Bio sam Britanac… sve do DNK testa

Da li će nauka o genetici promeniti način na koji razmišljamo o našoj nacionalnoj pripadnosti? U svakom slučaju, ova naučna disciplina je promenila način na koji ja gledam na svoje poreklo, piše Anthony Whitehead za magazin The Spectator00

05Izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti predstavlja jednu izjavu duboko utemeljenu u osećaju identiteta. Kazati “Ja sam Britanac” ukazuje na to da se nekako, na neki način, sastojim od “nečeg britanskog” (Britishness) – a to “britansko” utkano je u mene, kao prva suština mojeg bića, koje je “britansko”.

Osim što ja lično, očigledno, nisam nešto posebno “britanski štof”. Rezultati mog DNK testa o etničkoj pripadnosti kažu da sam 63 posto Irac, 20 posto Zapadni Evropljanin, 11 odsto skandinavske a tri odsto iberijske krvi. Šta bih vam, nakon ovakvih rezultata testa, rekao u vezi svojih osećanja o nacionalnoj pripadnosti?

Pola epruvete moje pljuvačke bilo je sve što je konačno pokazalo ko su moji preci i kakva je moja genealogija – malo pljuvačke bilo je dovoljno da nauka dođe do ovih brojki i rezultata. A jednom kada se već dođe do ovakvih nalaza, prva neposredna reakcija bila bi otprilike ovakva: “Pa, rezultat testa ništa ne menja na stvari. Ja sam Britanac, rođen sam u Engleskoj, od roditelja takođe rođenih u Engleskoj, i to je to.”

06Neizbežno je, ipak, da naša radoznalost napokon bude zagolicana. I onda počinjemo da nagađamo: Pošto je irsko nasleđe po mojoj majci iz Korka (Cork) bio predvidljiv, skandinavski element u meni učinio mi se daleko zanimljivijim. Ja sam plavokos i sa severa Engleske, tako da je sama pomisao o sebi-kao-potomku-Vikinga bila po sebi uzbudljiva. Da li je trag mojeg porekla, možda, uključen i u moje ime? To me je živo zanimalo.

I već sam se, kao što vidite, osećao kao daleko veći “internacionalac” nego dotad. Nakon testa – sve te stvari koje povezujemo sa pasošem i zvaničnom nacionalnošću, s kulturnim krugom kojem sam lojalan od najranijeg detinjstva i moj osećaj identiteta su se izmenili. Medicinski efekti DNK analize često su predmet ozbiljnije diskusije, a što se tiče političkog aspekta priče o poreklu građana – oni se uopšte i ne pominju.

16DNK na svoj jedinstven način pruža novi uvid u to ko smo mi i odakle potiču naši preci. U Britaniji, a Engleskoj posebno, čini mi se da u vezi toga postoji izvesna, opšta zbunjenost i konfuzija. One stare, “večite i nepobitne izvesnosti” – od vere do Britanske imperije – vremenom su otišle u prošlost – a mesto u našim srcima koje su ranije zauzimali Naši Bogovi i Carevine sada nastanjuju najraznovrsnije emocije: od šovinističkog ushićenja, do samoprezira zbog nacionalne pripadnosti. Činjenica je da se nalazimo u dobu turbulentnih previranja i usred jedne od najvećih migracija u ljudskoj istoriji, pa izgleda da će se “uznemirenost” usled saznanja o našem pravom identitetu dalje samo još više povećavati – a ako je odluka Britanaca na referendumu o izlasku iz EU išta pokazala i dokazala, onda je to da se građani Britanije osećaju veoma različito oko toga ko su i gde im je mesto.

03Ali, iznad svega ovoga, iznad svih priča, legendi, mitova, mašte, zanesenosti, vere i emocija lebdi – DNK. Ne morate se oko toga s drugima žučno raspravljati ili padati u ropac. Umesto toga, imate grafikon, takozvanu “piticu”. I, šta god da pokazuje, teško da je iznenađujuće to što ne osećate neku odanost prema genetski bliskim osobama i mestima odakle svi mi kao “braća i sestre po genima” potičemo. Sada, kada gledam sjajne skandinavske krimi-drame, pitam se: osećam li nakon rezultata DNK testa da mi je bliskije to sumorno sivilo, ili predeli puni vode i hladnoće? Izgleda blesavo, ali mi se i dalje uporno čini – a i pričinjava – kako nastojim da se “povežem” s tom mojom “švedskošću” koju nosim u sebi.

Kao što se i etnička pripadnost “poremetila”, nakon testa moje pljuvačke, ova analiza je takođe ponudila neke specifičnije informacije. Moja DNK je upoređivana s nalazima mojih drugih osoba iz baze podataka. Kao rezultat ovog testa, sada sam bio u mogućnosti da kontaktiram oko 150 osoba širom sveta čiji su DNK segmenti odgovarali mojoj DNK.

12Ova poklapanja se, sasvim izvesno, odnose na mene. Većina njih će verovatno biti moji rođaci po četvrtom ili petom kolenu. Neki od “lovaca na poreklo”, kakav sam i ja, koriste vebsajtove kako bi postavili svoj onlajn profil, dok su neki od njih stavili i svoje fotografije. Vilica mi se opustila do patosa kada sam kliknuo na sliku Marka iz Pensilvanije. Taj Mark je pljunuti ja – ličimo kako jaje jajetu. Izvesna Pattie iz Kalifornije može da mi bude mlađa sestra, toliko smo međusobno slični.

Čudno je kako u sebi počinjete da se mirite s činjenicom da su ovi ljudi zapravo, po svom genetskom poreklu isti kao i vi. Oni su, genetski gledano, poput mene. To što idealizujem i obožavam švedsku obalu ne znači da su ti afiniteti utemeljeni i u mojoj porodičnoj-etničkoj-genetskoj pripadnosti. Zamislite ovo: Ako ste izbeglica koja je proterana iz svoje matične zemlje, ili čak i ako se osećate strancem u svojoj zemlji, uvid u DNK omogućava da spoznate ne samo odakle ste već i da prepoznate koji su i odakle su vaši (relativno) bliski rođaci.

Što se više povećava broj nas koji želimo uvid u sopstveni DNK, eksponencijalno se povećava i broj ljudi koji se mogu povezivati sa drugima na bazi sličnog etniciteta.

15Ova je slika i prestava u samom početku ne samo zanimljiva već mislim i poprilično “zastrašujuća”. Jasno je kako DNK ima potencijal da bude iskorišćen – a i zloupotrebljen – u kombinaciji sa, recimo, etničkim čišćenjem. Uzmimo kao primer ovaj test: ukoliko niste dovoljno spremni da smireno i prisebno primite rezultate koji pokazuju ko ste vi, zapravo – onda ima dobrih šansi i da istrpite posledice usled vašeg neprihvatanja činjenica. Ili, kao primer, eugenika: Nemam baš neku preteranu želju da pronalazim i okupljam svoje daleke rođake u cilju osnivanja neke nove skandinavsko-irske rase – ipak, ko može da kaže da neko drugi, sa možda “čistijim” rezultatom nego što je moj, možda neće biti tako naklonjen rasističkoj selekciji jedinki? Ono što mi se nametnulo kao pitanje glasi: šta bi, da je imao ovu tehnologiju, učinio jedan Adolf Hitler? I takođe, šta bi s ovom tehnologijom učinio neki novi, budući, potencijalni Hitler?

Ova pitanja još više zabrinjavaju budući da se 21. vek smatra epohom u kojoj je gotovo nemoguće razgovarati o rasnoj tematici na otvoren, iskren i pošten način. Međutim, pošto je genetski “duh iz lampe” već izašao u svet – iz epruvete u kojoj je bio zapreten – možda bi bila dobra ideja da počnemo da razmišljamo o tome kako ćemo u budućnosti upravljati političkim posledicama ovog bekstva.

Anthony Whitehead (The Spectator)

Panamska dokumenta: zlatni rudnik za teoretičare zavere

02

Na prvi pogled, Panamski dokumenti kao da su, čini se, predodređeni da prerastu u mit i legendu unutar krugova teoretičara zavere. Istraga, objavljena u nedelju trećeg aprila oslanjala se na 2,6 terabajta tajnih podataka koji razotkrivaju ogromnu mrežu ofšor kompanija koje kriju novac povezan sa političarima, poznatim ličnostima i kriminalcima širom sveta. Ova otkrića nude teoretičarima zavere još jedan opijajući “gutljaj ambrozije”, jer su ovi papiri retka i veoma očigledna potvrda organizovane “podlosti s predumišljajem” od strane elite. Još od Edvarda Snoudena (Edward Snowden) nije bilo dokumenata koji su tako čvrsto potvrđeni od strane zvaničnih instanci.

Ali, možda i očekivano, teorije zavere sada cvetaju na temu samih Panamskih dokumenata. Jesu li oni autentični, sumnjičavo se upitala čak i grupa aktivista okupljena oko WikiLeaks, koja podržava kako Snoudena tako i Džulijena Asanža.

08Neki veruju da ovaj set iscurelih podataka ima za cilj ublažavanje kriticizma na račun Hilari Klinton, koja je u jeku kampanje za demokratskog kandidata na ovogodišnjim izborima u Sjedinjenim Državama. Nakon ubistva američkih diplomata u sigurnoj kući u Bengaziju 11.septembra 2012, ona se, uoči ovog terorističkog napada, a u svojstvu šefice Stejt Departmenta i samim tim najodgovornija, oglušila o molbe osoblja američke ambasade u Libiji da im se pojačaju bezbednosne mere, uz to i pokušavajući da zataška ovaj masakr time što je u medijima isprva tvrdila kako je ovo ubistvo plod “trenutnih, nekontrolisanih emocija rulje”, dok se kasnije pokazalo kako je napad bio unapred osmišljen od strane ISIS-a. Drugi tvrde kako je američki Stejt Department sam proizveo ovu priču kako bi oblatio svoje političke neprijatelje. Online diskusije na forumu su uzavrele, i, naravno, u njima prednjači čuveni teksaški teoretičar zavere, radio-voditelj i autor mnogih dokumentaraca na urotničke teme, Aleks Džons, koji je takođe sumnjičav i kada je u pitanju motiv onih koji stoje iz ovog curenja podataka. On i Vikiliks izrazili su sumnju na poreklo dokumenata kao i na integritet novinarstva. U pitanju su, kako kažu, organizacije koje finansiraju projektne lidere u ICIJ-u. Ono što je možda najupečatljivije jeste kako se, ovakvim nerazumevanjem situacije oko Panamskih dokumenata kao i nesposobnošću poimanja načina na koji mediji funkcionišu, istovremeno mogu osuditi svi koji traže i otkrivaju stvarne ili navodne skandale oko korupcije, posebno u politici, ali i osnažiti medijska artiljerija koja se nalazi u rukama države. Stoga je afera oko Panamskih dokumenata mač sa dve oštrice. I dalje u vazduhu visi pitanje: da li je ova afera isprodukovana, i, ukoliko jeste, u koje i čije svrhe?

01

Za početak, evo malo i pozadine čitave situacije oko curenja Panamskih dokumenata: Nemački list Zidojče Cajtung (Süddeutsche Zeitung) počeo je da prima zaštićene datoteke iz nepoznatog izvora, što je trajalo više od godinu dana. Dokumenti – email poruke, računi, fotografije, itd koji su pripadali panamskoj advokatskoj kancelariji Mosak Fonseka (Mossack Fonseca), koja je već nekoliko decenija opštepoznata “javna tajna” među brojnim poslovnim i javnim ličnostima. Fonseka je bilo mesto specijalizovano za otvaranje ofšor kompanija u ime banaka, koje su ovo činile u ime svojih klijenata. Novine su kontaktirale ICIJ kako bi ova krovna svetska organizacija istraživačkih novinara vodila ono što će ovog aprila postati dosad najveća novinarska međunarodna istraga, obuhvatajući više od 100 novinskih redakcija iz 80 zemalja. Pokazalo se da su njihovi nalazi u nekim slučajevima bili dalekosežno kompromitujući i intenzivno razorni. Do sada, Panamski dokumenti rezultirali su ostavkama islandskog premijera, najvišeg funkcionera u FIFA, kao i šefa Austrijske banke.

Kada je ova vest pukla kao grom iz vedra neba, Putin i njegovi saradnici počeli su da uzvraćaju medijsku paljbu. Ruska državna televizija RT i njena informativna mreža tvrdili su da su zapadni mediji ovim skandalom nastojali da uzdrmaju Putina uoči predstojećih ruskih izbora. Ostali novinski članci postavljali su pitanje da li, koliko i kako je na ovo curenje imala uticaja američka vlada i moćni američki pojedinci.

Očigledna implikacija bila je da je na ICIJ počelo da se gleda samo kao na medijsku “pokrivku” za one prave, opake igrače koji deluju u tajnosti. Ko su, dakle, donatori koji stoje iza ICIJ-a, s, ko su, dakle, ljudi sposobni da utiču na uredničke i uređivačke aktivnosti u redakcijama širom sveta, i da li ih oni finansiraju?

ICIJ na svojoj internet stranici navodi ko su njegove pristalice koje ga finasiraju. Neki, poput Pulicerovog centra za izveštavanje o krizama, usmereni su ka podsticanju jakog istraživačkog novinarstva. Većina drugih naginjalo je nalevo. Fondacije Otvoreno Društvo (Open Society Foundations), na primer, finansira bogati liberal Džordž Soroš (George Soros), potom Ford fondacija, Adesijum fondacija (Adessium), uz Fondaciju Dejvida i Lusil Pakard, koji svi teže da podrže istraživanja pre svega onih uzročnika koji su povezani sa aktuelnim svetskim stanjem i problemima, recimo, klimatskim promenana.

12Tako se može reći da oni koji su uhvaćeni u unakrsnoj vatri Panamskih dokumenata, čemu se pridružio i medijski konzervativac Breitbart, bacaju senku na finansijere novinarskih organizacija.

Ovo se čini kao sasvim fer (U stvari, novinari bi trebalo da se zapitaju da li bi trebalo da javnosti skreću pažnju na finansijere jedne novinske organizacije koju finansiraju republikanski teškaši poput braće Koh ili Šeldona Adelsona. “Da” je pravi odgovor). Direktor ICIJ-a Džerard Rajl, međutim, kaže da osobe koje ispisuju čekove za ICIJ ne pišu preko ove novinarske organizacije svoje priče. Zaštitni zid koji postoji između redakcije i njenih finansijera znači da finansijeri znaju samo to da je na pomolu neka velika priča. On kaže da ne prihvata donacije od onih potencijalnih izvora koji žele da diktiraju reportaže i novinarska istraživanja, tvrdeći da ne postoje nikakvi dokazi da takvi donatori kao što je Ford pokušavaju da igraju uređivačku ulogu. “Novac od finansijera nije bitan u našoj uređivačkoj politici”, dodaje on. “A ne verujem ni u uzimanje njihovog novca samo kako bismo pisali priče na teme koje nam oni diktiraju.”

07

Iako je ICIJ svoju reputaciju izgradio objavljivanjem informacija o međunarodnim istragama vezanim za poreske rajeve, ova novinarska grupacija nipošto nije specijalizovanaa samo za novac sumnjivog porekla. ICIJ je takođe medijski pokrivao o priče o posledicama aktivnosti Svetske banke, o rudarstvu u Africi, kao i o trgovini leševima.

Ako su ove optužbe plod konspiracije,  onda je izvesno da su njeni organizatori u tu bombu upakovali mnogo šrapnela. Čak se i filmska zvezda Džeki Čen našao pod mikroskopom.

15Ono što je još verovatnije jeste da je šačica bogatih ljudi krenula da finansira dobro novinarstvo. Već sam imovinski status povezan s njihovim imenima podstiče paranoidne spekulacije. Neki ljudi, na primer, skloni su da atakuju na porodice Rokfelera i Karnegija kao finansijere ICIJ-a. Postoji jedan mali broj “nekih” imena koja pobuđuju daleko žustrije reakcije među teoretičarima zavere. Ova tvrdnja, ipak, nije sasvim tačna. Fondacije povezane sa svakom od ove dve porodice podržavaju matičnu organizaciju kojoj ICIJ pripada, a to je Centar za javni integritet (Center for Public Integrity), mada sam Rajl kaže kako njeno funkcionisanje ne zavisi od novca koji se direktno prima od njih.

Malo je dokaza koje su teoretičari zavere dosad ponudili kako bi potkrepili svoje teorije. “Verovati u teorije zavere umnogome je nalik podržavanju nekog kandidata”, kaže Džozef Uscinski, profesor na Univerzitetu Majami i stručnjak za teoretičare zavere. “Bez obzira šta da im se kaže, oni će svaku informaciju uvek tumačiti u svetlu svojih predubeđenja, onoga u šta već veruju.”

Kao što  Uscinski primećuje, čak je i izveštavanje o Votergejtu od strane dnevnog lista Vašington Post bilo predmet sumnjičavosti i spekulacija.

03

Da su Panamski dokumenti nekim slučajem razotkrili veći broj Amerikanaca, manje bi se skeptika pojavilo. Naravno, nekoliko američkih medijskih kuća želelo je da radi sa ICIJ-om, koji god da je bio razlog za tu zainteresovanost, a tu su i stotine stručnjaka za offshore kompanije čiji su fajlovi još uvek na bezbednom.

Ono što smo dosad saznali je isprovociralo Vikiliks da pozove ICIJ na objavjivanje svih dokumenata vezanih za Panamske dokumente. “Krtica” koja je dosad obezbedila ovoliko obimno curenje podataka kaže da će omogućiti nezavisnim novinarskim izvorima da proveravaju postojeće informacije, da će istraživati one informacije o kojima se dosad nije izveštavalo, i na taj način se suprotstavljati svakoj potencijalnoj pristrasnosti. Rajl ne planira da svoj kancelarijski orman otvori za svetsku javnost. On kaže da postoji puno dokumenata sa podacima iz pasoša i ostalih ličnih dokumenata, podacima o osobama čije je korišćenje offshore kompanija legalno, a može biti osetljiv materijal za krađu identiteta mnogobrojnih osoba.

09Neslaganje između dve strane, međutim, moglo je biti razlog zbog kojeg je Rajl napao VikiLiks u intervjuu za magazine Wired. “Mi nismo Vikiliks. Pokušavamo da pokažemo da novinarstvo može biti odgovorno”, rekao je on ovom mesečniku. Od tada, kriticizam od strane Vikiliksa, koji je u početku bio koncentrisan na Panamske dokumente, dodatno poduprt teorijama zavere i propagandom koja se pojavila u medijima onih zemalja čiji su se građani nađli na udaru  ovog curenja podataka.

Nakon svega ovoga, postavlja se pitanje: postoji li neki efikasan način za utišavanje galame koja se digla oko Panamskih dokumenata? Postoji jedan način kojeg je sam Rajl uspeo da se seti:  “Sve što možete da uradite jeste da radite ono što mislite da je najbolje moguće kada je u pitanju vaša (novinarska) profesija, a onda se udobno zavalite i pustite da samo novinarstvo progovori.”

Jack Murtha, CJR