Grčka, bez svetla na kraju tunela

16

Međunarodni monetarni fond i Evropska unija razmimoilaze se oko nerazmrsivog i dugogodišnjeg pitanja grčkih dugova: Iz striktno ekonomskih poriva, MMF drži do stava da ih treba reprogramirati zbog toga što su na ‘neodrživom’ nivou, dok, nasuprot tome, čelnici EU strahuju od reakcija javnosti ukoliko se ispostavi da su onolike milijarde evra iz paketa finansijske pomoći Grčkoj uludo utrošene.

Uprkos svim ekonomskim političkim previranjima i kretanjima, a katkad i događajima koji imaju tragičan ishod, u zadnjih desetak godina postoji u evropskoj svakodnevici jedna koliko žalosna toliko i nepromenljiva konstanta. Njeno ime je – grčka finansijska kriza. U momentu kad pomislimo kako se problematična situacija napokon barem malo smirila i da će se Južna Evropa makar za neko vreme primiriti “negde u hladovini”, trusna ekonomska oblast Grčke ponovo se žestoko zatrese.

Takva je situacija i ovih dana. Kristin Lagard, direktorka Međunarodnog monetarnog fonda daje “tvrde” izjave povodom tretmana prema Grčkoj. Iz Evropske komisije u Briselu uzvraćaju, a i pregovore je, po logici stvari, upletena i atinska politička elita. Na atinskim ulicama ponovo se protestuje. Protestanti, po već dobro uvežbanom scenariju, pominju reči koje su odjekivale grčkim gradovima i selima i proteklih godina: porezi, dugovi, štednja, posustala ekonomija…

Kako je sve to uopšte počelo? Finansijska i ekonomska kriza 2007. i 2008. godine zakotrljala su lavinu za koju se sneg, u vidu problematičnih odluka i loše fiskalne politike, godinama skupljao. Krajem 2009., kao posledica pomenute svetske krize, u javnost je isplivalo to da su grčke vlasti prikrivale stvarnu nivo grčkih dugova. Vlade su se zaduživale kompleksnim finansijskim instrumentima koji se nisu videli u službenoj statistici.

07

Ove nimalo dobre vesti – s panikom koja još uvek ne jenjava, smrtonosnim zagrljajem u kojem su se grčki dugovi našli s evropskim bankama, kao i neprijatno velikom ranjivošću svog finansijskog sistema – doveli su do neočekivanog, naglog i sveopšteg porasta nepoverenja Grka u svoju zemlju i njenu privredu. Ovakav uspon nepoverenja u grčkom društvu dodatno je iskomplikovao ionako tešku situaciju, pa se po sebi nametnulo i pitanje da li je Grčka uopšte u stanju da dugi niz godina vraća svoje nepojamno visoke dugove.

Zemlji Helena su, nakon početne panike, u poslednjih sedam godina odobrena tri programa međunarodne pomoći. Glavnu reč u tome vodili su EU, Međunarodni monetarni fond (MMF) i Evropska centralna banka. Prvi program pomoći, vredan oko 73 milijarde evra, odobren je u maju 2010. godine. On je nepune dve godine kasnije zamenjen drugim programom koji je trajao do sredine 2015. i tokom kojeg je Grčkoj pružena pomoć u vrednosti nešto višoj od 150 milijardi evra. Treći program, u vrednosti od 86 milijardi evra, dogovoren je sredinom 2015. i trebalo bi da traje nešto više od tri godine.

Preka potreba za prilagođavanjima i obnovom programa finansijkog paketa pomoći proistekla je iz uzusa pod kojima su bili odobravani. U ove uslove bile su uključene vrlo striktne odredbe o uvođenju kontrole i nadzora nad grčkim finansijama, a najintenzivnije se radilo i pregovaralo u vezi grčkog budžeta. Grčke vlasti (i vlade) su od 2010. do danas izglasale i donele više od 10 različitih paketa reformi. Svi su oni za svoj cilj imali što bolju izbalansiranost budžeta, odnosno uravnoteženost između štednje i oštrih rezova u državnim rashodima s jedne strane, s povećanjem prihoda kako putem rasta naplate taksi i poreza, tako i prodajom imovine.

Sve su ove finansijske programe – što je i bilo za očekivati – grčka javnost i mediji dočekali s velikim negodovanjem; opšte nezadovoljstvo Grka pokazalo se organizovanjem masovnih protesta, a neredi traju i danas i nikako se ne smiruju. U tom vremenskom periodu, grčki politički vrh bio je i radikalno promenjen, međutim ni taj potez nije dovoljno doprineo pomirenju između grčkih građana –  koji su, s jedne strane, konsternirani štednjom i potezima svih vladajućih garnitura od 2008. naovamo, a s druge strane EU kreditorima i poveriocima koji su nezadovoljni razvojem događaja u Grčkoj i gotovo nikakvim napretkom u fiskalnoj konsolidaciji. Situacija je sredinom 2015. godine bila u tolikoj meri zabrinjavajuća da je čak i istupanje Grčke iz evrozone postala opcija o kojoj se ozbiljno razmišljalo – mada su sve dotad ovakve ideje bivale odbacivane uz obrazloženje “da bi ovakav potez doprineo urušavanju evra, evrozone, pa čak možda i same Unije”.

18

Gde se Grci sada nalaze, a gde EU?

Sredinom ove godine, Grcima dolaze na naplatu dugovi teški negde oko sedam milijardi evra. Kako bi se ovako enormni iznosi mogli bez problema otplatiti, trebalo bi pre toga postići dogovor o daljoj isplati paketa međunarodne finansijske pomoći. A da bi uopšte i došlo do toga, pre svega je potrebno obaviti detaljno ispitivanje efekata do danas postignutih ekonomskih reformi, uz postizanje dogovora o novim uslovima isplate finansijske pomoći. Grci su do prošlog vikenda računali na to da će do tog termina (18. i 19. februar) – kada se održavao sastanak ministara finansija evrozonskih zemalja, biti makar u grubim crtama obelodanjeni okviri za novi dogovor i uslove pod kojima su postignuti. Pa ipak, pregled koji se ticao provere efikasnosti i pozitivnih efekata grčkih reformi još uvek nije priveden kraju.

Euklid Cakalotos, ministar finansija Grčke izneo je optužbe na račun Međunarodnog monetarnog fonda zbog, kako je naveo “otezanja izazvanog unutrašnjim previranjima u MMF-u, usled čega još uvek nije donesena konačna odluka o potencijalnom učešću Fonda u narednom paketu finansijske pomoći. Direktorka MMF-a Kristin Lagard je izjavila da” MMF nikako ne može da pristane na nekakve posebne uslove koj bi važili samo za Grčku”.

Problem koji se ovde nazire je u tome što se stavovi Evropske unije i Međunarodnog monetarnog fonda razilaze oko pitanja koliko je zapravo, Grčka u realno u stanju da otplaćuje svoje nepojamno velike dugove. Po poslednjoj proceni MMF-a, ‘trenutni nivo grčkih dugova je praktično neodrživ’, pa je, shodno tome, neizostavno potrebno restrukturisanje; u njega bi ušao poček na jedan deo grčkih dugova, produženje roka dospeća kao i snižavanje kamatnih stopa po kreditima. Ima onih koji ovakvu informaciju tumače kao potencijalni otpis dela dugova.

Pa ipak, oni koji predstavljaju države evrozone ne mogu da se slože s ovim procenama MMF-a, tvrdeći kako Fond nije u stanju da u potpunosti shvati mehanizam i logiku paketa hitne pomoći i programa finansijske pomoći koji su evrozonski ministri finansija odobrili Grcima. Stvar je, međutim, daleko više političke prirode jer   EU lideri rizikuju da će u evropskoj javnosti i medijima proizvesti negativnu reakciju ukoliko se ispostavi da su silne milijarde evra finansijske pomoći uzalud utrošene. Uz sve to, postoje i informacije da, oko pitanja mogućnosti za otplatu dugova, Evropska unija zastupa isti stav kao i jedan deo visokih funkcionera Fonda.

Danas se grčki javni dug nalazi na nivou od 180 procenata BDP-a, a prema analizama i projekcijama Evropske komisije ovako visok javni dug trebalo bi da se do kraja 2018. snizi na 170%. Poverenik Evropske komisije za ekonomska i finansijska pitanja Pjer Moskovici (Pierre Moskovici) je uoči prošlonedeljnog odlaska u Atinu izjavio kako je “Grčka na putu ‘izrazitog napretka’, a uz to i da “Evropska komisija ima želju da sarađuje sa Fondom”. On je svoj optimizam zasnovao na informacijama da je Grčka prošle godine ipak ostvarila izvestan ekonomski rast (mada je u poslednjem kvartalu ponovo zabeležen pad), tvrdeći da su dosad ispunjeni fiskalni ciljevi postavljeni kao svojevrsni uslovi za svaki naredni program i paket finansijske pomoći. Moskovici je odbacio je bilo kakvu ideju o novodno mogućem istupanju Grčke iz evrozone, rekavši da ‘Grcima nije moguće nametnuti dodatne uštede, iako je neophodno da se nastavi s reformama’.

Članice evrozone gaje uverenje da je grčki “uspeh” u ostvarivanj (makar kakvog) suficita u budžetu nagoveštaj da se stvari menjaju nabolje. Fond je, za razliku od Evropske komisije, u svojim procenama daleko pesimističniji jer u njemu vlada stav da će se grčki politički kor vratiti “dobrim starim navikama” tzv. ‘kupovine’ podrške naroda/glasača. Ono što je u svemu ovome najgore jeste da obe strane – i predstavnici Fonda, baš kao i oni koji pregovaraju u ime EU i Evopske komisije strahuju da grčka birokratija – uprkos svim paketima i programima, uprkos obećanjima, zaklinjanjima, reformama i obećanjima – ni danas nije ništa mnogo bolja nego što je to bila pre 5 ili 10 godina. Naplata poreza je čak i smanjena ukoliko se uporede s naplatom u 2010, dok neki atinski političari komentarišu kako je situacija u zdravstvu, školstvu, pravosuđu i javnoj upravi najgora u njihovoj novijoj istoriji. Grčka statistika je ovih dana iznela podatak da je privreda u 4. prošlogodišnjem kvartalu zabeležila pad od 0,4% u odnosu na 3. kvartal, ali je isto tako bila i 0,3% viša nego godinu ranije. Svakako da je dobra vest pozitivan pomak na godišnjem nivou, a Evropska komisija predviđa da će grčki privredni rast u 2017. iznositi 2,7% kao i da će u 2018. dodatno ubrzati, na 3,1 odsto. Prema nekim procenama, stopa nezaposlenosti bi trebalo da s prošlogodišnjih 23,4% padne na 22% tokom ove 2017., a 20,3% tokom 2018. godine.

Ljubav Milenijumaca za vino

Preduzetnici pokušavaju da prodru do nove generacije ljubitelja vina: milenijumaca.

Impresionirati goste nekim sjajnim vinom na večeri nije uvek lako. Ovo je utoliko teže ako ste mladi i tek što ste započeli s ozbiljnom fermentacijom grožđa u vino.

10

Na sreću, pomoć je nadomak nas.

IT i tehnološki preduzetnici širom sveta stvaraju aplikacije i veb sajtove kako bi pomogli mladima da se uče vinima i uzgajanju, ujedno se nadajući da će uspeti da svojim kompanijama donesu profit.

Mnogi milenijumci – izraz za one koji su rođeni u periodu između 1980. i 2000. godine – tradicionalno pribegavaju kupovini vina koja su u ponudi u nekom od njihovih lokalnih supermarketa, ili njima najbližoj radnji specijalizovanoj za prodaju vina. Ali, prema istraživanju agencije Wine Intelligence, postoje nagoveštaji da su milenijumci danas spremni da na vino potroše značajno više nego nekada. Ova agencija utvrdila je da vino piju osobe starosti od 18 do 35 godina, kao i da imaju natprosečna primanja – takvi, a to su milenijumci, sada u Britaniji čine 31% svih potrošača vina, u odnosu na 24% koliko ih je bilo u 2013. godini.13

Kaspar Bous (Caspar Bowes), GrapePip

Kaspar Bous, preduzetnik sa strašću za vino koje seže decenijama unazad, jedan je od preduzetnika koji se nadaju da će iskoristiti vinski entuzijazam mladih.

On i tim programera u Lesteru napravili su sajt pod nazivom GrapePip, koji se može opisati kao “e-Bay za vino”.

Govoreći za Business Insider na adresi 67 Pall Mall, odmah pored londonske palate Sent Džejms  – mesto na kojem uživaju članovi jednog privatnog kluba ljubitelja vina – Bous je u intervjuu rekao: “Ono što pokušavamo je da stvorimo potpuno novo tržište.”

GrapePip je osmišljen kako bi pomogao proizvođačima vina da povećaju svoju prodaju, dajući potrošačima pristup visoko kvalitetnim vinima – i to po cenama nižim nego što tržištu nameću trgovci, koji kupuju pa preprodaju njihova vina.

Bous kaže da mnogi današnji proizvođači vina prodaju svoje akcije upravo vinskim trgovcima koji ta vina, pre no što ih preprodaju, pogrešno skladište – a kupcima ih veoma često prodaju po naduvanim cenama. “Zašto [vinari] dozvoljavaju da trgovci njihovim vinima licitiraju sa cenom, pri tom prodajući vina veoma različitog kvaliteta i porekla – i da, na kraju, dopuštaju da im (preprodavci) kažu koliko ona vrede? Iznesite vaša vina direktno na tržište, i pustite da ona iznađu i ispostave sopstveni nivo tržišne cene.”

“To vam je baš kao i kad licitirate cenu robe na vebsajtu e-Bay“, nastavlja Bous. “Počnete nadmetanje sa, ukoliko želite, približnom najmanjom cenom, a sami određujete vreme učestvovanja u licitaciji, kao i maksimalnu cenu koju biste želeli da date za određeni artikl u ovom slučaju vino). Čim, kao na i-Beju, odredite svoju maksimalnu cenu koju ste spremni da platite, to zapravo znači: „okej, platiću za to najviše toliko i toliko“. Potom ukucate ove repere u internetmodul, a automatizovani sistem licitacije uradiće umesto vas sve ostalo.”

14Ono što je u ovom postupku veoma praktično i korisno jeste da ne morate obitavati nad računarom tokom čitave licitacije, već automatizovani proces licitiranja to čini umesto vas. Time uštedite na dragocenom vremenu.

Većina vina navedena na GrapePip prodaje se na sanduke, a njihova cena u proseku uglavnom ide do 480-500 evra. Bous, ipak, insistira “da tu ima ponečeg za svakoga.”

Da bi zaradio novac, GrapePip uzima 10% provizije na cenu svake transakcije (5% od prodavca i 5% od kupca).

Kompanija ima oko “50 ili 60 vinskih entuzijasta koji se uredno vraćaju” na vinske licitacije, a ukupno 850 korisnika. U poslednja dva meseca, preko GrapePip aplikacije prodato je vina u vrednosti od 72 hiljade evra, a ta brojka konstantno se povećava, kaže Bous.

Ovaj preduzetnik, na čije se ime vode još dva vinska biznisa, sada traži način kako da GrapePip poveća korisničku bazu, pa je stoga potražio pomoć kroz reklamnu kampanju u jednoj od najpoznatijih svetskih poslovnih novina.

Hajni Zakarijasen (Heini Zachariassen), Vivino

Još jedan vinski startup koji traži način da usluži milenijumovce vične računarima, mobilnim uređajima i tabletima je Vivino, mala firma iz San Franciska, koja je stvorila aplikaciju sa ciljem da kupcima olakša pristup i informacije o vinima i njihovim cenama. Ova aplikacija je do sada imala 17 miliona preuzimanja.

Ova šest godina stara kompanija tvrdi da je tehnologija za prepoznavanje slika ugrađena u njihovoj aplikaciji sposobna za brzu identifikaciju 6,6 miliona vinskih etiketa, pružajući korisnicima ocene, recenzije, i prosečne cene. Klijenti, takođe, kroz Vivino aplikaciju vina mogu i kupovati.

Hajni Zakarijasen, osnivač i izvršni direktor Vivina rekao je za poslovni portal Business Insider da “Jednostavno rečeno, naša tehnologija omogućava korisnicima da daju svoje viđenje, ocenu i recenziju svakog potojećeg vina na svetu. Sistem ocenjivanja primenjen u Vivino aplikaciji prvi je i za sada jedini koji vinski rejting zasniva na mišljenju ljubitelja vina na svakom nivou stručnosti.”

Zakarijasen je rekao da milenijumci imaju značajan uticaj kako na njegov biznis tako i na vinsku industriju u celini.

15“Razlog za ovakav trend leži u načinu na koji (milenijumci) konzumiraju i vino a i informacije“, kaže on. “Oni ga više piju a i probaju veći broj sorti od bilo koje druge generacije; nisu posvećeni specifičnim vinskim brendovima već više vole da istražuju i uvek probaju nešto različito.”

Tehnologija i javno ocenjivanje svega što probaju duboko su ukorenjeni u njihovu svakodnevicu. Milenijumci su na taj način prirodno otvoreni za korišćenje obe stvari: tehnologije i tuđih ocena – kako bi otkrili koje bi vino želeli u svojoj sledećoj čaši.”

A potom žele da opštoj oceni doprinesu i svojim osvrtom na kvalitet (vina).

Da bi ocenio svest, percepciju i podatke o potrošnji i kupovnim navikama koji se tiču kupovine vina, Vivino je sproveo nekoliko istraživanja. Jedno od najnovijih uključilo je 1.526 ispitanika uzrasta od 21 do 59 godina. Tom je prilikom utvrđeno da 72% milenijumaca planira da u narednih šest meseci preuzme jednu od trenutno raspoloživih i popularnih vinskih aplikacija.

Aleks Fišman (Alex Fishman), Delectable

Delectable (“slasno”) je firma koju je 2011. osnovao Aleks Fišmen, a aplikacija ovog startapa omogućava korisnicima da direktno pronalaze i kupuju vino, pivo i žestoka pića.

“Postoji nešto magično u tome da neki restoran napiše šta želi, tipa ’želim sanduk ovoga [vina] i da naredne sedmice bude dostavljen na moju adresu’ “, rekao je Fišman tokom intervjua za VentureBeat.

Prema portalu Crunchbase, Fišman je za svoju kompaniju  Delectable skupio sedam miliona dolara, dok je za startup Vivino, preko crowd fundinga, skupljeno 36 miliona dolara.

Uz pomoć ovih aplikacija, zaista nema opravdanja da sada uzimate bocu nekakvog neproverenog Širaza čija je akcijska cena skresana upola – sa npr. 8 na 4 evra – kada je bolje da po toj akcijskoj ceni uzmete neko od provereno dobrih vina.

I, kako to Bous iz startapa GrapePip voli da kaže, “vreme je da vas opiju neke bolje stvari”.

16

Sam Shead UK Business Insider

Skoro sve što poželiš

Prikaz knjige: The boy who could change the world: The writings of Aaron Swartz / Dečak koji je mogao da promeni svet: Tekstovi Aarona Swartza, Verso 2016.

01

U januaru 2011. Aaron Swartz je uhapšen zato što je daunlodovao 4,8 miliona akademskih članaka iz digitalnog arhiva JSTOR (skraćenica od Journal Storage) koristeći laptop sakriven u ormariću za metle na kampusu MIT-a. Tada je imao 24 godine i već bio ugledan i uticajan programer. Kao tinejdžer doprineo je razvoju RSS-a, formata za distribuciju sadržaja preko interneta i doveo do nagle popularnosti blogova, i alata Markdown za konvertovanje tekstova u HTML. Napisao je kod za licencu međunarodne neprofitne organizacije Creative Commons, koja omogućuje slobodniju distribuciju sadržaja na internetu. Bio je i uspešan preduzetnik. Mogao je da napravi karijeru u tehnološkoj industriji i zaradi milione, ali je umesto toga postao politički aktivista i zapao u nevolje. Zbog JSTOR epizode suočio se sa 4 optužnice za prevaru, sa maksimalnom kaznom zatvora od 35 godina; dve godine posle hapšenja obesio se u svom stanu u Bruklinu.

Swartz je tužen da je iskoristio mrežu MIT-a da „ukrade“ radove iz JSTOR-a, ali Dečak koji je mogao da promeni svet, zbornik eseja i blogova koje je napisao između svoje 14. i 25. godine, pokazuje da su Swartzu te optužbe bile smešne. „Daunlodovanje nije krađa“, napisao je u svojoj 17. godini. „Ako ukradem CD iz prodavnice, niko drugi neće moći da ga kupi. Ali ako daunlodujem pesmu, ništa se ne gubi i može da je dobije i neko drugi“. Jasno je šta on kaže, ali ako daunlodujem knjigu ili film, zar nisam opljačkao samog umetnika? Za Swartza je i to budalaština. Loše kritike, zemljotresi, ljubavna veza: sve to smanjuje potencijalnu prodaju ili tako što nas odvlači od rada ili tako što troši naše vreme i sredstva. Ako hoćemo da zabranimo daunlodovanje zato što smanjuje potencijalnu prodaju, onda iz istog razloga možemo tražiti i zabranu seksa. Mnogima ovakvo rezonovanje izgleda nategnuto. Swartzova argumentacija o korišćenju biblioteka je uverljivija.

Swartz se slaže da će kreativni rad biti podstaknut ako se ljudima omogući da od njega profitiraju. Ali on smatra da se to ne odnosi na akademske tekstove. Časopisi ne plaćaju prava; univerzitetski nastavnici dobijaju platu i grantove. Kada ne platite za daunlodovane članke, ne oštećujete ljude koji su ih napisali, već izdavače kao što su Elsevier i Sage, i arhive kao što je JSTOR, koji ne proizvode ništa od tog sadržaja i ne plaćaju ni istraživanja ni recenzije. A pošto se akademska istraživanja često finansiraju javnim novcem, zar nije previše tražiti od ljudi da još jednom plate za privilegiju da pročitaju rezultate? Naravno, digitalizovanje akademskog časopisa, njegovo postavljanje na mrežu i održavanje nije besplatno. Čak i stari tekstovi za koje su istekla prava moraju biti skenirani i postavljeni na mrežu, mora se uraditi korektura i obezbediti pretraživost. Štampani časopisi se moraju odštampati i distribuirati. Možda recenzenti i urednici časopisa nisu plaćeni, ali dizajneri, prelamači i korektori jesu. Elsevier, najveći izdavač časopisa na svetu, zapošljava 16.000 urednika. Ali koliko god čovek bio dobronameran, brojevi govore za sebe: Elsevier je prijavio profite od 760 miliona funti na prihod koji je nešto veći od dve milijarde funti – sumnjivo sočna margina od 37% u svetu koji, navodno, cedi izdavače (poređenja radi, Apple, poznat po velikim profitnim stopama, prošle godine je objavio najveće profite u korporativnoj istoriji sa stopom od 23 odsto).

Swartzu se to nije dopalo, ali još više ga je uznemirilo to što takve cene onemogućuju ljudima bez mnogo novca da pristupe akademskom istraživanju. Ako niste pretplaćeni, možda ćete morati da platite više od 30 dolara po tekstu. JSTOR nije neprofitna organizacija i zaslužuje pohvale zato što je proširio pristup istraživanju – na primer, 2006. godine je afričkim institucijama omogućio da besplatno pristupe njegovim sadržajima – ali i dalje od većine institucija zahteva pretplatu. Godine 2012. univerzitetska biblioteka na Harvardu je saopštila da više ne može da plaća pretplate za akademske časopise i preporučila univerzitetskim radnicima da objavljuju radove u časopisima koji ne naplaćuju pristup i da se povuku iz publikacija koje traže pretplatu. „Ako Harvard ne može da kupi sve časopise koji su potrebni njegovim istraživačima, čemu da se nadaju ostali?“, to pitanje je Guardianu postavio David Prosser, direktor naučno-istraživačkih biblioteka Velike Britanije.

Kada je Swartz imao 21 godinu, napisao je, s još dvoje neidentifikovanih autora, „Gerilski manifest besplatnog pristupa“, tekst uvršćen u knjigu Dečak koji je mogao da promeni svet. „Skandalozno je i neprihvatljivo“, napisali su Swartz i njegovi prijatelji, što naučnici moraju da plate da bi pročitali radove svojih kolega, i ružno je što studenti elitnih univerziteta imaju pristup znanju dok studenti iz zemalja u razvoju nemaju ništa. „Treba da uzimamo informacije“, napisali su, „gde god da su pohranjene, da ih kopiramo i delimo celom svetu. Treba da uzimamo tekstove za koje su istekla autorska prava i da ih stavljamo u arhive. Treba da kupujemo tajne baze podataka i da ih postavljamo na mrežu. Treba da skidamo naučne časopise i da ih postavljamo na mreže za distribuciju fajlova.“

03

Tužioci su iskoristili ovaj manifest da Swartza predstave kao izdajnika, borca za preveliku slobodu informacija koji je planirao da izruči svetu ceo arhiv JSTOR-a. Mnoge Swartzove pristalice to pobijaju: možda je nameravao da iskoristi podatke za sopstvena istraživanja – jednom je daunloudovao 400.000 tekstova iz baze podataka Vestloua da bi pronašao postoji li veza između finansijera pravnih istraživanja i rezultata istraživanja (čik pogodite šta je utvrdio). JSTOR je odlučio da uzme u obzir Swartzove pobude. „Ima mnogo zakonitih razloga i argumenata u prilog daunlodovanju velikih paketa podataka za sopstveno istraživanje“, stajalo je u njihovoj izjavi. Kad je Swartz vratio dokumente i pristao da plati JSTOR-u sudske troškove, arhiv je povukao tužbu i stavio do znanja tužilaštvu da bi više voleo da se proces obustavi. Ali ni tužilaštvo ni MIT nisu bili spremni da poveruju u Swartzove dobre namere. Posle prve optužnice, užasnut i zgađen što se suočava s tako teškim optužbama zbog nečega što su njegove pristalice nazvale „pozajmljivanjem prevelikog broja knjiga iz biblioteke“ i daunlodovanjem „gomile stvari poput botaničkog časopisa iz 1942. godine“, Swartz je postavio nove tvitove o procesu. Glavni tužilac Stephen Heymann je to opisao kao „obesnu internet kampanju“ koja je pomerila slučaj „na institucionalni nivo“. U novembru 2011. dodato je još 9 optužbi za prevaru.

Usledilo je nekoliko rundi žalbi i pregovora: za priznanje krivice Swartzu je ponuđeno smanjenje zatvorske kazne na 3-13 meseci. Ali on nije hteo da prihvati nijednu nagodbu koja je povlačila odlazak u zatvor i optužbu za prevaru. Heymann je „ostao bez reči“. Smatrao je „uznemirujućim“ to što Swartz „sistematski viktimizuje MIT povlačeći ga po saslušanjima i suđenjima“. Devetog januara 2013. Swartzovi advokati su dobili poslednji predlog: ako Swartz prizna krivicu po svim optužbama, dobiće zatvorsku kaznu od 6 meseci, ali ako ode na sud i promeni izjavu, država će tražiti 7 godina. Dva dana posle toga, suočen sa optužbama koje je njegova porodica opisala kao „izvanredno surove“, Swartz se obesio.

***

Swartz se rodio 1986. u Hajlend Parku, otmenom pregrađu Čikaga. Napustio je školu – „mučno i nekorisno teško iskušenje“ – sa 14 godina i otad pratio sopstvena interesovanja. Rana zrelost je bila ključni element njegove slike o sebi. Sa 12 godina napravio je Info Network, onlajn enciklopediju koja se pojavila dve godine pre Vikipedije, a ubrzo potom je postao deo RSS radne grupe, gde mesecima nisu znali da imaju posla s tinejdžerom. Činjenica da nije imao strah od autoriteta mu je otvorila mnoga vrata. U 15. godini je poslao elektronsku poruku profesoru prava na Stenfordu Lawrenceu Lessigu sa spiskom predloga za pisanje zakona za Creative Commons. „Dobra ideja“, odgovorio je Lessig. „Zašto vi to ne biste uradili za nas?“ Swartz je želeo da se priključi kulturnom pokretu koji se zalagao za slobodni internet, a ovo je bila karta za ulazak: „Creative Commons… me je slao na razne konferencije i zabave… Ljudi su počeli da me prepoznaju.“

Iako je napustio školu, primljen je na Stenford, gde je studirao računarstvo i sociologiju. Odmah je osetio odbojnost: “Cela ta stvar je džinovska privatna zajednica nalik na Disney World. Oni imaju upravu, policiju, restorane, knjižare, tržne centre, prevoz, zabavu itd. Još gore, prate te dok sve to koristiš. Svako dobija identifikacionu kartu i mora da je provuče da bi jeo, koristio biblioteku i kompjuterski terminal, proveravao poštu. Štaviše, ona na sebi ima RFID odašiljač, pa mogu da nas prate dok šetamo… Kao da sam ušao u košmarni libertarijanski svet, u kome je jedna kompanija kupila sve i sada svima govori šta da rade.”

To razmišljanje je dobrim delom odražavalo neprijateljstvo prema korporativnom, ali njegov doživljaj Stenforda je svakakao povezan i sa njegovom nesposobnošću da komunicira sa vršnjacima. „Tinejdžerska kultura mi je potpuno strana“, napisao je na svom blogu. „Ipak, iz želje da vam pomognem, odlučio sam da još istražujem posećujući skupove poznate kao ‘žurke’“. Umesto da stiče prijatelje, „prikupljao je podatke“ prateći i prisluškujući studente. Kada su ga proglasili za kvariigru, rekao je da ne nipodaštava vršnjake, ali je dodao u grandioznom maniru: „Zabrinut sam zbog načina na koji nas koriste; nastaviću da se borim protiv toga i po cenu da budem nesrećan i usamljen. Od nekih stvari čovek ne može da odustane jer bi to značilo odricanje od samoga sebe.“

Posle godinu dana Swartz je napustio i Stenford. Pridružio se prvoj grupi u Y Combinatoru, start-up inkubatoru koji obezbeđuje novac i savete u zamenu za udeo u kompaniji. Njegov projekat Infogami, alat za pravljenje veb stranica, nije zaživeo i uskoro je zamenjen Redditom, onlajn oglasnom tablom na koju korisnici mogu da postavljaju sadržaje popot linkova za veb stranice i da ih glasanjem uklanjaju. Napredak je bio spor. „Nismo imali pojma šta radimo“, napisao je Swartz. „Nismo imali iskustva u biznisu. Jedva da smo imali iskustva u razvoju proizvodnog softvera. I nismo imali pojma da li to što radimo funkcioniše i zašto“. Ali s malo sreće i mnogo pokušaja i pogreški, publika sajta je počela da raste i na kraju je dostigla više od milion posetilaca mesečno. Ubrzo je postalo jasno da Reddit može da usmerava ogromni promet prema drugim sajtovima i 2006. ga je kupio Konde Nest. Swartz je proverio svoj račun u banci: „Brojevi su bili veliki; novac je bio tu. Počeo sam da se smeškam.“

U skladu sa ugovorom, Swartz i njegove kolege su odleteli u San Francisko da rade na Redditu u kancelarijama magazina Wired, ali on se opet našao u okruženju koje nije mogao da podnese. „Otkad sam se preselio u San Francisko doslovno ništa nisam uradio“, napisao je na svom blogu. Stalno su ga prekidali ljudi koji su želeli da sa njima igra video igrice ili da rešava njihove tehničke probleme. Od kompanije je dobio laptop sa instaliranim praćenjem. To je prelilo čašu. Počeo je da kasni na posao i zakazuje sastanke van kancelarije. Za božić je uzeo duže odsustvo da bi posetio devojku u Berlinu. Patio je od napada ulcerativnog kolitisa i na svoj blog je postavio priču o Aaronu (ime je kasnije promenio u Alex), mladiću koji je izvršio samoubistvo zbog nepodnošljivog bola u stomaku. Za vreme jednog njegovog odsustva, kolega u Redditu se tako zabrinuo da je pozvao policiju, koja je našla Swartza u kafiću na Harvard skveru, gde je pisao svoj blog. Kad se vratio u San Francisko, zatražili su od njega da se povuče.

Swartzu to nije suviše teško palo. Kad je počeo da radi u Y Combinatoru, svidela mu se ideja da zarađuje novac, ali sad je bio bogat i to mu više nije bilo posebno važno. Na posao programera gledao je „s priličnim užasavanjem“. Želeo je da se usredsredi na pisanje i politički aktivizam, a gubitak posla mu je to omogućio. Ali i dalje je imao um programera: politika mu je izgledala kao problem koji možeš da rešiš ako imaš prave informacije. Bio je opsednut efikasnošću, pitanjem kako postići najveću promenu – učiniti najviše dobra – sa datom količinom truda. Jedna od ironija njegovog života je bila to što je su tada autorska prava otišla na dno liste njegovih prioriteta. „Briga me za zakon o autorskom pravu“, rekao je svom prijatelju Peteru Eckersleyu 2010. godine. „Zdravstvo, finansijska reforma – to su pitanja na kojima radim, a ne nešto opskurno kao zakon o autorskim pravima“. Uopšte, promenio je mišljenje o slobodi informacija: počeo je da primećuje da transparentnost vlasti i korporacija, za koju se borio, često funkcioniše kao smokvin list za onu vrstu ponašanja koju je, po njegovom mišljenju, trebalo sprečiti.

Uzmimo finansiranje kampanje. Početkom 70-ih, piše Swartz, „ljude je uznemiravalo to što političari dobijaju milione dolara od velikih korporacija. Ali s druge strane, činilo se da korporacije vole da plaćaju političare. Zato je kongres, umesto da to zabrani, prosto zahtevao da političari podnesu izveštaj o svakome ko im daje novac i da taj izveštaj bude dostupan javnosti“. Ideja je bila, kao što je Nixon rekao 1972, sledeća: „Kad se američkoj javnosti omogući potpuni pristup činjenicama o finansiranju politike, taj zakon će nas čuvati od zloupotreba predizbornih kampanja“. Swartz nije bio ubeđen. Naravno, oduvek smo znali da su političari skloni korupciji. Kongres je samo zamaglio problem i ugasio želju ljudi za političkom akcijom. Trošimo suviše vremena, smatrao je Swartz, na dobijanje odgovora, a nedovoljno za akciju.

07

Deo rešenja je bio korišćenje interneta ne samo za pružanje podataka već i za organizovanje. Godine 2010. Swartz je osnovao grupu Tražimo napredak, što je dovelo do jedne od njegovih najuspelijih kampanja: borbe protiv zakona o onlajn pirateriji koji omogućuje uklanjanje sadržaja sa interneta na zahtev vlasnika intelektualnih prava. Zahvaljujući ovom onlajn protestu ovaj zakon nije izglasan 2012. Po Swartzovom mišljenju, ovo je pokazalo da je onlajn organizovanje moćno oruđe protiv političkih i korporativnih zloupotreba i nedela. Ali je istovremeno počeo da uviđa širi problem: bez obzira na to koliko su ljudi organizovani i na stepen transparentnosti, građani nemaju zakonodavnu moć, kao ni moć da nametnu sprovođenje već donetih zakona.

Godine 2009. Swartz je volontirao u kancelariji poslanika Alana Graysona da bi naučio kako zakoni dolaze do kongresa (knjiga Dečak koji je mogao da promeni svet sadrži koristan esej o tome). Sve više ga je zaokupljao uticaj novca na američku politiku, pa je inspirisao Lessiga da započne svoj Majski pak („superpak za ukidanje svih superpakova“), koji daje novac samo onim političarima koji se zalažu za reformu finansiranja kampanje. Počeo je da se distancira od sklonosti levice da nipodaštava izbore, kao da je „dovoljno izgraditi jak društveni pokret kako bi se političari naterali da rade ono što želiš“. Swartz je mislio da je važno ko je izabran, a ne samo koliko se predsednik može pritisnuti ili kojim se snagama pokorava. Citirao je napomenu Berniea Sandersa u Velikom haosu Matta Taibibija:

“Stalno se vraćao na priču o prvom sastanku Komisije za zdravstvo, obrazovanje, radnička prava i penzije. Tu je iskrsnula tema programa Hard start / Težak početak. Ted Kennedy, koji je bio na čelu Komisije, predložio je skromno povećanje. Sanders je želeo više – pa je posle sastanka otišao da porazgovara sa Kennedyjem: „Na kraju smo dobili povećanje od 6 umesto od 4 odsto“, rekao je. „Tokom 3 godine to je 500 miliona dolara više.“

Za Swartza je to bio simbol razlike između autsajdera i insajdera: teško je iz daleka zamisliti kako se organizovanjem uspešno postiže merljivo bolji rezultat. Neki njegovi prijatelji mislili su da bi on mogao otići predaleko u tom pravcu. „Ponekad smo se stvarno ljutili jedan na drugog“, napisao je Matt Stoller, prijatelj i politički strateg. „Smatrao sam da je suviše blagonaklon prema normama establišmenta, a on je smatrao da ja ne mogu da se pomirim sa time da tehnokrati mogu reći korisne stvari“. Swartz je imao sve manje primedbi na establišment, a sve više vere da bi stvari krenule nabolje kada bi u establišmentu bilo više Berniea. Ima naznaka da je i sam hteo da se kandiduje za javnu funkciju; možda ga je zato toliko pogodila optužnica sa kojom se suočio. U jednom članku za Atlantic njegova bivša devojka Quinn Norton ispričala je priču o putovanju u Vašington posle Swartzovog hapšenja. Gledajući travnjak pred Belom kućom, Swartz je rekao: „Ovde ne puštaju prevarante.“

08

Swartzova smrt je postala politički događaj. Njegova porodica je umanjila značaj njegove depresije i izdala saopštenje da je njegova smrt „rezultat kriminalnog pravosuđa udruženog sa zastrašivanjem i preteranim merama tužilaštva“. U sledećim mesecima Anonymous je izveo niz osvetničkih hakerskih napada na sajtove MIT-a i američku Komisiju za kaznenu politiku. Zakon poznat pod imenom Aaronov zakon dospeo je pred Kongres da popravi Zakon o kompjuterskoj prevari i zloupotrebi, koji je Swartz osudio. Ali Aaronov zakon je zaustavljen, dve godine kasnije ponovo uveden u proceduru, a sada trune bez naznaka da će se o njemu ikada glasati.

Dakle, u nekim važnim aspektima ništa se nije promenilo. Ali u oblasti slobode informisanja Swartzov rad je imao znatan uticaj. Posle hapšenja 2011. godine počeo je da gradi DeadDrop (danas SecureDrop), besplatni softver koji omogućava anonimno dostavljanje dokumenata medijskim organizacijama. Danas taj softver koriste New Yorker, Guardian, Washington Post i Intercept. Dva dana pre Swartzove smrti JSTOR je ponudio besplatan pristup (78 članaka godišnje) za 1.200 od svojih oko 2.400 časopisa. Godine 2013. Obamina administracija je zatražila od svih federalnih agencija da ulože više od 100 miliona dolara u razvijanje plana za obebeđivanje besplatnog onlajn pristupa rezultatima naučnih istraživanja u godini objavljivanja. Zasad izdavačka delatnost odoleva plimi lobirajući da se Zakonom o istraživačkim radovima zabrani obavezan besplatni pristup federalno finansiranim istraživanjima. Više od 10.000 univerzitetskih radnika bojkotovalo je Elsevier i on je 2012. obustavio svoju podršku tom zakonu.

Besplatan pristup nije čarobni štapić. I dalje treba pokriti troškove objavljivanja, pa najpoznatiji besplatni časopisi prebacuju teret s čitaoca na autora uvođenjem „troškova za obradu članka“. Akademski radnici su prijavljivali da ih predatorski besplatni časopisi bombarduju ponudama. Da bi povećali prihod, neki od tih časopisa prihvataju veliki broj rukopisa i na taj način smanjuju kriterijume recenzija. Ali gerilska borba se nastavlja. Swartzov ponos je možda bio povređen kada je, dok se on borio sa optužbama, neko drugi izneo elegantnije rešenje za besplatan pristup akademskim radovima. Petog septembra 2011. Alexandra Elbakyan je pokrenula Sci-Hub, vebsajt koji omogućuje pristup akademskim časopisima. Samo se priključiš na URL članka i zaobiđeš platni zid izdavača koristeći pristupne podatke akademskih radnika u dobro finansiranim institucijama. Pošto su tu kombinovani podaci više univerziteta, pristup je možda bolji od onog koji ima bilo koja institucija na svetu. Prošle godine Elsevier je tužio Sci-Hub za štetu od 75 do 150.000 dolara po „ukradenom“ članku; Sci-Hub tvrdi da je daunlodovao više od 50 miliona članaka, što znači da potraživanja Elseviera mogu dostići milijarde. Koliko god njegova tužba bila potkrepljena, Elsevier nema mnogo izgleda da išta dobije, delom i zato što Alexandra Elbakyan živi u Rusiji i što je odbila da otputuje u SAD da se brani. Njujorški oblasni sud je na kraju izdao nalog protiv tog sajta i pristup prvobitnom veb domenu je bio zatvoren, ali za nekoliko dana opet se pojavio onlajn – s novom živopisnom naslovnom stranom i međunarodnom medijskom pokrivenošću. Izgleda da sa skromnim tehničkim znanjem skoro svako na internetu može da se dočepa skoro svega što ga zanima.

Ben Jackson, London Review of Books, 06.10.2016.

Peščanik.net, 18.10.2016.

 

Kako boja vina utiče na naše mišljenje o njegovom ukusu?

00

Ljubitelji vina kažu da piti vino podrazumeva mnogo više od proste procene ukusa. Aroma, temperatura i lepa boca – sve ovo utiče na naše iskustvo u ispijanju, recimo, Bordoa (Bordeaux). Ali, šta ako spoljašnji faktori kao što je boja vina, ili čak i osvetljenje u prostoriji u kojoj ga pijemo mogu da zaista promene način na koji opažamo njihov ukus?

Dejvid Manksgard (David Munksgard), vinar iz vinograda Iron Horse u Sonomi, Kalifornija, kaže da koristi malo crnog vina u nekim od svojih blistavih mešavina kako bi nagovestio kakav bi sve ukus trebalo da ima atribut penušavosti – i to pre nego što vlasnici vinarije uzmu prvi gutljaj.

“To je ono što određuje čitavu scenu”, kaže Munksgard. “Ukoliko je [vino] sipano u čašu od tamnog stakla – i vi ne vidite boju – onda vaš mozak uopšte neće obrađivati tu temu. Jednostavno ćete se skoncentrisati na miris a onda isprobati kakvog je ukusa. Ali, ono što vas čini ljudskim bićem jednostavno neće moći da odoli da promisli kakvog će vino biti ukusa i mirisa.

Čarls Spens slaže da boja i drugi čulni fenomeni mogu da pripreme naš mozak za određeni ukus, utičući na stvaranje očekivanja u vezi sa aromom, koja će zapravo predodrediti naša iskustva u vezi sa onim što jedemo i pijemo. Spens vodi istraživačku laboratoriju Crossmodal na Univerzitetu u Oksfordu i proučavao je efekte “poboljšanja raspoloženja” na našu percepciju ukusa vina. On kaže da je naša sklonost da kategorišemo ukuse prema bojama možda rezultat evolucije koja nam pomaže da razlučimo da li je neka hrana spremna za konzumiranje i da li je otrovna ili ne.11“U kakvom bi smo svetu živeli kad bi smo sve morali prvo da prinesemo ustima da bi smo znali da li je hranljivo ili otrovno ili ne?” pita se Spens. “Dakle, naši mozgovi su naučeni da predvide i kažu nam: ‘U redu, ja sam naučio da ako vidim zrelu crvenu boju voća, pretpostavim da je reč o nečemu slatkom. Kada vidim nešto što je zeleno, verovatno je nezrelo, možda kiselo ili manje hranljivo. “Ako mogu da napravim takve prognoze, to mi daje prednost u odlučivanju ima li smisla da se penjem na neko drvo kako bih obezbedio ukusno voće i šta drugo da jedem.”

Da bi testirali uticaj boja na ukus vina, Spens i njegov tim su 2014. Godine izveli eksperiment u kojem su stanovnicima Londona, više od 3.000 njih dali da degustiraju crveno vino u crnim čašama, skrivajući tako koje je boje napitak. Oni su tada zamolili ljude da pijuckaju isto piće pod belim, crvenim i zelenim svetlima i ocene ukus vina, u svakoj od te tri prilike.

“Ono što smo uspeli da pokažemo sa ovih 3.000 redovnih konzumenata – ne stručnjaka za vino i njima sličnih – jeste da smo zabeležili promenu od 15 do 20 odsto u percepciji ljudi u vezi sa svežinom i voćkastošću arome, kao i u njihovim procenama koliko im se vino dopalo, jednostavno kao funkcije pozadinskog osvetljenja u prostoriji u kojoj se odvijala degustacija, “kaže Spens.

Na primer, Spens kaže da čak i kada imamo neprozirne vinske čaše, crveno-osvetljena soba može ipak pripremiti naš mozak da očekuje slast.10“Kada smo u naš Color Lab doveli vinare na ovakav događaj, imali smo pred sobom prave eksperte za vino“, kaže Spens. “Pomislili biste da će oni biti imuni na boju i da će jednostavno prepoznati šta je u čaši, ukus i buke (Bouquet). Ipak, i oni su nam govorili: ‘Hej, treba da znamo više o tome.’ “

Spens kaže da i druge senzorne  informacije takođe mogu da nam pomognu da dođemo do trenutnih sudova o karakteru vina i pre nego što smo ih gucnuli. Da li ste otvorili čep uz karakterističan zvuk, ili se čula škripa otvaranja plutanog čepa? Kakav je zvuk pravila tečnost dok ste je sipali u čašu? Zvuk je, kaže Spens “zaboravljeni instinkt za ukus.”

“Iz zvuka sipanja… možete nešto reći o temperaturi,” kaže Spens. “Možda možete nešto reći o velični čaše. Možete reći nešto o vrsti pića koja je sipana, a možda čak i o njenoj viskoznosti. Koje informacije odatle dolaze? Mi nikada stvarno ne mislimo o tome, jer obično vidimo vino, pa ipak naš mozak kupi te signale i oni mogu suptilno promeniti naša očekivanja. “

A šta se dešava kada vi (ili konobar) postave bocu vina na sto, možda sa uzdahom zadovoljstva? Spens kaže da je i to igra čula, do izvesne mere.” Kada smo testirali ili ocenili šest ili sedam stotina boca u prodavnici vina u Oksfordu… ono što smo našli je da za svaku dodatnu funtu koju plaćate, dobijate osam dodatnih grama stakla”, kaže Spens. “Postoje neki proizvođači koji prave boce koje su možda dva i četvrt kilograma stakla kada se istoči vino, u poređenju sa drugima gde puna boca teži manje od kilograma.”

Na kraju krajeva, ipak, ne možete staviti ruž na svinju – ili poturiti jeftino vino kao skuplje i bolje samo zato što je u težoj boci sa raskošnim čepom.

“Može biti da se vina srednje kategorije mogu vozati duž cele ove skale, ali kako ih onda zvati? ‘Two Buck Chuck?’ [urbani sleng za jeftino vino ali boljeg ukusa od očekivanog koje se može nabaviti u lancu samoposluga Trejder Džo (Trader Joe’s) za dva dolara]. Možda ćete se suočiti sa većim izazovom, “kaže Spens. “Samim tim što ste ga stavili u težu bocu, možda ćete ubediti neke, ali mislim da nećete baš sve uspeti da zavedete.”

24. Sept 24 2016, Julia Franz, PRI.org

“U lepoti govorim”

Krajem svakog leta, u proteklih 15 i više godina, slušamo statistike o tome kako je “i ovo leto bilo rekordno po visini temperatura, mesečnim i godišnjim prosecima”. Kako se, zapravo, kretala temperatura na Zemlji, počev od 20 hiljada godina pre nove ere do danas? Evo sjajne infografike koja će nam to pojasniti. Temperaturne pomake prate i duhovito plasirane informacije o pomacima koje je tokom tog perioda pravila ljudska civilizacija. Nalazimo se u Antropocenuepohi u kojoj Čovek vrši ozbiljan uticaj na klimu svoje planete, ugrožavajući život na njoj pa i opstanak ljudske vrste.

Moramo sačuvati šume za svoju decu, unuke i one koji tek treba da se rode. Moramo sačuvati šume za one koji ne mogu govoriti u svoje ime, poput ptica, životinja, riba i drveća.
Poglavica Qwatsinas (Edward Moody), Nuxalk

Kad čovek učini nešto vredno divljenja, kažemo da je to čudesno; ali gledajući izmene dana i noći, Sunce, Mesec i zvezde na nebu, promenu godišnjih doba na zemlji s plodovima što zru, moramo shvatiti da je to delo nekog moćnijeg od čoveka.
Santee Yanktonai Sioux

Uskoro će doći vreme kad će moje unuče čeznuti za zovom gnjurca, mesom lososa, šumom iglica omorika ili kliktanjem orla. Ono se neće sprijateljiti ni s jednim od ovih bića, a kad ga srce zaboli od čežnje – prokleće me. Jesam li učinio sve kako bih sačuvao vazduh svežim? Jesam li se dovoljno brinuo o vodi? Jesam li pustio orla da se slobodno vine u visine? Jesam li učinio sve za ljubav svog unučeta?
Poglavica Dan George, Salish

Veliki Duh (Wakan Tanka) je u svim stvarima: on je u vazduhu koji udišemo. Veliki Duh je naš otac, a zemlja je naša majka. Ona nas hrani; ono što stavimo u nju, ona nam vraća.
Veliki Grom (Bedagi), Wabanaki Algonquin

Bio sam na kraju zemlje. Bio sam na kraju voda. Bio sam na kraju neba. Bio sam na kraju planina. Nisam pronašao ništa što mi nije prijatelj.
Navaho izreka

Iz Velikog Duha, Velike Tajne, dolazi sva snaga. Veliki Duh daje svetom čoveku mudrost, moć lečenja i izrade svetih čini.
Maza Blaska, Oglala Sioux

Prvi mir, koji je najvažniji, jeste onaj koji dolazi u dušu čoveka kad shvati svoju vezu, svoje jedinstvo s univerzumom i svim njegovim moćima, i kad shvati da se u središtu univerzuma nalazi Veliki Duh i da je to središte svugde, da se nalazi u svakom od nas.
Crni Los, Oglala Sioux

Sve što je stvoreno je sveto. I zato ne zaboravite: svaka zora koja dolazi sveti je događaj i svaki dan je svet, jer svetlost dolazi od Velikog Duha. Uvek morate imati na umu i to da su dvonožni i sav ostali narod kojim je naseljena ova zemlja sveti i da s njima morate tako i postupati.
Oglala Sioux

Zemlja Vrana je dobra zemlja. Veliki Duh smestio ju je baš na pravo mesto. Ima snežne planine i sunčane ravnice, sve vrste klime i blagodeti u svako doba. Kad letnje vrućine sprže preriju, možeš se povući u podnožje planina gde je vazduh sladak i prohladan, trava sveža, a bistre se reke obrušavaju sa snežnih obronaka. Onde možeš da loviš bizone i dabrove. A kad dođe zima, možeš se skloniti u šumovita podnožja uz reke; onde ćeš za sebe pronaći bizonovo meso ili koru pamukovca za svoje konje. Zemlja Vrana je baš na pravom mestu. Onde se može naći sve što je dobro. Nema takvog mesta kao što je zemlja Vrana.
Arapooish, poglavica Vrana

Hoćeš li ikada početi da shvataš značenje tla pod svojim nogama? Sve je sveto – od zrnca peska do planine. Na ovoj zemlji juče i sutra postoje večno. Mi, domoroci, čuvari smo ovih svetih mesta.
Plavi Oblak, Mohawk

Sveta Majko Zemljo, drveće i čitava priroda svedoci su tvojih misli i dela.
Winebago

Lepota ispred mene
Iza mene
Ispod mene
Svud oko mene
U lepoti govorim.
Annie Kahn, Navajo

Mi smo zvezde što pevaju
Mi pevamo našim sjajem
Mi smo vatrene ptice
Mi letimo nebom
Mi gledamo dole na planine
Ovo je pesma zvezda.
Pesma Algonquiana

0 Zemljo, majko naša,
O Nebo, oče naš,
mi smo vaša deca, na umornim leđima
donosimo vam darove koje volite.
Ispletite nam stoga sjajnu odeću,
nek joj osnova bude bela svetlost jutra,
nek joj potka bude crvena svetlost večeri,
nek joj rese budu od kiše koja pada,
nek joj rub bude ravna duga.
Istkajte nam takvu sjajnu odeću,
da bismo mogli da hodamo kako priliči
tamo gde je trava zelena,
o Zemljo, majko naša,
o Nebo, oče naš.
Winebago

earth_temperature_timeline

Zašto fabrika automobilskih guma Michelin objavljuje elitni vodič za gurmane? (1/2)

Trenutak u godini kada Mišlen (Michelin) objavi svoj elitni vodič za najbolje restorane jeste trenutak kada se najveći (i najbogatiji!) gurmani raspomame.

01

Mišlenovi kritičari, poznati kao “inspektori” postavljeni od strane ove kompanije, i ove 2016. godine nagrađuju oko 100 restorana širom sveta s jednom do tri svoje famozne zvezdice. Restorani koji primaju Mišlenovu zvezdicu po prvi put mogu očekivati poplavu gourmet-turista; gubitak Michelin zvezdice može da ozbiljno rasturi kako restorane tako i njihove vlasnike. Gordon Remzi (Gordon Ramsay), selebriti kuvar koji u svojoj emisiji Paklena Kuhinja (Hell’s Kitchen) mladim kuvarima nateruje suze na oči, plakao je kao dete kada je 2013. izgubio dve Mišlenove zvezdice.

Što je pomalo čudno, jer je Michelin kompanija koja proizvodi gume, dok njeni godišnji izveštaji ukazuju isključivo na troškove proizvodnje guma i rast na tržištu putničkih automobila. O najukusnijoj hrani u najboljim restoranima sveta – ni pomena.

03Michelin je počeo da objavljuje svoj “Crveni vodič” (Red Guide) još 1900. godine, kada su i vozila a i gurmanska najprobranija jela bila “feš”, simbolizujući novi luksuz za turiste s najdubljim džepovima. Njegovi tvorci nadali su se da bi vodič koji nudi najrelevantnije informacije o hotelima, restoranima i putnoj mreži mogao da privuče ljude da više voze i da – kupuju još Mišlenovih guma.

Danas, nakon više od jednog veka, Michelin nastavlja da autoritativno sudi i ocenjuje restorane u cilju promovisanja imena kompanije. Ovo pomalo deluje kao kada bi Coca-Cola vodila dodelu Oskara, pošto su ceremoniju dodele filmskih nagrada stvorili 1920. i to sa jednim jedinim ciljem: da ljudi češće posećuju bioskope, a samim tim i da piju više koka-kole. Već je diskutabilno to da li ovaj vodič i dalje efikasno pomaže boljoj prodaji Michelin guma, iako je Mišlenovo posedovanje istog od ključnog značaja za renome i autoritet njegovih vodiča za restorane.

Koliko je čudno toliko je i istinito: da Mišlenov vodič nije bio marketinški trošak za jednu s ugostiteljstvom nepovezanu, veliku korporaciju, on nikada ne bi postigao nivo da ima konačnu reč u oblasti kulinarskog savršenstva.

Kreiranje tržišta

04U prošlosti, pre oko sto godina, ljudi su nekako morali da se uvere da je automobil bio korisna sprava. Takva je bila situacija i 1895., kada su braća Edouard i Andre Michelin razvili novi dizajn auto-guma u svojoj kompaniji iz Klermon-Ferana (Clermont-Ferrand) u Francuskoj.

Braća su posedovala vrhunski proizvod: među prvima su imali vazduhom napunjene gume, koje su se mogle lako i brzo zameniti s obzirom da nisu bile prilepljene za felnu točka, kakav je bio običaj s punim gumama. Da bi dokazali svoju vrednost, braća su postala pokrovitelji auto-trka, koje su vozači sa Michelin gumama na bolidima često osvajali.

Ali, Francuska je 1895. imala samo oko 350 automobila. Oni su u tom trenutku “ostali igračke za bogataše… koji ne mogu da sa svojim kolima odlutaju dalje od najbližeg servisa za valjan servis i popravke”, piše Herbert Lottman u svojoj knjizi “Mišlenovi ljudi” (Michelin Men). “Svetska automobilska industrija u nastajanju lako može zapasti za oko iskusnim preduzetnicima u potrazi za realnim investicijama”

U takvom okruženju, povećanje broja vozača motivisanih za Michelin vodič bilo je važnije od sticanja prednosti u odnosu na druge proizvođače guma.

Prvi put objavljen 1900., vodič je na 399 strana sadržavao sve informacije potrebne vozačima za uspešan “obilazak” (touring) francuskih gradova. U vodič su bili uključeni samo oni restorani vezani za hotele; oni su samo bili navođeni ali bez rangiranja i pažljivog ocenjivanja kao što je to danas slučaj. Informacije o servisima gde se mogu namestiti Mišenove gume zauzimale su prve 33 stranice, dok su oglasi za proizvođače auto-delova zauzimali još 50 stranica. Mape i osnovne informacije o desetinama gradova činile su većinu vodiča.

Legenda na Mišlenovoj mapi  u jednom od prvih vodiča  prikazuje famoznu maskotu, “Mišelinka” – čoveka od auto-guma, kako puši u uglu: bila su to druga vremena. Slika je “Mapa za novu vrstu turista: Prvi Mišlenov vodič u Francuskoj” – Kori Olson, Imago Mundi.

02Za vozače, ova je informacija bila od suštinskog značaja. Benzinske pumpe još nisu postojale, a vozačima je bilo potrebno da znaju koje apoteke su mogle da im prodaju nekoliko litara benzina. Vozačima je takođe bio preko potreban i “raspored vožnje Sunca”:  raspored sati koji pokazuje u koliko časova Sunce zalazi i izlazi tokom godine, jer putevi u to vreme još uvek nisu imali rasvetu. Samo je deo auto servisa ostajao otvoren tokom cele godine, pa je za vozače bila ključna informacija koji se od njih zatvaraju  krajem leta. Ovakvi detalji su činili da Mišlenov vodič suvereno odskoči od ostalih turing-vodiča tog vremena, prevashodno fokusiranih na železnicu jer su na početku prošlog stoleća ljudi uglavnom putovali vozom.

Napori braće Mišlen da olakšaju vožnju šoferima iz te epohe proširili su se i izvan vodiča. Onog momenta kada su zaposleni u kompaniji počeli da prave listu i ocenjuju hotele-restorane, počeli su i da pojašnjavaju hotelijerima kako bi trebalo da svojim gostima ponude besplatan parking. Oni su, takođe, lobirali kako bi se francuska vlada potrudila da postavi putokaze za vozače – Eduaru Mišlenu ponekad se pripisuje izmišljanje brojeva na putevima, jer je, navodno, ubedio tadašnje političare da povećaju oznake kraj autoputa. S vremena na vreme, zaposleni u kompaniji su sami postavljali znakove i putokaze.

Slično tome, glavni cilj Mišlenovih marketinških napora bili su upravljeni na promovisanje automobila kao načina življenja. “Automobilom, a ne više vozom u 5 ujutro” isticala je Mišlenova reklama iz 1924. godine. “Sa automobilom postoji više prilika za prijatne stvari u porodičnom životu.”

“Naša industrija guma je neposredno zainteresovana za kontinuirani uspon industrije automobila, od koje Michelin zavisi”, izrekao je Eduar Mišlen u jednom članku iz tog doba. U kreiranju vodiča, braća su se nadala da će bogatima pružati sve relevantne informacije, kao i podatke o infrastrukturi cilj vodiča bio je ubediti elitu da počne da kupuje automobile, vozeći ih širom Francuske – kao i da kupuju Michelin gume.

…Čak i ako bi to značilo da će vodič stvoriti čitavu jednu sporednu industriju, koja bi popularizovala auto, automobilizam i vožnju na duge staze.

07“Vredno putovanja”

Braća Mišlen nisu bila nimalo skromna. 1900. godine, u uvodu svog prvog vodiča, Andre je izjavio da će “Ova knjiga nadići svoje stoleće; toliko će potrajati.”

Predviđanje da će njegov promotivni vodič “izdržati” i više od 100 godina bila je hrabra. Ipak, tada je upadalo u oči da je vodič bio uglavnom potcenjen.

Mišlen je 1900. distribuirao na desetine hiljada besplatnih primeraka. Međutim, kada je 1920. kompanija počela da ga naplaćuje po ceni od oko dva dolara, još uvek se prodavao u tiražu od gotovo 100.000 primeraka godišnje. Od 1953. godine, njeni verni čitaoci dostavljali su Mišlenu i do 50.000 sugestija godišnje, šaljući svoje ocene i komentare kako bi unapredili njegovu tačnost i relevantnost. Neki od njih pisali su ih i slali svake nedelje.

Tokom ovog perioda, fokus se sa održavanja servisa guma preusmerio na klasičan vodič i auto-mapu. Michelin je 1926. počeo da izdaje regionalne vodiče, kasnije poznate kao “Zeleni vodiči”, koji podsećaju na tradicionalne, ili na one koje izdaje Lonely Planet Travel. U međuvremenu je počeo da se izdaje i “Crveni Vodič”, kao odgovor na interese čitalaca, bivajući usredsređen na kritike vezane za hotele i restorane, uz posebne vodiče za različite oblasti i gradove. Kompanija je zaposlila kritičare s punim radnim vremenom, poznatije kao “inspektori”, koji su na putu provodili i po više meseci, ocenjujući najbolje restorane. Dobri restorani dobijali bi svoje mesto i dužno priznanje u vodiču; Onaj koji bi dobio jednu Mišlenovu zvezdicu važio je za “veoma dobar restoran u svojoj kategoriji”, dok bi ugostiteljski objekat sa tri zvezdice u vodiču bivao okarakterisan kao “jedan od najboljih, vredan putovanja”.

Do 30-ih godina prošlog veka, Crveni vodiči već su uživali međunarodni ugled. Časopis Njujorker mu je pevao hvalospeve, opraštajući mu reklame za gume koje su izbijale sa svih strana, “jer su to uradili veselo i nenametljivo!” Magazin Tajm ga je 1952. nazvao “Biblijom za turiste”, a jedan proslavljeni francuski šef kuhinje izjavio je da “U Francuskoj postoji samo jedan vodič, Michelin”. Danas, 116 godina nakon prvog izdanja, Michelin i dalje – uz veliku i zasluženu pompu – objavljuje svoj Crveni vodič.

05Kako je, dakle, kompanija za auto-gume postala – i zašto je ostala – glavni svetski arbitar za kulinarsku virtuoznost?

Jedan od preduslova dugovečnosti ovog vodiča bila je i sama dugovečnost ove kompanije za proizvodnju guma, što je već po sebi jedna izuzetna priča za sebe. Ova porodična kompanija prebrodila je dva Svetska rata i prošli vek krcat usponima i padovima, kako bi konačno postala jedna od najvećih svetskih proizvođača guma. Vodič iz 1945. jadao se “Koliko dobrih [francuskih] kuvara sedi po nemačkim logorima, čekajući povratak svojim kuhinjskim pećnicama.”

Ovaj 30-godišnji “mandat” braće Michelin obeležilo je partnerstvo između Eduara, inženjera koji je zabeležen u istoriji kao značajni inovator koji je unapredio tehnologiju guma, i Andre, marketinški genije. Pored vodiča Andre je plaćao novinama da objavljuju kolumne koje su opisivale uspon svojih veličanstvenih pneumatika, spretno igrajući za francuski nacionalizam (Michelin se takmičio u promotivnoj auto-trci u Nemačkoj da bi – kako je kompanija uveravala svoje francuske čitaoce – potukla Nemce), stvarajući zajednicu postavljanjem Mišlenovih servisa namenjenih vozačima i njihovim potrebama, izmislivši danas tako prepoznatljivu maskotu, čuvenog “Mišlenka” (Michelin Man),  koja se danas nalazi i na Medison aveniji u Holu slavnih advertajzera.

Andreova profesija kao vladinog kartografa je takođe pomogla bratskom biznisu: Proveo je sedam godina unapređujući neke od najboljih putnih mapa na svetu, a na “Dan D”, savezničke trupe su osvojile Normandiju upravo zahvaljujući Mišlenovim vodičima, već tada poznatim širom sveta zbog njihovog kvaliteta. A tu je i činjenica da je Michelin francuska kompanija.

Što je još važnije, kritike, ocene i rangiranja restorana koji se pojavljuju u Mišlenovom vodiču mogu biti shvaćeni kao besramno elitistički jer su kupci guma na koje je Mišlen ciljao davne 1900. godine bili elita. Maskota, Mišlenko, danas podseća na maršmelou, kolačić od sleza. Ali, u trenutku kada je maskota stvorena, automobili i jesu bili igračke za bogate; Mišlenko je upravo nalikovao prosečnom Mišlenovom klijentu: Prežvakavao je svoje cigare držeći u ruci uske čaše za šampanjac, noseći cviker na glavi.

Teoretičari vs. investitori

04

Rizik je povezan sa nagradom, ili kako se kaže, “ko ne reskira, taj ne profitira” – ovo je, praktično, prva lekcija kada se poučavamo o finansijama. Državne hartije od vrednosti, sigurne po običaju ali donose niske prinose; ukoliko želite veće prinose, morate da rizikujete svoj kapital. Akademici su već decenijama razmatrali ova pitanja, došavši do takvih uvida kao što je cenovni model procene kapitala (Capital asset pricing model, CAPM) i hipoteza o efikasnom tržištu. Zauzvrat, investitori su, na osnovu svojih iskustava, sa sobom doneli sopstveno viđenje tržišta i očekivanja od istog. Tehnike koje su obe strane usvojile možda bi mogle promeniti prirodu tržišta, piše londonski The Economist. Rizik i isplativost, po novim uvidima, ne moraju biti tako čvrsto povezani i međuzavisni kao što su doskora bili – ili kako se to doskora mislilo,

Dva rada u prolećnom izdanju periodike “Portfolio Management” (Upravljanje portfeljom) iznose na videlo ova pitanja. Prvi rad, pod nazivom “Zanemarivanje rizika u berzanskoj trgovini akcijama” Malkolma Bejkera (Malcolm Baker) sa Harvardske poslovne škole (Harvard Business School, HBS) gleda na očigledne greške u CAPM. Model sugeriše da su akcije nestabilnije, i da više variraju od celokupnog berzanskog tržišta na kome se kupuju i prodaju (“High Beta”, u berzanskom žargonu) trebalo bi da ispostave veće prinose, dok akcije koje su stabilnije (sa niskom betom, odnosno nižim ulagačkim rizikom) treba da imaju niže prinose. Više ulagačkog rizika znači i veću nagradu, dakle veću isplativost.

Ali, to se nije dogodilo. Malkolm Bejker poseduje dva portfelja sastavljena 1967. godine; jedan se sastoji od 30% američkih akcija sa najnižom betom tj. s akcijama najmanjeg rizika; drugi portfelj sadrži 30% najveće bete odnosno veće rizičnosti (portfolija se podešavaju kako se beta faktori, tj faktori rizika menjaju). Do kraja se ispostavilo da je jedan dolar akcija u portfoliju s niskorizičnim akcijama porastao na 190 dolara, dok je $1 u visokorizičnom portfoliju porastao na samo $18. Razlika u složenim povraćajima je ogromna: 5,5% godišnje. Portfolio niske bete bio je daleko manje promenljiv i maksimalni pad (gubitak od vrha do dna profitne amplitude) bio je 35%, u poređenju sa 75%, koliko je imao portfelj akcija visokog rzika.

Razmislimo na trenutak o ovome; nizak rizik značio je, kako se ispostavilo, veću isplativost. Unosnost ulaganja u akcije niskog rizika je, recimo to na drugi način, ekvivalentan pronalaženju novčanica od 20 dolara na ulici (ovo je opisano ugrubo: stanje je, kao što smo napomenuli, profit nastao od jednog dolara akcija niskog rizika, koji – u povraćaju – donosi $18).

01

Ako pređete u svet kategorija rizičnosti deonica, međutim, tamo se i dalje održava tradicionalno pravilo; tokom čitavog perioda, prinos na akcije bio je 10,9% godišnje, dok su državni zapisi s niskim rizikom donosili “samo” 5%. Investitorima se, sve u svemu, rizikovanje isplatilo.

Da li je to bila slučajnost? Bejker nije prvi koji je primetio ovu anomaliju. Jedan od najpoznatijih proučavalaca finansija, Fišer Blek (Fisher Black), detaljno je opisao anomaliju vezanu za niskorizične akcije, kao i povećanje procenjene ili nominalne vrednosti imovine u niskorizičnim akcijama 1993. To znači da je period pošto je njegov rad objavljen “iz reprezentativnog uzorka”, i, samim tim, dobar test za proveru ove hipoteze. Sasvim je izvesno da su niskorizične akcije od tada do danas uveliko nadmašile sve profitne kalkulacije i prognoze, uprkos periodu kasnih 1990-ih, kada su, zahvaljujući dotcom balonu, visokorizične akcije bile u modi.

Zašto se ovakvo šta uopšte dešava? Iskusni čitaoci koji prate profitne prognoze mogu se lako prisetiti napisa ovog lista iz 2012. godine, koji je objasnio razlog zbog kojeg su niskorizične akcije uveliko nadmašivale projektovane profitne stope. Fond AQR objasnio je efekat niske bete s aspekta institucionalnih ograničenja. Menadžeri fondova žele da pobede na tržištu i isporuče više od prosečnih prinosa; oni, stoga, kupuju akcije visokog rizika, kao što uostalom, po pravilu i sugeriše akademska teorija. Ovo čini da visokorizične akcije postanu preskupe i, samim tim, spuštaju njihove prinose. Odgovor na ovu situaciju bi trebalo da glasi: kupovati niskorizične akcije i kombinovati ih sa leveridžom*. (Leverage: isplativost korišćenja tuđih izvora finansiranja sve dok se poslovanjem ostvaruje stopa rentabilnosti veća od ponderisane kamatne stope po kojoj se plaćaju kamate na tuđi kapital). Međutim, investitori su obično ograničeni u  korišćenju pozajmljenog novca – na taj način, dešava se da ova anomalija i dalje postoji u svetu finansija.

Malkolm Bejker misli kako je delimični razlog što za uspeh ulagača privatnog kapitala u tome što je racionalno iskoristio benefite ove “niskorizične” strategije; uostalom, poslovni subjekti kao što su Blackstone grupa i KKR po pravilu kupuju manje rizične akcije (koje donose profit), i to s pozajmljenim novcem, koristeći leveridž efekat.

05

Drugi rad, “Indeksno ulaganje – prokletstvo globalne stabilnosti finansijskog tržišta?” kojeg su sačinili Lidija Bola, Aleksander Koler i Hagen Vitig  (Lidia Bolla, Alexander Kohler, Hagen Wittig) bavi se praćenjem ulaganja sredstava investicionih fondova. Treker-sredstva ili Treker-fondovi* (ili Indeksni fondovi) postoje već četrdesetak godina, ali je tek sada došlo njihovo vreme da dobiju značajniji udeo na tržištu uprkos višedecenijskoj i očiglednoj privlačnosti kod ulagača zbog svojih niskih troškova održavanja koji su manji od održavanja deonica u zajedničkim tj. mutual fondovima; u poslednjih nekoliko godina, popularnost indeksnih tj fondova dnevne berzanske trgovine (ETF) zabeležili su veliko povećanje svoje popularnosti, a sada je njihov udeo na tržištu veći od jedne trećine. Hipoteza o efikasnom tržište ukazuje na to da je aktivnim menadžerima (koji određuju koje akcije treba kupiti ili prodati na berzi) veoma teško da nametnu svoju dominaciju na tržištu nakon rashoda troškova, jer se sve informacije već ogledaju u aktuelnim tržišnim cenama; ona sila koja će u budućnosti  formirati cene jesu “novosti”, koje, po definiciji, ne mogu biti unapred poznate.

Ima onih koji su, međutim, zabrinuti da će treker-fondovi oslabiti svrhu berze, a to je da izdvoji tj alocira sredstva ka najatraktivnijim kompanijama. Treker-fondovi samo kupuju akcije srazmerno njihovoj trenutnoj “težini” na tržištu. U ovoj studiji se analizirao potencijal za rast indeksnih fondova toliko da izazovu gomilanje sredstava. Kako neprestano postoje oni koji gomilaju i izlaze iz indeksnih ETF fondova, sve akcije će se kretati zajedno u “grozdu”, dok oni koji upravljaju indeksnim fondovima na berzi kupuju, odnosno prodaju, sve sastavne komponente benčmarka. Evo šta su zaključci ovog naučnog rada:

Ustanovljen je značajan porast sinhronog kretanja akcija zajedno sa trgovinskim obrascima, visinom prinosa i rizičnošću likvidnosti na svim analiziranim tržištima. Osim toga, ispitivano je da li se potreba za smanjenjem tj raspodelom rizika može pripisati rastu ulaganja u indeksne fondove, i ustanovlji su statistički značajni i ekonomski relevantni dokazi da je rast povezan za indeksnim ulaganjem u relaciji sa znatnim povećanjem potrebe za zajedničkom podelom-umanjenjem rizika ulagača (risk commonalities).

Ironija je u tome što promena od strane investitora, koji žele da umanje svoj lični rizik (da su za ulaganje odabrali menadžera koji predstavlja neki finansijski slab fond) može završiti agregatnim povećanjem rizika. Ovde se nameće pitanje: da li ovo umanjuje entuzijazam “trekera” (onih koji se bave ETF trgovinom na dnevnoj bazi tokom rada berze, za razliku od mutual fondova koji trguju tek po okončanju dana, i nakon što je situacija sa vrednošću akcija poznata i ustanovljena). Ne, entuzijazam ne splašnjava. Prvo, brojke i dalje pokazuju da aktivni menadžeri nisu uspevali da dominiraju na berzanskim tržištima tokom dužeg vremenskog perioda. Uvek se može naći neko ko je imao sredstva u prošlosti, ali se na to ne možemo oslanjati u budućnosti. Drugo, troškovi koje na osnovu svojih usluga ubiraju aktivni menadžeri imaju korozivno dejstvo na duži rok, što je daleko veći rizik po sredstva investitora nego što su to povremeni “naleti nestabilnosti”, koji prate sinhrone “grozdove” akcija (indeksnih fondova).

02

Neki ljudi iz finansijske industrije gaje izvesnu “gadljivost” prema akademicima i njihovom pristupu berzama i ulaganjima (Moja omiljena, verovatno apokrifna doskočica glasi ovako. Hedž fond menadžer pita akademskog profesora: “Ako si tako pametan, zašto nisi bogat?” Profesor mu odgovara: “Ako si već tako bogat, zašto nisi pametan?”). Ali, i pored svega, i pored izvesne međusobne surevnjivosti zmeđu “teoretičara” i “praktičara” naučnici igraju ključnu ulogu; oni se bave uglavnom nepristrasnom proverom pretenzija koje gaje finansijski stručnjaci, sa dovoljno tehničkog znanja da dopru do suštine kroz finasijski žargon, kojim Volstrit može da tako često zbuni investitore. Naravno, akademski pogledi i analiza berze će se vremenom menjati; Naravno da hoće. Ali, kada se podvuče crta, investitorima bi trebalo da je drago što “teoretičari” tako ozbiljno proučavaju njihove “praktične” poteze na berzi.

(Finansijska poluga, engl. financial leverage, nem. finanzwirtschaftliche Hebelwirkung – koristi se u istraživanju optimalnih odnosa između sopstvenog i tuđeg finansiranja. Pravilo finansijske poluge kaže da se isplati korišćenje tuđih izvora finansiranja sve dok se poslovanjem ostvaruje stopa rentabilnosti veća od ponderisane kamatne stope po kojoj se plaćaju kamate na tuđi kapital. Rentabilnost vlastitog kapitala je pod uticajem efekta poluge i zavisi od obima spoljnog, odnosno tuđeg finansiranja.

Efekat poluge kaže da se s porastom tuđeg finansiranja povećava rentabilnost sopstvenog kapitala ukoliko je rentabilnost ukupnog ulaganja veća od kamatne stope na tuđi kapital. Taj pozitivni efekat naziva se i šansa poluge. Smanjenje rentabilnosti ukupnog ulaganja ispod stope troškova korišćenja tuđeg kapitala vodi ka negativnom delovanju poluge, tj. porastom zaduživanja pada stopa rentabilnosti vlastitog kapitala. U tom slučaju govori se o riziku poluge. Ovo je posledica rasta kamata na tuđi kapital ili smanjenja rentabilnosti ukupnog ulaganja. Odnos tuđeg i vlastitog kapitala naziva se faktorom finansijske poluge.)

(Indeksni fond prati tržišni indeks u širokom obimu, ili pak njegov segment. Takav fond ulaže u sve, ili u reprezentativnu količinu obveznica koje se prate, tj “trekuju” unutar indeksa. Finansiranje jednog treker investicionog fonda se primenjuje tako što se njegova vrednost permanentno usklađuje sa prosečnim vrednostima akcija na tržištu.)

The Economist

 

Kina i e-oglašavanje: etika iznad profita

06

I pored problematičnog kršenja privatnosti, sumnjivih oglašivača i nebezbednog surfovanja svetskom računarskom mrežom, kineske firme za internet-oglašavanje i SEO optimizaciju doživljavaju vratolomni profitni rast, donosi u svom članku poslovni magazin The Economist.

Ipak, kinesko tržište onlajn pretraživanja već je neko vreme pod lupom vlasti – ne zbog eventualne cenzure ili nedostatka slobode izražavanja već zbog nedostatka bazične poslovne etike, ali i manjkavosti u bezbednosnim sistemima kineskih e-pretraživača.

08Dužnost velikih korporacija “nije ograničena samo na to ‘da ne bude zla'”, tvrdi Narodni dnevnik, popularno glasilo kineske Komunističke partije. Novine, kao glasnogovornik kineskog političkog mejnstrima, žele veću društvenu odgovornost kineskih firmi koje se bave poslovnim razvojem internet-pretraživača. Očigledno je da ovaj dnevnik želi da se „internet-preduzetnici“ i SEO firme aktivno uključe u “borbu za što čvršću poslovnu etiku kompanija”.

Gnev urednika je, pre svega, fokusiran na Baidu, najveću kinesku onlajn firmu za SEO optimizaciju i internet pretragu, usled skandala zbog oglasa koje objavljuje. Nepouzdane i neproverene informacije i objave rezultirale su sumnjivim medicinskim tretmanima koji su možda doveli do smrti pacijenta sa dijagnozom poodmaklog raka nakon što je, navodno, potrošio $30.000 na nadrilekare koji su se oglašavali na Baiduu. Ovaj slučaj nagnao je kineske regulatore da otvore istragu  koja se tiče ovakvih i sličnih reklamnih praksi e-kompanije. Ova vest je uticala da akcije Baidua ove nedelje strmoglavo padnu. Ovaj nered u sferi e-oglašavanja, koji je prouzrokovao tragediju usledio je nakon slučaja koji se dogodio u januaru. Tada je šef Baidua priznao da je njegova firma prihvatala uplate od navodno „nezavisnih zdravstvenih stručnjaka“, da bi ih „moderirala“ i diskretno protežirala na svojim online forumima za bolesne pacijente.

Opomena koju je u javnosti objavila ova novina se medijski oslonila na reklamni slogan Gugla, čiji je dugogodišnji moto bio “Ne budi zao” (Don’t be evil). Ovaj američki gigant za internet-pretragu se izvukao iz Kine tokom 2010. godine, radije nego da podlegne zvaničnoj cenzuri. Uprkos ovom naizgled principijelnom odlasku, Google zapravo i dalje čuva nekoliko svojih e-poslova nižeg profila koji nesmetano funkcionišu već šest godina. Priča se da bi Google Play, njegova onlajn prodavnica aplikacija za Android mobilne telefone, mogla da uskoro dođe u Kinu (što bi od ove kompanije zahtevalo da se ulaguje takozvanim „cenzorima“).

07Nevolje Baidua i iskušenja s kojima se suočava Google u osnovi imaju isti uzrok: Kina je ogromno tržište za svaku industriju, pa tako i za SEO poslove i onlajn optimizovano pretraživanje. Jedna kalkulacija i prognoza govori nam da će se prihodi otprilike udvostručiti, sa zaradom od oko 411 milijardi juana (63 milijarde dolara) do 2018. godine. Grupa M, filijala kineske megakompanije za oglašavanje WPP procenjuje da će ove godine otprilike polovina celokupne potrošnje na reklamne sadržaje otići na internet oglašavanje, za razliku od svega 15% koliki je bio udeo u e-oglašavanju pre pet godina – ovo je daleko više od svetskog proseka, koji iznosi 31%. Mobilno onlajn oglašavanje je 2015. skočilo za 178% i to na 90 milijardi juana (gotovo 12 milijardi evra).

Vratolomni rast e-oglašavanja i SEO optimizacije nosi sa sobom i svoje probleme i izazove. Nedavni izveštaji sa Univerziteta u Torontu otkrivaju da internet-pretraživači koje su razvili Baidu i druge koriste slabu ili nedovoljnu u enkripciju (zaštitu šifrovanjem), ujedno na svoju ruku i neovlašćeno prikupljajući ogromne količine nepotrebnih ličnih podataka. Pokazalo se da su kineski brauzeri veoma osetljivi i ranjivi na malver (Baidu tvrdi kako su njegovi pretraživači bezbedni, ali priznaje da ulaže kontinuirane napore da bi “značajno ojačala bezbednost informacija”.) Druga istraživanja ukazuju da 15-20% od približno 10 milijardi dnevnih klikova kojima se trguje na berzi oglašavanja u Kini generišu automatizovani “roboti” – a ne ljudi. Zlo ili ne, ovo partijsko glasilo (Narodni dnevnik) ima sva prava da apeluje na kineske internet-firme kako bi ove radile bolje, transparentnije i moralnije.

The Economist

Pažnja: Studenti, sklonite vaše laptopove i počnite da pišete olovkom

Laptopovi su uobičajeni u univerzitetskim slušaonicama i učionicama širom sveta. Ali, daleko od toga da je ovo moderno tehnološko pomagalo najbolji pomoćnik prilikom našeg savladavanja materije koju želimo da upamtimo. O ovoj temi je 17. aprila bilo  reči u vikend-izdanju programa Američkog nacionalnog radija (NPR)

01

I dok laptopovi postaju sve manji a  sve prisutniji, s pojavom tablet-računara nekako se rodila i ideja da mnogim današnjim studentima beleške ispisivane rukom deluju staromodno. Kucanje beležaka je brže – ono dolazi do izražaja kada ima puno informacija koje treba preuzeti. Ali, ispostavilo se da i dalje postoje prednosti onih stvari i navika koje smo do pre samo neki dan obavljali na, uslovno rečeno, “staromodan” način.

I to iz najmanje jednog razloga: istraživanja pokazuju da laptopovi i tablet računari imaju tendenciju da nas zbunjuju i odvraćaju nam pažnju – kako je samo lako da kliknemo na Facebook tokom dosadnog predavanja! Jedna studija je pokazala da je već i sama činjenica da morate biti nešto sporiji kada beleške pravite rukom – a ne kucanjem po tastaturi – ono što papir i olovku čini daleko korisnijima na duge staze.

U studiji objavljenoj u stručnoj periodici Psychological Science, Pam A. Mueller s Univerziteta Prinston i Daniel M. Oppenheimer sa Univerziteta u Kaliforniji, Los Anđeles, testirali su kako hvatanje beleški rukom i tastaturom utiču na učenje.

“Kada ljudi kucaju svoje beleške imaju tu tendenciju da ono što čuju doslovno prepisuju, i to što je moguće više”, kaže Milerova za Američki nacionalni radio NPR.Studenti koji su beleške hvatali rukom su u našim istraživanjima bili primorani da budu selektivniji – jer rukom ne možete pisati toliko brzo kao što možete kucati. Upravo ta “dodatna” mentalna obrada materijala, koja se pojavljuje između onog što čujemo od predavača i onog što potom napišemo kao belešku na papiru, jeste najkorisnije svojstvo pisanja rukom”.

08

Milerova i Openhajmer naveli su da se beleženje izrečenog može kategorizovati na generativne i negenerativne beleške. Generativno beleženje, kakvo je hvatanje beleški rukom, odnosi se na “sumiranje, parafraziranje i konceptno mapiranje” dok negenerativno beleženje, kakvo je kucanje na tastaturi, podrazumeva doslovno kopiranje -prenošenje iskazanog.

Postoje dve hipoteze zašto je hvatanje beleški rukom daleko korisnije i praktičnije. Prema prvoj hipotezi, koja se još naziva i hipotezom kodiranja, kada osoba beleži rukom “(mentalna) obrada koja se javlja u ovom procesu pisanja” poboljšava “učenje i zadržavanje materije koju želimo da upamtimo” Druga, pod nazivom “hipoteza spoljnog skladištenja podataka”, kaže da učimo onda kada smo u stanju da se osvrnemo i pozovemo se na svoje beleške, ili čak i beleške drugih ljudi.

Papir je u stanju da izvučene beleške učini opipljivim na način na koji digitalni uređaji to ne mogu.

Upravo zato što možemo da kucamo brže nego što smo u stanju da pišemo rukom, oni koji koriste laptop češće će nastojati da doslovce prepisuju ono što čuju. Zato su Milerova i Openhajmer bili su suočeni sa pitanjem: da li prednosti veće količine materijala dobijenog kucanjem na laptopu prevazilaze nedostatke poput izostanka obrade informacija? Osobe koje kucaju na laptopu mogu da prenesu više podataka, ali nisu u stanju da te informacije zapamte jer im nedostaje mentalna obrada, koja postoji samo onda kada beleške hvatamo rukom. S druge strane, pri pisanju rukom, mi obrađujemo informacije daleko bolje, pamteći ih bolje, ali imamo manje zabeleženog materijala.

Milerova i Openhajmer su za svoje prvo istraživanje koristili studente (koji su i inače standardni “zamorčići” u najvećem broju psiholoških istraživanja), kojima bi pokazivali govore značajnih ličnosti na TED-u. Govornici su pričali o najrazličitijim temama, u zavisnosti od oblasti za koju bi govornici bili specijalizovani. Nakon toga, oni su otkrili da studenti koji su koristili laptopove napisali znatno više od onih koji su beleške hvatali rukom. Kada su testirali koliko su dobro učenici upamtili informacije koje su čuli od govornika, istraživači su otkrili ključnu tačku razilaženja, i to shodno vrsti pitanja. Na ona pitanja koja su od studenata tražila da naprosto zapamte činjenice koje su čuli, kao što su, recimo, datumi, obe grupe su se pokazale jednako dobre. Ali, kada se radilo o “konceptualno-primenjivim” pitanjima, kao što je, recimo, “Po čemu se Japan i Švedska razlikuju u svojim pristupima jednakosti u svojim društvima?”, korisnici laptopova su odgovarali “znatno lošije”.

03

Ista stvar se desila i u njihovoj drugoj studiji, čak i onda kada su studentima sa laptopovima izričito rekli da nastoje da što više izbegavaju doslovno prekucavanje onoga što bi čuli od govornika. “Čak i kada smo im posebno napomenuli da beleške ne treba da uzimaju doslovno od reči do reči, oni nisu bili u stanju da prevaziđu taj instinkt,” kaže Milerova. Što više reči studenti otkucaju doslovce, tim će ih se teže setiti na testu provere zapamćenog.

U cilju testiranja hipoteze o spoljnom skladištenju informacija, oni su studentima u svom trećem istraživanju dali studentima priliku da pregledaju svoje beleške u terminu između predavanja i testiranja zapamćenog. Radi se o tome da, ukoliko učenici imaju vremena da prouče beleške koje su uradili na svojim laptopovima, činjenica da su napravili obimnije beleške od svojih vršnjaka koji su ih hvatali olovkom moglo da im pomogne da imaju bolje performnse i rezultate.

Međutim, studenti koji su beleške hvatali rukom pokazali su još bolje rezultate. “Ovo je veoma sugestivan dokaz da beleženje rukom produkuje superiorno, eksterno skladištenje podataka, kao i superiorne funkcije obrade podataka koje su zabeležili” napisali su u zaključku ove studije Milerova i Openhajmer.

Da li studije poput ove znače da će inteligentni učenici na koledžima početi da se vraćaju sveskama, blokčićima, rokovnicima i olovkama?

“Mislim da će biti teško “prodati im” ideju povratka na olovku i papir”, kaže Milerova. “Oni se, međutim, razvijaju uz mnogo novih tehnologija, kao što je, recimo, Livescribe, ili razne optičke olovke i tablet-računari, koje su sve bolji i bolji. Mislim da bi studenti i svi mladi ljudi daleko lakše i radije prihvatili ovakve tehnologije – stiluse i aktivne ekrane po kojima se može pisati – nego upotrebu papira i olovke.”

 

Korisni linkovi:

Ne otpisujte olovku i hartiju

U digitalnoj eri, beleške na papiru i dalje us relevantne i značajne.

NPR

Panamska dokumenta: zlatni rudnik za teoretičare zavere

02

Na prvi pogled, Panamski dokumenti kao da su, čini se, predodređeni da prerastu u mit i legendu unutar krugova teoretičara zavere. Istraga, objavljena u nedelju trećeg aprila oslanjala se na 2,6 terabajta tajnih podataka koji razotkrivaju ogromnu mrežu ofšor kompanija koje kriju novac povezan sa političarima, poznatim ličnostima i kriminalcima širom sveta. Ova otkrića nude teoretičarima zavere još jedan opijajući “gutljaj ambrozije”, jer su ovi papiri retka i veoma očigledna potvrda organizovane “podlosti s predumišljajem” od strane elite. Još od Edvarda Snoudena (Edward Snowden) nije bilo dokumenata koji su tako čvrsto potvrđeni od strane zvaničnih instanci.

Ali, možda i očekivano, teorije zavere sada cvetaju na temu samih Panamskih dokumenata. Jesu li oni autentični, sumnjičavo se upitala čak i grupa aktivista okupljena oko WikiLeaks, koja podržava kako Snoudena tako i Džulijena Asanža.

08Neki veruju da ovaj set iscurelih podataka ima za cilj ublažavanje kriticizma na račun Hilari Klinton, koja je u jeku kampanje za demokratskog kandidata na ovogodišnjim izborima u Sjedinjenim Državama. Nakon ubistva američkih diplomata u sigurnoj kući u Bengaziju 11.septembra 2012, ona se, uoči ovog terorističkog napada, a u svojstvu šefice Stejt Departmenta i samim tim najodgovornija, oglušila o molbe osoblja američke ambasade u Libiji da im se pojačaju bezbednosne mere, uz to i pokušavajući da zataška ovaj masakr time što je u medijima isprva tvrdila kako je ovo ubistvo plod “trenutnih, nekontrolisanih emocija rulje”, dok se kasnije pokazalo kako je napad bio unapred osmišljen od strane ISIS-a. Drugi tvrde kako je američki Stejt Department sam proizveo ovu priču kako bi oblatio svoje političke neprijatelje. Online diskusije na forumu su uzavrele, i, naravno, u njima prednjači čuveni teksaški teoretičar zavere, radio-voditelj i autor mnogih dokumentaraca na urotničke teme, Aleks Džons, koji je takođe sumnjičav i kada je u pitanju motiv onih koji stoje iz ovog curenja podataka. On i Vikiliks izrazili su sumnju na poreklo dokumenata kao i na integritet novinarstva. U pitanju su, kako kažu, organizacije koje finansiraju projektne lidere u ICIJ-u. Ono što je možda najupečatljivije jeste kako se, ovakvim nerazumevanjem situacije oko Panamskih dokumenata kao i nesposobnošću poimanja načina na koji mediji funkcionišu, istovremeno mogu osuditi svi koji traže i otkrivaju stvarne ili navodne skandale oko korupcije, posebno u politici, ali i osnažiti medijska artiljerija koja se nalazi u rukama države. Stoga je afera oko Panamskih dokumenata mač sa dve oštrice. I dalje u vazduhu visi pitanje: da li je ova afera isprodukovana, i, ukoliko jeste, u koje i čije svrhe?

01

Za početak, evo malo i pozadine čitave situacije oko curenja Panamskih dokumenata: Nemački list Zidojče Cajtung (Süddeutsche Zeitung) počeo je da prima zaštićene datoteke iz nepoznatog izvora, što je trajalo više od godinu dana. Dokumenti – email poruke, računi, fotografije, itd koji su pripadali panamskoj advokatskoj kancelariji Mosak Fonseka (Mossack Fonseca), koja je već nekoliko decenija opštepoznata “javna tajna” među brojnim poslovnim i javnim ličnostima. Fonseka je bilo mesto specijalizovano za otvaranje ofšor kompanija u ime banaka, koje su ovo činile u ime svojih klijenata. Novine su kontaktirale ICIJ kako bi ova krovna svetska organizacija istraživačkih novinara vodila ono što će ovog aprila postati dosad najveća novinarska međunarodna istraga, obuhvatajući više od 100 novinskih redakcija iz 80 zemalja. Pokazalo se da su njihovi nalazi u nekim slučajevima bili dalekosežno kompromitujući i intenzivno razorni. Do sada, Panamski dokumenti rezultirali su ostavkama islandskog premijera, najvišeg funkcionera u FIFA, kao i šefa Austrijske banke.

Kada je ova vest pukla kao grom iz vedra neba, Putin i njegovi saradnici počeli su da uzvraćaju medijsku paljbu. Ruska državna televizija RT i njena informativna mreža tvrdili su da su zapadni mediji ovim skandalom nastojali da uzdrmaju Putina uoči predstojećih ruskih izbora. Ostali novinski članci postavljali su pitanje da li, koliko i kako je na ovo curenje imala uticaja američka vlada i moćni američki pojedinci.

Očigledna implikacija bila je da je na ICIJ počelo da se gleda samo kao na medijsku “pokrivku” za one prave, opake igrače koji deluju u tajnosti. Ko su, dakle, donatori koji stoje iza ICIJ-a, s, ko su, dakle, ljudi sposobni da utiču na uredničke i uređivačke aktivnosti u redakcijama širom sveta, i da li ih oni finansiraju?

ICIJ na svojoj internet stranici navodi ko su njegove pristalice koje ga finasiraju. Neki, poput Pulicerovog centra za izveštavanje o krizama, usmereni su ka podsticanju jakog istraživačkog novinarstva. Većina drugih naginjalo je nalevo. Fondacije Otvoreno Društvo (Open Society Foundations), na primer, finansira bogati liberal Džordž Soroš (George Soros), potom Ford fondacija, Adesijum fondacija (Adessium), uz Fondaciju Dejvida i Lusil Pakard, koji svi teže da podrže istraživanja pre svega onih uzročnika koji su povezani sa aktuelnim svetskim stanjem i problemima, recimo, klimatskim promenana.

12Tako se može reći da oni koji su uhvaćeni u unakrsnoj vatri Panamskih dokumenata, čemu se pridružio i medijski konzervativac Breitbart, bacaju senku na finansijere novinarskih organizacija.

Ovo se čini kao sasvim fer (U stvari, novinari bi trebalo da se zapitaju da li bi trebalo da javnosti skreću pažnju na finansijere jedne novinske organizacije koju finansiraju republikanski teškaši poput braće Koh ili Šeldona Adelsona. “Da” je pravi odgovor). Direktor ICIJ-a Džerard Rajl, međutim, kaže da osobe koje ispisuju čekove za ICIJ ne pišu preko ove novinarske organizacije svoje priče. Zaštitni zid koji postoji između redakcije i njenih finansijera znači da finansijeri znaju samo to da je na pomolu neka velika priča. On kaže da ne prihvata donacije od onih potencijalnih izvora koji žele da diktiraju reportaže i novinarska istraživanja, tvrdeći da ne postoje nikakvi dokazi da takvi donatori kao što je Ford pokušavaju da igraju uređivačku ulogu. “Novac od finansijera nije bitan u našoj uređivačkoj politici”, dodaje on. “A ne verujem ni u uzimanje njihovog novca samo kako bismo pisali priče na teme koje nam oni diktiraju.”

07

Iako je ICIJ svoju reputaciju izgradio objavljivanjem informacija o međunarodnim istragama vezanim za poreske rajeve, ova novinarska grupacija nipošto nije specijalizovanaa samo za novac sumnjivog porekla. ICIJ je takođe medijski pokrivao o priče o posledicama aktivnosti Svetske banke, o rudarstvu u Africi, kao i o trgovini leševima.

Ako su ove optužbe plod konspiracije,  onda je izvesno da su njeni organizatori u tu bombu upakovali mnogo šrapnela. Čak se i filmska zvezda Džeki Čen našao pod mikroskopom.

15Ono što je još verovatnije jeste da je šačica bogatih ljudi krenula da finansira dobro novinarstvo. Već sam imovinski status povezan s njihovim imenima podstiče paranoidne spekulacije. Neki ljudi, na primer, skloni su da atakuju na porodice Rokfelera i Karnegija kao finansijere ICIJ-a. Postoji jedan mali broj “nekih” imena koja pobuđuju daleko žustrije reakcije među teoretičarima zavere. Ova tvrdnja, ipak, nije sasvim tačna. Fondacije povezane sa svakom od ove dve porodice podržavaju matičnu organizaciju kojoj ICIJ pripada, a to je Centar za javni integritet (Center for Public Integrity), mada sam Rajl kaže kako njeno funkcionisanje ne zavisi od novca koji se direktno prima od njih.

Malo je dokaza koje su teoretičari zavere dosad ponudili kako bi potkrepili svoje teorije. “Verovati u teorije zavere umnogome je nalik podržavanju nekog kandidata”, kaže Džozef Uscinski, profesor na Univerzitetu Majami i stručnjak za teoretičare zavere. “Bez obzira šta da im se kaže, oni će svaku informaciju uvek tumačiti u svetlu svojih predubeđenja, onoga u šta već veruju.”

Kao što  Uscinski primećuje, čak je i izveštavanje o Votergejtu od strane dnevnog lista Vašington Post bilo predmet sumnjičavosti i spekulacija.

03

Da su Panamski dokumenti nekim slučajem razotkrili veći broj Amerikanaca, manje bi se skeptika pojavilo. Naravno, nekoliko američkih medijskih kuća želelo je da radi sa ICIJ-om, koji god da je bio razlog za tu zainteresovanost, a tu su i stotine stručnjaka za offshore kompanije čiji su fajlovi još uvek na bezbednom.

Ono što smo dosad saznali je isprovociralo Vikiliks da pozove ICIJ na objavjivanje svih dokumenata vezanih za Panamske dokumente. “Krtica” koja je dosad obezbedila ovoliko obimno curenje podataka kaže da će omogućiti nezavisnim novinarskim izvorima da proveravaju postojeće informacije, da će istraživati one informacije o kojima se dosad nije izveštavalo, i na taj način se suprotstavljati svakoj potencijalnoj pristrasnosti. Rajl ne planira da svoj kancelarijski orman otvori za svetsku javnost. On kaže da postoji puno dokumenata sa podacima iz pasoša i ostalih ličnih dokumenata, podacima o osobama čije je korišćenje offshore kompanija legalno, a može biti osetljiv materijal za krađu identiteta mnogobrojnih osoba.

09Neslaganje između dve strane, međutim, moglo je biti razlog zbog kojeg je Rajl napao VikiLiks u intervjuu za magazine Wired. “Mi nismo Vikiliks. Pokušavamo da pokažemo da novinarstvo može biti odgovorno”, rekao je on ovom mesečniku. Od tada, kriticizam od strane Vikiliksa, koji je u početku bio koncentrisan na Panamske dokumente, dodatno poduprt teorijama zavere i propagandom koja se pojavila u medijima onih zemalja čiji su se građani nađli na udaru  ovog curenja podataka.

Nakon svega ovoga, postavlja se pitanje: postoji li neki efikasan način za utišavanje galame koja se digla oko Panamskih dokumenata? Postoji jedan način kojeg je sam Rajl uspeo da se seti:  “Sve što možete da uradite jeste da radite ono što mislite da je najbolje moguće kada je u pitanju vaša (novinarska) profesija, a onda se udobno zavalite i pustite da samo novinarstvo progovori.”

Jack Murtha, CJR