Ekologija vs. pandemija

Nastojeći da zaustavi napredovanje epidemije, koju je Svetska zdravstvena organizacija opisala kao „Pandemiju 3/11“, nekoliko zemalja, uključujući Italiju, Španiju i Francusku počele su da primenjuju drastične mere zaštite, onako kako je to učinio Peking pre nekog vremena, a nakon pojave korone na kineskom tlu (videti pregled aprilskog izdanja „Covid-19 i život okrenut naglavce“). Tekst je objavljen 17. marta u mesečniku Le Monde diplomatique (koji, uzgred, nema nikakve veze sa dnevnim listom Le Monde).

Kirsten Stolle. — « VI-2 », de la série « Virus Illumination », 2013 Tracey Morgan Gallery, Asheville – Nome Gallery, Berlin (Le Monde diplomatique)

Čak se u 21. veku kineskim vlastima čini da su stari lekovi najbolji način za borbu protiv epidemije korona virusa. Samoizolacija, ograničavanje kretanja pojedinca, zarad opšteg dobra. Kažu da stotine miliona ljudi živi u režimu ograničenog kretanja. Nije li vreme da se zapitamo zašto pandemije prate jedna drugu sve bržim tempom?

Da li je to bio pangolin, neki ljuskavac? Ili, možda, neki slepi miš? Ili je uzrok bila neka zmija, kao što smo neko vreme slušali, pre nego što je odbačena ta hipoteza? Ko će prvi okriviti neku divlju životinju, žigošući je kao uzročnika ovog tipa korona virusa, zvanično nazvanog SARS-CoV-2 (1), koji je u svoju zamku uhvatio nekoliko stotina miliona ljudi, smeštajući ih u karantine ili ih postavljajući u blokadu, iza linija sanitarnog kordona, kao što je bilo u Kini i još nekim zemljama? Iako je ključno da razotkrijemo ovu misteriju, takve spekulacije sprečavaju nas da uočimo kako naša rastuća ranjivost na pandemije ima jedan dublji uzrok: ubrzano uništavanje prirodnih staništa životinja.

Od 1940. godine do danas, na stotine patogena pojavilo se ili bi se u talasima iznova razbuktavalo u područjima gde, ponekad, nikada dotad nisu registrovani. To je slučaj i sa virusom koji prouzrokuje gubljenje imunteta (HIV), sa Ebolom u zapadnoj Africi i Zikom na američkom kontinentu. Većina njih (60%) je životinjskog porekla. Neki potiču od domaćih ili divljih ali uzgajanih životinja, ali većina (više od dve trećine) njih potiče od divljih životinja.

Potonji nemaju nikakve veze s tim. Uprkos člancima koji, uz propratne fotografije ukazuju na divljinu kao polazišnu tačku razornih epidemija (2), pogrešno je verovanje da su ove životinje posebno zaražene smrtonosnim patogenima spremnim da kontaminiraju i nas, ljude. U stvarnosti, većina njihovih mikroba živi u tim životinjima, kao njihovim domaćinima, a da im ne našteti. Problem je negde drugde: u agresivnom krčenju šuma, urbanizaciji i industrijalizaciji, čime smo obezbedili da ovi mikrobi dopru do ljudskog tela i u njemu se adaptiraju.

Uništavanje staništa preti izumiranjem mnogih vrsta (3), uključujući lekovito bilje i životinje na kojima je naša farmakopeja oduvek počivala. Što se tiče životinja koje prežive uništavanje njihovih staništa, one nemaju drugog izbora nego da se vrate na smanjene teritorije svojih nekadašnjih staništa – onoliko koliko su im ostavila ljudska naselja. Ovo rezultira povećanom verovatnoćom bliskog i ponovljenog kontakta sa ljudima, što mikrobima omogućava da uđu u naša tela, kada iz svoje dotad dobroćudne forme prerastaju u smrtonosne patogene.

Ebola to dobro ilustruje. Studija iz 2017. otkrila je da epidemije virusa, čiji je izvor lokalizovan u različitim vrstama slepih miševa, češće izbijaju u oblastima zapadne i centralne Afrike, koje su nedavno pretrpele velika krčenja šuma. Kad sečemo njihove šume, onda rasterujemo životinje kojima je ta šuma bila dom – u ovom slučaju, razjurili smo slepe miševe – nagoneći ih da se veru o drveće u našim baštama i farmama. Stoga je lako zamisliti šta se dalje dešava: čovek guta pljuvačku voćnog slepog miša, a biva inficiran prilikom zagriza voćke prekrivene salivom ovog letećeg sisara; ili, dok, recimo, pokušava da ulovi i ubije dotičnog nepoželjnog posetioca, izlažući se pritom mikrobima koji su našli utočište u njegovim tkivima. Ovakvo mnoštvo virusa poteklih od slepog miša – ali koji ostaju potpuno bezopasni u samom nosiocu – uspeva da prodre u ljudsku populaciju. Navedimo kao primer već pomenutu Ebolu, ali i Nipu, infektivnu upalu mozga (posebno u Maleziji ili Bangladešu, sa smrtnim ishodom u 70% slučajeva), ili Marburšku hemoragičnu groznicu (smrtonosnu u 88% slučajeva, posebno u Istočnoj Africi). Taj fenomen se naziva „prelazak barijere među vrstama“. Dokle god se bude učestalo javljao, može omogućiti životinjskim mikrobima da se prilagode na naša tela, i evoluiraju do tačke kada postaju patogene.

Isto se odnosi i na bolesti koje prenose komarci, pošto je uspostavljena veza između pojave epidemija i krčenja šuma (4) – osim što je ovde manje pitanje gubitka staništa a više njihovih transformacija. Kod drveća nestaju slojevi mrtvog lišća i korenja. Voda i sediment se lakše prelivaju po ovom ogoljenom tlu, sada bez senke drveća i obasjanim suncem, upijajući njegovu toplotu i tako obrazujući prirodne inkubatore: bazene pogodne za razmnožavanje komaraca koji prenose malariju. Istraživanje sprovedeno u dvanaest zemalja je otkrilo prisutnost dvostruko većeg broja komaraca koji prenose ljudske patogene u pošumljenim područjima nego u netaknutim šumama.

Opasnosti fabričkog uzgoja

Change.org

Uništavanje staništa takođe deluje na promenu broja različitih životinjskih vrsta, kao što su detlići ili ždralovke, čime se povećava rizik od širenja patogena. Primer: virus Zapadnog Nila, kojeg prenose ptice selice. U Severnoj Americi populacija ptica je u poslednjih 50 godina opala za više od 25% (nestalo je tri milijarde ptica), što je rezultat gubitka njihovih staništa i drugih načina njihove devastacije (5). Ipak, nisu sve vrste pogođene na isti način. Takozvane posebne ili endemske vrste ptica, tzv specijalisti (stanarice), poput detlića i ždralovki odnosno barskih koka, pogođene su snažnije od generalista poput crvendaća ili gavrana (Procenjuje se da se godišnje seli oko 50 milijardi ptica). Dok su prve vrste (stanarice) slabi vektori to jest prenosioci virusa Zapadnog Nila, druge – invazivne to jest generalisti – spadaju u izvrsne prenosioce. Otuda snažna prisutnost virusa među domaćim pticama u regionu, ali i sve veća verovatnoća da će komarac ujesti zaraženu pticu, a potom i čoveka (6).

Isto je i kada se radi o bolestima koje prenose krpelji. Postepenim krčenjem šuma američkog severoistoka, urbani razvoj pogađa životinje poput oposuma, koje doprinose regulisanju populacije krpelja, dok istovremeno dozvoljavaju procvat vrstama koje su mnogo manje efikasne u ovom području, poput belonogog miša i jelena. Kao rezultat ovog procesa, dolazi do lakšeg širenja bolesti koje prenose krpelji. Među njima je i lajmska bolest, koja se prvi put pojavila u Sjedinjenim Državama 1975. Tokom proteklih dvadeset godina identifikovano je sedam novih krvnih patogena (7).

Rizik od pojave bolesti ne povećava se samo gubitkom staništa već i načinom na koji se ona zamenjuju. Da bi zadovoljio svoj mesožderski apetit, čovek je uništio prirodna područja ekvivalentna teritoriji afričkog kontinenta (8), a sve to kako bi se prehranio i odgajao životinje za klanje – u cilju sopstvene ishrane. Neke od tih (divljih vrsta) životinja se po krčenju njihovih staništa prenose ilegalnim trgovinskim kanalima, ili se direktno prodaju na životinjskim pijacama (tzv. „mokre pijace“). Tamo se životinjske vrste koje se verovatno nikada ne bi pomešale u prirodi nađu u kavezima jedna pored druge, a mikrobi onda mogu „veselo skakutati“ odnosno prelaziti iz jedne u drugu. Ova vrsta razvoja epidemije, koja je već generisana tokom 2002. i 2003. godine – bio je to korona virus odgovoran za epidemiju teškog akutnog respiratornog sindroma (SARS) – možda predstavlja izvorno žarište ove danas nepoznate verzije korona virusa, koji nas upravo opseda.

Međutim, postoji mnogo više životinja koje se razvijaju unutar našeg sistema industrijske poljoprivrede. Tu su stotine hiljada životinja natrpanih jedna na drugu, čekajući da ih odvedu u klanicu: ovo su idealni uslovi za transformaciju mikroba u smrtonosne patogene. Na primer, virus ptičjeg gripa, podstaknut plovkama i patkama, seju pustoš na farmama ispunjenim pilićima u zatočeništvu, gde mutiraju i postaju virulentniji – proces toliko predvidljiv da se može reprodukovati u laboratoriji. Jedan od njihovih sojeva prenosi se na ljude i pritom ubija više od polovine zaraženih. Tokom 2014. godine je u Severnoj Americi moralo biti ubijeno na desetine miliona živine kako bi se zaustavilo širenje druge verzije ovih sojeva (9).

Planine izmeta koje proizvodi naša stoka pružaju i druge „sjajne“ mogućnosti da ljudi budu zaraženi životinjskim mikrobima. Pošto ima neuporedivo više organskog otpada (izmeta) nego što se može apsorbovati sa poljoprivrednog zemljišta u obliku đubriva, taj izmet koji nije stigao da bude pretvoren u kompost često završi u nezapečaćenim jamama – utočištu Ešerihije koli. Više od polovine životinja zatvorenih u američkim hranilištima su potencijalni prenosnici, ali Ešerihija tamo tavori i boravi kao bezopasan mikroorganizam (10). Međutim, kod nas ljudi, E. coli izaziva krvavu dijareju, temperaturu ili akutnu blokadu rada bubrega. A nije retkost da se životinjski otpad na volšebne načine izliva i dopire u našu pitku vodu i hranu, što je način na koji se svake godine zarazi 90 hiljada Amerikanaca.

The Ecology of Disease (Olaf Hajek)

Iako se ovaj fenomen mutacije životinjskih mikroba u ljudske patogene ubrzava, ovo nije neka novost. Njegova pojava datira još od „civilizacijske revolucije“ u doba neolita, kada su ljudi počeli da uništavaju divlja staništa ne bi li tako proširili svoje obradive površine, uz pripitomljavanje životinja kako bi ih, potom, razmnožavao u zarobljenštvu. Zauzvrat, životinje su nam darovale otrovne poklone: kravama treba da zahvalimo za naše ospice i tuberkulozu, svinjama za veliki kašalj, dok su za grip bile zaslužne patke.

Proces se nastavio tokom evropske kolonijalne ekspanzije. U Kongu su železnice i gradovi koje su podigli belgijski kolonisti omogućili razvoj soja Lenti virusa u koji spada i HIV, a koji uništava imunološki limfo-sistem čoveka;  soja kojeg su kao domaćini „ugostili“ regionalni makaki majmuni, omogućivši mu da prodru u organizam čoveka i u njemu se izvrsno adaptiraju.

U Bengalu, Britanci su posegli za ogromnim močvarnim područjima Sundarbansa kako bi u njima razvili uzgajanje pirinča, izlažući tamošnje stanovništvo bakterijama koje se nalaze u ovoj čime-sve-ne-zagađenoj stajaćoj vodi. Pandemije izazvane tim kolonijalnim upadima ostale su aktuelne do današnjeg dana. Makakijev Lenti virus postao je – HIV. Bakterije iz Sundarbanskih baruština – danas su poznate kao kolera; ovi mikroorganizmi su do danas izazvali sedam pandemija, od kojih je poslednja buknula na Haitiju.

Srećom, s obzirom da nismo bili tek pasivne žrtve ovog procesa, takođe možemo učiniti mnogo toga kako bismo smanjili rizik od pojave ovih mikroba u našem organizmu. Divlja staništa možemo zaštititi kako bismo bili sigurni da će životinje čuvati svoje mikrobe unutar svog domicilnog područja, umesto da ih prenose na nas; ovom zaštitom se bavi, recimo, pokret ‘One Health’ (11).

Isto tako, možemo uspostaviti strogi nadzor nad okruženjem u kojem se životinjski mikrobi najverovatnije transformišu u ljudske patogene, pokušavajući tako da eliminišemo one koji pokazuju sklonost ka prilagođavanju našem organizmu pre nego što ovi pokrenu epidemije. Upravo to rade istraživači programa ’Predict’ kojeg poslednjih deset godina finansira američka Agencija za međunarodni razvoj (USAID). Oni su već identifikovali više od devet stotina novih virusa povezanih sa širenjem efekata ljudskog delovanja na planeti, uključujući dosad nepoznate sojeve korona virusa koji su uporedivi sa virusom SARS (12).

Danas nam preti nova pandemija, i to ne ova prouzrokovana Kovidom-19. Delovanje Trampove administracije, zaposlene ukidanjem propisa koji se tiču ekstraktivne (sirovinske) industrije i svih industrijskih aktivnosti, što neminovno vodi ka uništavanju životne sredine i gubitku staništa, dodatno poboljšava šanse da mikrobi pređu sa životinja na ljude. Istovremeno, američka administracija umanjuje naše šanse da uočimo neku buduću pandemiju pre no što bude izbila: vlada SAD je oktobra 2019. odlučila da prekine program ‘Predict’. Konačno, početkom februara 2020, najavljena je i namera Sjedinjenih Država da svoj doprinos budžetu Svetske zdravstvene organizacije umanji za 53%.

Kao što je rekao epidemiolog Leri Brilijent (Larry Brilliant), “pojava virusa je ta koja je neizbežna, a ne epidemije.” Međutim, od ovog potonjeg nećemo biti pošteđeni ukoliko ne pokažemo odlučnost da menjamo politiku koja šteti prirodi i životu životinja.

Inače, do 2050. će od raznih oblika virusa zbirno umreti 10 miliona ljudi, tendencija koja će se uporedo razvijati s usponom velikih epidemija i infektivnih bolesti iz prošlih stoleća, koje će, po svemu sudeći, povratiti svoju nekadašnju snagu.

∗   ∗   ∗ 

(1Et non pas Covid-19, qui est le nom de la maladie, comme indiqué par erreur dans la version imprimée.

(2Kai Kupferschmidt, « This bat species may be the source of the Ebola epidemic that killed more than 11,000 people in West Africa », Science Magazine, Washington, DC – Cambridge, 24 janvier 2019.

(3Jonathan Watts, « Habitat loss threatens all our futures, world leaders warned », The Guardian, Londres, 17 novembre 2018.

(4Katarina Zimmer, « Deforestation tied to changes in disease dynamics », The Scientist, New York, 29 janvier 2019.

(5Carl Zimmer, « Birds are vanishing from North America », The New York Times, 19 septembre 2019.

(6BirdLife International, « Diversity of birds buffer against West Nile virus », ScienceDaily, 6 mars 2009.

(7« Lyme and other tickborne diseases increasing », Centers for Disease Control and Prevention, 22 avril 2019.

(8George Monbiot, « There’s a population crisis all right. But probably not the one you think », The Guardian, 19 novembre 2015.

(9« What you get when you mix chickens, China and climate change », The New York Times, 5 février 2016. En France, la grippe aviaire a touché les élevages durant l’hiver 2015-2016, et le ministère de l’agriculture estime qu’un risque existe cet hiver pour les volatiles en provenance de Pologne.

(10Cristina Venegas-Vargas et al., « Factors associated with Shiga toxin-producing Escherichia coli shedding by dairy and beef cattle », Applied and Environmental Microbiology, vol. 82, n° 16, Washington, DC, août 2016.

(11Predict Consortium, « One Health in action », EcoHealth Alliance, New York, octobre 2016.

(12« What we’ve found », One Health Institute.

Lire aussi le courrier des lecteurs dans notre édition d’avril 2020.

 

Le Monde diplomatique

∗   ∗   ∗ 

Brzo prelistavanje neta:

How sewage could reveal true scale of coronavirus outbreak

Coronavirus exit strategies: How do we get out of lockdown?

COVID-19 Vaccine Frontrunners

Traffic jams mapped using contagion model

The pandemic in pictures: how coronavirus is changing the world

Covid-19, le solutionnisme n’est pas la solution

Silicon circus

L’hôpital, le jour d’après

Covid-19 expanded telemedicine measures that we’ve needed for years

5 things that won’t change in the post-coronavirus economy

Chinese communities built a donation pipeline for Covid-19 supplies to US hospitals

What do we know about how COVID-19 is transmitted?

Superbugs are on track to kill 10 million people by 2050 if things don’t change—fast

Anatomy of a heatwave

Novel diagnostics for point-of-care bacterial detection and identification

Masked debate and data dumps

What Gen Z wants

Every expert opinion you’ve heard about wearing masks is right

For birds, innovation is survival

The borderless nature of gaming is allowing e-sports to thrive during coronavirus

The new coronavirus emerged from the global wildlife trade – and may be devastating enough to end it

Coronavirus: Life in lockdown around the world

Paris bans daytime jogging in bid to slow spread of coronavirus

FI

LitHub

Podrumski detektivi vs. smrdljivi čepovi (plus još ponešto)

Nazovimo ovo slučajem nalik onima u TV seriji CSI:  epizoda „Dolina Napa, Kalifornija“. Jer, ono što miris, to jest vonj plutanog čepa može učiniti vinu je – zločin. Jednom kada osetite ustajao miris vlažnih pasa ili memljivog papira u vašoj čaši, to se naprosto ne može zaboraviti, piče Mišel Loke za magazin ViVino.

U slučaju trule i pokvarene plute, to je tim vinskih CSI stručnjaka iz vinograda Šefer (Shafer Vineyards). Oni su proveli više od 20 godina ispitujući tragove ovog zloglasnog počinioca od kojeg strepi svaki vinski podrum. Koristeći se sofisticiranim tehnikama, kao što su forenzičke laboratorijske analize ali i taktike potekle iz „stare škole“ ispitivanja –  kao što su nosevi – oni istražuju bukvalno sve vezano za bocu: od skladišnih paleta, plute i čepova do proizvođača vinskih buradi.

I sada su upravo spremni da zatvore jedan (vinski) slučaj.

“Budućnost Šeferovih vina je u čepovima koji nemaju TCA (trihloroanisol), koji je glavni uzročnik lošeg mirisa vinskog čepa”, kaže vlasnik vinarije Dag Šefer.

Vaš je nos već saznao…

Kako da znate da li posedujete pokvarena vina? Neka istraživanja pokazuju da osobe sa neuobičajeno osetljivim nepcima mogu detektovati TCA u potpuno zanemarljivim tragovima: u dva na bilion delova. Neki ga ne primećuju sve dok se ne postignu daleko veće koncentracije. Evo jedne dobre reference koja vam može predočiti kakva je osetljivost nepca u pitanju: jedan u bilion delova je kao zrno peska u olimpijskom bazenu.

Ukoliko identifikujete neku manu, obično u vinskoj radnji ili od proizvođača možete dobiti novu flašu u zamenu. Šta svakog savesnog vinara drži u pripravnosti u po dana i noći jesu potrošači, koji naprosto mogu pomisliti da njihovo vino nije naročito dobro pa će se okrenuti nekom drugom proizvođaču i marki.

Kao i većina loših glumaca, loša pluta ima nekoliko pseudonima pod kojima „nastupa“. Možda je znate kao TCA; ako ste vinski zanesenjak na višem nivou, možda čak i znate znati da je to akronim za hemijsko jedinjenje 2,4,6-trihloroanizol (Lično, uvek moramo da gledam tu jednu.) Ova supstanca je bezopasna po ljude ali je sigurna smrt za dobro vino, kojem podaruje zloglasno loš miris.

Pluta je na lošem glasu i često nepravedno osuđivana zbog TCA, ali nije ona uvek „počinilac zločina“. TCA voli da svoj dom načini od svega što je porozno i organsko. Ovo uključuje drvo i karton, kojih ima u izobilju u većini podruma.

“Kada smo 1990. počeli da istražujemo TCA, pronalazili smo sve više i više mesta na kojima TCA može biti prisutan u (vinskom) podrumu”, kaže vinar u Šeferu, Ilajas Fernandez (Elias Fernandez). “Ono što je komplikovano u vezi TCA je to da se krije na mestima za koja niste ni pomišljali.”

01

Izvan opasnosti

Prva stvar koju je tim uradio bila je da se oslobodi drvenih paleta za skladištenje, zamenjujući ih sa plastičnim paletama. Potom se odustalo od drvene buradi koja su odmenila ona od nerđajućeg čelika. Čak su se i drveni klinovi koji su se koristili za zadržavanje buradi na mestu, zamenjeni aluminijskim.

Hlorofenol kao što je to TCA može nastati upotrebom hlora kao sterilizatora, što je razlog zbog kojeg su brojne vinarije prestale da koriste hlorisanu voda, pokušavajući da nađu nove načine za čišćenje rezervoara i opreme.

Oni su u igru takođe uključili svoje čepove, dobijenih prečišćenom plutom francuskog proizvođača Diam, koji je za vinariju Šeferovo vino Ranch Red Shoulder Ranch Chardonnay i Merlot. Kada je reč o starim vinima, koja će dugo stajati u buradima, uključujući Relentless, One Point Five Cabernet Sauvignon i prestižni Hillside Select, Šefer koristi tradicionalno napravljene čepove od kojih je svaki pojedinačno testiran na TCA.

Upotrebljavajte obnovljenu burad

Njihov najnoviji proboj sastojao se u promeni načina izrade svojih buradi. Tradicionalno, tanak sloj smese od brašna koristio se za zaptivanje glave. Fernandez je prstom pokazao da je ova smesa potencijalni izvor buđi, pa je stoga u Napi, zajedno sa majstorom za burad Demptosom radio na buradima zapečaćenim neutralnim parafinom – umesto sa brašnom.

Da li je slučaj rešen?

Tokom jedne prosečne nedelje, kako kaže Šefer, tim za doček otvara i sipa otprilike jedan sanduk s bocama vina Shafer Red Shoulder Ranch Chardonnay. Nekada im je TCA kvario samo nešto ispod jedan odsto. Budući da su u međuvremenu napravili mnoštvo promena, prebacivši se na pampure od prečišćene plute za berbu iz 2013., “TCA je na nuli, a isto važi i za berbu 2014.”

Šefer se nada da su on i njegov tim zauvek odstranili TCA.

“Dugo smo radili na ovome kako bismo postigli ovaj rezultat i oduševljeni smo jer smo dostigli do ove tačke”, kaže on.

Okusite (i pomirišite!) rezultate Šeferovih istraživanja TCA:

Shafer Chardonnay Red Shoulder Ranch
Shafer Merlot
Shafer Cabernet Sauvignon Hillside Select
Shafer One Point Five
Shafer Relentless

Mišel Loke (Michelle Locke) je fotoreporterka koja radi u San Francisku, specijalizovana za prehrambeni i vinski, kao i sektore alkoholnih pića i putovanja. Drugim rečima, sve ono što život čini zabavnim. Mišel je saradnica agencije Associated Press i kolumnista u vinskom magazinu Palate Press, takođe i za njegovo online izdanje; ona, takođe, razvija, piše, snima i fotografiše priče koje se pojavljuju u publikacijama širom Sjedinjenih Država.

Michelle Locke, 15. Sept. 2016, ViVino