Panamska dokumenta: zlatni rudnik za teoretičare zavere

02

Na prvi pogled, Panamski dokumenti kao da su, čini se, predodređeni da prerastu u mit i legendu unutar krugova teoretičara zavere. Istraga, objavljena u nedelju trećeg aprila oslanjala se na 2,6 terabajta tajnih podataka koji razotkrivaju ogromnu mrežu ofšor kompanija koje kriju novac povezan sa političarima, poznatim ličnostima i kriminalcima širom sveta. Ova otkrića nude teoretičarima zavere još jedan opijajući “gutljaj ambrozije”, jer su ovi papiri retka i veoma očigledna potvrda organizovane “podlosti s predumišljajem” od strane elite. Još od Edvarda Snoudena (Edward Snowden) nije bilo dokumenata koji su tako čvrsto potvrđeni od strane zvaničnih instanci.

Ali, možda i očekivano, teorije zavere sada cvetaju na temu samih Panamskih dokumenata. Jesu li oni autentični, sumnjičavo se upitala čak i grupa aktivista okupljena oko WikiLeaks, koja podržava kako Snoudena tako i Džulijena Asanža.

08Neki veruju da ovaj set iscurelih podataka ima za cilj ublažavanje kriticizma na račun Hilari Klinton, koja je u jeku kampanje za demokratskog kandidata na ovogodišnjim izborima u Sjedinjenim Državama. Nakon ubistva američkih diplomata u sigurnoj kući u Bengaziju 11.septembra 2012, ona se, uoči ovog terorističkog napada, a u svojstvu šefice Stejt Departmenta i samim tim najodgovornija, oglušila o molbe osoblja američke ambasade u Libiji da im se pojačaju bezbednosne mere, uz to i pokušavajući da zataška ovaj masakr time što je u medijima isprva tvrdila kako je ovo ubistvo plod “trenutnih, nekontrolisanih emocija rulje”, dok se kasnije pokazalo kako je napad bio unapred osmišljen od strane ISIS-a. Drugi tvrde kako je američki Stejt Department sam proizveo ovu priču kako bi oblatio svoje političke neprijatelje. Online diskusije na forumu su uzavrele, i, naravno, u njima prednjači čuveni teksaški teoretičar zavere, radio-voditelj i autor mnogih dokumentaraca na urotničke teme, Aleks Džons, koji je takođe sumnjičav i kada je u pitanju motiv onih koji stoje iz ovog curenja podataka. On i Vikiliks izrazili su sumnju na poreklo dokumenata kao i na integritet novinarstva. U pitanju su, kako kažu, organizacije koje finansiraju projektne lidere u ICIJ-u. Ono što je možda najupečatljivije jeste kako se, ovakvim nerazumevanjem situacije oko Panamskih dokumenata kao i nesposobnošću poimanja načina na koji mediji funkcionišu, istovremeno mogu osuditi svi koji traže i otkrivaju stvarne ili navodne skandale oko korupcije, posebno u politici, ali i osnažiti medijska artiljerija koja se nalazi u rukama države. Stoga je afera oko Panamskih dokumenata mač sa dve oštrice. I dalje u vazduhu visi pitanje: da li je ova afera isprodukovana, i, ukoliko jeste, u koje i čije svrhe?

01

Za početak, evo malo i pozadine čitave situacije oko curenja Panamskih dokumenata: Nemački list Zidojče Cajtung (Süddeutsche Zeitung) počeo je da prima zaštićene datoteke iz nepoznatog izvora, što je trajalo više od godinu dana. Dokumenti – email poruke, računi, fotografije, itd koji su pripadali panamskoj advokatskoj kancelariji Mosak Fonseka (Mossack Fonseca), koja je već nekoliko decenija opštepoznata “javna tajna” među brojnim poslovnim i javnim ličnostima. Fonseka je bilo mesto specijalizovano za otvaranje ofšor kompanija u ime banaka, koje su ovo činile u ime svojih klijenata. Novine su kontaktirale ICIJ kako bi ova krovna svetska organizacija istraživačkih novinara vodila ono što će ovog aprila postati dosad najveća novinarska međunarodna istraga, obuhvatajući više od 100 novinskih redakcija iz 80 zemalja. Pokazalo se da su njihovi nalazi u nekim slučajevima bili dalekosežno kompromitujući i intenzivno razorni. Do sada, Panamski dokumenti rezultirali su ostavkama islandskog premijera, najvišeg funkcionera u FIFA, kao i šefa Austrijske banke.

Kada je ova vest pukla kao grom iz vedra neba, Putin i njegovi saradnici počeli su da uzvraćaju medijsku paljbu. Ruska državna televizija RT i njena informativna mreža tvrdili su da su zapadni mediji ovim skandalom nastojali da uzdrmaju Putina uoči predstojećih ruskih izbora. Ostali novinski članci postavljali su pitanje da li, koliko i kako je na ovo curenje imala uticaja američka vlada i moćni američki pojedinci.

Očigledna implikacija bila je da je na ICIJ počelo da se gleda samo kao na medijsku “pokrivku” za one prave, opake igrače koji deluju u tajnosti. Ko su, dakle, donatori koji stoje iza ICIJ-a, s, ko su, dakle, ljudi sposobni da utiču na uredničke i uređivačke aktivnosti u redakcijama širom sveta, i da li ih oni finansiraju?

ICIJ na svojoj internet stranici navodi ko su njegove pristalice koje ga finasiraju. Neki, poput Pulicerovog centra za izveštavanje o krizama, usmereni su ka podsticanju jakog istraživačkog novinarstva. Većina drugih naginjalo je nalevo. Fondacije Otvoreno Društvo (Open Society Foundations), na primer, finansira bogati liberal Džordž Soroš (George Soros), potom Ford fondacija, Adesijum fondacija (Adessium), uz Fondaciju Dejvida i Lusil Pakard, koji svi teže da podrže istraživanja pre svega onih uzročnika koji su povezani sa aktuelnim svetskim stanjem i problemima, recimo, klimatskim promenana.

12Tako se može reći da oni koji su uhvaćeni u unakrsnoj vatri Panamskih dokumenata, čemu se pridružio i medijski konzervativac Breitbart, bacaju senku na finansijere novinarskih organizacija.

Ovo se čini kao sasvim fer (U stvari, novinari bi trebalo da se zapitaju da li bi trebalo da javnosti skreću pažnju na finansijere jedne novinske organizacije koju finansiraju republikanski teškaši poput braće Koh ili Šeldona Adelsona. “Da” je pravi odgovor). Direktor ICIJ-a Džerard Rajl, međutim, kaže da osobe koje ispisuju čekove za ICIJ ne pišu preko ove novinarske organizacije svoje priče. Zaštitni zid koji postoji između redakcije i njenih finansijera znači da finansijeri znaju samo to da je na pomolu neka velika priča. On kaže da ne prihvata donacije od onih potencijalnih izvora koji žele da diktiraju reportaže i novinarska istraživanja, tvrdeći da ne postoje nikakvi dokazi da takvi donatori kao što je Ford pokušavaju da igraju uređivačku ulogu. “Novac od finansijera nije bitan u našoj uređivačkoj politici”, dodaje on. “A ne verujem ni u uzimanje njihovog novca samo kako bismo pisali priče na teme koje nam oni diktiraju.”

07

Iako je ICIJ svoju reputaciju izgradio objavljivanjem informacija o međunarodnim istragama vezanim za poreske rajeve, ova novinarska grupacija nipošto nije specijalizovanaa samo za novac sumnjivog porekla. ICIJ je takođe medijski pokrivao o priče o posledicama aktivnosti Svetske banke, o rudarstvu u Africi, kao i o trgovini leševima.

Ako su ove optužbe plod konspiracije,  onda je izvesno da su njeni organizatori u tu bombu upakovali mnogo šrapnela. Čak se i filmska zvezda Džeki Čen našao pod mikroskopom.

15Ono što je još verovatnije jeste da je šačica bogatih ljudi krenula da finansira dobro novinarstvo. Već sam imovinski status povezan s njihovim imenima podstiče paranoidne spekulacije. Neki ljudi, na primer, skloni su da atakuju na porodice Rokfelera i Karnegija kao finansijere ICIJ-a. Postoji jedan mali broj “nekih” imena koja pobuđuju daleko žustrije reakcije među teoretičarima zavere. Ova tvrdnja, ipak, nije sasvim tačna. Fondacije povezane sa svakom od ove dve porodice podržavaju matičnu organizaciju kojoj ICIJ pripada, a to je Centar za javni integritet (Center for Public Integrity), mada sam Rajl kaže kako njeno funkcionisanje ne zavisi od novca koji se direktno prima od njih.

Malo je dokaza koje su teoretičari zavere dosad ponudili kako bi potkrepili svoje teorije. “Verovati u teorije zavere umnogome je nalik podržavanju nekog kandidata”, kaže Džozef Uscinski, profesor na Univerzitetu Majami i stručnjak za teoretičare zavere. “Bez obzira šta da im se kaže, oni će svaku informaciju uvek tumačiti u svetlu svojih predubeđenja, onoga u šta već veruju.”

Kao što  Uscinski primećuje, čak je i izveštavanje o Votergejtu od strane dnevnog lista Vašington Post bilo predmet sumnjičavosti i spekulacija.

03

Da su Panamski dokumenti nekim slučajem razotkrili veći broj Amerikanaca, manje bi se skeptika pojavilo. Naravno, nekoliko američkih medijskih kuća želelo je da radi sa ICIJ-om, koji god da je bio razlog za tu zainteresovanost, a tu su i stotine stručnjaka za offshore kompanije čiji su fajlovi još uvek na bezbednom.

Ono što smo dosad saznali je isprovociralo Vikiliks da pozove ICIJ na objavjivanje svih dokumenata vezanih za Panamske dokumente. “Krtica” koja je dosad obezbedila ovoliko obimno curenje podataka kaže da će omogućiti nezavisnim novinarskim izvorima da proveravaju postojeće informacije, da će istraživati one informacije o kojima se dosad nije izveštavalo, i na taj način se suprotstavljati svakoj potencijalnoj pristrasnosti. Rajl ne planira da svoj kancelarijski orman otvori za svetsku javnost. On kaže da postoji puno dokumenata sa podacima iz pasoša i ostalih ličnih dokumenata, podacima o osobama čije je korišćenje offshore kompanija legalno, a može biti osetljiv materijal za krađu identiteta mnogobrojnih osoba.

09Neslaganje između dve strane, međutim, moglo je biti razlog zbog kojeg je Rajl napao VikiLiks u intervjuu za magazine Wired. “Mi nismo Vikiliks. Pokušavamo da pokažemo da novinarstvo može biti odgovorno”, rekao je on ovom mesečniku. Od tada, kriticizam od strane Vikiliksa, koji je u početku bio koncentrisan na Panamske dokumente, dodatno poduprt teorijama zavere i propagandom koja se pojavila u medijima onih zemalja čiji su se građani nađli na udaru  ovog curenja podataka.

Nakon svega ovoga, postavlja se pitanje: postoji li neki efikasan način za utišavanje galame koja se digla oko Panamskih dokumenata? Postoji jedan način kojeg je sam Rajl uspeo da se seti:  “Sve što možete da uradite jeste da radite ono što mislite da je najbolje moguće kada je u pitanju vaša (novinarska) profesija, a onda se udobno zavalite i pustite da samo novinarstvo progovori.”

Jack Murtha, CJR

Nemačka se ‘možda vrati pisaćim mašinama’, kako bi se suprotstavila hi- tech špijunaži

Nemačka i ruska obaveštajna služba sve više favorizuju pisaću mašinu – hoće li ući u igru?

Pisaća mašina u špijunaži - povratak u budućnost?
Pisaća mašina u špijunaži – povratak u budućnost?

Šef anketnog odbora nemačkog parlamenta za ispitivanje sajber-špijunaže koju sprovodi Patrik Senzburg (Patrick Sensburg), član vladajuće CDU i profesor na Fakultetu primenjene administracije, tvrdi da se u svetlu najnovijih komunikacionionih tehnologija nipošto ne sme verovati američkoj službi NSA. On predlaže da se računari zamene – pisaćim mašinama. A nije samo internet u pitanju, već sve vrste savremenih metoda komunikacije. kako braniti pravo na privatnost čitavih država?

Iako su osvojili Svetsko prvenstvo u fudbalu, Nemcima to neće mnogo pomoći. Nemački političari razmatraju povratak pisaćih mašina koje bi koristili za unošenje osetljivih dokumenata u svoje arhive, a u osvit skandala sa nadzorom globalnih komunikacija koje sprovode Sjedinjene Države. Nemački parlamentarci osnovano strahuju da bi mogli biti nadgledani, zabrinuti za ugrožavanje sloboda, pre svega građanskih sloboda.

Da li je staromodna i "groteskna" ili ć zaista biti od pomoći?

Da li je staromodna i “groteskna” ili će zaista biti od pomoći?

Šef Bundestaga za parlamentarnu istragu o aktivnostima NSA u Nemačkoj rekao je u intervjuu za TV program Morgenmagazin da on i njegove kolege ozbiljno razmišlja o potpunom odustajanju od komunikacije preko e-maila.

Na pitanje novinara “Razmišljate li o pisaćim mašinama”, hrišćanski demokrata Patrik Sensburg je odgovorio: “Zapravo, mi ih imamo – a nisu ni elektronski modeli.” “Zaista?”, iznenađeneno su upitali novinari. “Da, nije šala,” uzvratio im je Senzburg odgovorio.

“Za razliku od drugih anketnih odbora, mi istražujemo situaciju u vezi tekućih aktivnosti sajber-špijunaže. Obaveštajne operacije u cilju prisluškivanja i dalje se dešavaju”, rekao je on.

takozvana "Adlerka"- omiljena pisaća mašina svih špijuna

takozvana “Adlerka”– omiljena pisaća mašina svih špijuna

Prošle nedelje, vlada Merkelove zatražila je od CIA oficira u nemačkoj obaveštajnoj stanici da napusti zemlju, nakon što je jedan uposlenik nemačke obaveštajne službe BND priznao da njihovi poverljivi dokumenti cure ka američkoj tajnoj službi. Trenutna istraga pokrenula je spekulacije je li CIA, možda, aktivno usmeravala svoju špijunažu i na anketni odbor Bundestaga.

Prošle godine, ruska vlada je navodno preduzela slične mere, nakon što je Edvard Snouden objavio širinu, dubinu i obim američkog elektronskog nadzora svetskih komunikacija. Ovakve vesti proizvode strah u stanovništvu, i to posvuda, da su ugrožena prava na privatnost.

Federalna služba za zaštitu, moćno telo sa zadatkom da štiti najviše ruske zvaničnike, poručila je 20 pisaćih mašina tipa ‘Trijumf Adler’ (Triumph Adler) – ove mašine stvaraju jedinstveni “rukopis”, kojim se omogućava praćenje izvora svih sačinjenih dokumenata.

Međutim, sudeći po reakciji na Senzburgove komentare, manuelne pisaće mašine verovatno neće biti široko prihvaćene u nemačkim političkim krugovima.

“Pre nego što počnem da koristim pisaće mašine i spaljujem beleške posle čitanja, radije ću ukinuti tajne službe”, tvitovala je Martina Rener (Martina Renner), članica opozicije pri ovom parlamentarnom odboru koji istražuje aktivnosti SAD i drugih obaveštajnih agencija u Nemačkoj. Zahra Vahenkneht (Sahra Wagenknecht), zamenik predsednika stranke ‘Die Linke’, nazvala je ovaj predlog grotesknim. Rusima je ipak, baš kao i Nemcima, preko potrebna efikasna “IT policija”.

Da li je moguća potpuna zaštita od cuber-špijunaže?

Da li je moguća potpuna zaštita od cyber-špijunaže?

Kristijan Flisek (Christian Flisek), predstavnik SPD -a u istražnom odboru, rekao je za Spiegel Online da se “Ovaj poziv za uvođenje mehaničkih pisaćih mašina čini da naš rad može zvučati smešno. Živimo u 21. veku, gde mnogi ljudi komuniciraju pretežno digitalnim putem. Efikasna kontra-špijunaža takođe je delotvorna i u digitalnom području… Ideja da možemo da zaštitimo ljude od nadzora vraćanjem na pisaće mašine je apsurdno.”

Ipak, dok Senzburg može zažaliti zbog svojih komentara, za sumnju nema mnogo mesta kada su u pitanju otkrića o digitalnoj špijunaži – ovo je pokrenulo fundamentalnu promišljanje o tome kako nemačka vlada sprovodi i obezbeđuje svoje komunikacije.

“Povrh svega, ljudi se trude da ostanu podalje od tehnologije kad god mogu”, piše Die Welt. “Oni koji su zabrinuti sada telefonom razgovaraju kraće, i više vole lični kontakt. U ovoj situaciji, to znači da će se više kafa popiti u društvu s ostalima, i više ručkova zajedno pojesti. Čak će i šetnja u parku doživeti svoj preporod.”

Retr-čudo ponovi u kancelarijama nemačkih obaveštajaca

“Retro-hit”, ponovo u kancelarijama nemačkih obaveštajaca

Prošlog novembra, neposredno nakon otkrića da NSA prati mobilni telefon Angele Merkel, nemačka vlada naložila je svojim poslanicima da za osetlive pozive koriste samo šifrovane mobilne telefone. Upotreba ajfona za unutar- vladine komunikacije je, navodno, zabranjena.

Od tada, neki su čak postavljali pitanje da li vrhunska “Secusmart” mobilna enkripcija, koju trenutno koristi nemačka kancelarka, zaista bezbedan od pokušaja cyber-provale.

Anketni odbor Bundestaga je pronašao svoj način da se zaštiti od američke digitalne prismotre: pre svakog sastanka, članovi ostavljaju svoje mobilne telefone u metalnu kutiji u susednoj prostoriji, u kojoj svaki mogući delić razgovora biva “udavljen” muzikom Edvarda Griga (Edward Grieg) koja trešti svom snagom. A ovo je samo vrh ledenog brega koji ima zgodno ime: cyber-špijunaža. Digitalni rat je uveliko počeo, i iz njega niko neće izaći bez žrtava.

 

Philip Oltermann, Berlin
The Guardian

Umalo uhapšen, sada prognan, Snouden ipak šeta Amerikom – zahvaljujući robotu

Edvard Snouden (Edward Snowden) pojavljuje se preko Bim-bota (Beam bot) u ACLU-ovim njujorškim kancelarijama, sa novinarkom Lorom Poitras, direktorom Fondacije Freedom of the Press, Trevorom Timom i stručnjakom za bezbednosne tehnologije Mikom Lijem. I tu nije kraj njegovom ‘švrljanju unaokolo’, prenose BBC i The Guardian.

Otkad je pre oko godinu dana prvo postao ime poznato u svakoj kući na našoj planeti, Edvard Snouden je kao ‘dežurni virtuelni krivac‘ postao moderna verzija Maksa Hedruma: njegovo se lice na ekranu emituje iz egzila u Rusiji ili Hong Kongu, gde mu je pretila opasnost da bude uhapšen. Ali, u doba TelePresence robota, pojavljivanje čak i njegovog lica na ekranu nije toliko pravno problematično i restriktivno kao što bi to nekada bilo. Hi-tech špijunaža više nije nikakva novost.

 

Edward Snowden Appears At TED Conference

(Edvard Snowden na TED-u, kurator je bio Chris Andersonfoto: Steven Rosenbaum/Getty/WIRED.com)

 

Tokom najmanje poslednja tri meseca, Snowden i njegove pristalice eksperimentisali su sa upotrebom Beam Pro sistema za daljinsko prisustvo; ekran i kamera sa Wi-Fi vezom, na stalku koji se kreće na točkovima, a kojeg Snouden može koristiti za komunikaciju s osobljem u njujorškoj kancelariji Američke Unije za građanske slobode (ACLU), kako kaže njegov ACLU advokat Ben Vizner. S jednog računara u Moskvi, Snouden može da uključi video-bota i koji se kotrlja uzduž i popreko ACLU kancelarije. I Snoudenove pristalice nadaju se da bi Beam-bot sistem mogao biti prvi od nekoliko koji bi omogućio da ovog dojavljivača dovedu u prostorije u kojima bi se nalazili njegovi poklonici širom sveta, delimično neutrališući izolaciju na koju je prinuđen zbog optužbi za špijunažu, kao i eventualnih konsekvenci ako bi napustio relativnu bezbednost pod okriljem Rusije.

“Koristi ga da bi se npr. otkotrljao u hodnik i velikodušno interaguje sa velikim brojem zaposlenih u ACLU”, kaže Vizner. “Mislim da to može da bude razložan odgovor na njegov egzil.”

Snoudenova široka upotreba Beam bota u ACLU kancelarijama započela je još pre njegovog martovskog govora na TED-u, kada je koristio istog robota na točkiće vrednosti $16,000 da bi nastupio na bini. Vizner kaže da su organizatori želeli da testiraju TED robota u Njujorku pre nego što je korišćen na konferenciji u Vankuveru. “Doneli su nekoliko modela u kancelariju, i tu smo ih priključili”, kaže Vizner. “Utvrdili smo da su radili zaista dobro.”

Snowden, kome Sjedinjene Države i dalje prete hapšenjem, u prilici je da shvati kako njegov slučaj nije beznadežan, naprotiv, i da je pravna priroda njegovog slučaja takva da bi mogao čak  i da dokaže kako nije kriv. I pored svega, zvaničnici Bele Kuće i dalje žle da Snowden bude priveden. A do tada, Snouden se nalazi na slobodi: Rusi i ne pomišljaju da on treba da bude priveden.

Snouden može da svog robota “vozi” tokom svoje kancelarijske ‘teleprezentacije’ , krećući se pomoću sistema strelica na svojoj tastaturi. Brzina mu je sasvim dovoljna: dve milje (3km) na sat. Ima bateriju koja traje osam sati pre nego što treba da pristane na stanici za punjenje po ceni od $950, pa čak i postoji i “žurka stil” (party mode), kada se aktivira više ambijentalnih mikrofona i podiže nivo jačine ugrađenih zvučnika.

Od svog prvog pojavljivanja na TED-u, Snoudenov Beam bot došao je u centar pažnje ponovo u sredu 11. juna 2014. u priči za nemački list Tagesspiegel. Međutim, dok je Tagesspiegel opisao Snoudena kao nekog ko koristi Beam bot sistem redovno i stalno, Vizner kaže da je ‘Snoudenbot’ tek povremeni posetilac ACLU kancelarije. Jednom prilikom je izvršni direktor neprofitnog sektora Entoni Romero je ‘poršetao sa ovom mašinom kroz zgradu. Drugi put, Vizner je morao da brzo skoči na nešto drugo i javi se na telefon u vezi sastanka sa jednim svojim klijentom – takođe dojavljivačem. Kada je sišao s telefona, otkrio je da je Snouden upravljao ‘Snoudenbotom’ svuda unaokolo, naročito se zadržavši u razgovoru sa advokatom za građanske slobode Džamilom Džaferom u njegovoj kancelariji, gde su raspravljali o zakonskoj odredbi 702 Zakona o spoljnom tj inostranom obaveštajnom nadzoru. “Bilo je to veoma kul”, kaže Vizner. U svakom slučaju, još je u avgustu 2013. BBC pisao o povredama pravila privatnosti koje je počinila američka beznednosna agencija NSA, pa bi se na Snoudena moglo gledati i kao na čoveka koji nije kriv, već, zapravo zaslužnog branioca građanskih sloboda na globalnom nivou.

 

snow 00

(Snowden se javlja preko Beam bota, u kancelarijama ACLU, Njujork. S leva: Lora Poitras, Trevor Timm i Micah Lee.  foto: Freedom of the Press Foundation)

Trevor Tim, direktor Fondacije Freedom of the Press (Sloboda štampe), u čijem odboru sedi i Snouden, kaže da je “Edvard bio zainteresovan da isproba TelePresence robota i pre njegovog nastupa na TED-u. “Govorio je ljudima da bi ovaj robot mogao da promeni pravila igre na polju tehnologije”, kaže Tim. “Ne mislim da je iko poverovao u njegove reči sve dok dok ga nismo videli u akciji… Sve što mu je potrebno jesu ruke da bi otvorio vrata, a onda može da ide kuda god želi.” Inače, Edvarda Snoudena je intervjuisao i TED kustos Kris Anderson preko BEAM daljinskog sistema. Tada je Kris ‘priveo‘ Edvarda na ‘ispitivanje’, na koje je Snouden veoma rado pristao. Inače, Snouden ne pristaje na često ‘druženje’ s medijima, i ne daje izjave za štampu baš tako lako.

Tim se susreo sa Snoudenom-kao-robotom u aprilu 2014., zajedno sa Lorom Poitras, novinarkom i sineastom koja snima dokumentarac o njemu. “Njegova pojava na monitoru je tada obasjala sve prisutne”, opisuje Tim. “Kada je krenuo ka nama, svi smo nekako mahinalno odstupili unazad.”

Ove i slične scene već su izrodile žanr tviterskog humora koji se zove “Snoudenbot”. “Bip Bup, verujem u transparentnost”, navodi jedan tvit sa naloga koji se zove ‘Robot Snouden’. Glen Grinvald, osoba koja je prva dobila Snoudenovu informaciju o curenju podataka, napisao je da bi voleo da vidi ‘Snoudenbota’ kako se kotrlja preko parkinga Američke bezbednosne agencije NSA.

Ali šalu na stranu, Tim i Vizner kažu kako se nadaju da će pokušati da nekako postave više Beam botova na druge lokacije, na kojima bi bi želeli da ljudi imaju interakciju sa Snoudenom, kao što sada imaju u kancelariji Fondacije za slobodu štampe u San Francisku i na škotskom Univerzitetu Glazgov, gde je Snouden u februaru 2014. izabran za rektora. “Nadam se da će jednog dana postojati čitava flota ‘Snoudenbotova’ širom sveta,” kaže Tim.

Najveća mana Snoudenovih TelePresence robota mogla bi, zapravo, biti njihova bezbednosna strana – što bi bila i glavna prepreka za nekadašnjeg američkog obaveštajca poznatog po svojim gotovo paranoidnim merama kojima nastoji da spreči nadzor svojih komunikacijskih linija. Snoudenov Beam bot koristi standardnu TLS i AES 256-bitnu enkripciju za obezbeđivanje privatnih razgovora. Ali, vodič kroz mrežu sigurnosnih administratora upozorava da kompanijske “infrastrukture uspostavlja odnos poverenja između uređaja i pilot stanice”, kao i da bi “ugrožena infrastruktura bitla u stanju da sprovede napad na posrednika u komunikaciji”. To znači da bi neko mogao da upadne usred Snoudenove komunikacije sa auditorijumom, i predstavlja se kao on, dajući lažne odgovore za koje bi publika mislila da su autentični; zapravo, posrednik koji bi zauzeo Snoudenovu liniju, i umesto njega vodio razgovor). Sa pravom upotrebom hakerskih znanja i veština ili na pravni zahtev, drugim rečima, onaj koji prisluškuje komunikaciju možda bi moći da zna sve ono što robot čuje, vidi ili kaže. Ovo bi verovatno moglo ograničiti Snoudenovu upotrebu te tehnologije samo na razgovore za koje bi bio voljan da ih imaju samo sa širokom javnošću.

 

snow 02

(“Snowdenbot” u ćaskanju sa prisutnima na TED-u 2014. foto: Bret Hartman/TED)

Suitable Technologies, tehnološka kompanija iz Palo Alta koja je načinila ovog robota za komunikaciju, takođe se čini pomalo ‘ćudljivom’ kada je u pitanju otvorena podrška Snoudenu. Neki od njenih klijenata “nisu baš najveći ljubitelji Snoudena”, kaže marketinški direktor ove kompanije, Erin Rapacki. Oni čak i imaju klijente koji su i sami iz NSA, kako je The Forbes objavio u ovog januara.

Ali, Rapacki kaže da je “veoma srećna što nekome ko nije u mogućnosti da putuje omogući da kroz ovog Beam bota ide tamo gde želi da bude.” Ona poredi Snoudena sa drugim mušterijama, koji ove botove koriste kako bi posetili fabrike u Kini ili prisustvovali sastancima i tele-konferencijama. (Pogledajte zaista čudnije-od-fantastičnog marketinški video koji prikazuje ove navedene funkcije robota).

Rapacki smatra da je Snoudenova prva javna upotreba njihove tehnologije na TED konferenciji u Vankuveru predstavljao upečatljiv uspeh. Ona ističe da je dijapazon Snoudenove uporebe ovog robota prilikom svog govora na bini bio u rangu ljudskog bića. Nasuprot tome, kada je zamenik direktora NSA Ričard Ledžet odgovorio Snoudenu, on je to učinio putem video-veze na pozamašnom ekranu iznad bine. “Skoro da ste imali osećaj da vam se obraća Veliki Brat”, kaže Rapacki. “Ledžetov nastup nije delovao tako prisno. Sa Beam botom, moguće je stupiti u ontakt sa nekim kao da pričate licem u lice.

“Posle njegovog govora na TED-u, Snouden je koristio Beam bot da bi nakratko prolutao konferens salom, ćaskajući sa ACLU-ovim pravnikom Entonijem Romerom, pozdravljajući ostale članove iz publike, uključujući i Sergeja Brina iz Google-a, i pozirajući za one koji su želeli da s njim naprave fotografije. Kako Vizner kaže, “Svako je želeo da s njim povede razgovor i ima selfie sa Snoudenbotom”

Robot ili ne, izgledalo je kao da je to bio neki od njegovih najčovečnijih momenata u životu.

JORDAN GOLSON 12.06.2014, WIRED.com

JACOB KASTRENAKES 12. 06. 2014, THEVERGE.com