom imaju izvršnu i administrativnu moć. U malom broju slučajeva, parlamenti zemalja članica, kao i njihovi ustavni sudovi, mogu da ospore neke od odluka donetih u EU. Uvek se, međutim, radi o primeni Ugovora, a ne o nametanju zakona ili politike.

Može se raspravljati o tome da li je bolje držati se jednoglasnosti ili ima smisla povećavati broj slučajeva u kojima se odlučuje većinom. Jednoglasnost je korisna kao negativan glas, ali je prepreka pozitivnom glasu. Tako da je potrebno odvagati interes koji svaka pojedina zemlja ima da poseduje moć veta u poređenju sa njenim interesom da može da obezbedi potrebnu koaliciju da postigne usvajanje odluka koje su joj u interesu. Tako da nije neuobičajeno da se naizmenično čuju kritike i prevelike upotrebe jednoglasnosti i da se izražava nezadovoljstvo kada dođe do preglasavanja. (Primera radi, Evropska centralna banka odlučuje većinom, kao i druga slična tela. Jer se tako povećava efikasnost odlučivanja.) Kritike o tome da birokratija odlučuje i da se nacionalni interesi preglasavaju nema mnogo smisla. Takođe, uvek valja voditi računa o tome da je reč o dobrovoljnoj, ugovornoj zajednici, čiji član neka zemlja ne bi ni bila da nije prihvatila osnovni ugovor.

10

Lisabonski ugovor predviđa proceduru napuštanja Evropske unije. Procedura raskida ugovora započinje tako što se zemlja koja bi da napusti EU pozove na 50. član Lisabonskog ugovora i time započinje pregovore o razdruživanju i o uređenju budućih odnosa sa EU. Ovde je potrebno imati u vidu da referendum pravno, ustavno, ne obavezuje Ujedinjeno Kraljevstvo. Jer je Parlament suveren. Tako da je potrebno da Parlament donese odluku o pozivanju na 50. član ugovora koji zemlja ima sa EU. Do toga, u načelu, ne mora da dođe. Sve dok parlament u Vestminsteru ne donese tu odluku, UK je i dalje članica EU. Kada se pozove na 50. član, više ne može da učestvuje u radu evropskih tela i ne može da preuzima dodatne obaveze u EU, ali one do tada preuzete važe bar sledeće dve godine. Mogu da traju i duže ako se svi pregovarači sa tim slože. Ishod pregovora može da bude ili ostanak u Uniji ili sporazum o novom tipu odnosa ili prekid postojećih odnosa po isteku dve godine od početka secesije. Posle napuštanja EU, postupak eventualnog povratka je isti kao da se kreće sasvim iz početka.

Šta će biti ishod i kako bi on mogao da izgleda? Tu valja imati u vidu tri stvari. Prva jeste da li će EU opstati. Na to ću se vratiti. Druga jeste da li će se postići potrebna saglasnost unutar Ujedinjenog Kraljevstva ili bar Velike Britanije. Treća jeste britanska pregovaračka platforma.

23Problem sa kojim se suočava Britanija jeste da je odluka na referendumu doneta prostom većinom glasova svih koji imaju pravo glasa. To je postupak odlučivanja koji je adekvatan za centralizovane zemlje. Može se raspravljati da li je bolje zahtevati kvalifikovanu većinu kada se menja praktično ustavno stanje stvari; no, nezavisno od toga, u složenim državama, može biti problematično ako većine nema u svim konstitutivnim delovima zemlje. Britanija nije federacija, izričito (kao SAD), ali ima ugovor o državnom zajedništvu sa Škotskom, a tu su i Vels i Severna Irska. I Škotska i Severna Irska su glasale ubedljivije za ostanak u EU nego što su Engleska i Vels glasale za napuštanje. A onda je tu i London koji je velikom većinom glasao za ostanak u EU. Tako da će Parlament u Vestminsteru morati da razmisli o tome hoće li konsultovati škotski parlament, severnoirsku skupštinu i londonsku gradsku skupštinu? Ako ne, Škotska bi mogla, kao što je njena najveća partija i najavila, da glasa o osamostaljenju od Velike Britanije kako bi ostala u EU. Ako bi za primenu 50. člana Lisabonskog ugovora bila potrebna i saglasnost škotske skupštine, onda do napuštanja Evropske unije neće doći. Severnoirski problem bi takođe mogao bitno da utiče na karakter sporazuma sa EU, jer podizanje granice između Republike Irske i Severne Irske neće biti naročito popularno. London će takođe hteti da ima ne baš beznačajan uticaj na sadržaj novog ugovora sa EU. Nova britanska vlada će dakle morati da vidi kako će obezbediti saglasnost svih njih. (Uz put je potrebno ukazati na činjenicu da su i glasači Gibraltara bili u većini za ostanak u EU. Pa će biti potrebno voditi računa o interesima Španije kada se bude pregovaralo o budućim odnosima.)

To vodi pitanju o britanskoj pregovaračkoj platformi, koje naprosto nema. Nju će tek biti potrebno sačiniti. Zabavno je, uz put, da je Donald Tramp oduševljeno u Škotskoj podržao odluku škotskih građana, između ostalih, u njihovoj odluci da napuste EU. Rekao je i da su oni, i glasači u Britaniji uopšte, glasali za izlazak iz EU jer ih je Obama upozoravao na troškove takve odluke, inače bi ishod bio drukčiji. No, to što je Obama rekao, a i to što Tramp ne zna, jeste da će ta britanska pregovaračka platforma morati da vodi računa i o svim trgovačkim sporazumima koje EU ima sa trećim zemljama, a koji su naravno obavezujući i za Veliku Britaniju. Što je jedan od razloga zašto su Škoti, u svim delovima te zemlje, glasali za ostanak u EU i to gotovo sa dvotrećinskom većinom na nivou cele zemlje. Gospoda Džonson i Faraž, ako budu preuzeli britansku vladu, moraće da pokažu šta tačno misle pod suverenošću, ne naprosto u smislu prava, već kada je reč o obavezama na koje su spremni da bi obezbedili političku stabilnost zemlje i privredne mogućnosti onima čiji je interes velikim delom vezan za sveobuhvatne odnose sa EU.

Naravno, stvari stoje drukčije ako se EU raspadne, dakle ako recimo Francuska i Nemačka krenu putem Velike Britanije. Tada nema potrebe za pregovorima sa EU već sa pojedinim evropskim zemljama, koje bi mogle, bar u slučaju Francuske, da budu sklone protekcionizmu, pa bi se sama od sebe ostvarila parola britanskih secesionista: „Zbogom Evropi, zdravo svetu“. Naravno to bi doprinelo rešenju problema stabilnosti unutar Ujedinjenog Kraljevstva. Koji su izgledi da do toga dođe?

Relativno uskoro, verovatno mali. Manjim zemljama u EU je evropsko tržište važno, jer je reč o privredama čiji je izvoz robe i usluga veći od 50 posto, a u nekima veći i od 90 posto njihovog bruto domaćeg proizvoda. Naravno, to znači i da veoma mnogo uvoze. Tako da bi eventualni povratak protekcionizmu zahtevao značajna prilagođavanja. Argument koji desni secesionisti u pojedinim zemljama Evropske unije iznose, a taj je da bi izlaskom iz EU stekli kontrolu nad trgovačkom politikom, koja je sada zajednička, pa bi onda mogli da podstaknu ponovnu industrijalizaciju, nema baš mnogo smisla ni u većim i razvijenijim zemljama. U Evropskoj uniji, udeo prerađivačke industrije u većim zemljama se razlikuje u tome što je on još uvek iznad 20 posto dodate vrednosti u Nemačkoj, a negde oko 15 posto u Italiji, ali je manji u Francuskoj, i na nivou je od oko 10 posto, kao i u Velikoj Britaniji (otprilike kao u SAD). U Kini je oko 30 posto.

52Reč je o dugoročnom procesu smanjenja udela industrijske u ukupnoj proizvodnji, kojeg je teško vezati za evropsko zajedničko tržište, a nije jasno ni kako bi eventualno značajno povećanje zaštitnih mera obnovilo industriju, o tome da li je to cilj kojem bi trebalo težiti u najrazvijenijim zemljama sveta i da ne govorimo. Zašto industrije nema u Srbiji je umesno pitanje, jer je recimo ima u susednoj Mađarskoj, Rumuniji, kao i u Češkoj i Slovačkoj. Ali da bi se visokim carinama omogućio povratak rudnika uglja, čeličana i tekstilne industrije u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Italiji i SAD, to je malo verovatno.

Na stranu da li je to potrebno. Ukoliko se, primera radi, uporedi privredna aktivnost Velike Britanije i Nemačke, gde je ova poslednja još uvek relativno industrijalizovana zemlja, ni po rastu niti po nivou dohotka po glavi stanovnika Nemačka nije prošla bolje od Velike Britanije u poslednjih par decenija, dakle od stvaranja Evropske unije. Na slici 1 se vidi rast dohotka po glavi stanovnika u UK i u Nemačkoj, gde je potrebno imati u vidu i demografske promene u obe zemlje, pa je svakako jasno da Britanija nikako nije prošla rđavo u periodu posle 1992. godine kada je nastavljen pad udela industrije, započet ranije, u njenom ukupnom proizvodu.

Na referendumu za napuštanje EU u velikoj meri su glasali oni koji žive u oblastima gde više nema industrije ili je njen udeo značajno smanjen, ali ostaje da se vidi koliko će biti uspešan program povratka tradicionalnih industrijskih aktivnosti, ako ga britanske vlasti zaista i formulišu i sprovedu. Pri tome bi im pristup evropskom tržištu zapravo pomogao, a on će biti otežan posle izlaska iz Evropske unije.

Da to o značaju i uticaju trgovine detaljnije objasnim. U tome ću jednim delom slediti Krugmana, koji je dobio Nobelovu nagradu za doprinose teoriji spoljne trgovine i nije neoliberal. Dve su posledice smanjenja spoljne trgovine. Jedna, koju Pol Krugman ističe, jeste smanjena efikasnost, uglavnom zato što se povećanim protekcionizmom ograničava delovanje komparativnih prednosti. Recimo, ako bi britanske visoke carine na uvoz proizvoda od tekstila podstakle razvoj britanske tekstilne industrije, britanski realni dohodak bi bio manji nego što jeste i nastaviće da bude sa sadašnjom strukturom proizvodnje. Jer će britanski tekstil biti skuplji, a proizvodnja, recimo, usluga, u kojima Britanija prednjači pred ostatkom sveta, će se smanjiti. Naravno, ne bi trebalo očekivati da će britanska vlada Džonsona ili Faraža primeniti takvu trgovačku politiku, ali to je već razgovor koji će oni morati da imaju sa onima koji su glasali za izlazak iz EU verujući u njihova obećanja. Tu je potrebno imati u vidu da britanska industrija nije smanjena zbog konkurencije drugih evropskih privreda, a ne ni zbog slobodnijeg režima trgovine sa svetom do koje dolazi usled članstva u EU. Kao što bi trebalo da znaju i Donald Tramp i Berni Sanders, Britanija (ili SAD) bi trebalo da napusti Svetsku trgovinsku organizaciju ili bi trebalo (što je izgleda Trampova namera) iz nje izbaciti Kinu. Napuštanje Evropske unije samo otežava britanski evropski izvoz i poskupljuje uvoz, što zajedno smanjuje realne dohotke Britanaca – oporavak industrije bi zahtevao napuštanje sveta, a ne EU.

28

Krugman veruje da će kratkoročne posledice biti ublažene padom vrednosti funte i tako povećanim izvozom i smanjenim uvozom, a ovo poslednje bi dovelo i do veće potrošnje na domaće usluge. Tramp je to objasnio na svom primeru: depresijacija funte je njemu profitabilna, jer će se povećati broj ljudi koji će dolaziti u Škotsku i igrati golf na njegovim terenima i odsedati u njegovim hotelima. Ovo je tačno ukoliko je procenat povećanja poseta veći od procenta devalvacije funte. Ukoliko funta vredi deset posto manje u dolarima, potrebno je da se potrošnja golfskih i hotelskih usluga poveća za više od 10 posto da bi Tramp ostvario dodatnu dolarsku zaradu. To važi generalno za britanski izvoz, bilo da je reč o višim carinama ili o slabljenju kursa funte, recimo u evrima.

U zavisnosti od toga koliko je britanski izvoz potreban zemljama uvoznicama, slabljenje funte može naprosto da znači da će biti potrebno dati veću količinu britanske robe i usluga da bi se ostvarila ista zarada u evrima. To može da podstakne domaću potrošnju, jer je veća zarada u funtama, ali onda ne bi trebalo zaboraviti prethodni argument o smanjenju efikasnosti i gubicima na realnom dohotku. Opet, ne bi trebalo očekivati da će britanska vlada i centralna banka biti spremne da podrže takvo slabljenje kursa funte. Pogotovo zato što će voditi računa ne samo o trgovačkim posledicama, već još više o finansijskim. Tako da će i o tome nova britanska vlada morati da razgovara sa onima koji su je doveli na vlast svojim glasovima na referendumu.

53Još je potrebno reći nešto o migracijama i o uticaju EU na njihov priliv. O tome se podosta zna, bar kada je reč o Britaniji. Razlog za to je što ona nije tražila da se njeno tržište rada zatvori za Bugare i Rumune, kao i za stanovnike drugih istočnoevropskih zemalja, 2004. i 2007. godine. Druge zemlje su tražile odlaganje otvaranja tržišta rada za nove zemlje članice do 7 godina. Britanske vlasti su cenile, pokazalo se ispravno, da će imigranti iz ovih zemalja podstaći privredni rast i poboljšati stanje u javnim finansijama. No, oni su sada od koristi nacionalistima, jer su to ti stranci na čiji račun se, uskraćivanjem ili smanjenjem prava, navodno mogu povećati zaposlenost i dohoci Britanaca, a na taj način se može i istaći njihovo preimućstvo nad strancima u pravima svake vrste.

Zašto ranije britanske vlasti nisu bile protiv priliva migranata iz Evrope? Dva su privredna razloga. Prvi je da priliv dodatnih radnika povećava ulaganja u Britaniji. Opet, Tramp i Sanders greše sa tim svojim zidovima i carinama, jer ako ljudi ne dolaze u Britaniju i SAD da rade, ulaganja će ići u zemlje u kojima se oni nalaze. Mogu se naravno zakonom zabraniti ulaganja u strane zemlje, ali to neće neposredno povećati ulaganja u domaću proizvodnju. Drugi razlog jeste taj da migranti povećavaju neto budžetske prihode. Jer plaćaju poreze, a ili nemaju potrebe za budžetskim davanjima ili na njih nemaju prava, bar jedno vreme. Uz to, ako imaju veći demografski rast, dugoročno poboljšavaju javne finansije. Nacionalizam u tome neposredno radi protiv javnih interesa, ali može da bude u interesu onima koji računaju da im povećava prava i dohotak.

Kako će to jačanje nacionalizma izgledati ostaje da se vidi. Ima, međutim, smisla ukazati na zablude levice utoliko što nije bila u stanju da razjasni pre svega razočaranim radnicima da će oni, zapravo, izgubiti prava jer je cilj privredne politike nacionalističke desnice, i to izričiti, da se smanje prava radnika, koja su navodno suviše velika u EU, takoreći su francuska, a Britaniji navodno odgovara fleksibilniji režim zapošljavanja i gubitka posla. Tako da su radnici glasanjem za napuštanje EU povećali rizik da će imati manja prava nego što ih sada imaju, sve zbog uglavnom iluzornih nadanja da će im se izgubljeni poslovi vratiti kada zemlja napusti EU.

48

Zašto je levica, recimo Sanders i Korbin, spremna da krivi spoljnu trgovinu i strance i tako zastupa stavove koje je teško razlikovati od, recimo, Trampovih ili Faražovih, nije teško razumeti ako se ima u vidu da je na taj način moguće pridobiti glasove onih koji su „besni“. Šta je politika iz „besa“? Ljudi koji ništa ne očekuju mogu da cene da imaju veće izglede ako se sve promeni. Račun je obično pogrešan, jer najpre uvek ima šta da se izgubi, a potom izgledi na uspeh su jednaki onima na lutriji, dakle praktično su jednaki nuli. Ali rđava izvesnost može da izgleda gore od povećane neizvesnosti, što je račun „besnih“, ako mogu tako da se izrazim.

Koji će biti odgovor Evropske unije? Nije neočekivano saznati da je Nemačka pripremljenija za pregovore o razdruživanju Britanaca nego oni koji su za taj ishod agitovali i glasali. U EU nikome nije u interesu da se proces oduži, a tu je i briselska birokratija o kojoj se može misliti šta se hoće, ali se nikako ne može reći da nije obaveštena o tome kako EU funkcioniše. Britanija ima veoma profesionalnu i obaveštenu birokratiju i verovatno bolje i obaveštenije stručnjake nego bilo ko drugi u EU, ali oni nisu bili za ovaj ishod, a i moraju da rade po instrukcijama političara koji su u debatama pokazali da ne znaju mnogo, a neki gotovo ništa, ni o EU niti o odnosima Britanije u EU, koristi i troškove da ne pominjemo. No, Nemačka i EU nemaju interes da to koriste, što ne mora da bude tačno za druge zemlje i za briselsku administraciju.

Naravno, potrebno je videti hoće li odluka referenduma uopšte biti sprovedena, ali ako zaista bude, kako će se promeniti položaj Ujedinjenog Kraljevstva u Evropi? U osnovi, taj uticaj će se značajno smanjiti. To će obradovati Putina, koji u Britaniji vidi gotovo ličnu opasnost, bar od čuvenog skandala od pre više od jedne decenije sa navodnim špijuniranjem preko Britanskog saveta (potom slede svi drugi slučajevi). Naravno, biće zanimljivo čuti šta će nova britanska vlada imati da kaže Ukrajini. Takođe, uticaj Britanije na Balkanu i u Turskoj, a i na Bliskom istoku će se smanjiti, jer više neće moći da govori u ime Evrope, već će morati da objašnjava kako je to bolje za UK da napusti EU, dok bi drugi trebalo da sa njom računaju, ponegde, kao recimo u Palestini, u ne maloj meri. Konačno, britanske vlasti će morati da paze da ne podrivaju EU podržavajući nacionaliste i protivnike liberalizma, jer ako bi to činile zapravo bi ne samo otežavale briselsku politiku, već bi i pomagale zemljama kojima je u interesu destabilizacija Evrope. Eventualni porast britanskog uticaja u svetu je iluzija, jer izvan EU britanska sredstva uticaja su neznatna kada je reč o Kini, Japanu, Indiji, Africi ili Južnoj Americi.

30

Na kraju, koji su izgledi Evropske unije i balkanskih zemalja? Ovi drugi se ne menjaju bitno, jer je proces približavanja Evropskoj uniji veoma spor, pre svega zato što zemlje kao što su Srbija i Bosna i Hercegovina nisu naročito zainteresovane za članstvo. Istočne zemlje su bile spremne da ostave po strani unutrašnje i prekogranične sporove kako bi ubrzale učlanjenje u EU. Sada se to menja sa rastom nacionalizma i sa odbacivanjem liberalizma, pa i demokratije, ali evropski kontekst je i dalje koristan iz razloga bezbednosti i razvoja. U tome se pre svih drugih Srbija i Bosna i Hercegovina razlikuju. Manje balkanske zemlje koje su još uvek izvan EU (Crna Gora, Makedonija, Albanija, Kosovo) imaju svakojake unutrašnje i spoljne probleme, gde EU ili ne može ili nema nekog naročitog interesa da odlučnije podstakne procese integracije. No, Evropska komisija će nastaviti da radi na proširenju, i zapravo joj je u interesu da se taj proces ubrza, pogotovo sada kada će pažnja javnosti i evropskih vlada biti usmerena na očuvanje jedinstva. Verovatno je, međutim, da će u većini balkanskih država ojačati antievropska javnost i stranke. No, to je zasebna tema.

Hoće li dodatno ojačati krajnja desnica u zemljama kao što su Francuska i Nemačka, od kojih pre svih drugih zavisi postojanje Evropske unije? To najviše zavisi od toga hoće li (socijalistička) levica i (konzervativna) desnica biti sposobne da ponude valjan odgovor na nacionalističku propagandu. U tome, rasprava će biti različita od one u Britaniji. Bezbednost Britanije je u velikoj meri britanska i stvar SAD, ali bezbednost kontinentalne Evrope je nešto drugo. Dok secesija Velike Britanije može da bude problem za stabilnost nje same, raspad Evropske unije može da otvori teritorijalne sporove u nizu zemalja, kako kada je reč o secesiji, tako i kada je reč o posezanju za etničkim teritorijama u susednim zemljama. Što bi se reklo, rizik balkanizacije Velike Britanije je jedno, ali balkanizacija Evrope je nešto drugo. Secesija Velike Britanije, ukoliko do nje dođe, pomeriće rasprave sa privrednih na probleme bezbednosti, a boljeg uređenja evropske bezbednosti od Evropske unije za sada nema. Kisindžer i Putin bi možda hteli da se u Evropu vrati politika ravnoteže sila, ali to je već dovelo do dva evropska i svetska rata i za sada bar evropska javnost to još nije zaboravila. Balkanska, to je nešto drugo.

Vladimir Gligorov, pescanik.net 26.jun 2016