Neobičan svet skupih vina

Kako izgleda kada jedan milijarder poput Vilijema “Bila” Koha, kolekcionara umetnina i vina, prodaje deo svoje vinske kolekcije? Aukcijska kuća Sotbi (Sotheby’s, izgovara se Sodebi ili Sodebiz, a ne Sotbi ili Sotbis, kako je uvreženo u našem jeziku), procenila je da Bilovih 20 hiljada boca vina ima početnu aukcijsku cenu između 10 i 15 miliona dolara.

Razlog za prodaju?

Prema onome što su preneli mediji, Koh se suočio sa izvesnošću kako je i on samo jedan među smrtnicima, te da neće uspeti da sva ta vina isproba za svog života. Od ukupno 43 hiljade staklenki, koliko ih ima u svom vinskom podrumu, ovaj američki multimilijarder prodaje gotovo polovinu boca koje je decenijama pažljivo i predano sakupljao. Njega bi, kako kaže, “nadasve radovalo kada bi i drugi ljubitelji vina širom sveta uživali u vrhunskim vinima”.

Villjem Koh –  koji sa svojom braćom Dejvidom i Čarlsom drži jednu od najvećih poslovnih grupa na svetu, Koch Industries – obilazi svoj vinski podrum s Oliverom Rederom, novinarem i piscem ovih redaka upitavši hostesu: “Da li ste videli moje „vinsko kupatilo?” Pitao je. “Želite li?”

To je bogat i raskošan vinski podrum, ispunjen rimskim mozaicima i tavanicom u guastavinskom stilu, sa pločicama od terakote (i svodovima koji su dominirali Španijom u periodu rane renesanse – koncept Katalonca iz Valensije, arhitekte Rafaela Guastavinoa). Mesto je pravi kutak  boga Dionizija. „Kupatilo“ je, kao što već možete pretpostaviti, nadasve luksuzan i ekrtravagantan prostor gde Koh i njegovi gosti imaju običaj da otkopčaju šliceve svojih luksuznih „Brioni“ pantalona  i bace poslednji pogled na mlaz koji je do malopre bio oličenje dragocene tekućine Burgundca ili Bordoa vrednog od 1.000 dolara pa naviše… čak i takvo vino naš metabolizam preradi u mokraću…

Ali neke od Kohovih boca su se početkom prošle godine našle u drugim delovima sveta. Koh je, u promotivne svrhe i uoči njujorške aukcije, snimio i svoje „vinsko kupatilo“ uz  20.000 boca iz svog podruma. Aukcija, koja se održala u Njujorku tokom tri dana maja 2016. godine dostigla je 21,9 miliona dolara, i u tom smislu se ubraja među najobimnije i najskuplje vinske kolekcije ikada izašle na aukciju.

Gledao sam kako se poslednjeg dana aukcije odvija prodaja, fasciniran – a pomalo i zastrašen – cenom ovih vina koja su dostizala prilično velike sume, odakle su potekla i u kom kutku sveta će se popiti – pitanja koja se po obavezi nameću svakom kome je, poput mene, posao da piše o vinima.

U potrazi za podacima, nabasao sam na gusto otštampanu listu, tabelu koja sadrži 140.000 vina od 10.000 proizvođača iz 33 zemlje, kao i njihove cene. Podatke mi je poslao Piter Krimel (Peter Krimmel), CTO vinarije Vinfolio i inače sjajan prodavac vina. Spisak Vinfolia je obiman, a korišćeni su rezultati i podaci sa prodaja 12 velikih aukcijskih kuća, uključujući i Sotbi, koji predstavlja “ogromnu većinu tržišta finog aukcijskog vina”. Za 140.000 vina obuhvaćenih njihovom aukcijskom ponudom, Sotbi poseduje podatke o proizvođaču, godini tj. berbi, sorti, veličini boce, regiji, podregiji, iz koje je američke vinogradarske oblasti (ukoliko je s teritorije SAD), boji (crvena, bela ili roze) i, naravno – ceni.

Nakon uvida u podatke o Kohovoj kolekciji koja se našla na aukciji, primećivalo se da su boce namenjene vrhunskom tržištu vina i kupcima, da je to, zapravo, „blokbaster“ aukcija, dakle, prodaju se vina po ceni od najmanje 1000 dolara, sa primesama geografije, hemije, ekonomije, kulture i hiljadugodišnje istorije – i s prepoznatljivom aromom sličnih s_anja. Dajte nam da ga probamo!

Francuska

“Počinje u Bordou, s Latour-om”, najavljuje aukcionar Jamie Ritchie, otvarajući treći i zaključni dan prodaje Kohove kolekcije. Ponude su pristizale putem telefona, Sotbijeve internet-stranice i iz aukcijske sale u njujorškom Aper ist sajdu. Bilo je to dobro mesto da počnete svoj dan – nijedno mesto ne pruža bolji uvid u istoriju i ekonomiju vina od Francuske.

Château  Latour, iz Pojaka (Pauillac) na jugozapadu Francuske, vino je čija se istorija proteže u prošlost do 1331. Šato Latur je bilo omiljeno vino američkog predsednika Tomasa Džefersona. Koh je počeo da sakuplja bazičnu “vertikalu” vina – uspevši da dođe u posed najmanje po jedne boce Latura iz svake u prethodnih 100 godina. Danas je Latour, na vrhu ili netom do njega, među 7.000 proizvođača francuske vinske regije Bordeaux. Ovo je u istoriji jedna od regija o kojoj su svi voleli da ostave neki zapis; Rimljani su tamo prvi odnegovali vinovu lozu. Milenijum kasnije, to je mesto zgodno da se pokaže ono što skoro svaki vinopija dobro zna: starije stvari su dragocenije, i skuplje.

U Bordou, kao gotovo bilo gde drugde u svetu finog vina, vina postaju skuplja kako vreme prolazi a ona stare, a taj efekat skupoće eksponencijalno raste kako postaje sve starije. Puno je faktora koji utiču na cenu – starenje i njegova složena hemija, nedostatak tržišta (ljudi, napokon, tek ponekad piju vino), dok se berbe smatraju posebno poželjnim (ili nepoželjnim) kao rezultat vremenskih uslova, a na osnovu prikupljenih meteo-podataka.

Sve veća vrednost starijih vina je suštinski univerzalni fenomen na aukcijskom tržištu. Za bogatog enofila, međutim, stara vina možda nisu uopšte toliko loša investicija. “Iako su stara vina skupa, mislim da je njihova cena realno razumnija nego što je to cena mladih vina”, kaže Robin Goldštajn, urednik vinofilske revije “The Wine Trials”. Vrednost starih vina uslovljena je vremenskim faktorom tj njihovom starošću i verifikovanom istorijom čuvanja, koja zaista utiče na njihov ukus, dok je vrednost novih vina uslovljena ocenama kritičara i hiperinflacijom najskupljih vina – čija cena nikako ne mora biti u korelaciji s njihovim ukusom. “

Lija Hamer (Leah Hammer), direktorka podrumskih akvizicija onlajn portala za prodaju vina, Vinfolio, odraz je ove ideje. Ona kaže da je jedan razlog zbog kojeg je starije vino skuplje „zato što je bilo previše dobro da bi se odmah popilo. Dakle, uzmimo, na primer, 1960. godinu, koja je bila loša godina za Bordoško vino zbog lošeg vremena. Boce iz te godine odmah bi se ispijale, s obzirom da poklonici Bordoa nisu mislili da ga je bilo vredno čuvati. Najbolje stvari – recimo bordo iz 1961 – čuvane su za kasnije. Dva efekta – starenje vina i izbor dobrih vina – dovode do povećanja cene.

Najskuplji Bordo, u proseku, i jedno od najskupljih vina na svetu potiče iz mestašceta po imenu Šato Le Pen (Chateau Le Pin). Dve dvostruke magnum boce iz Kohove zbirke (2x3l  Bordoa iz Le Pena, berba 1995) prodate su za ukupno 30.000 dolara. Vinograd na Desnoj obali Žironde, odakle potiču ovi magnumi, leže na manje od sedam jutara zemlje (nešto preko 2.8ha, “manje od četiri ragbi terena”, kako piše Amerikanac), a proizvodi samo 5.000 do 6.000 boca godišnje. Jedna flaša košta u proseku preko 2.000 dolara. Jedan drugi proizvođač sa Desne obale Žironde, Petrus, na desetak minuta vožnje od Le Pena, takođe proizvodi vina čija je cena četvorocifrena (Za sve nas koji sebi ne možemo priuštiti ovakvu bocu a želimo da ih na neki makar posredan način okusimo: Robert Parker, uticajni kritičar vina, našao je u ovom vinu ukuse “mine iz grafitne olovke, pečenih oraha, dima, začina, voćne torte, crnih trešanja, bele čokolade, kole, višnjevače i kupina…” Bordo je iz Le Pena, a berba iz ​​1995).

Najskuplje boce francuskog Chateaux Bordoeaux

Najskuplje boce francuskog Chateaux Bordoeaux

Pored večite nestašice vina malih proizvođača kao što je Le Pin, postoji i stroga hijerarhija pedigrea, koja utiče na cene u Bordou. Pripremajući se za Univerzalnu izložbu u Parizu, grupa francuskih dvorjana je 1855., a po naređenju Napoleona III, rangirala vina po regijama. Pet šatoa – Lafite, Latour, Margaux, Haut-Brion i Mouton – proglašeni su prvom berbom – grand cru tj vino najbolje vrste, što je bio „Ivy League“ sveta vina iz 19. veka. Ostala pedeset tri proizvođača takođe su rangirana po kategorijama, od „dizjema“ do „senkjema“ tj od druge do pete berbe odnosno roda (deuxièmes cruscinquièmes crus). Ova klasifikacija sastojala se od vina iz oblasti Médoc i Graves na teritoriji Bordoa, obe na Levoj obali Žironde (Kohova prodaja bila je u velikoj meri odraz istinskog frankofila, sa bocama iz prve i druge berbe Bordoa, koje su privlačile najveću pažnju tokom aukcijskog nadmetanja)

Nova klasifikacija Bordeaux vina

Nova klasifikacija Bordeaux vina

Izvanredno je koliko su te klasifikacije precizne – ili samo fenomen kako se one uporno samoobnavljaju –  ili oboje – kao i to da i dalje postoje. U tabeli je originalno rangiranje uspostavljeno 1855. godine, u poređenju sa rangiranjem prosečno skupih vina u istoj podregiji u poslednjih 20 godina berbi. Ako je klasifikacija ponovljena sa cenom kao vodiljom, pet prvih berbi, istaknutih u tabeli, ostalo bi potpuno isto. Bilo je više promena kako se pomerate dalje kroz tabelu, iako prateće druge berbe ostaju baš iste.

Uostalom, sa godinama dolazi i do sticanja znanja o vinskoj kulturi. “Vremenom, i sticanjem iskustva, sve se teže i teže za_ebete, jer ste počeli da shvatate neke stvari. Dobro vam je krenulo. Izgradili ste svoju reputaciju. Izgradili ste svoju reputaciju na sekundarnom tržištu “, kaže Lija Hamer.

Svih pet šatoa iz prve berbe, i veliki deo njih iz druge bili su veoma zastupljeni na njujorškoj aukciji Kohovih vina.

Još jedan poznati vinogradarski region u Francuskoj je Burgundija, koja se nalazi na istoku. Dok je Bordo poznat po svom Kaberneu Sovinjon i crvenom Merlou, Burgundija je poznata po svom crvenom Pino Noaru i belim Šardoneima. Ova dva regiona su “rivalski kolosi” u svetu vina. Malo je verovatno da će bilo kakvi podaci uspeti da reše bilo šta što se tiče vina i njegovog ukusa među enofilima, mada se mogu dati kratki rezimei. U ovom slučaju, očigledno da su ova dva vinska područja, kvantitativno, sasvim slična: starost vina i obim njihove prodaje na aukcijama odraz su velike međusobne sličnosti, kao i rast njihove cene kako, vremenom, postaju sve starija.

Međutim, smatra se da su psihofiziološki efekti vina, navodno, sasvim različiti. Jedna vinska regija obraća se super-egu ljubitelja vina, a druga njegovom Id-u, frojdovskom izvoru neobuzdanih želja koje svi imamo. “Aspekti Bordoa se, prema tome, pozivaju na estetu u nama, dok Burgundac privlači senzualiste”, napisao je Hju Džonson (Hugh Johnson) u “Svetskom atlasu vina” (The World Atlas of Wine).

Kalifornija

Ali vratimo se Sjedinjenim Državama: Podaci koje poseduje onlajn vinoteka „Vinfolio“ uključuje 2.345 proizvođača iz Kalifornije i skoro 43.000 vina. U odnosu na Francusku – i Stare Rimljane – Zapadna obala Sjedinjenih Država je relativni novajlija u svetu vinskih igara.

Takođe, nalik večitom francuskom rivalitetu koji postoji između vina iz Bordoa vs. Burgundije, i u Novom svetu postoji rivalstvo dve kalifornijske vinske oblasti: Napa nasuprot Sonomi. Ova dva regiona su prilično jednaka po površini i imaju zajedničku granicu. Takođe su slični i po godinama postojanja: u oba područja je intenzivno gajenje vinove loze počelo sredinom 19. veka. Ova dva vinska carstva se izdvajaju u nizu od devet kalifornijskih glavnih regiona za proizvodnju vina.

Najskuplja kalifornijska crvena vina

Najskuplja kalifornijska crvena vina

Ali, uprkos svom „juniorskom“ statusu, Kalifornija je „mladac“ koji je postigao velike vinske pobede. Vrhunski francuski Bordoi su se 1976. na vinskom testu naslepo poredili s vrhunskim  buteljkama kalifornijskog Kabernea – možda najčuvenija vinska bitka koja je u istoriji postala poznata kao Pariska Presuda – nešto kao američki Pepsi Čelindž plave krvi. Kalifornijci su Francuze potukli do nogu u praktično svim kategorijama.

Najskuplja boca u Kaliforniji – vino iz Nape „Screaming Eagle“, takozvano kultno vino – odgovara prosečnoj ceni najskupljih francuskih vina. Kao i Le Pin, to je mali vinograd i vinarija, koji svake godine proizvedu tek nekoliko hiljada boca. (Za razliku od Le Pin-a, ovog vina nije bilo u Kohovoj kolekciji).

“To je svojevrsna tajna, ali nije tajnovitost na neki loš način”, rekao je Hamer o „Kreštećem orlu“. “Ne biste mogli da uđete u prodavnicu vina i da ga tek tako pokupite s police. Ne biste mogli da se tek tako odvezete do vinarije i kupite ga. Jedini način da se to postigne jeste biti uvršten na ovu vrlo malu mejling-listu“(Screaming Eagle odbio je da komentariše ovaj članak.)

I negde drugde

Naravno, tu je i vrlo živa vinska kultura koja je i te kako prisutna izvan granica Francuske i SAD. Nemačka ima svoj rizling, Argentina Malbek, Australija svoj Širaz a Južna Afrika svoj „Pinotadž“ (Pinotage). Praktično beskonačne kombinacije tla, klime, botanike, kulture i metoda proizvodnje iznedre i beskonačne varijetete vina. Prodaja dela Kohove kolekcije bila je odraz njegovog frankocentričnog sentimenta, uz veoma malo boca poreklom iz Kalifornije, ali se čak i jedan ovakav milijarder, zaljubljenik u francuska vina, udostojio da prikuplja i španski (katalonski!) Pingus, australijski Penfolds Grange i talijanski Bruno Giacosa. Gle! Vreme, voće i novac širom sveta, tokom prohujalih stoleća…

Ali hej, čekaj malo –  nije li sve ovo jedno neopevano s_anje? Jedna poznata studija je objavila pоdatak da degustatori zapravo čak nisu u stanju ni da prepoznaju razliku između čaše crvenog i belog vina. Druga studija pokazala je da su šanse da prepoznamo da li je vino jeftino ili skupo ravne pogađanju da li će bačeni novčić pokazati pismo ili glavu. Treća studija pokazala je da, kada nismo svesni skupoće vina, u njima uživamo manje nego kada znamo da su ona skupa.

“Zapažamo da su vina koja se enofilima dopadnu pri slepim degustacijama u stvari sasvim obratno u korelaciji s njihovom cenom, odnosno, u proseku, kada ne znaju šta piju, ljudi preferiraju jeftinija vina”, rekao je Goldstin.

Ali možda nije u pitanju vino. Možda možete da probate novac. Jedna studija iz 2008. godine pouzdano je utvrdila da onda kada nam kažu da vino košta više novca nego što mu je realna cena, to rezultira pozitivnijim stavovima i boljim ocenama koje mu pripisujemo. Štaviše, lažna veća cena povećala je, po ovoj studiji “aktivnost zavisne od nivoa kiseonika u medijalnom orbitofrontalnom korteksu, području za koje se smatra da proizvodi iskustvo prijatnosti tokom eksperimentalnih zadataka”. Vino koje je skuplje bi, u stvari, čak možda i moglo imati bolji ukus, doslovce ako ni zbog čega drugog a ono – zbog cene istaknute na nalepnici.

Međutim, aukcijske prodaje vina koja potiču od znamenitih proizvođača i blokbaster-cene nisu neophodan uslov za enološko uživanje. Mnoga, ali mnoga sjajna vina potpuno su “ispod radara” i izvan tih baza podataka koje imaju Sotbi i ostale aukcijske kuće. U istočnoj Ajovi, na primer, u regionu koji se sada pročuo kao vinogradarska oblast doline reke Gornji Misisipi, nadomak mestašceta Boldvin (broj stanovnika: 106), moj ujak pravi vino. Dobro vino. On to čini tamo kao što je to radio moj deda, i njegov deda pre njega, na farmi. Kukuruz i goveda. Vinarstvo je počelo kao hobi u podrumu na farmi, bili su to pra-proizvođači i drevni vinari, moja porodica. Nema na toj farmi ni sorti grožđa koje bi većini vas koji ovo čitate verovatno zazvučale poznato, ništa od Kabernea ili Pinoa. Grožđe na farmi je s debljom opnom, koja je u stanju da odoli oštrim zimama Srednjeg Zapada, a zovu se St. Crox, LaCrosse i Marechal Foch. Staklenke vina mog ujaka idu za oko 14 dolara. Nećete ga naći nigde u gorenavedenim grafikonima. Ali mi ga pijemo. I srećni smo.

Oliver Roeder, FiveThirtyEight.com

 

Šta nedostatak novih banaka znači za budućnost industrije

0000

Nedavna rasprava pred Nadzornim odborom i vladinim Komitetom za reforme, pokrenuta je kako bi se ispitalo zašto još od 2009. praktično da nema novih banaka. Rasprava je fokusirana na dilemu zašto je to važno, kao i zašto se to dešava. Nalazi ovog ispitivanja treba da budu od značaja za sve koji imaju interesovanja za američku ekonomsku politiku, tvrdi George Sutton za onlajn magazin American Banker.

Studija koju je 2015. objavio FED tj Američka centralna banka filijala Ričmond doprinela je da se postave okviri za rešavanje ovog problema. Sve je počelo uočavanjem jedne činjenice, naime, da se do 2009, svake godine otvaralo između 100 i 200 novih banaka godišnje. Od svih novih bankarskih prijava, Savezna korporacija za osiguranje depozita (Federal Deposit Insurance Corp.) odobrila je oko 75%. Tome nasuprot, u proteklih sedam godina, odobreni su zahtevi za samo tri nove banke.

Studija ričmondske filijale Fed-a analizirala je da li je ovaj model bio nalik onima iz prethodnih recesija i otkrili su nešto veoma neobično. Tokom svih prethodnih perioda, količina novih bankarskih aplikacija (zahteva) je padala tokom recesije. Ali, oni nikada nisu došli na nulu, a i brzo bi se povratili do normalnog nivoa operativnosti tokom perioda oporavka. Nakon poslednje recesije, međutim, broj novih banaka je pao gotovo na nulu, ostavši na tom nivou sve do danas.

Ovo je stvar koja budi ozbiljnu zabrinutost. Bankarski sistem nije statičan. Ispitivanje iz Ričmonda dobro je opisan način na koji bankarska tj. finansijska industrija zavisi od privrednog rasta i obnavljanja performansi realnog sektora i privrede.

00000

Dinamičku prirodu bankarske industrije najbolje je ilustrovati kao ono što se dešava tokom rasta postojećih banaka. Zrele finansijske institucije nastoje da promene svoju bazu klijenata, menjajući svoje proizvode i usluge u pokušaju da dopru do novih tržišta. One novije banke, ne tako zrele i s manje iskustva ali i klijenata, onda mogu pokupiti ostatak, opslužujući klijente u ređe naseljenim i ruralnim područjima na koja se starije bankarske institucije više ne fokusiraju.

Dogodiće se dva loša ishoda, ukoliko se nove banke ne budu dovoljno razvile da bi popunile te praznine na finansijskim tržištima koje ostaju iza starijih banaka.

Prvi je nedostatak dovoljnog broja usluga potrebnih malim preduzećima i potrošačima, koji su primarni pokretači privrede. Ruralna područja su posebno ugrožena.

Drugi problem je da će nedostatak novih banaka dovesti do toga da bankarska industrija postane sve usredsređenija na samo nekoliko veoma velikih banaka. Ovo bi u svoje vreme, konačno, moglo poništiti osnovnu strukturu američkog bankarskog sistema, kojeg je doskora odlikovala velika raznolikost tipova banaka u poređenju s drugim zemljama. Ova struktura u velikoj meri potiče od rasprostranjenosti decentralizacije unutar američkog privrednog sistema, koju je favorizovao još Tomas Džeferson (Thomas Jefferson) u svojim raspravama sa Aleksanderom Hamiltonom (Alexander Hamilton).

Tokom većeg dela rane istorije Sjedinjenih država, savezna vlada je povelje, uredbe i propise o bankama u potpunosti ostavila na državama da ih pojedinačno uređuju. Ovo je završilo izbijanjem Američkog građanskog rata, kada je potreba za jednom nacionalnom valutom radi finansiranja ratnih pohoda rezultirala usvajanjem Zakona o Narodnoj banci (National Bank Act), izrodivši tada dvojni bankarski sistem.

Decentralizacija, međutim, danas ostaje kao vrednost od fundamentalnog značaja. Princip “Prevelik da bi propao” (“Too Big to Fail”) ukazuje na rizik da banke porastu isuviše velike kako bi bile efikasno regulisane ili, čak, uspešne.

000

Dok pravila o fer-kreditiranju i Zakon o reinvestiranju zajednice (Community Reinvestment Act) – namenjen podsticanju depozitnih institucija kako bi se zadovoljile kreditne potrebe zajednice u kojoj deluju – pomažu da ruralna, manjinska i područja s niskim primanjima zadobiju pristup finansijskim uslugama, efikasnija politika već po tradiciji predstavlja jedan od načina koji omogućava zasnivanje novih banaka, onda kada porastu mogućnosti za profitabilno opsluživanje klijenata i razvoj novih tehnologija poslovanja.

Tu je i pitanje – koje nije jedinstveno samo za sektor bankarstva – da ukoliko jedna industrija ne raste, a inovacije u poslovanju odumiru. Studija iz Ričmonda opisuje mnoge faktore koji prouzrokuju da jedan broj već etabliranih banaka opada, pre svega kroz konsolidaciju i akvizicije. Bez novih banaka, potrebe ljudi i njihovih zajednica naći će se u procepu: ili će rasti ili će kreditiranje biti podsticano i realizovati se izvan bankarskog sistema. Ovaj trend se jasno ospoljio kroz opadanje tržišnog učešća banaka, što je bilo oko 60% krajem Drugog svetskog rata, ali je danas tržišni udeo banaka samo oko 20% na kreditnim tržištima.

Ovo je trend poguban ne samo za Amerikance već i za njihovu privredu. Jedna idealna nacionalna privreda trebalo bi da u svom samom jezgru poseduje širok spektar dobro regulisanih banaka. Usled regulatornih faktora, banke nisu uvek najefikasnije, niti su inovativni davaoci finansijskih usluga – iako su (i dalje) najstabilnije finansijske institucije koje opslužuju jedno (ne samo američko) društvo, i imaju najmanje šanse da proizvedu finansijske mehurove na tržištu hartija od vrednosti.

Krediti danas pokreću ekonomiju, dok stabilno snabdevanje stanovništva i poslovnih subjekata kreditima predstavlja kritično važan cilj javnih politika. Banke uglavnom odobravaju kredite sa ciljem da ih zadrže, što znači da one žele da ti krediti budu kvalitetni, obezbeđujući im kontinuirani prihod i omogućavajući im opstanak u periodu privrednog pada i/ili ekonomske krize. Ostali pružaoci kreditnih usluga primarno kreiraju kredite sa ciljem da ih prodaju, i stoga moraju da konstantno odobravaju nove kredite kako bi generisali prihode od naknada, što može biti izazov ukoliko su uslovi na tržištu loši. Velika Recesija iz 2008. godine, koja je bila prva recesija izazvana prekidom u snabdevanju kreditima a ne padom potražnje za njima, predstavljao je jasan primer stalno vrebajuće nestabilnosti u privredi kojom dominiraju kreditori koji opstaju po principu “Izdaj kredit da bi ga prodao”.

Dobra vest je ta da istraživanja poput Fedove studije iz Ričmonda sugerišu da regulatorne politike igraju značajnu ulogu tokom perioda oskudice novih banaka, a ne samo uslovi u privredi i ekonomiji. Nije stoga iznenađujuće što su regulatori pooštrili svoje standarde tokom recesije, ali je došlo vreme da se iznova prilagode u cilju dalje dobrobiti po američku privredu. Treba se nadati da su nedavne rasprave u Vašingtonu označile onu tačku u kojoj bankarsko klatno počinje da se ljulja u drugom unatrag.

George Sutton (American Banker online)

Džordž Saton je advokat u firmi Jones VWldo Holbrook & McDonough. Od 1987. do 1993. godine bio je poverenik finansijskih institucija države Juta.