Kina je ugasila milion američkih radnih mesta – ne svojom krivicom

… A za to ne treba okrivljavati ni kinesko-američki Trgovinski sporazum. Priču uradio NPR

Ove nedelje, NPR i neke pridružene radio-stanice govore na temu američko-kineske trgovine, a u jeku predizborne kampanje u Sjedinjenim Državama.

Ekonomisti su se decenijama slagali oko teze da je što je moguće otvorenija međunarodna trgovina dobra stvar po američku ekonomiju. Ali, nedavna istraživanja iznose gledište da su se, kada je reč o Kini, i iako ova teza još uvek važi, loše strane ove saradnje pokazale daleko bolnijim po američke radnike – daleko više nego što su to stručnjaci predviđali.

Ova tema je jedna od nosećih u aktuelnoj predizbornoj kampanji za američkog predsdnika.

Da li su Sporazumi o slobodnoj trgovini “Katastrofalni”?

Ako ste Berni Sanders i želite da „zapalite“ vaše pristalice na predizbornom mitingu, dobar način za to je, po Bernijevom receptu, surovo obrušavanje i borbena retorika protiv Severnoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini kao i Trans-Pacifičkog Partnerstva. Sanders je nedavno dobio ogroman aplauz na izjavu da njegova protivnica, Hilari Klinton, nije bila kvalifikovana da započne trku za američkog predsednika jer je podržala “svaki katastrofalni trgovinski sporazum, koji nas koštaju milione pristojno plaćenih poslova.”

Isto tako, u debati za televiziju Foks Njuz, Donald Tramp je rekao kako je TPP “užasan dogovor”.

“To je dogovor osmišljen tako da Kina, kao što to uvek čini, uđe kroz zadnja vrata i potpuno preuzme inicijativu”, rekao je on.

Vredelo bi, ipak, napomenuti kako Kina nije čak ni deo TPP dogovora. Na TPP se, zapravo, gleda iz sasvim suprotnog ugla i perpektive – kao na pokušaj da se ograniči kineska moć i uticaj u trgovini. Tako se i na Trampove kritike na ovaj sporazum može gledati kao na savršen pucanj u prazno kada je napravio fantastičan, epski promašaj za pamćenje, kaže Dejvid Autor (David Autor), ekonomista sa MIT-a za pitanja tržišta rada.

Autor je godinama istraživao trgovinske odnose između Sjedinjenih Država i Kine. On kaže da je politička retorika često „bez glave i repa“ i užasno zbunjujuća, pa čak i suptancijalno pogrešna, ali da izjave na takve teme često prerastaju u gromoglasan aplauz tokom mitinga ili debata jer se tiču nečeg što nije politički apstraktno već veoma konkretno. “Mislim da su političari  ispravno reagovali jedino na realnost da su poslednjih 35 godina bile loše po američke radnike”, kaže on.

Tokom tog perioda, plate radnika u prozvodnji su samo stagnirale. Milioni proizvodnih radnih mesta je nestalo. Za to nije kriva samo trgovina. Tehnologija igra veliku ulogu u pogoršanju statusa radnika kako američkih, tako i radnika širom sveta: Dolaskom računara i automatizacije, za fabrike i poslove trebalo je sve manje ljudi – a to je ubilo mnogo radnih mesta.

Milion poslova u američkim fabrikama ugašeno je usled trgovine sa Kinom

Ako pogledate kako teku NAFTA i trgovina sa Meksikom, kaže Autor, tu nema toliko američkih radnika koji su oštećeni ovim trgovačkim aktivnostima. Ali Kina je, kako pokazuju njegova istraživanja, sasvim drugačija priča. “Uspon Kine je odista neka vrsta svetskog istorijskog događaja”, kaže Autor. “To je najveća zemlja na svetu. Njen uspon je izazvao značajno veliku kontrakciju američkog zapošljavanja u proizvodnji.

Autor kaže da je od 2000. do 2007. godine, trgovina sa Kinom uništila skoro milion fabričkih poslova u SAD. To je samo još jedan od mnogobrojnoh gubitaka poslova ne samo u Americi, a usled sve intenzivnijeg uvođenja tehnologije i automatizacije, koji su značajno povećali produktivnost.

U teoriji, nigde se ne kaže da će trgovinskim sporazumom s Kinom svi američki radnici  biti zaštićeni; samo se  kaže da će trgovina između njih učiniti da obe zemlje budu bolje. Ali, kako to može biti istina ako je trgovina s Kinom tako bolna?

Da bi se ovo shvatilo, razmotrimo američku trgovinu sa jednom drugom zemljom: Francuskom.

Objašnjenje pomoću malo sira i dečjih automobilčića

Sjedinjene Države proizvode dobre avione i automobile, a Francuzi prave dobar sir.

U intervjuu sa Dejvidom Autorom u njegovoj kancelariji na MIT-u, Kris Arnold iz Američkog nacionalnog radija dao mu je neke igračke – dečje automobilčiće – koji predstavljaju SAD. Da bi se u igri predstavila Francuska, Arnold je imao par dobrih komada kamambera i brija.

“Ja ću biti Francuska sa ovim sirevima, a vi sa automobilčićima predstavljaćete SAD. Pa, gde je ona tačka u igri gde smo obojica pobedili?”, upitao ga je Arnold.

“Okej, evo gde”, objašnjava Autor, “Vi proizvodite zaista sjajne gurmanluke, a mi bismo sigurno voleli ga ih jedemo. Pretpostavljam da bih mogao da uzmem neke od mojih radnika iz Ševroleta i kažem im ‘idite i dvaput nedeljno pravite sir, a prestanite da dva dana stavljate ratkapne na Ševrolete”. Ali, oni verovatno ne bi bili dobri u tome, to jest u pravljenju sira, pa bi krajnji rezultat bio loš sir a i manje vozila. Pa, zašto onda ne bismo trgovali? Daću ti neke kamione, a ti meni malo svojih gurmanskih poslastica, i oboje ćemo raditi ono u čemu smo dobri; Oboje ćemo se fokusirati na naše područje uporednih (komparativnh) prednosti. “

Ovo je zaista magija svake trgovine. Kada dve zemlje rade ono u čemu su najbolje sa istim brojem radnika, novca i uloženog materijala, oni zajedno mogu stvoriti više i kvalitetnije stvari nego što bi bilo koja od strana mogla ukoliko bi bila odvojena. Ovo je, tom smislu, način na koji se stvara bogatstvo za obe zemlje.

Mada, treba ipak reći da je Kina drugačija.

Kao prvo, ovo je ogromna zemlja. Zatim, počela je izvoz svih vrsta stvari koje su američki proizvođači već proizvodili – samo ih je Kina prodavala daleko jeftinije. To možda ne bi bio tako veliki problem da Kina nije toliko velika. I, daleko brže no što su ekonomisti predvideli i u svojim najsmelijim projekcijama, Kina je uspela da transformiše svoje ruralno društvo od gotovo milijardu zaposlenih sa malim primanjima u proizvodnu supersilu sa jeftinom radnom snagom.

“Bila je to stena koja se 100 godina nalazila na vrhu planine, a onda je jednog dana počela da se kotrlja nizbrdo, što je, samo da znate, poprilično omelo one koji su živeli u dolini,” kaže Autor.

Remetilački faktor, upravo tako: jer, kineska stena smrvila je poveliki broj američkih proizvodnih radnih mesta.

Pa ipak, “Ne želim da idem predaleko sa tom analogijom,” kaže Autor, “jer ipak još uvek pobeđujemo u trgovini s Kinom.”

Prednosti ovog Trgovinskog sporazuma su difuzne, raspršene, ali je bol usled njega visoko koncentrisana.

Sve, od cipela koje nosite, preko ručnih satova i kuhinjskih aparata, do telefona – toliko stvari u našim životima je jeftinije ili bolje upravo usled intenzivirane međunarodne trgovine. Sve u svemu, a bez obzira na gubitak radnih mesta, kako kaže sam Autor, i SAD i Kina još uvek hrabro stupaju napred u sprovođenju svog bilateralnog dogovora o trgovini.

Ali, „caka“ je u ovome: Ove prednosti su velike, ali su difuzne. Šteta – doslovce bol i patnje koji osećaju američki radnici u proizvodnji  – je višestruko koncentrisan. “Ako izgubim posao u fabrici nameštaja u kojoj sam radio decenijama, nikakva količina jeftinijih igračaka i kabanica u Volmartu (WalMart) neće moći da me oporavi”, kaže Autor.

Običan radnik, s obzirom na sve ovo, želi da ovo bude tema debata koje bi se vodile na nacionalnom nivou: Umesto obrušavanja na Trgovinske sporazume s Kinom, voleo bi da vidi da se poklanja daleko više pažnje onome što se može učiniti kako bi se pomoglo radnicima koji su maknuti sa svojih radnih mesta zbog ovog Sporazuma. Autor kaže da se u drugim razvijenim zemljama odradio daleko bolji posao, a da su SAD je još uvek prilično loše u rešavanju izazova proizašlog iz američko-kineskog trgovinskog pakta.

NPR

 

Gugl i Ford će Detroit okrenuti naopačke

01

Gugl i Ford: zajednički napor ka samonavodećem vozilu. Foto: Micochenogasta

Sa automobilskom industrijom na ivici svoje “samonavodeće” budućnosti, u kojoj će vozilo sa auto-pilotom upravljati umesto vas, insajderi i entuzijasti spremaju se za Sudar Titana, suprotstavljajući posrnule autogigante iz Detroita okretnim “uljezima” iz Silikonske doline. Ali, novi dogovor između Forda i Gugla da zajedno proizvode autonomno navođena vozila je najjači znak da možda nikada neće doći do tog tako željno iščekivanog dana za međusobni obračun. Za poslovni portal Bloomberg piše Edvard Nidermajer.

Kada je Google započeo razvoj i testiranje svoje tehnologije autonomne vožnje, koristio je modifikacije postojećih automobila – uglavnom Tojote Prajus (Toyota Prius) i hibridnog krosovera Lexus RX – radi testiranja svojih senzorskih sistema na bazi laserske tehnologije. Ali, ova tehnologija je ostala neka vrsta “misterije”, ili “naučni eksperiment” u glavama profesionalaca iz auto industrije… sve do maja 2014. godine, kada je Google predstavio svoj samonavodeći prototip. Bez ljudske kontrole bilo koje vrste, Guglov “toster” pokazao je veliku ambiciju kompanije koja stoji iza mašine za pretragu veba: Gugl je svesno ušao u trku kako bi poremetio tradicionalnu vlasničku strukturu u autoindustriji, lansirajući potpuno novu paradigmu mobilnosti koja apsolutno ništa ne duguje prohujalom stoleću evolucije automobila.

Google i Ford: početak serijske proizvodnje vozila s autonomnim upravljanjem. Foto: Fox News

Google i Ford: Proizvodnja vozila s autonomnim upravljanjem. Foto: Fox News

Tokom proteklih godinu i po dana, koliko je prošlo, Guglova smelost dovela je do toga da tehnologija autonomnog upravljanja vozilima iz laboratorija zakorači u javni diskurs. Kombinujući obećanje mobilnosti pritiskom na dugme sa u Silikonskoj dolini popularnim narativom “disrupcije” tj. prelomnih inovacija koje menjaju dotad postojeće paradigme, Gugl je pokrenuo čitavu automobilsku industriju  gurajući višedecenijski stare automobilske kompanije ka budućnosti u kojoj bi se mogle suočiti sa padom tražnje za svojim proizvodima za čitavih 40 odsto. Sada se, kako se čini, Ford opredelio da iz te igre nerava iskoči na čistinu.

Detalji dogovora između Googlea i Forda, prvi put objavljeni u ponedeljak 21. decembra na Yahoo Autos ostaju nejasni. Dok se obe kompanije ne obrate javnosti na predstojećem sajmu Consumer Electronics Show sledećeg meseca u Las Vegasu, nećemo znati specifičnosti  dogovora. Ipak, i pre nego što se to desi, jasno je da je ovo najava promene pravila igre: povezujući svoje resurse sa Guglovom tehnologijom, lideri Forda su prekinuli ono što pisac tehnoloških tema Čunka Mui (Chunka Mui) naziva zatvorskom dilemom auto-industrije. Fordova odluka može da ubrza pad tradicionalne industrije, ali – uzimajući na vreme mesto za stolom tik uz Gugl – Ford će možda sebi obezbediti bolje mesto kao relevantne firme unutar nove paradigme mobilnosti.

Evo šta znamo: Ford će licencirati Guglov softver za autonomnu vožnju na ne-ekskluzivnoj osnovi, a dve kompanije će zajednički testirati vozila na javnim putevima. To će biti sprovedeno u formi zajedničkog ulaganja, kako bi se obe kompanije zaštitile, s obzirom na zakonsku odgovornost koja se pojavila kao najveća pretnja tehnologiji autonomno upravljanih vozila. Sa Fordom kao partnerom, Google može da na dobar način bude u stanju da izbegne visoke fiksne troškove uspostavljanja infrastrukture za proizvodnju niskoprofitnih automobila.

Sa svoje strane, Ford će dobiti „korak ispred“ u razumevanju softvera za autonomnu vožnju u koju su njegovi veći konkurenti kao što je Tojota već počeli da ulažu ogromne količine novca. Imajući u vidu činjenicu da je Ford pod kontrolom jedne porodice, a da se Google oslanja na jednog bivšeg uposlenika Forda – izvršnog direktora Forda za tehnologiju Alana Mulalija (Alan Mulally) u svom upravnom odboru, i da je njegovo odeljenje za mobilnost predvođeno Džonom Krafčikom (John Krafcik), koji je vodio razvoj proizvoda u Fordu – alijansa na papiru ima puno smisla.

Bilo je i drugih nedavnih znakova koji ukazuju na kompromis između Detroita i Silikonske doline. Kalifornijski regulatori su objavili nacrte pravila koja izgleda zahtevaju da ljudsko biće ima kontrolu nad svim vozilima, što je pljusak hladne vode na Google-ove ambicije za autonomno pokretana vozila. Ako regulatori ne prigrle Google-ov koncept automobila bez ljudskog upravljanja, za softversku firmu ima jedino smisla da uđe u partnerstvo sa hardverskim gigantom. Fordov automobilski park, baš kao i svaki proizvođač automobila do sada, bori se za profit, i subvencioniše se od prodaje kamiona, džipova i krosovera. Sve dok se Guglov softver za samonavođene automobile zadržava unutar granica sedana na kojima proizvođači gube novac, Ford ne treba mnogo da brine o kontrakciji potražnje za svojim vozilima.

Dakle, iako postoji veliki broj zdravorazumskih razloga za Ford i Google da se udruže, pred ovim savezom stoje ozbiljni izazovi. Poput drugih proizvođača automobila, Ford hoda po delikatnoj liniji između prihvatanja neminovnosti sve intenzivnije automatizacije vožnje, sa nadom da će održati poslovni model zasnovan na privatnom vlasništvu. Za Google, njegova široko reklamirana “nada, da će učiniti vozačke dozvole proizvodom prošlosti, uvodeći automobile u ekonomiju deljenja, i eliminisati smrtne slučajeve na putevima“, očigledno je kako ova kompanije mora da se prilagodi dugom razvojnom periodu i evolutivnoj prirodi klasične auto industrije. Pronalaženje načina na koji obe firme mogu da dobiju ono što žele jedna od druge, kao i njihovih specifičnih sposobnosti i kultura, neće biti lako.

06

Auto-industrija: trendovi. Infografika: Drive Digital Group

Hoće li Ford nastaviti da projektuje tradicionalne automobile, dok će im Guglov softver obezbeđivati samo novi nivo funkcionalnog automatizovanja? Ili nova “romansa” Detroita i Silikonske doline nagoveštava revoluciju u strukturi proizvoda i filozofiji dizajna? Hoće li veća, profitabilnija Fordova vozila ostati u privatnom vlasništvu i na ljudski pogon, dok će sedani na kojima ovaj gigant gubi novac postati automatizovana flotila u “Uber stilu” mobilnosti na zahtev? Da li će ovaj posao biti početak još dublje saradnje između dve firme, i čak dovesti do potpunog spajanja ikone auto industrije i Guglovog planiranog samostalnog automobila?

To su nepoznanice sa kojima se Ford i Google verovatno još uvek bore. A sa promenama koje će biti i masivne i brze u ovom izuzetno uzbudljivom polju, današnji odgovori ne mogu biti isti kao i sutrašnji. Ono što ovaj sporazum dokazuje jeste da postoji rastuća verovatnoća da će Detroit i Silikonska dolina sarađivati, umesto da se međusobno takmiče da odgovore na ova nova pitanja automobilizma budućnosti.

 

Edward Niedermeyer, Bloomberg View

Znaci upozorenja: globalna trgovinska stagnacija

Svi podaci ukazuju na to da je došlo do usporavanja tempa novih investicija uz ograničavajući proces oporavka, piše Stephanie Flanders za Fajnenšel tajms.

03

Sa Grčkom koja (barem trenutno) nije u žiži interesovanja svetske javnosti, briga globalnih investitora preusmerila se ka budućem rastu američkih kamatnih stopa, kao i nestabilnosti tržišta do koje bi ovaj trend mogao dovesti. Izgleda da su ove godine ulagači vrhunski nezainteresovani za stagnaciju svetske trgovine. Ovo se, međutim, može ispostaviti kao greška koja bi nas skupo stajala.

Najnoviji Svetski trgovinski pregled (World Trade Monitor) ukazuje kako je obim globalne trgovine opao u maju za 1,2 odsto. To je četvrto iskliznuće u pet meseci ove godine, uz porast od samo 1,5 odsto u proteklih 12 meseci – manje od rasta globalne proizvodnje i daleko ispod dugoročnog proseka od oko 7 odsto godišnje.

Problem se već neko vreme pogoršava. Trgovina je imala prilično dobre povraćaje u 2010. godini, nakon globalne recesije, ali je otad razočaravajući trend uz rast od jedva 3 odsto u 2012. i 2013. Sada se čini da se globalno ne može računati ni na to.

Preovladava mišljenje da “ne moramo da brinemo” o ovoj slabosti jer je ona u velikoj meri “strukturna” to jest sistemske prirode. Prema ovom argumentu, izuzetne snage koje su dogovorile da trgovinski rast bude intenzivan tokom 1990-ih i 2000-ih, sada su se primakle svom prirodnom kraju.

Te dve decenije su nam donele istorijski pad trgovinskih barijera i globalnih transportnih troškova, zajedno sa dramatičnim ulaskom novonastalih tržišnih privreda u svetski trgovinski sistem – ovo naročito važi za Kinu. Sve to je, zauzvrat, doprinelo kreiranju mnogo dublje podele međunarodne radne snage, koja je uspostavila svakovrsne poslovne veze, od jednog jedinstvenog proizvodnog lanca, koji se prosire sve do udaljenih krajeva sveta.

01

Nedavna studija Međunarodnog monetarnog fonda objavila je proračun da je 1990. godine svakih 1 odsto rasta globalnog prihoda generisao 2,5 odsto u globalnoj trgovini, što je daleko više nego u prošlosti. Ali to više nije slučaj. Očigledno da globalni trgovinski rast nije mogao da zauvek ostane ovako intenzivan. U stvari, obim trgovine i usluga i dalje se kreće naviše. Ali, u proizvodnji, podizanje troškova i veća samodovoljnost na tržištima u razvoju, uz promenu proizvodnih rutina i procesa širom sveta, dovele su do toga da veliki deo tih komplikovanih globalnih lanaca vrednosti nije bio opšti poslovni izbor – naprotiv. Od 2013. godine, svakih 1 odsto globalnog rasta proizveo “trgovinsku rupu” od samo 0,7 odsto.

Kina već sama po sebi predstavlja veliku studiju slučaja. Sredinom 1990-ih je čak 60 odsto vrednosti kineske izvozne robe poticalo od uvoznih delova i materijala. Procenat stranih komponenti u kineskoj robi za izvoz je sada pao na oko 35 odsto. Za razliku od Kine, u Sjedinjenim Državama, proizvodnja uvoznih komponenti uopšte nije porasla kao udeo u bruto domaćem proizvodu još od 2000-te. U deceniji koja je prethodila, ona je bio skoro udvostručena.

Po nekima, ovo je sasvim prirodno i nema razloga za brigu. Strukturne sile, međutim, mogu objasniti razloge zbog kojih trgovina ima sve sporiji rast – iako nije u stanju i da objasni zašto uopšte jedva da raste.

Postoje, zapravo, još tri kratkoročna objašnjenja za ove slabe trgovinske brojke, na koja bi pažnja kreatora politika trebalo da se fokusira.

Prvo kratkoročno objašnjenje je da globalna investiciona potražnja nastavlja da pada. Tokom nekoliko proteklih godina, razvoj tržišne privrede brzorastućih zemalja je uspostavljao trend, mada je kapitalna potrošnja sada usporena i u takvim zemljama. Ovo se pretvara tj. prevodi u niži trgovinski rast jer su kapitalna dobra i proizvodi po svojoj prirodi trgovinski intenzivni. Ovo je bitno jer ne samo da se time “prigušuje” današnji rast, već se time, takođe, može ograničiti rast u budućnosti, i to dodatnim usporavanjem rasta produktivnosti.

02

Još jedan od opominjućih trgovinskih podataka je da, ako se ove godine ne vidi oporavak domaće tražnje u SAD i Evropi, onda se on neće videti ni bilo gde drugde. Izgleda da je Latinska Amerika doživela privrednu kontrakciju to jest smanjenje obima proizvodnje u periodu između kraja marta i početka jula, a JP Morgan procenjuje da su azijske ekonomije, posebno brzorastuća tržišta – bez Kine – doživele rast od samo 1,4 odsto. Kina je nešto bolja, ali ni približno kakva je donedavno bila. Ova slabost je zabrinjavajuća u trenutku kada mnoge vlade ovih zemalja imaju manje prostora za ublažavanje i manevrisanje u sferi svojih privredno-ekonomskih i finansijskih politika nego što je to bio slučaj u prošlosti, i već se hvataju u koštac sa slabim cenama robe i jačim dolarom.

Peking je prošlog vikenda najavio nove mere oživljavanja tražnje kroz snažniji izvoz – uključujući i nešto fleksibilniji kurs svoje valute. Prisutna je sumnja da će kineske vlasti uspeti da odrade veliku depresijaciju u renminbi, kada u isto vreme takođe pokušava da razvije svoju ulogu kao rezervne valute, a kineske kompanije imaju toliko zamašne dolarske pozajmice. Ipak, pritisci na rastuće azijske ekonomije više su nego očigledni.

Sve ovo ukazuje na završnu lekciju i zaključak: u današnjoj globalnoj ekonomiji, vlade i njihove politike ne bi trebalo da pokušavaju reflaciju svojih ekonomija na uštrb slabe valute. Od dolaska na vlast 2012. godine, japanski premijer Šinzo Abe je učinio mnogo kako bi pomogao ekonomiji svoje zemlje, iako postoji jedna stvar koju njegova “Abenomika” (Abenomics) nije postigla: nije uspela da poveća japanski izvoz. Mnogi evropski donosioci odluka misle da bi slab evro bio pravi put oporavka evrozone. Ali, ovaj recept još uvek nije upalio. Neto trgovinski bilans napravio je negativan doprinos rastu evrozone u prva tri meseca 2015. godine, dok će EU trgovinski bilans verovatno biti jedva pozitivan do kraja 2015. godine.

Uz sve priče o evru i njegovim perspektivama, jedan ohrabrujući aspekt evropskog oporavka na prelazu iz prošle u ovu godinu bila je snaga domaće tražnje. Međutim, privatni investicioni kapital u evrozoni je i dalje je bez uzlazne krivulje, pa je je čak bio i slabiji nego u SAD od 2010. godine.

Ukoliko se podignu potrošnja i investicione firme s obe strane Atlantika, trebalo bi da počnemo da uočavamo i uzlazne trendove u globalnoj trgovini. Ali političari ne bi trebalo da se detinjasto zavaravaju kako će ih “trgovina po sebi” spasti njihovih domaćih ekonomskih agonija, kao što je to bio slučaj u prošlosti.

 

(Stephanie Flanders je glavni strateg pri JPMorgan Asset Management za evropsko tržište)

Financial Times