Ostrvo van Zemlje – Island

“Stvar najbliža Mesecu” ili nordijska Odiseja u svemiru: Gardijan donosi priču o Islandu kao magnetu koji privlači ljubitelje zvezda, filmske stvaraoce i – astronaute.

Glavna fantazija svih nas u detinjstvu, zar ne, jeste da na neki način doživimo svemir”, kaže škotski fotograf Robert Ormerod. “Mislim da sam želeo da budem astronaut, a onda sam taj entuzijazam zamenio nekim drugim stvarima. Ali tu su i oni koji ovu strast nikada ne izgube, a mene jako zanima šta oni rade sa tom strašću. Tako je zanemarljiv broj onih koji su dosad otišli u svemir i “vinuli se do zvezda” naspram svih nas ostalih. Pa, s obzirom na to, kako ti zaljubljenici u svoje snove iz detinjstva žive sa tim snovima kada odrastu? “

Ovo je pitanje koje je poslednjih godina vodilo Ormeroda uzduž i popreko zemaljske kugle u potrazi za svemirskim entuzijastima, foto-lovcima na NLO u Americi i amaterskih raketara na festivalu u visijama Škotske. Njegova najnovija foto-ekspedicija, prikazana na ovim fotografijama koje je objavio londonski dnevnik Gardijan, odvela ga je na Island. Želeo je da pronađe lovce na aurore, ljude koji provode besane noći u nastojanjima da kamerom “ulove” najlepše i najfascinantnije prizore Aurore borealis tj polarnog svetla. Potom je postojala prilika da se snimi i jedinstvena topografija ove ostrvske zemlje, njeni čudni i divni mesečevi pejzaži.

Ako ste tokom poslednjih nekoliko godina voleli da u bioskopu gledate sci-fi blokbastere, onda je gotovo izvesno da ste videli i Island a da toga i niste bili svesni. Od glečera Vatnajökull do vulkana Krafla, Island je savršen ambijent kad god je potreban ogroman, i neki drugačiji set. Scenu koja otvara “Prometeja” Ridlija Skota karakteriše spektakularni vodopad Dettifoss. Više nego jedna od planeta ekranizovanih u filmu “Interstellar” stvoreno je na islandskom tlu i vodi; Ledena planeta, koja bila je dom doktora Mana – lika kojeg je igrao Met Dejmon – deo je ogromnog glečera Svínafellsjökull.

Fascinantni prizori Vodene planete iz dotičnog filma, sa svojim ogromnim, zastrašujućim talasima, snimljene su sa 16 metara dugom replikom svemirskog broda u islandskim nizijama u Máfabót-u; Kvalitet vazduha je takav da je holandsko-švedski snimatelj Hoyte van Hoytema snimio te scene koristeći samo prirodno svetlo. Islandske pozadine pojavljuju se u filmovima Batman Begins, Star Trek, Tomb Raider i, naravno, u mnogim nastavcima Ratova zvezda (crne peskovite plaže oblasti Mýrdalssandur predstavljale su skrivenu planetu-utočište Jyn Erso u početnim scenama  američke epske spejs-opere Rogue One, pridruženom izdanju Ratova zvezda). Kada se Džon Snou (Jon Snow) uputio severno od Zida u seriji “Igra prestola” (Game of Thrones), on se, naravno, uputio na Island.

Sva ova izloženost filmskoj industriji nije nanela nikakvu štetu turističkoj industriji Islanda. U 2010. godini, Island je već dobrano bio “post-kreppa” (izašao iz svetske ekonomske krize), pravazilazeći globalnu finansijsku havariju nakon što je grupa bankara pod nadimkom “Vikinzi napadači” (Viking Raiders) sahranio islandske banke koje su mešetarile. Broj međunarodnih turista bio je tada oko gotovo pola miliona (490.000), ali je tokom prošle godine skočio na gotovo dva miliona (1,8mln). Turizam je sada pretekao ribolov i proizvodnju aluminijuma kao glavni izvor prihoda. Posetioci se pridružuju kulturnim događajima kao što je Međunarodni književni festival u Rejkjaviku (Island je nacija ponosna na svoju tradiciju besedništva i pripovedača; Islanđani kažu da je svaki deseti Islanđanin bio barem jednom u životu u ulozi pisca koji je objavio nešto svoje).

Ali, za mnoge, ovaj je krajolik prava atrakcija. Iznajmljivanje auta kako bi se prošao tzv. Zlatni krug je sve popularnije, to je prstenasti put dužine oko 190 kilometara u oblasti koja okružuje Rejkjavik i koja se nalazi u blizini znamenitosti kao što su vodopad Gullfoss, nacionalni park Þingvellir i ogroman izvor vrele vode, Gejzir.

Ormerod je krenuo putem kojim se ređe ide, prema jednom još većem obilaznom putu od Zlatog kruga – to je prsten koji po svom obimu zahvata čitavo ostrvo, u potrazi za “mesečevim prizorima”. I – nije se razočarao. “Island je neverovatno mesto. Mogao sam da vozim satima bez da vidim drugu osobu na putu, što je čitavo ostrvo činilo još nadrealnijim. Island je sirov i tako izvoran, “prvobitan”, carstvo užarenog Zemljinog jezgra koje kulja iz tla. “Neki od njegovih najosjetljivijih snimaka uhvaćeni su na obalama jezera Mývatn, gde obližnji topli izvori konkurišu onim daleko poznatijim u već  čuvenoj Plavoj laguni. “Čudno i smešno – to je mesto tako divno, tiho i mirno, ali zbog sumpornih isparenja sve smrdi na jaja.”

Nije samo prirodna geologija ta koja Island kandiduje za “vanzemaljsko” mesto; Objekti kao što je geodetska kupola (na slici ispod) nikli su širom zemlje i koriste se da zauzdaju i prirodnu snagu Zemlje u vidu vodene pare. Ormerodov otac, koji je planirao da mu se pridruži na putovanju, upoznao je svog sina s lokacijama koje bi mogle biti interesantne, uključujući i ogromni satelitski tanjir (na slici ispod).

Već je ugovorio susret sa Örlygur Hnefill Örlygssonom, vlasnikom gostionice-pansiona i osnivačem Istraživačkog muzeja u Húsavíku. Zapravo, opisivati Örlygura kao vlasnika pansiona je pomalo pogrešno, to jest nedovoljno: on je takođe bio novinar, glumac, reditelj i političar. “Ovde sam rođen, ali sam se preselio kao tinejdžer”, kaže on. “Ostavio sam malo ribarsko selo i vratio se 10 godina kasnije u grad koji je postao svetska turistička destinacija.”

Gledanje kitova postalo je veliki posao u turističkoj branši. “Sada postoje četiri kompanije koje vode na ture, istraživački centar za kitove kao i muzej kitova. Ljudi iz celog sveta sele se na Island. Island je tokom leta svet u malom.”

Kao i škotski “hajlender”, foto-snimatelj Ormerod, i Orligur se kao dete strasno zanimao za istraživanje svemira (ali, za razliku od Škota, u Islanđaninu ta strast ipak nije izbledela). “Pre nekoliko godina sam u jednoj knjižari pronašao stare novine koje datiraju iz 1965., sa naslovom koji glasi: “Danas na Island dolaze astronauti američke lunarne misije Apolo, u sklopu svoje obuke”. Nisam imao pojma da su se obučavali u mom dvorištu.”

Američki astronauti obavili su dve ekspedicije na Islandu – prva je bila 1965. a druga 1967. godine, kada je ostrvo posetio i Nil Armstrong. “Mnogi ljudi misle da su se američki astronauti ovde obučavali jer pejzaž podseća na Mesec, ali to nije pravi razlog. Pravi razlog je stenje i geološka struktura Islanda”, objašnjava Orligur. “Island poseduje široku geološku paletu sedimenata, tako da je poseta nama bio sjajan način da kosmonauti steknu uvid u to koji su uzorci mesečevog stenja najbolji za uzimanje i donošenje na Zemlju.”

Čak i da je tako, polja od lave Askja ostavljaju snažan utisak. “Askja je bila maglovito, nadrealno mesto, toliko različito od bilo čega što sam ikada video tokom mojih putovanja”, priseća se jedan od astronauta programa Apollo, Edgar Mitchell. “Impresiju je pojačalo i to što smo na Islandu bili tokom leta, kada Sunce nikada ne zalazi.” Prvi čovek koji je kročio na Mesec, Nil Armstrong (Neil Armstrong) se šalio kako je zapadao u iskušenje da parčiće islandskog krečnjaka ponese na lunarnu misiju i vrati ih na Zemlju kao “autentično Mesečevo kamenje”.

Orligur je počeo da skuplja spomen-predmete s misije Apollo tako što je pratio prodaju autentičnih artefakata na sajtu e-Bay kao i na tržištima antikviteta. Ova pasija i hobi omogućili su mu da otvori Istraživački muzej (posvećen ne samo astronautima, već i Vikinzima i polarnim istraživačima). Stupio je u kontakt s brojnim astronautima koji su 60-tih godina prošlog stoleća posetili Island, od kojih je njih šestorica posetilo muzej i obišlo Askju na čijem tlu su nekada prolazili trenažni program za uzorkovanje pravog Meseca.

“Mislim da je to pre svega emocionalno iskustvo”, kaže Orligur. “Ne možete dopreti do Meseca, barem u ovom istorijskom trenutku, pa je ovo možda stvar koja najvernije dočarava autentično iskustvo lunarnih kosmonauta. Ovo je takođe i vrlo emocionalno iskustvo za njihove porodice koje su s njima dolazile ovde, upijajući delić onog neizrecivog i nama nedosežnog osećaja boravka na Mesečevom tlu. Dva sina i unuci Nila Armstronga posetili su ostrvo i moj muzej, i mislim da je za njih ovo ostrvo takođe predstavlja nešto posebno.”

Pre neki dan je ostrvo posetio i  astronaut Čarli Djuk (Charlie Duke) kako bi doprineo nastavku islandske astro-avanture: Orligur se nada da će Djuk uspeti da na ostrvo postavi repliku lunarnog modula. Sarađuje i sa Institutom Smitsonijan u Vašingtonu, a takođe se nada da će pripremiti izložbu naučnih artefakata, namenjenih islandskoj deci. Njegova kćerka Anita ima samo tri godine, a Orligur je i te kako svestan uticaja koji njegova strast za kosmos može imati na mlađe naraštaje.

“U akciju smo uključili i lokalne škole, i rekao bih da sada imamo puno mladih astro-naučnika”, kaže on. Nije baš uveren da deca znaju koliko su srećna što imaju prilike da upoznaju “astronaute s Meseca”. “Smešno je, znate, u Sjedinjenim Državama je mislim veoma velika stvar ako astronaut poseti vašu školu. Ali ovde deca počinju da sve uzimaju zdravo za gotovo, mislim… da li vam znači da upoznate nekoga ko je hodao Mesecom?”

I dok u Húsavíku ture za gledanje kitova ostaju veliki turistički posao, šira ostrvska zajednica obnavlja svoj interes za veliku svemirsku trku iz šezdesetih. “Brojni Islanđani učestvuju u ostvarivanju ove zamisli”, kaže Ormerod. “Bio sam veoma zahvalan Orliju (Örly) što sam se upoznao sa nekima od njih – uključujući i nekoliko lokalnih lovaca na aurore”. Nakon nedelju dana provedenih na Islandu – u strahotnim vremenskim uslovima – Ormerod gotovo da je digao ruke od posmatranja i snimanja aurore, kada su ga braća pokupila ogromnim 4×4 vozilom sa gumama veličine prosečne osobe i odvezli se do plaže izvan grada. “Na šlemu mi je još uvek svetlela speleološka lampa kada smo krenuli niz  stenovitu liticu… a onda, iznenada – eto polarnog svetla. I to kakvog! Čitav pejzaž je izgledao potpuno ludo, kao da je u toku invazija vanzemaljaca. Nisam siguran da se takvo šta ikada može uhvatiti na slici.”

Rosie Ifould, The Guardian (1. jul 2017.)

‘Zvezdane staze’ i ‘Trekonomija’: neočekivano bliska budućnost

07Leonard Nimoy kao Dr. Spock, kultni lik serijala “Zvezdane staze”

Nasuprot nekim od najvećih sci-fi franšiza u poslednjih pet godina, od kojih su mnoge predstavile našu budućnost kao svet u ruševinama u kojima jači nemilosrdno proždiru slabije koji su im plen, već legendarne “Zvezdane staze” (Star Trek) nam se mogu učiniti nekako neobičnim. Serija se, uostalom, naročito u svojoj drugoj i najjačoj inkarnaciji, Sledeća Generacija” odvija u doba kada je, u suštini, sve ispalo dobro u svom konačnom razrešenju, i kada su se “kockice složile”. Za blog Njujork tajmsa piše Anna North.

Ali upravo je to kvalitet koji zanima Manua Sadiju (Manu Saadia), autora dela “Trekonomija” (Trekonomics), nove knjige o ekonomiji “Star Trek” univerzuma. Knjiga, koja je delom izrasla iz razgovora između Sadija i njegovog prijatelja, Krisa Bleka (Chris Black), nekadašnjeg pisca scenarija za serijal “Star Trek: Enterprise”, prodavaće se preko izdavačke veb-platforme Inkshares. Ona, između ostalog, preispituje “post-ekonomski sistem” kojeg su smislili pisci priče “Zvezdanih staza”, opisujući svet budućnosti u kome novac više ne postoji, a sve što poželite može nastati pomoću “replikatora”, i u suštini je oličenje društva u kojem se potrebe zadovoljavaju – besplatno.

A kada je sve besplatno, kaže Sadija, željeni predmeti i usluge prestaće da budu statusni simboli. Uspeh će se meriti dostignućima a ne novcem: “Treba izgraditi svoj ugled, morate biti fantastična ličnost, morate biti kapiten”, dodaje Manu. “Ljudi će raditi naporno na sebi kako bi postigli ove ciljeve, iako više ne bi bilo potrebno da rade za platu od koje žive.”

Feliks Salmon, nekadašnji ugledni biznis-novinar u Rojtersu a sada urednik u izdavačkoj kući Fusion koja će objaviti štampano izdanje “Trekonomije” (već postoji na platformi za pisce Inkshares), kaže da ne težimo baš svi za veličinom i krupnim brojkama u post-monetarnoj ekonomiji. U principu, društvo može izgledati više kao današnji Novi Zeland, gde su ljudi očigledno manje opsednuti poslom od građana, recimo, Sjedinjenih Država. “Radiš da bi živeo, a ne obrnuto”, kaže Salmon.

03

U vreme porasta nejednakosti i stagnirajućih plata, sve nam je bliskiji izmaštani svet u kome se zadovoljavaju svačije potrebe a ljudi rade samo ukoliko osete da će konačni rezultat biti veoma probojan. Ali, kako kaže Sadija, u ekonomiji koja je prevazišla oskudicu, ovaj koncept bi zapravo trebalo da nam je daleko očigledniji i na dohvat ruke, u svakom slučaju bliskiji nego sva ona čudesna tehnološka dostignuća po kojima su “Zvezdane staze” bezmerno poznatije. Takozvani Warp pogon neće biti razrađen u skorije vrreme, a možda i nikada (mada naučnici iz svemirske agencije NASA kažu kako je ovaj koncept praktično izvodljiv!), ali zato bogati penzioneri već danas žive jednu, u svojoj biti post-monetarnu, egzistenciju, “putujući, istražujući i produbljujući svoje razumevanje sveta, uglavnom zadovoljni i ispunjeni ovakvim svojim postojanjem.”

Ako se nastavi ovakav rast produktivnosti, Sadija veruje da će budući svet biti daleko bogatiji, obezbeđujući čovečanstvu da putuje gde god mu je volja… “ali tek možda za nekoliko stotina godina”. Da li će ta postignuća biti podjednako distribuirana, isto je tako otvoreno pitanje. Ipak, Sadija misli kako su nam “Zvezdane Staze” ponudile izvrsnu misaonu potku za takav svet budućnosti, u slučaju da se bogatstvo ravnomerno raspodeli na sve stanovnike Zemlje.

Funkcija naučne fantastike, rekao je on, “nije toliko u predviđanju budućnosti, koliko da izazove kritičko razmišljanje o sadašnjosti”. A možda nam i razumevanje Trekonomije može pomoći da razmotrimo šta je to što bi bilo potrebno kako bismo sazdali jedan svet u kome je tehnološki napredak dozvoljen svima, kako bismo vodili udoban i smislen život – pre nego da, kao danas liberalni kapitalizam, sistem obezbedi bogatstvo jedino retkim srećnicima. Ako ništa drugo, ovo predstavlja odličan izgovor za ponovno praćenje i uživanje u legendarnim “Zvezdanim Stazama”.

01

Jednom, kada je Isak Asimov predvideo Fejsbuk, Gugl, Vikipediju i Jutjub…

Isak Asimov, velemajstor naučne fantastike koji je skovao termin “robotika” bio je i plodan kolumnista. Njegovi eseji, uvek kratki i duhoviti, pojavljivali su se na mnogim mestima: u avionskim časopisima, Njuzviku, pa čak i opskurnim trgovačkim publikacijama kao što je SajKvest (SciQuest), časopis Američkog društva hemičara. Za Fusion piše Manu Saadia.

U jednom od ovih kratkih tekstova, Asimov je predvideo Gugl, Vikipediju, Fejsbuk i Jutjub. Esej se zove “Fantastična Budućnost” i objavljen je 1989. u časopisu pod nazivom Magazin za specijalne izveštaje (Special Reports Magazine). U to vreme su samo tvrdokorni hobisti koristili modeme i BBS servere. Tim Berners-Li (Tim Berners-Lee) još uvek nije izmislio svetsku računarsku mrežu (World Wide Web), a Mark Zakerberg nije ni pošao u školu. Niko danas ne pamti Magazin za specijalne izveštaje. Ipak, ovaj esej Asimova, kasnije reprodukovan u njegovoj antologiji “Robotove vizije” i dalje suvereno opstaje kao tour de force uspostavljanja budućih tehnoloških obrazaca i modela.

“Fantastična budućnost”počinje kao istraživanje na temu ‘četvrte revolucije’ u komunikaciji: komunikaciji koju uspostavljamo zahvaljujući računarima. Nakon govora kao medija, a potom pisanja i, kasnije, otkrića štampe, na red je došao umreženi računar, “koji će većini ljudskih bića omogućiti da budu kreativnija nego ikada pre”. Prema Asimovu, prvi veliki pozitivan efekat računarske komunikacije bio bi preobražaj obrazovnih metoda:

“Biblioteka je glomazno i statično sredstvo za podučavanje. Prvo morate da otputujete do nje, zadužite se, i to samo na nekoliko tomova, a knjige se moraju vratiti u kratkom vremenskom roku. Jasno je da je rešenje u svojevrsnom ‘izmeštanju’ biblioteke u vašu kuću. Baš kao što smo u naše domove uneli gramofon – donevši u naš prostor čitavu koncertnu dvoranu, ili televizor koji nam je u kuću uneo čitav bioskop, računar bi mogao da u našu kuću ‘preseli’ javnu biblioteku. Tehno-klinci sutrašnjice posedovaće sredstva koja su u stanju da utole njihovu radoznalost.”

ia 00

Asimov je napisao da bi ‘tehno-klinci’ s lakoćom mogli povezati svoju radoznalost i proces učenja sa zadovoljstvom, i da će biti motivisani za stvaranje svojih načina za dostizanje potrebnog znanja. “Zahvaljujući umreženim računarima, oni bi odrastali naviknuti da intenzivno koriste svoje moždane vijuge.”

Svaki bi današnji roditelj, piše Manu Sadija, mogao da prepozna taj trenutak otvorene radoznalosti probuđene u svom detetu: jednom, nakon gledanja jedne epizode TV serijala ‘Kosmos’ na našem porodičnom ajpedu, moj šestogodišnji dečak me je upitao šta se nalazi izvan granica univerzuma. Izvukao sam svoj ajfon i, uz pomoć Gugla i Vikipedije započeli smo istraživanje prostora-vremena, kosmičkih “crvotočina” i multiverzuma.

Asimovljev drugi vizionarski uvid bavi se prirodom rada i položaja radne snage u budućnosti. Sa porastom i prihvatanjem procesa automatizacije, kako je napisao, većina “besmislenih poslova” biće prepušteno mašinama:

Svaki posao koji je toliko jednostavano i ima ponavljajuću matricu je takav da ga može obaviti i robot, isto kao i čovek. Ustupanjem takvih poslova robota bismo prestali da vređamo dostojanstvo i kapacitete ljudskog mozga. Kako tehno-klinci dudu odrastali u zrele ljude, prelazeći u radni proces, tako će zadobiti i više vremena u kojem će se ostvarivati sa daleko više kreativnosti: razvijajući se u umetnosti, dramaturgiji, nauci, književnosti, upravljanju društvom ali će se i kvalitetnije zabavjati. Biče spremni za ovakve vrste oblasti biće, koje su nastale kao rezultat računarske revolucije u obrazovanju.

00

Baš kao što je Džon Majnard Kejnz pisao u svojoj čuvenoj knjizi “O ekonomskim mogućnostima za naše unuke”, i Asimov je čvrsto verovao da bi automatizacija i robotizacija mogli osloboditi ljude od fizičkog rada, dovodeći ih do “sveta dokolice i razonode” i uočavajući da se, kao rezultat viška slobodnog vremena, ljudski kapital akumulira daleko brže – a sve to kao rezultat osvojenog “sveta dokolice”:

Više neće biti tog kobnog osećaja da se “trkamo sa satom”, niti prisile da upadnemo u divljačko radno ropstvo mrskih nam poslova. Ljudi će samostalno i slobodno odlučivati na šta će i kada raspoređivati svoja raznovrsna interesovanja, bez žurbe, postajući iskusniji ili upućeniji u brojnim oblastima, istovremeno negujući svoje raznovrsne talente u različitim vremenskim nišama.

Asimov je takođe predvideo društvo sačinjeno od “Renesansnih ljudi” koji će “takođe želeti da dele svoje talente”. A onda je objavio najveći vizionarski uvid: društvene mreže i Jutjub. Asimov je uz to primetio:

“Dakle, mnogima od nas postaće daleko ugodnije jer se usavršavamo i ostvarujemo kao nesagledivo kompletnije ličnosti: pevamo pod tušem, učestvujući u amaterskim pozorišnim predstavama, sviramo, pišemo, slikamo, živeći živote kojima smo zadovoljniji… Moja je pretpostavka da ćemo u 21. veku imati društvo u kojem će se jedna trećina stanovništva baviti zabavljanjem druge dve trećine.”

Svakog meseca više od milijardu ljudi ode na Jutjub, dok se svakog minuta više od 100 sati video materijala otpremi na ovaj sajt. Slično tome, svakog dana se otpremi i podeli više od 350 miliona fotografija na Fejsbuku.

Iako predviđanja Asimova možda još uvek nisu sasvim prodrla u naš svet, mi smo im, iz dana u dan, sve bliži.

Manu Saadia je autor Trekonomije, nove knjige o ekonomiji budućnosti po vizijama iz serije Star Trek.