Kako nameštati izbore (3/3)

Kolumbijski predsednik Huan Manuel Santos, Uribeov naslednik, neočekivano je 2012. ponovo pokrenuo mirovne pregovore sa FARC-om, nadajući se da će okončati 50 godina dug rat. Besan, Uribe, čiji je otac ubijen od strane FARC-ovih gerilaca, stvorio je novu stranku i podržao njenog alternativnog kandidata za predsednika, Oskara Ivana Zuluagu (Oscar Ivan Zuluaga), koji se suprotstavljao bilo kakvim mirovnim pregovorima sa FARC-om.

Rendon, koji je radio za Santosa, želeo je da se Sepulveda pridruži njegovom timu, ali je Sepulveda to odbio. Smatrao je da je Rendonova spremnost da radi za kandidata koji podržava mir sa FARC-om svojevrsna izdaja, te je počeo da sumnja kako je konsultant smekšao, pretpostavljajući novac iznad principa. Andre Sepulveda kaže da je pre svega “motivisan ideologijom a da novac dolazi tek posle”, i, da je želeo da se obogati, mogao je da napravi daleko više para hakovanjem finansijskih sistema nego radeći na izborima. Bio je ovo prvi put da je odlučio da se suprotstavi svom mentoru.

Sepulveda je rešio da radi za opoziciju, direktno otišavši do menadžera Zuluagine kampanje, Luisa Alfonsa Ojosa (Luis Alfonso Hoyos). Zuluaga je, inače, negirao bilo kakva saznanja o postojanju “hakerskih plaćenika” poput Sepulvede u redovima njegovog izbornog štaba, dok Ojos nije bio dostupan za bilo kakav komentar. Zajedno su, kako kaže Sepulveda, skovali plan diskreditacije predsednika, javno ukazujući da su gerilci FARC-a nastavili sa nasiljem, krijumčarenjem narkotika i njihovom distribucijom, čak i u periodu kada su želeli da ostvare primirje i postignu sporazum. Tokom nekoliko narednih meseci, Sepulveda je upadao u komunikacije mobilnih i fiksnih telefona i e-poštu više od 100 militanata, među kojima i FARC-ovog lidera Rodriga Londonje (Rodrigo Londoño), takođe poznatog i pod nadimkom Timočenko. Nakon što je praćenjem i špijunažom skupio dovoljno materijala, sklopio je jedan debeli dosije koji kompromituje FARC, uključujući i dokaze o suzbijanju grupe glasova seljaka u jednom selu, Sepulveda je pristao da se pridruži Ojosu do kancelarija informativnog programa TV Bogote i tamo u studiju predstavi dokaze.

Možda i nije bilo previše mudro da se deluje tako uporno i javno protiv stranke koja je na vlasti. Mesec dana kasnije, Sepulveda je pušio na terasi svoje kancelarije u Bogoti kada je dole na ulici ugledao kolone policijskih vozila koje su se zaustavile na trotoaru spod mesta na kojem je sedeo. Četrdeset komandosa odevenih u crno upalo je u kancelariju i tada je, konačno, Andre uhapšen. Sepulveda je za hapšenje okrivio sopstveni nemar dok se pojavljivao na TV stanici. On smatra da ga je neko odande izdao. Na sudu je nosio pancir, sedeći na klupi okružen stražarima koji su bili živi štit od bombaškog napada. U zadnjem delu sudnice, ljudi su podigli slike njegove porodice, s pokretom prstiju koji su išli preko njihovih grla, ili držeći ruku preko usta – znak da “ućuti ili će im se dogoditi jako ružne stvari”. Napušten od bivših saveznika, na kraju je priznao krivicu za špijunažu, hakovanje, i druge zločine u zamenu za kaznu od 10 godina.

Tri dana nakon dolaska u zatvor La Picota u Bogoti, išao je kod zubara kada je naleteo na zasedu: neki od zatvorenika imali su noževe i brijače, ali su zatvorski čuvari uspeli da ga sačuvaju. Nedelju dana kasnije, stražari su ga probudili i izveli iz ćelije, rekavši da su doznali za zaveru robijaša da ga ućutkaju pištoljem na spavanju. Nakon što je policija presrela još neke telefonske pozive, otkrila je još jednu zaveru protiv njega, pa su Sepulvedu prebacili u samicu sa maksimalnim obezbeđenjem u neuglednoj četvrti u centru Bogote. Spava sa kevlarskim prslukom i ćebetom otpornim na metke, u ćeliji čija su vrata neprobojna za bombe. Stražari ga proveravaju svakih sat vremena. Kao deo dogovora o priznanju svoje krivice, kaže da je postao svedok u korist kolumbijskih vlasti, pomažući istražiteljima u proceni slučajeva koji bi mogli da se upotrebe protiv bivšeg predsedničkog kandidata, Zuluage, kao i njegovog stratega, Hojosa. Vlasti su, na osnovu njegovog svedočenja podigle optužnicu izdavši nalog za hapšenje Ojosa, ali je on, prema izveštajima kolumbijske štampe, u poslednjem trenutku utekao, pobegavši u Majami.

Kada Andre odlazi na sastanke sa tužiocima u Bunker, gde se nalazi sedište kolumbijskog pravobranilaštva u Bogoti, on do tamo putuje u oružanoj koloni sa šest motocikala koji voze kroz prestonicu brzinom od 100km na sat. Tokom kretanja konvoja, policija ometa signale mobilnih telefona kako bi blokirali eventualno praćenje konvoja, onemogućavajući javljanje o njegovom kretanju, takođe blokirajući potencijalne telefonske signale kojima bi se mogle detonirati eksplozivne naprave smeštene na njihovoj trasi.

03

Jula 2015, Sepulveda je sedeo u malom dvorištu Bunkera, nasipajući sebi kafu iz termosa i vadeći kutiju Marlboro cigareta. Kaže da želi da ispriča svoju priču jer javnost ne shvata kolika je moć hakera u nameštanju današnjih izbora kao ni koliko je potrebno biti umešan i vešt da bi se hakeri zaustavili. “Radio sam sa predsednicima, jako moćnim javnim ličnostima, mnoge stvari činio apsolutno bez ikakve griže savesti upravo zato što sam to činio sa punom verom i jasnim ciljem – boreći se da okončam diktature socijalističkih vlada u Latinskoj Americi” kaže on. “Uvek sam govorio da postoje dve vrste politike – ono što ljudi vide je jedna stvar, a sasvim druga je ono što se zaista dešava. Radio sam u carstvu ove druge, nevidljive politike.”

Sepulveda kaže da mu je dozvoljeno da ima kompjuter i internet vezu koja se proverava, a sve to kao deo dogovora kojim treba da pomogne Pravobranilaštvu u praćenju narko-kartela i remećenju aktivnosti narko-kartela korišćenjem verzije njegovog softvera Social Media Predator (SMP). Kolumbijska vlada ne potvrđuje ali i ne negira da Sepulveda ima pristup računaru, ili da zna kakva je svrha njegovog korišćenja istog. On kaže da je modifikovao svoj malver “Social Media Predator” kako bi se suprotstavio upravo onoj vrsti sabotaže koju je i sam praktikovao u danima dok je još bio na slobodi – ove veštine uključuju i ometanja Tviter fidova i fejsbuk zidova i profila protivničkih kandidata.

Sepulveda je svoj SMP koristio za skeniranje 700.000 tviter naloga Islamske Države (ISIS), kako bi naučio šta je ono što čini dobrog regruta u terorizmu. Sepulveda kaže da je njegov softver bio u stanju da identifikuje ISIS-ove regrute samo par trenutaka nakon što otvore Tviter naloge i započnu postovanje. Nada se da će ove informacije uspeti da podeli sa vlastima Sjedinjenih Država i ostalim zemljama uključenim u borbu protiv terorizma islamističkih grupa. Uzorke Sepulvedinog programa analizirala je jedna nezavisna kompanija, koja je potvrdila da je njegov softver autentičan i suštinski originalan.

Sepulvedina tvrdnja da se hakerske operacije poput onih koje je on vodio događaju posvuda je sasvim logički prihvatljiva, kaže Dejvid Mejnor (David Maynor), šef kompanije Errata Security iz Atlante koja se bavi testiranjem digitalne bezbednosti, dodajući da povremeno dobija upite za poslove u vezi sa političkim kampanjama. Kada je njegova firma tražila da dobije e-mailove i druga dokumenta iz kompjutera i telefona tih kandidata, krajnji klijent nikada ne bi bio otkriven. “Te aktivnosti se dešavaju u SAD, i dešavaju se stalno”, kaže on.

U jednom slučaju, od Mejnora je zatraženo da ukrade podatke u sklopu sprovođenja bezbednosnog testa, ali da mu “neko” nije obezbedio uvid u stvarnu vezu sa političkom kampanjom čiju je bezbednost želeo da testira. U drugom slučaju, potencijalni klijent bi tražio detaljan brifing o tome kako bi mogao pratiti kretanje protivničkog kandidata, menjajući njegov ajfon za prislušni klon. “Iz očiglednih razloga, mi ovakve klijente uvek odbijamo”, kaže Mejnor, koji odbija da imenuje kandidate zainteresovane za ovakve hakerske operacije.

02

Tri nedelje pre Sepulvedinog hapšenja, Rendon je bio primoran da podnese ostavku i povuče se iz Santosove kampanje zbog navoda u štampi da je uzeo 12 miliona dolara od narko-dilera, a da je deo tog novca dao Santosu za njegovu izbornu kampanju, što on poriče.

Prema Rendonu, kolumbijski zvaničnici su s njim razgovarali ubrzo nakon toga u Majamiju, gde je sada njegov dom. Rendon kaže da su ga kolumbijski istražitelji ispitivali o Sepulvedi, i da im je on rekao kako je uloga Sepulvede bila ograničena isključivo na internet.

Rendon poriče rad sa Sepulvedom. “On (Sepulveda) kaže da je radio sa mnom na 20 mesta, a istina je da nije”, kaže Rendon. “Nikada mu nisam platio ni pezos.”

Prošle godine, na osnovu anonimnog izvora, kolumbijski mediji izvestili su da je Rendon radio na predsedničkoj kampanji Donalda Trampa. Rendon izjavljuje kako su ovi izveštaji neistiniti. Ljudi iz Trampove kampanje su mu prišli, kaže on, ali ih je on odbio jer ne voli Trampa. “Koliko je meni poznato, nismo upoznati sa tom osobom”, kaže Trampova glasnogovornica, Houp Hiks. “Nikada nisam čula za njega, a isto važi i za druge visoke članove Trampovog osoblja.” Rendon, međutim, kaže da je pregovarao oko angažmana na jednoj drugoj kampanji za predsednika SAD – nije hteo da kaže kojoj – onog trenutka kada se budu okončali unutarstranački i započnu kampanje za opšte izbore.

Carlos Manuel Rodríguez and Matthew Bristow

Editor: Bryant Urstadt

Producer: Laura Ratliff

Jordan Robertson, Michael Riley, and Andrew Willis | March 31, 2016

Photographs by Juan Arredondo

Bloomberg Businessweek

Kako nameštati izbore (1/3)

Andre Sepulveda (Andrés Sepúlveda) je haker koji je gotovo čitavu deceniju uspešno nameštao izbore širom Latinske Amerike. Ovo je ekskluzivna pripovest koju je za portal Bloomberg ispričao po prvi put.

Bilo je nekoliko minuta pre ponoći kada je Enrike Penja Nijeto (Enrique Peña Nieto)  proglasio pobedu kao novoizabrani predsednik Meksika. Penja Nijeto je pre no što je postao predsednik bio advokat a i multimilioner, iz porodice koja je davala meksičke gradonačelnike i guvernere. Njegova supruga je bila zvezda telenovela. Široko se osmehujući dok su ga zasipali crvenim, zelenim i belim konfetama boje nacionalne zastave, slavio je svoj trijumf u Meksiko Sitiju, sedištu Institucionalne revolucionarne partije, ili PRI, koja je vladala više od 70 godina pre nego što je istisnuta 2000.godine. Povrativši ovu partiju na vlast te julske noći 2012, Penja Nijeto je obećao da će ukrotiti nasilje narko-dilera, da će se boriti protiv korupcije kao i da će otvoriti jednu novu, eru veće transparentnosti u meksičkoj politici.

Više od četiri hiljade kilometara udaljen od Meksiko sitija, u jednom stanu u prestižnom naselju Čiko Navara u Bogoti, Andre Sepulveda je sedeo ispred šest kompjuterskih monitora. Sepulveda je Kolumbijac, nabijen momak obrijane glave s bradicom i tetovažom. Na potiljku je tetovirao QR kod koji sadrži ključ za šifrovanje. Na njegovom vratu su istetovirane reči  “</head>” and “<body>”  (“</glava>” i “<telo>”), jedna povrh druge, uglavnom uobičajene ali u njegovom slučaju, ovi informatički izrazi su skrivene fraze za programiranje. Upravo je gledao direktan prenos pobede Nijetine stranke, čekajući zvanično proglašenje rezultata.

Kada je Penja Nijeto pobedio, Andre je započeo uništavanje dokaza. Izbušio je rupe u fleš memorijama, hard diskovima i mobilnim telefonima, pržeći njihove elektronske čipove u mikrotalasnoj pećnici, da bi ih potom smrskao čekićem u paramparčad. Iseckao je sva lična dokumenta i papire, pustivši ih kroz WC šolju. Izbrisao je servere locirane “negde” u Rusiji i Ukrajini, koje je anonimno iznajmio Bitcoin valutom. Demontirao je svaki delić potencijalnih dokaza a zatim uklonio svaki trag onoga što naziva “tajnom istorijom jedne od najprljavijih političkih kampanja u Latinskoj Americi koje se su dogodile u skorije vreme”.

Sepulveda (31) kaže da je tokom poslednjih osam godina proputovao Centralnom i Južnom Amerikom nameštajući velike političke kampanje. Sa budžetom od $600.000, Penja Nijeto je predstavljao njegov daleko najsloženiji posao. Vodio je tim hakera koji su provalili i pokrali strategije rivalskih političkih kampanja, manipulišući društvenim medijima stvaranjem lažnih “talasa” entuzijazma i prezira, instalirajući špijunski malware u kancelarijama oponenata, a sve kako bi pomogao Penji Nijetu, kandidatu desnog centra da “izboksuje” izbornu pobedu. Te julske noći, slavio je razbijajući flaše piva Colón Negra. I – kao i obično u izbornoj noći – bio je sam.

Sepulvedina karijera počela je 2005. godine, a njegovi prvi poslovi bili su mali – uglavnom naruživanje i blaćenje protivničkih sajtova u političkim kampanjama, uz razbijanje i blokadu donatorskih baza podataka svojih rivala. U roku od nekoliko godina uspeo je da okupi i sastavi nekoliko timova koji su špijunirali, krali ​​i kompromitovali protivnike u predsedničkim kampanjama širom Latinske Amerike. Nije bio jeftin, ali su zato njegove usluge i operacije bile opsežne. Za $12,000 mesečno, kupac njegovih usluga bi unajmio ekipu koja je mogla da provaljuje u pametne telefone, klonirajući web stranice i izvrgavajući političke protivnike ruglu, uz to šaljući beskonačne nizove e-mailova i medijskih tekstova. Sepulvedin “premijum paket” usluga, čija je cena $20.000 mesečno, uključuje kompletan asortiman digitalnog presretanja, napada, dešifrovanja, i odbrane. Poslovi bi bili pažljivo “oprani” kroz slojeve posrednika i konsultanata. Sepulveda kaže da mnogi od kandidata kojima je pomogao nisu znali ni njega niti njegovu ulogu u njihovim kampanjama; kaže da ih je sreo tek možda nekoliko.

Njegov tim je radio na predsedničkim izborima u Nikaragvi, Panami, Hondurasu, Salvadoru, Kolumbiji, Meksiku, Kostariki, Gvatemali i Venecueli. Za dobijanje poslova oko kampanja navedenih u ovoj priči, stupao bi u kontakt preko bivših i aktuelnih portparola; niko, izuzev pi-ara meksičke PRI i Nacionalne napredne stranke Gvatemale nije želeo da ovo komentariše.

01

Kao dete, Andre je bio svedok nasilja marksističkih gerilaca u Kolumbiji. Kao zreo čovek, odabrao je da sklopi savez sa desnim krilom u nastajanju širom Latinske Amerike. Verovao je da njegov hakerski rad nije bio ništa pogubniji od taktika koje je sprovodila suprotna, levičarska strana i ljudi poput Uga Čaveza i Danijela Ortege (Hugo Chávez, Daniel Ortega).

Mnogi Sepulvedini napori nisu urodili plodom, mada i dalje ima upisano dovoljno pobeda kako bi mogao da tvrdi da poseduje ogroman uticaj na političke tokove savremene Latinske Amerike u 21.veku. “Moj posao bio je da vodim prljavi digitalni rat i psihološke operacije, skrivenu propagandu i širenje glasina – moj posao je čitava jedna mračna strana politike za koju niko ne zna i da postoji, ali svako može da je vidi”, priča on na španskom, naslonjen na mali plastični sto udno zadnjeg dvorišta i pod teško utvrđenim kancelarijama kolumbijskog javnog tužioca. Sepulveda služi 10 godina zatvora zbog optužbi koje uključuju korišćenje zlonamernog softvera, udruživanje radi vršenja zločina, kršenje privatnosti ličnih podataka i sajber špijunažu – sve su ove aktivnosti povezane s njegovim hakerskim operacijama tokom kolumbijskih predsedničkih izbora 2014. Pristao je da po prvi put ispriča celu svoju priču, nadajući se da će ubediti javnost da se rehabilitovao, kao i da će dobiti podršku javnosti za smanjenje kazne.

Bilo je uobičajeno da, kako sam kaže, bude na platnom spisku Huana Hozea Rendona (Juan José Rendón), političkog konsultanta iz Majamija, koji je bio latinoamerička verzija američkog republikanskog konsultanta, Karla Rouva (Karl Rove). Rendon negira da je koristio Sepulvedine usloge za bilo šta što bi bilo nezakonito, kategorički osporavajući Sepulvedine izjave portalu Bloomberg Businessweek, mada priznaje da ga poznaje kao i da je koristio njegove usluge kao veb dizajnera. “Ako sam možda jednom ili dvaput razgovarao sa njim, bio je u grupi koja je raspravljala o tome, o vebu”, kaže on. “Ne činim apsolutno nikakve nelegalne stvari. Ovde, u ovom slučaju, postoji negativna kampanja. Ima onih koji me ne vole, i to je OK. Ali, ako je nešto legalno, ja ću to onda i da uradim. Nisam svetac, ali nisam ni kriminalac.” I mada se Sepulveda drži pravila da uništava sve podatke po završetku posla, ostavio je članovima svojih hakerskih timova neka poverljiva dokumenta, a nešto od toga je ostavio i “trećim licima” tj. osobama u koje ima poverenja – sve to je njegova tajna “polisa osiguranja”, kako bi se obezbedio u nepredviđenim okolnostima poput ucena, hapšenja i zatvora.”

Sepulveda se pobrinuo da Blumberg dobije uvid u ono za šta kaže da su e-mailovi koji pokazuju da je bilo razgovora između njega, Rendona i Rendonove konsultantske firme. Razgovaralo se oko hakovanja i nameštanja kao i o napretku u vezi sa kampanjom sajbernapada. Rendon izjavljuje da su ti e-mailovi lažni. Analiza nezavisne firme za informatičku bezbednost pokazala je da uzorak Sepulvedinih e-mailova koji su ispitivani predstavlja autentičan dokaz. Neki od opisa Sepulvedinih postupaka sasvim su u skladu sa njegovim izjavama o događajima tokom različitih izbornih kampanja, iako ostali detalji nisu mogli da se nezavisno potvrde. Jedna osoba koja je radila na kampanji u Meksiku, a koja je zahtevala da ostane anonimna iz straha za sopstvenu bezbednost, nepobitno je potvrdila Sepulvedine izjave o svojoj kao i Rendonovoj ulozi u tim izborima.

Sepulveda kaže da mu je bilo nuđeno nekoliko “političkih” radnih mesta u Španiji, što je on odbio jer je bio prezauzet. Na pitanje da li u američkoj predsedničkoj kampanji ima podmićivanja i prevara, njegov odgovor je nedvosmislen. “Stoprocentno sam siguran da jeste,” kaže on.

Sepulveda je ponikao u siromaštvu Bukaramange, osam sati vožnje severno od Bogote. Njegova majka je bila sekretarica, otac je bio aktivista koji je kolumbijskim farmerima pomagao da postičnu što bolje prinose lista koke, a njegova se porodica stalno selila zbog krijumčara droge koji su im pretili smrću. Njegovi roditelji su se razveli, a sa 15 godina, i nakon neuspeha u školi, otišao je da živi sa ocem u Bogoti, gde je po prvi put u životu počeo da koristi računar. Kasnije je upisao u lokalnu Tehnološku školu i, preko školskog prijatelja, naučio da programira.

Tokom 2005. godine, Sepulvedin stariji brat, publicista, radio je izbore 2005. u kongresnoj kampanji stranke povezane s tadašnjim kolumbijskim predsednikom Alvarom Uribeom. Uribe je bio heroj braće Sepulveda, američki saveznik koji je ojačao vojsku u borbi protiv Revolucionarne oružane snage Kolumbije (FARC). Tokom posete sedištu stranke, Sepulveda je izvadio laptop i počeo skeniranje bežične mreže u kancelariji, lako provalivši u računar Rendona, tadašnjeg stratega ove stranke, preuzeo je na svoj računar Uribeov radni plan i raspored kao i predstojeće govore u kampanji. Sepulveda kaže da je u prvom trenutku Rendon bio besan – da bi ga, odmah potom, zaposlio na licu mesta. Rendon kaže da se ovo “nikada nije dogodilo”.

Izbori se u Latinskoj Americi već decenijama nameštaju, pakuju i lažiraju a ne dobijaju na pošten način. Metode za postizanje izbornog trijumfa bile su prilično jednostavne: Lokalni fikseri bi potencijalnim glasačima, u zamenu za glas, obezbeđivali sve – od malih kućnih aparata, sve do keša. Ali, tokom 1990-tih, izborne reforme zahvatile su i južnoamerički region. Biračima su izdavane lične karte otporne na pokušaje lažiranja, a vanpartijske institucije i tela vodile su izborne procese u nekoliko južnoameričkih zemalja. Moderna kampanja, barem verzija koju bi Severni Amerikanci mogli prepoznati, stigla je i do Latinske Amerike.

Rendon je već započeo uspešnu karijeru (izgrađenu barem delimično, kako kažu njegovi kritičar, na više od jedne tužbe podignute protiv njega) – tako što je ovladao prljavim trikovima, u koje se ubraja i širenje glasina (u El Salvadoru je 2014. tadašnji predsednik Karlos Maurisio Funes optužio Rendona za organizovanje prljavih ratnih kampanja širom Latinske Amerike. Rendon ga je na Floridi tužio za klevetu, ali je sud odbacio ovaj slučaj uz obrazloženje da Funes ne može biti tužen jer zakon to nije dozvoljavao). Sin demokratskog aktiviste, studirao je psihologiju radeći u marketingu savetnika koji su vodili predsedničke kandidate u svojoj rodnoj Venecueli. Nakon što ga je tadašnji predsednik Čavez optužio za nameštanje glasanja 2004. godine, otišao je iz zemlje i nikada se više nije vratio.

Prvi Sepulvedin hakerski posao bio je, kako sam kaže, upad na vebsajt lokaciju jednog od Uribeovih rivala, krađa baze podataka i e-mail adresa kao i spamovanje izjava, zamenjenih dezinformacijama. Za ovaj jednomesečni posao Sepulvedi su isplatili $15.000 u gotovini – petostruko više od sume koju je dotad napravio radeći svoj raniji posao: dizajniranje sajtova.

Sepulveda je, blago rečeno, bio fasciniran Rendonom, koji je posedovao parking luksuznih automobila, nosio velike preskupe satove, trošeći hiljade dolara na ručno krojenu odeću. Kao i Sepulveda, i on je bio perfekcionista. Njegovo osoblje trebalo je da uvek stigne ranije na posao i da radi do kasno. “Bio sam veoma mlad,” kaže Sepulveda. “Uradio sam ono što sam voleo, bio sam sjajno plaćen i puno sam putovao. Bio je to savršen posao. “Ali, više od svega, “harmonija” među njima vladala je, pre svega, usled zajedničkog sentimenta kojeg su gajili prema desničarskoj politici. Sepulveda kaže da je u Rendonu video genija i svog mentora. Odani budista i praktičar borilačkih veština, barem prema informacijama na svom sajtu, Rendon je gajio imidž misterije i opasnosti, noseći u javnosti isključivo crnu odeću, a uz to, povremeno, i odeću samuraja. Na njegovom sajtu, sebe naziva “političkim konsultantom koji je najbolje plaćen, kojeg se najviše boje i najviše napadaju, koji je i najtraženiji i najefikasniji.” Sepulveda je, pri stvaranju te slike o Rendonu, takođe umešao i svoje prste.

Rendon je, po Sepulvedinim rečima, smatrao da bi hakeri mogli da se u potpunosti integrišu u moderne političke funkcije: stvaranje reklama kojima se napadaju oponenti, istraživanje, prisluškivanje i praćenje opozicije kao i pronalaženje načina za suzbijanje izlaznosti onih koji glasaju za rivale. Što se tiče Sepulvede, Rendon je uvideo da birači veruju da je ono što misle o političkim kandidatima spontani izraz stvarnih ljudi na društvenim medijima, a ne plod medijskih spin-doktora. On je znao da izjave mogu biti lažne a da medijski trendovi na društvenim mrežama mogu biti izmišljeni – i to sve za relativno male pare.Sepulveda je napisao program kojeg je nazvao Predator društvenih medija (Social Media Predator) koji upravlja i rukovodi virtuelnom vojskom lažnih naloga na Tviteru. Softver mu je omogućavao da brzo menja imena, fotografije na profilu i biografije, kako bi bio u stanju sa ispuni bilo koji zahtev i zadatak. Napokon je otkrio da je neshvatljivo lako uspevao da manipuliše tokom javnih debata – kao kada bi pomicao figure na šahovskoj tabli – ili, kako sam kaže,“Kada sam shvatio da onome što se objavljuje i kaže na Internetu ljudi veruju više nego samoj stvarnosti, tada sam otkrio da imam moć da mi ljudi poveruju gotovo sve. “

[Svi fotosi: Bloomberg, ¹ ² ³]