Handelsblatt: Nemačka da pripazi na Kinu ali joj i pomogne u daljem napretku

Nemačka mora pomoći kineskom “mirnom rastu” ali i pripaziti na još neke stvari.

Amerika se iznenada čini nepredvidivom; Rusija je „u neredu“ i opasna. Nemačka, međutim, mora da prati zemlju koja bi mogla postati još veći izazov: Kinu, piše Andreas Kluth glavni urednik nemačkog poslovno-finansijskog dnevnika Handelsblatt. Treba napomenuti da Kluthov stav  odlično reflektuje obim straha, zabrinutosti, animoziteta i predrasuda koje, nekako već po tradiciji, Zapad i zapadni interesi kapitala imaju prema Istoku.

Između 2000. i 2003. godine živeo sam u Hong Kongu, a danas redovno putujem uzduž i popreko Kine. Strani dopisnici u to vreme često su bili impresionirani kako su mladi stručnjaci Komunističke partije bili sofisticirani i erudite. Bili su daleko od onoga kako su zapadnjaci zamišljali kadrove jednog „vremešnog“ post-marksističkog režima. U našem zapadnom umu, mi smo dolazili kod njih da ih intervjuišemo. Ono što se tada dogodilo bilo je neprestano zapitkivanje po svim predmetima – toliko je bila velika njihova radoznalost prema svetu.

Jedna stvar koja ih je fascinirala, čak do nivoa opsednuti, bila je promena dinamike između Britanije i Nemačke u periodu između 1871. i 1914. godine. Taj odnos je, po njihovom mišljenju, bio analogan predstojećoj tenziji između Amerike i Kine u našoj epohi. Nemačka je tada, na razmeđi iz 19. u 20. stoleće vodila industrijsku trku protiv Britanije, izgradivši sopstvenu suparničku flotu koja je bila dostojni rival Britanskoj kraljevskoj mornarici, šireći svoju moć kako Afrikom tako i Azijom, kako bi zadobila svoje kolonijalno “mesto pod suncem”.

Slično tome, kako su pretpostavljali ovi kineski analitičari, Kina će za Sjedinjene Države predstavljati sve veći izazov. Problem je što je 1914. nemački izazov kulminirao Velikim ratom. Nasuprot tome, cilj politike Kine bio je – a navodno je i dalje – “mirno podizanje”, bez pretnji od ratne katastrofe koja bi mogla izbiti između opadajućih i rastućih supersila. To je ono na čemu su radili najsjajniji umovi u Kini.

Evropa, Afrika i ostatak sveta igrali su bočne, epizodne uloge u ovim dubokim strateškim promišljanjima. Kineski plan je da ove regione otrgne od američkog uticaja. Sa gigantskim transportnim poduhvatom “Jedan pojas, jedan put”, Kina ulaže ogroman geopolitički i geo-ekonomski napor kako bi joj uspeo taj projekat, ne bi li zadominirala zemljama Evroazije i Afrike. Istovremeno, tiho kupuje firme, deonice i svoju ulogu u evropskoj privredi, od luke Pirej i nemačkih auto-kompanija, preko banaka i tehnoloških firmi, do elektroenergetskih mreža i sistema.

U Aziji, u međuvremenu, Kina lagano ali postojano i bez prekida pretvara Južno Kinesko more u svoje geostrateško „sidrište“ i sigurnu luku, usidrivši flotu svojih nosača aviona koji su neprekidno na zadatku, naoružavajući ostrva koja se nalaze u međunarodnim vodama. Svrha: Odagnati Sjedinjene Države iz Azije.

Ispunjavanje želje predsednika Sija Đinpinga o ukidanju vremenskog ograničenja za svoj predsednički mandat, od sada pa nadalje („na neodređeni vremenski rok – dokle god postoji potreba za Sijevim ostankom na položaju“, kako kažu u Kini), čime se uklanjaju ograničenja mandata zacrtana kineskim ustavom, treba da ozbiljno uzme u obzir ne samo Amerika već i čitava Evropa. U stvari, Si je ovim potezom signalizirao svoju nameru da izgradi nešto između nove dinastije Tang i Maoizma 2.0, sa sobom na prestolu. On prezire zapadne ideje o slobodi (koje su, treba primetiti, na neki način i dovele do dva najstrašnija oružana sukoba u istoriji, Prvog i Drugog svetskog rata). Oduševljen je procepom što sada zjapi između starih prijatelja, Sjedinjenih Država i Zapadne Evrope, koji su, kako sada deluje, skloni da iskliznu u jedan potpuno nepotreban trgovinski rat.

“Kina ima plan, mi ne”, kako je nedavno rekao bivši nemački ministar inostranih poslova Sigmar Gabriel. A to se mora promeniti, kako tvrdi Torsten Rajke (Torsten Riecke), inostrani dopisnik Handelsblata. Nemačka i Evropska unija moraju prekinuti svoj naivni odnos sa Srednjim Kraljevstvom, i odbaciti svoje iluzije o tome ko su „prirodni neprijatelji“ a ko „prirodni saveznici“ Evrope.

Razumljivo je što su Nemci uznemireni pretnjom uvođenja carinskih tarifa ispostavljenih im iz Vašingtona, njihovog bivšeg zaštitnika tokom Hladnog rata. Ali realne opasnosti za evropski način života dolaze sa istoka. Neposredna pretnja potiče od neo-carističke Rusije sa atavističkim KGB mentalitetom. Najnoviji podsetnik za to video se pre neki dan, u nastojanju Rusije da ukloni jednog od svojih bivših špijuna koji je potražio utočište u Britaniji. Ovaj napad je prošle sedmice doveo Rusiju i Ujedinjeno Kraljevstvo do tačke pucanja diplomatskih veza. Srećom po Britance, Sjedinjene Države, Francuska i Nemačka bili su nedvosmisleno na njihovoj strani.

Ali, Rusija, iako opasna, predstavlja opadajuću moć, dok se Kina uzdiže, svesna svoje moći i uspona – svesna da dolazi red na njih. Sve je očiglednija autoritarnost sa kineskim karakteristikama, čija će se težina vremenom sve više osećati. Ovo bi za Zapad bilo prilično neprijatno.

Ali još veća opasnost s kojom se svi suočavamo – bilo da je to zapad, istok, sever ili jug – jeste još jedna epizoda nalik onoj u Evropi 1914. godine, repriza još jednog tragičnog sukoba između opadajućih i rastućih sila našeg vremena. Kineski političari su bili svesni tog rizika i odlučni su da tim rizicima upravljaju. Zabrinjavajuće je što izgleda da su izgubile interesovanje. Kinezi treba da zapamte svoj dosadašnji cilj “mirnog rasta”. A Zapad, uključujući i Nemačku, trebalo bi da konačno osmisli jednu diplomatsku viziju koja bi Kini pomogla da mirno i bez sukoba postigne svoj ekonomski i društveni rast – na takav način koji bi Zapadu obezbedio da može i dalje živeti sa ishodima proizišlim iz kineskog uspona.

Andreas Klut (Handelsblat)

 

Kina: Strah i nada nemačke industrije

Kada se – kao što su to krajem novembra 2015. godine dogodilo u Pekingu – okupe šefovi država Kine i 16 zemalja Centralne i Istočne Evrope, bar na ovom podneblju, u vazduhu zatreperi pitanje: kako Evropa gleda na ovo zbližavanje?

01

The Diplomat, magazin specijalizovan za političko ekonomske analize azijsko pacifičkog regiona, u tekstu objavljenom posle ovogodišnjeg četvrtog samita Kine i CEE, ne ostavlja sumnju u krajnje interese Kine: „Za Kinu, Centralna i Istočna Evropa predstavljaju „most ka Evropi“ u političkom i ekonomskom smislu. Na diplomatskom polju Kina se nada da će gradeći dobre odnose sa zemljama CEE od kojih su mnoge članice EU, uspeti da unapredi svoje odnose sa Unijom. Istovremeno, logistički CEE će odigrati ključnu ulogu u tome da kineski „Ekonomski put svile“ (“Silk Road Economic Belt”) stigne do svoje krajnje destinacije – Zapadne Evrope.

Prvi test evropskog pogleda na kinesko CEE zbližavanje, bar za prugu Beograd Budimpešta, uslediće pošto Mađarska ovih dana zvanično zatraži dozvolu od Evropske komisije da odobri ovaj projekat. Pruga je mikroskopski krak na zamišljenoj zemaljsko morskoj ekspres liniji Ekonomskog puta svile (Pojas i Put) i koncepta pomorskog puta svile za 21 vek, koji ima čvorište u grčkoj luci Pirej i odatle se račva na istok i zapad. No posle mnogo obrta sa gasovodom Južni tok i mogućim preokretima sa gasovodom Tesla, čovek na Balkanu ne može biti dovoljno oprezan kada su u pitanju geopolitički obrti.

Za Nemačku – koja je za mnoge danas sinonim za ključnog čoveka Evrope, i Kinu, ovakva pitanja evropskog odobravanja se ne postavljaju. Dve zemlje već godinama razvijaju posebno blizak odnos svojih industrija, i skoncentrisane su na pitanja koja su i ekonomski i tehnološki i bezbednosno na daleko višem nivou.

Nemačka želi da u Kini zacementira i proširi – ono što je već davno ostvarila „u manjem formatu“ u svim zemljama u CEE – poziciju vodećeg snabdevača kineske industrije složenom opremom, a Kina, da u Aziji ponovi nemačko čudo, izgradi snažnu tehnološki superiornu industriju četvrte generacije sa globalnim apetitom.

02

Ako se pod „Industrijom 1.0“ podrazumeva izum parne mašine, pod „Industrijom 2.0“ pojava električne energije i pokretne trake, a pod verzijom 3.0. ono što imamo danas – uspon elektronike i IT, onda „Industrija 4.0“ koju je Nemačka lansirala kao svoj cilj, 2011. godine na čuvenom hanoverskom sajmu, a Kina početkom ove godine, pretpostavlja pametne mašine koje međusobno komuniciraju (Internet of Things) i u stanju su da same usavršavaju proces proizvodnje, komunikaciju u oblaku (cloud computing) i obradu velikih baza podataka (big data).

Od oktobra prošle godine dve zemlje tesno sarađuju na ovom projektu a strategija „Made in China 2025.“ koji je najviše kinesko rukovodstvo obelodanilo u maju 2015. godine, predstavlja – po svojoj filozofiji i ciljevima – ogledalo nemačkog plana i novi kineski adut za održavanje visokog privrednog rasta u uslovima povećanja cene radne snage u Kini.

Za obe zemlje, „Industrija 4.0“ je stadijum industrijske proizvodnje koji je u najvećoj meri tek ideal stratega budućnosti, ali obe zemlje, doduše u veoma različitim razmerama, poseduju industrijske kapacitete koji u praksi „žive“ budućnost.

Merics – Mercator Institute for China studies, jedan najrelevatnijih think tankova za ovu oblast, situiran u Berlinu, navodi da u ovom trenutku u Kini ima svega 23 robota na 10,000 industrijskih radnika i 282 robota na isti broj radnika u Nemačkoj (58 prosečno u svetu), što jasno govori o tehnološkoj prednosti ovog drugog. Kina u ovom trenutku ima svega nekoliko fabrika koje već funkcionišu na ovim principima budućnosti, jedna je na primer Sany Heavy Industry Co., Ltd– šesti najveći svetski proizvođač teških industrijskih mašina a druga Haier Group, kineska multinacionalka za proizvodnju bele tehnike i drugih kućnih aparata, dok je većina drugih kineskih postrojenja na prelazu sa standarda 2.0 na standard 3.0.

03

Ipak, treba samo baciti pogled na kalendar sajmova u Kini posvećen robotici i elektronici da čovek uvidi koliko je ova nova industrijska revolucija vruća tema u Kini. Ili, koliko je na primer Haeir, za sada jedina kineska kompanija koja je pozvana da u Njujorku na ovogodišnjoj konferenciji First Industrial Internet Committee posvećenoj pametnim tehnologijama govori o svojim iskustvima, u vrhu novog industrijskog trenda.

Za lokalne kineske lidere pitanje izgradnje pametnih fabrika je jedno od najvažnijih u periodu do 2020. godine a centralna vlada snažno finansijski podupire digitalizovanje industrije još od 2007. godine – mnogo više nego što to na primer čini nemačka vlada. Merics smatra da kineskoj vladi gori pod nogama jer je slabljenje privrednog rasta kombinovano sa rastom zarada što na duži rok Kinu čini mestom nepovoljnim za masovnu radnointenzivnu proizvodnju niskog tehnološkog nivoa. Na dugi rok, politika jednog deteta Kinu će koštati nedostatka radne snage, pa se jedna od kineskih rukovodilaca nedavno, gorko našalio da će Kina morati uskoro da postane zemlja sa najvećim brojem robota po glavi stanovnika ako želi da se izbori sa posledicama naglog starenja stanovništva.

Ključni promoter industrijskog razvoja Kine je Ministarstvo za industriju i informacione tehnologije čiji je zadatak da industriju „prevuče“ sa standarda 3.0 ka počecima pametne industrije (4.0), dok se na lokalnom nivou izvodi niz eksperimenata sa digitalizacijom industrijskih pogona, prelaskom na Internet of things, robotiku, uvođenje inteligentne proizvodnje, i druge elemente koji vode ka izgradnji Kine kao industrijske supersile. To je napor gigantskih razmera između ostalog i zbog činjenice da u Kini nema razvijenih i široko uspostavljenih industrijskih standarda i čak i one industrije koje prednjače u nekoj oblasti postavljaju samostalne standarde nekompatibilne sa standardima drugih industrija sa kojima treba da se ukrste tokom tehnološkog rasta. Nemačko kineskim sporazumom potpisanim polovinom ove godine, dogovoreno je kinesko preuzimanje i ujednačavanje standarda sa nemačkim „Industrije 4.0“

Koliko je Kina napredovala na putu tehnološke supersile je pitanje gledanja u čašu dopola punu vode. Agencija Blumberg nedavno je ismejala kinesko upinjanje da osvoji proizvodnju putničkih aviona na kojoj se radi više od decenije. Zamišljen kao konkurent modelima Embraer i Bombardier, ARJ21 je trebalo da bude konkrentan na tržištu aviona sa manje od sto sedišta kao uvod za kasnije izazove – Boeing i Airbus. ARJ21 međutim, za sada ne može da dobije dozvolu američkih vlasti što znači da može da leti samo u Kini, i nekim južnoameričkim, azijskim i afričkim zemljama. Uz to, teži je, sporiji i manje energetski efikasan nego drugi avioni u ovoj klasi, dakle nekonkurentan. Imajući u vidu da će, prema procenama Boinga Kina u naredne dve decenije imati potrebu za 5.580 aviona, i postati najveće svetsko tržište za komercijalne avione, sasvim je jasno zašto ne samo Nemci, već i Amerikanci i Francuzi imaju dileme da li je kineskim partnerima na dugi rok bolje prodati tehnologije i „ugraditi se“ u njihove proizvode ili gajiti nadu da će Kina biti prisiljena da kupuje njihove gotove proizvode.

06

Blumberg smatra bi za Kinu bilo mnogo bolje da sledi primer Japana koji je, pre nego što je krajem novembra uspešno lansirao svoj avion Mitsubishi Regional Jet (MRJ), koji već ima 400 narudžbina iz inostranstva, savladavao nove tehnologije na parče, radeći kao podizvođač velikih zapadnih brendova. No kinesko iskustvo sa maglev vozovima baziranim na transferu pre svega nemačke (Siemens), francuske (Alstom), kanadske (Bombardier) i japanske tehnologije (Kawasaki Heavy Industries) pokazuju da je zemlja spremna da „prožvaće“ zapadne tehnologije, unapredi ih i pokaže se kao ozbiljan pretendent da postane najveći svetski izvoznik tehnologija i opreme u oblasti železničkog saobraćaja. Neke od zapadnih kompanija (pre svega japanske) smatraju da su pomažući Kini da uđe u srce novih tehnologija sebi pucale u nogu stvrajući jeftinijeg i moćnijom državom poguranog izazivača na globalnom tržištu.

Baš zato Merics smatra da SAP i Siemens treba da budu prve nemačke kompanije koje će testirati opasne vode saradnje sa Kinom, pre nego što se ka njemu upute manji i srednji proizvođači. Najveća nemačka briga je mogućnost krađe industrijskih patenata a najveći strah da ako se ona bude ustezala od saradnje sa Kinom u oblasti razmene tehnologija, to mogu učiniti drugi takmaci, pre svega iz SAD.

Zato Merics smatra da velike nemačke kompanije, pod snažnom podrškom nemačke države treba da uspostave pilot projekte sa kineskim partnerima i obavežu ih na snažnu zaštitu tehnoloških inovacija prema drugima i međusobno fer deljenje patenata razijenih u zajedničkoj saradnji. U ovom trenutku, procenjuje nemačka strana, Kina po svaku cenu želi saradnju sa Nemačkom i kineski državni vrh će lako preneti svoju volju na kineske kompanije.

Gde u ovom svetu visokih tehnologija ima mesta za zemlje CEE, koje su za sada veliki korisnici kineskih kredita i uvoznici kineske tehnologije izgradnje pruga (sa Makedonijom kao prvom zemljom u regionu koja je uvezla kineske vozove) i puteva, a gotovo minorni izvoznici svojih roba?

Prema najnovijim podacima ukupna trgovinska razmena između Kine i zemalja CEE posrasla je sa 43,9 milijardi dolara u 2010. na 60 milijardi dolara u 2014. dok su kineske kompanije investirale oko pet milijardi dolara u ove zemlje, a 16 zemalja CEE oko 1,2 milijarde dolara u Kinu.

11

Nesumnjivo je da je najbolje od svih CEE takmaca pozicionirana Mađarska, koja je do 2010. na primer učestvovala sa 89% od svih kineskih investicija u odnosu na druge CEE partnere, a od izbijanja finansijske krize posebno usredsredila pažnju na privlačenje kineskih investitora sa namerom da od Mađarske napravi središte Kine u Evropi. U nedavno objavljenoj studiji Ágnes Szunomár, Katalin Völgyi i Tamása Matura detaljno se razmatraju Mađarske opcije za dalji razvoj ove politike i izazivači – druge zemlje Višegradske grupe. Prema procenama autora Mađarska je do 2013, godine kroz različite kompanije i sa različitih teritorija privukla oko 2,5 milijardi dolara kineskih investicija u hemijsku industriju, telekomunikacije, trgovinu, hotelijerstvo, logistiku, nekretnine i konsultantske usluge. Mnoge od ovih 5000 registrovanih kompanija su mali dućani ali i multinacionalke kakve su Huawei, ZTE Corporation, Lenovo, Sevenstar Electronics Co., BYD Electronics i Comlink koji su od Mađarske napravile svoj glavni proizvodni i distributivni centar ne samo za Evropu već i mnoge druge delove sveta uključujući i Afriku.

U Višegradskoj grupi, najozbiljniji izazivač je Poljska koja takođe ima svoju razvijenu politiku otvaranja prema Kini, a na Balkanu joj se pridružuje Srbija koja ima velike ambicije u korišćenju kineskog novca za infrastrukturne projekte ali i za razvoj industrijskih zona koje bi trebalo da budu jeftinija verzija mađarskih investicija.

Kada je reč o izvozu, Mađarska u Kinu šalje tone svinjskog mesa, a kineski rukovodioci najčešće pominju zemlje CEE kao moguće izvoznike organske hrane, jagnjetine i drugih prehrambenih proizvoda. Milena Popović Martinelli, Knowledge Leader u KPMG u Beogradu, vidi prostor za srpsku pa i sve druge ekonomije CEE upravo u sferi snabdevanja manjih kineskih gradova čije su industrije na prelazu između standarda 2.0. i 3.0 sa srednjom još relativno manje probirljivom klasom u usponu, kao moguće potrošače ovdašnjih roba.

Ostaje ipak i to krajnje pitanje: šta ako se geopolitička kretanja tako pomere da partnerstvo Kine i CEE zemalja iz nekog razloga bude osujećeno?

Iako zvuči na prvi pogled kontradiktorno Mađarska koja ima najotvoreniju i najrazrađeniju politiku otvaranja ka Istoku, najlakše bi slegla ramenima. Jer više od 2,5 milijardi dolara koliko je Mađarska dobila od Kine, čine svega 2,5% ukupnih investicija od preko 111 milijardi dolara koliko je ova zemlja dobila sa Zapada, a prvenstveno iz EU.

Ovaj tekst je originalno objavljen u mesečniku Ekonomija & Biznis u decembru 2015. godine