Nemačka anti-populistička izuzetnost

I dok se Nemačka priprema za savezne izbore ovog meseca (nedelja, 24. sept), izgleda kao da ova zemlja poseduje neku izuzetnu otpornost na populističke izazove sa kojima su se proteklih meseci i godina suočavala ostala zapadna društva. Ali, slaba podrška ekstremističkim strankama ne znači i to da su Nemci zadovoljni političkom ponudom svoje zemlje.

Kako se Nemačka priprema za savezne izbore koji će se održati za 4 dana, sve se čini kako je ova zemlja izuzetno otporna na populističke izazove sa kojima su se, tokom izbora u proteklim mesecima i godinama, suočavala ostala zapadna društva. Sa desničarskom populističkom „Alternativom za Nemačku“ (Alternative für Deutschland, AfD) i njihovim krajnjim levičarima, „Die Linke“ (DL) koji će na predstojećem glasanju, po anketama, pokupiti oko 10% glasova, pobeda kancelarke Angele Merkel se smatra kao najizvesniji rezultat. To, međutim, ne znači da su Nemci zadovoljni svojim političkim spektrom.

Vlada pod vođstvom Merkelove može predstavljati ili nastavak već postojeće velike koalicije između hrišćanskih demokrata Merkelove i socijaldemokrata s levog centra, ili pak neke druge političke konstelacije. U svakom slučaju, izgleda da se implicira kako Nemačka nije tako osetljiva na populistička iskušenja kao što su to neke EU članice. Ovo se često pripisuje dvema strukturnim uzrocima.

Prvi je nemačka istorijska pozadina njihovog desničarskog i levičarskog totalitarizma. To je, zapravo, nasleđe hiper-šovinizma Trećeg rajha, “a u stvari postojećeg socijalizma” u istočnom delu zemlje, koji su, u značajnoj meri i među većim delom  Nemaca, nametnuli uverenje o spasu kroz politički centrizam. Time je ekstremističkim strankama uskraćena podrška većine glasača. U Nemačkoj – čak i više nego što je to zastupljeno u većini drugih zemalja – po pravilu se dešava da što je ekstremnija politička partija koja pretenduje na vlast, to je za nju ograničenija i malobrojnija podrška među biračima.

Čini se da javni odgovor na nedavne zapaljive izjave istaknutih lidera AfD potvrdjuje ovo pravilo. Uz poziv Bjorna Hokea (Björn Höcke), lidera AfD-a u Tiringiji, na “zaokret od 180 stepeni” i udaljavanje od tradicionalnog „iskupljenja savešću“ utisnutog u svakog Nemca nakon zločina počinjenih tokom nacističke ere, nadovezuju se i izjave zamenika lidera AfD-a, Aleksandera Gaulanda, u kojima poziva na “izmeštanje“ nemačkog ministra za integraciju koji je turskog porekla “nazad u Anadoliju”; ovakva i slične izjave su, po anketama, odbile nemačke glasače. Isto tako, poziv ekstremno levičarskog Die Linke-a na ukidanje NATO-a i stavljanje ove organizacije van snage, zajedno sa svojim povlađivanjem Rusiji, obeležio je ovu stranku kao politički „toksičnu“ među glasačima s područja Zapadne Nemačke.

Drugi najčešći razlog za ovaj neobično žilav otpor koji Nemačka pruža populizmu skriven je u njenoj ekonomskoj snazi. Stopa nezaposlenosti u ovoj zemlji je trenutno rekordno niska, a BDP je od 2013. porastao za skoro 10 odsto. Ako u obzir uzmemo i izuzetno funkcionalni sistem socijalne zaštite, postaje jasno zašto je nejednakošću iniciran bes drugih evropskih birača – koji je podstakao njihov revolt širom evropskog kontinenta – imao tako malu podršku u Nemačkoj.

To, međutim, ne znači da je u Nemačkoj sve na mirno, lepo i spokojno na populističkom frontu. Zapravo, relativno slaba podrška populističkim partijama na izborima u Nemačkoj zamagljuje trenutne „podzemne tokove“ nezadovoljstva u nemačkom društvu, društvu koje je, takođe, opterećeno veoma sličnim emocijama i ljutnjom koje širom današnje Evrope  pokreću rast populističkih stranaka, podižući popularnost onih koji su žestoki rivali već tradicionalno etabliranim EU partijama.

Prema jednoj nedavnoj anketi javnog mnjenja, 71% nemačkih birača ukazalo je „aktivno nepoverenje“ njihovoj vladi, dok 70% njih ne veruje u izveštavanje koje plasiraju mejnstrim i državom potpomognuti mediji, koji su na „zacrtanoj liniji“. Tradicionalne stranke koje su odavno etablirane imaju još gori rejting: 80% Nemaca veruje političkim partijama “malo ili nimalo”, dok gotovo 60% više ne veruje da su one sposobne da rešavaju probleme.

Štaviše, na listi “profesija od poverenja” koju je prošle godine objavio Global Trust Report nemački političari dotakli su samo dno – i to iza zastupnika osiguranja i oglašivača. Istovremeno, broj napada – počev od uvreda i uništavanja tuđe imovine do nanošenja telesnih povreda – upućenih izabranim političkim zvaničnicima se tokom prošle 2016. utrostručio.

Danas se u Nemačkoj čak ni javna podrška demokratiji ne može uzeti zdravo za gotovo. Prema jednoj nedavnoj anketi, samo 62% mladih Nemaca složilo se da je “vladavina naroda od strane naroda” najbolja forma upravljanja državom – teško da se može pričati o „ubedljivoj većini“ koja je za demokratski oblik vladavine.

Pored takvog opšteg skepticizma, prisutan je jasan i sve veći jaz između stavova običnih građana i vladinog političkog pristupa – tzv. “Berlinskog konsenzusa”. Ovo je naročito očigledno u pogledu migracija: suprotno stavu kojeg danas protežira praktično celokupan politički establišment, većina Nemaca želi da granice zemlje zatvori za izbeglice, dok 70% njih veruje da “Islam ne pripada Nemačkoj”.

Iako je možda iznenađujuće, postoji sličan disparitet između birača i političkih lidera i kada je reč o određenim ekonomskim pitanjima. Samo se oko 31% nemačkih glasača aktivno protivi izbacivanju Grčke iz evrozone – zemlja prema kojoj su nemački lideri i donosioci odluka pokazali gnušanje i gađenje. I dok dve trećine Nemaca podržava protekcionističke mere, kako bi se zaštitili nemački poslovi i radna mesta – one su među većinom aktuelnih političara na vlasti ismejane.

S obzirom na ovako široku podršku za takve pozicije i stavove, još je rano reći da je Nemačka na neki način imuna na populizam. Istina, istorijski tabui i trenutno zahuktala privreda, ekonomija s dobrim performansama – sve je to do sada sprečavalo uvlačenje narodnog nezadovoljstva u pore i koridore moći. Pa ipak, to nezadovoljstvo nastavlja da vri ispod površine – ono se manifestuje na društvenim mrežama kao i u političkom izostanku tj. „nemešanju u spostveni posao“ – a, takođe, ne pokazuje ni znake opadanja.

Dakle, umesto nalaženja utehe u relativno slabim performansama populističkih stranaka na predstojećim izborima, nemačka politička klasa trebalo bi da pod hitno preduzme akciju. Za početak, političke partije trebalo bi da priznaju nemački “skriveni” populizam onakvim kakav on jeste: ozbiljan strukturni izazov. Trebalo bi, zatim, da udvostruče svoje napore kako bi doprli do nezadovoljnih glasača sa leve strane i s desnice koji se – opravdano ili ne – osećaju da su ekonomski, kulturno i politički uskraćeni onda kada dođe dan izbora.

Ovde, postizborni postupci i ono što se događa prvog dana nakon što glasanje prođe može igrati odlučujuću ulogu. I dok, s jedne strane, nastavak trenutne koalicije može izgledati prikladno u smislu politike, to bi moglo ojačati krilo onih koji zagovaraju radikalne političke promene. Možda izgleda i zvuči paradoksalno, ali borba protiv ekstremizma u Nemačkoj mogla bi čak zahtevati i – manje političkog centrizma, koji je tradicionalna i opšte prihvaćena pozicija među nemačkim glasačima. Zapravo, još četiri godine “stabilnosti” u Berlinu mogle bi na kraju dovesti ovu nemačku anti-populističku izuzetnost i poseban put („Sonderweg“) do svoje nagle propasti.

Mikael Broning, Project Syndicate

(Michael Bröning je šef Odeljenja za međunarodnu politiku pri političkoj fondaciji Friedrich-Ebert-Stiftung, politička fondacija pridružene Socijaldemokratskoj partiji Nemačke)

Srbija: evropski centar Kine za infrastrukturu

Prva poseta jednog kineskog predsednika Srbiji posle trideset godina postavila je novi politički okvir za međusobne odnose dveju zemalja, rekao je u emisiji Svet sa Sputnjikom Jovan Čavoški, istraživač-saradnik sa Instituta za noviju srpsku istoriju.

00

Emisija Svet sa Sputnjikom bavila se pre nekog vremena saradnjom Srbije i Kine. Da li nekome smeta strateško partnerstvo dve zemlje, i može li Srbija da bude „most“ između Kine i Evropske unije?

Jovan Čavoški, istraživač-saradnik sa Instituta za noviju srpsku istoriju, smatra da cse posetom kineskog predsednika Srbiji postavljen novi politički okvir međusobnih odnosa dveju zemalja.

„Srbija je u ovom delu sveta prepoznata kao kineski centar za infrastrukturu. Modalitet 16+1 ujedno stvara i novi modalitet odnosa Kine sa zemljama Evrope, bez obzira na to da li su članice Unije ili ne, a Srbija tu igra važnu ulogu. Obični kineski građani imaju izražen prijateljski odnos prema Srbiji, a na političkom nivou ti odnosi konstrantno napreduju“, kaže Čavoški.

04Kako kaže Čavoški, Srbija u očima Kine figurira kao prijateljska zemlja jer nikada nije zauzela kontroverznu poziciju prema Pekingu. Iako će najstabilniji koridor novog kineskog „Puta svile“ biti onaj kroz Rusiju, prva faza kineskih investicija u ovom delu sveta je, smatra Čavoški, izgradnja infrastrukture. To će za Srbiju biti jako značajno, i ostaće joj kao trajno nasleđe dobrih odnosa sa Kinom.

Nikola Janković iz Privredne komore Srbije kaže za Sputnjik da država, u skladu sa svojim mogućnostima, radi na privlačenju kineskih investicija. Prema njegovim rečima, teško je porediti Srbiju i Kinu, ali ima puno mogućnosti za unapređenje odnosa.

„Srbiji su jako bitne kineske investicije u proizvodne delatnosti. Ta zemlja osvaja zapadnoevropsko tržište svojim proizvodima, a sve je više prisutna i na istočnoevropskom tržištu. Srbija je na kineskom ’Putu svile‘ svakako jedna stepenica ka Evropi“, napominje Janković.

On dodaje da je Privrednoj komori Srbije potrebno ozbiljno predstavništvo u Kini, jer je teško probiti se na tržištu na kojem su već prisutne najveće svetske kompanije. Naše firme, iako skromno, izvoze na kinesko tržiše, a osvajanje izvoza prehrambenih proizvoda u Kinu za Srbiju bi bio veliki plus.

08I novinar Borislav Korkodelović smatra da je Srbija „jedna od kapija kineskog ulaska u Evropu“, ali napominje da je trgovinska razmena Kine sa Srbijom zanemarljiva u odnosu na razmenu koju ta zemlja ima sa Evropom. On dodaje da je u saradnji Srbije i Kine „samo mašta granica“, jer Kinezi, kako kaže, imaju mnogo ideja.

„Ne bi me čudilo da Evropskoj uniji zasmeta dobra saradnja Beograda i Pekinga. Mislim da će novi kineski ’Put svile‘ biti veliko iskušenje, jer Kinezi mnoge tačke na tom putu ne kontrolišu — i toga su svesni. S druge strane, Amerikanci se ne osećaju lagodno dok gledaju kako se Kina uzdiže neverovatnom brzinom. Novi ’Put svile‘ ne može da prođe bez Amerike, ali je pitanje u kojoj će se meri ona uključiti“, napominje Krkodelović.

Kako kaže naš sagovornik, Hladni rat je prestao na Istoku, ali ne i na Zapadu — jer se tamo Rusija i Kina i dalje doživljavaju kao „crvene“ zemlje. Moskvi i Pekingu je zapravo zajedničko to što su obe ugrožene politikom Sjedinjenih Američkih Država.

Sputnik News