Ostrvo van Zemlje – Island

“Stvar najbliža Mesecu” ili nordijska Odiseja u svemiru: Gardijan donosi priču o Islandu kao magnetu koji privlači ljubitelje zvezda, filmske stvaraoce i – astronaute.

Glavna fantazija svih nas u detinjstvu, zar ne, jeste da na neki način doživimo svemir”, kaže škotski fotograf Robert Ormerod. “Mislim da sam želeo da budem astronaut, a onda sam taj entuzijazam zamenio nekim drugim stvarima. Ali tu su i oni koji ovu strast nikada ne izgube, a mene jako zanima šta oni rade sa tom strašću. Tako je zanemarljiv broj onih koji su dosad otišli u svemir i “vinuli se do zvezda” naspram svih nas ostalih. Pa, s obzirom na to, kako ti zaljubljenici u svoje snove iz detinjstva žive sa tim snovima kada odrastu? “

Ovo je pitanje koje je poslednjih godina vodilo Ormeroda uzduž i popreko zemaljske kugle u potrazi za svemirskim entuzijastima, foto-lovcima na NLO u Americi i amaterskih raketara na festivalu u visijama Škotske. Njegova najnovija foto-ekspedicija, prikazana na ovim fotografijama koje je objavio londonski dnevnik Gardijan, odvela ga je na Island. Želeo je da pronađe lovce na aurore, ljude koji provode besane noći u nastojanjima da kamerom “ulove” najlepše i najfascinantnije prizore Aurore borealis tj polarnog svetla. Potom je postojala prilika da se snimi i jedinstvena topografija ove ostrvske zemlje, njeni čudni i divni mesečevi pejzaži.

Ako ste tokom poslednjih nekoliko godina voleli da u bioskopu gledate sci-fi blokbastere, onda je gotovo izvesno da ste videli i Island a da toga i niste bili svesni. Od glečera Vatnajökull do vulkana Krafla, Island je savršen ambijent kad god je potreban ogroman, i neki drugačiji set. Scenu koja otvara “Prometeja” Ridlija Skota karakteriše spektakularni vodopad Dettifoss. Više nego jedna od planeta ekranizovanih u filmu “Interstellar” stvoreno je na islandskom tlu i vodi; Ledena planeta, koja bila je dom doktora Mana – lika kojeg je igrao Met Dejmon – deo je ogromnog glečera Svínafellsjökull.

Fascinantni prizori Vodene planete iz dotičnog filma, sa svojim ogromnim, zastrašujućim talasima, snimljene su sa 16 metara dugom replikom svemirskog broda u islandskim nizijama u Máfabót-u; Kvalitet vazduha je takav da je holandsko-švedski snimatelj Hoyte van Hoytema snimio te scene koristeći samo prirodno svetlo. Islandske pozadine pojavljuju se u filmovima Batman Begins, Star Trek, Tomb Raider i, naravno, u mnogim nastavcima Ratova zvezda (crne peskovite plaže oblasti Mýrdalssandur predstavljale su skrivenu planetu-utočište Jyn Erso u početnim scenama  američke epske spejs-opere Rogue One, pridruženom izdanju Ratova zvezda). Kada se Džon Snou (Jon Snow) uputio severno od Zida u seriji “Igra prestola” (Game of Thrones), on se, naravno, uputio na Island.

Sva ova izloženost filmskoj industriji nije nanela nikakvu štetu turističkoj industriji Islanda. U 2010. godini, Island je već dobrano bio “post-kreppa” (izašao iz svetske ekonomske krize), pravazilazeći globalnu finansijsku havariju nakon što je grupa bankara pod nadimkom “Vikinzi napadači” (Viking Raiders) sahranio islandske banke koje su mešetarile. Broj međunarodnih turista bio je tada oko gotovo pola miliona (490.000), ali je tokom prošle godine skočio na gotovo dva miliona (1,8mln). Turizam je sada pretekao ribolov i proizvodnju aluminijuma kao glavni izvor prihoda. Posetioci se pridružuju kulturnim događajima kao što je Međunarodni književni festival u Rejkjaviku (Island je nacija ponosna na svoju tradiciju besedništva i pripovedača; Islanđani kažu da je svaki deseti Islanđanin bio barem jednom u životu u ulozi pisca koji je objavio nešto svoje).

Ali, za mnoge, ovaj je krajolik prava atrakcija. Iznajmljivanje auta kako bi se prošao tzv. Zlatni krug je sve popularnije, to je prstenasti put dužine oko 190 kilometara u oblasti koja okružuje Rejkjavik i koja se nalazi u blizini znamenitosti kao što su vodopad Gullfoss, nacionalni park Þingvellir i ogroman izvor vrele vode, Gejzir.

Ormerod je krenuo putem kojim se ređe ide, prema jednom još većem obilaznom putu od Zlatog kruga – to je prsten koji po svom obimu zahvata čitavo ostrvo, u potrazi za “mesečevim prizorima”. I – nije se razočarao. “Island je neverovatno mesto. Mogao sam da vozim satima bez da vidim drugu osobu na putu, što je čitavo ostrvo činilo još nadrealnijim. Island je sirov i tako izvoran, “prvobitan”, carstvo užarenog Zemljinog jezgra koje kulja iz tla. “Neki od njegovih najosjetljivijih snimaka uhvaćeni su na obalama jezera Mývatn, gde obližnji topli izvori konkurišu onim daleko poznatijim u već  čuvenoj Plavoj laguni. “Čudno i smešno – to je mesto tako divno, tiho i mirno, ali zbog sumpornih isparenja sve smrdi na jaja.”

Nije samo prirodna geologija ta koja Island kandiduje za “vanzemaljsko” mesto; Objekti kao što je geodetska kupola (na slici ispod) nikli su širom zemlje i koriste se da zauzdaju i prirodnu snagu Zemlje u vidu vodene pare. Ormerodov otac, koji je planirao da mu se pridruži na putovanju, upoznao je svog sina s lokacijama koje bi mogle biti interesantne, uključujući i ogromni satelitski tanjir (na slici ispod).

Već je ugovorio susret sa Örlygur Hnefill Örlygssonom, vlasnikom gostionice-pansiona i osnivačem Istraživačkog muzeja u Húsavíku. Zapravo, opisivati Örlygura kao vlasnika pansiona je pomalo pogrešno, to jest nedovoljno: on je takođe bio novinar, glumac, reditelj i političar. “Ovde sam rođen, ali sam se preselio kao tinejdžer”, kaže on. “Ostavio sam malo ribarsko selo i vratio se 10 godina kasnije u grad koji je postao svetska turistička destinacija.”

Gledanje kitova postalo je veliki posao u turističkoj branši. “Sada postoje četiri kompanije koje vode na ture, istraživački centar za kitove kao i muzej kitova. Ljudi iz celog sveta sele se na Island. Island je tokom leta svet u malom.”

Kao i škotski “hajlender”, foto-snimatelj Ormerod, i Orligur se kao dete strasno zanimao za istraživanje svemira (ali, za razliku od Škota, u Islanđaninu ta strast ipak nije izbledela). “Pre nekoliko godina sam u jednoj knjižari pronašao stare novine koje datiraju iz 1965., sa naslovom koji glasi: “Danas na Island dolaze astronauti američke lunarne misije Apolo, u sklopu svoje obuke”. Nisam imao pojma da su se obučavali u mom dvorištu.”

Američki astronauti obavili su dve ekspedicije na Islandu – prva je bila 1965. a druga 1967. godine, kada je ostrvo posetio i Nil Armstrong. “Mnogi ljudi misle da su se američki astronauti ovde obučavali jer pejzaž podseća na Mesec, ali to nije pravi razlog. Pravi razlog je stenje i geološka struktura Islanda”, objašnjava Orligur. “Island poseduje široku geološku paletu sedimenata, tako da je poseta nama bio sjajan način da kosmonauti steknu uvid u to koji su uzorci mesečevog stenja najbolji za uzimanje i donošenje na Zemlju.”

Čak i da je tako, polja od lave Askja ostavljaju snažan utisak. “Askja je bila maglovito, nadrealno mesto, toliko različito od bilo čega što sam ikada video tokom mojih putovanja”, priseća se jedan od astronauta programa Apollo, Edgar Mitchell. “Impresiju je pojačalo i to što smo na Islandu bili tokom leta, kada Sunce nikada ne zalazi.” Prvi čovek koji je kročio na Mesec, Nil Armstrong (Neil Armstrong) se šalio kako je zapadao u iskušenje da parčiće islandskog krečnjaka ponese na lunarnu misiju i vrati ih na Zemlju kao “autentično Mesečevo kamenje”.

Orligur je počeo da skuplja spomen-predmete s misije Apollo tako što je pratio prodaju autentičnih artefakata na sajtu e-Bay kao i na tržištima antikviteta. Ova pasija i hobi omogućili su mu da otvori Istraživački muzej (posvećen ne samo astronautima, već i Vikinzima i polarnim istraživačima). Stupio je u kontakt s brojnim astronautima koji su 60-tih godina prošlog stoleća posetili Island, od kojih je njih šestorica posetilo muzej i obišlo Askju na čijem tlu su nekada prolazili trenažni program za uzorkovanje pravog Meseca.

“Mislim da je to pre svega emocionalno iskustvo”, kaže Orligur. “Ne možete dopreti do Meseca, barem u ovom istorijskom trenutku, pa je ovo možda stvar koja najvernije dočarava autentično iskustvo lunarnih kosmonauta. Ovo je takođe i vrlo emocionalno iskustvo za njihove porodice koje su s njima dolazile ovde, upijajući delić onog neizrecivog i nama nedosežnog osećaja boravka na Mesečevom tlu. Dva sina i unuci Nila Armstronga posetili su ostrvo i moj muzej, i mislim da je za njih ovo ostrvo takođe predstavlja nešto posebno.”

Pre neki dan je ostrvo posetio i  astronaut Čarli Djuk (Charlie Duke) kako bi doprineo nastavku islandske astro-avanture: Orligur se nada da će Djuk uspeti da na ostrvo postavi repliku lunarnog modula. Sarađuje i sa Institutom Smitsonijan u Vašingtonu, a takođe se nada da će pripremiti izložbu naučnih artefakata, namenjenih islandskoj deci. Njegova kćerka Anita ima samo tri godine, a Orligur je i te kako svestan uticaja koji njegova strast za kosmos može imati na mlađe naraštaje.

“U akciju smo uključili i lokalne škole, i rekao bih da sada imamo puno mladih astro-naučnika”, kaže on. Nije baš uveren da deca znaju koliko su srećna što imaju prilike da upoznaju “astronaute s Meseca”. “Smešno je, znate, u Sjedinjenim Državama je mislim veoma velika stvar ako astronaut poseti vašu školu. Ali ovde deca počinju da sve uzimaju zdravo za gotovo, mislim… da li vam znači da upoznate nekoga ko je hodao Mesecom?”

I dok u Húsavíku ture za gledanje kitova ostaju veliki turistički posao, šira ostrvska zajednica obnavlja svoj interes za veliku svemirsku trku iz šezdesetih. “Brojni Islanđani učestvuju u ostvarivanju ove zamisli”, kaže Ormerod. “Bio sam veoma zahvalan Orliju (Örly) što sam se upoznao sa nekima od njih – uključujući i nekoliko lokalnih lovaca na aurore”. Nakon nedelju dana provedenih na Islandu – u strahotnim vremenskim uslovima – Ormerod gotovo da je digao ruke od posmatranja i snimanja aurore, kada su ga braća pokupila ogromnim 4×4 vozilom sa gumama veličine prosečne osobe i odvezli se do plaže izvan grada. “Na šlemu mi je još uvek svetlela speleološka lampa kada smo krenuli niz  stenovitu liticu… a onda, iznenada – eto polarnog svetla. I to kakvog! Čitav pejzaž je izgledao potpuno ludo, kao da je u toku invazija vanzemaljaca. Nisam siguran da se takvo šta ikada može uhvatiti na slici.”

Rosie Ifould, The Guardian (1. jul 2017.)

Zašto se ljudi opiru novim tehnologijama?

Istorija može da pruži odgovor.

01

Osnivač Majkrosofta Bil Gejts ne razume zašto ljudi nisu zabrinuti zbog veštačke inteligencije (AI), i slaže se sa Ilonom Maskom (Elon Musk) da bi AI mogla biti jedna od naših najvećih egzistencijalnih pretnji po ljudsku vrstu. Šef Majkrosoftovog odeljenja za razvoj i istraživanje, Eric Horvitz ne slaže se sa Gejtsovim stavom. Zabrinutost zbog socijalnih i ekonomskih uticaja koje bi veštačka inteligencija imala po ljudsko društvo jedna je od brojnih kontroverzi koje prate nove tehnologije. A tako je bilo – oduvek.

Postoje mnogi razlozi za ovo protivljenje novim tehnologijama. U knjizi “Inovacije i njihovi neprijatelji: Zašto se ljudi opiru novim tehnologijama” (Innovation and Its Enemies: Why People Resist New Technologies), tvrdi se da naš osećaj za ljudsko i poimanje onoga šta nama ljudima znači biti “čovek” leži u korenu skepticizma prema tehnološkim inovacijama.

Knjiga je objavljena 6. jula u Montrealu, na 16. Međunarodnoj konferenciji Šumpeterovog društva. Šumpeter je za života gajio veliku pažnju za inovatore, inovativnost, patente i preduzetnike – rekavši jednom prilikom da ih njihov rad izlaže “društvenom ostrakizmu tj. odstranjenosti i izgnanstvu, fizički ih onemogućavajući, ili direktnim napadom” – onda ova konferencija nije mogla biti pogodnije mesto za objavljivanje ovakvog štiva. Džozef Šumpeter je ovaj komentar napisao pre više od jednog veka, 1912. godine. Što će reći da imamo dugu istoriju otpora tehnološkim dostignućima. Stoga se treba okrenuti istoriji i prohujalim događajima kako bismo shvatili  zašto “genijalci” i izvanredni inovatori najčešće žive u izgnanstvu, kako unutrašnjem tako i spoljnom.

02

Gledajući u prošlost za odgovorima

Knjiga se oslanja na 600 godina tehnoloških kontroverzi, od napada na kafu u srednjovekovnom Bliskom istoku i Evropi do današnjih debata o potencijalnom fatalnom uticaju veštačke inteligencije, dronova, 3-D štampača i “petljanja” s genima.

U knjizi se zastupa teza da društvo teži da odbaci nove tehnologije onda kada one postanu zamena za našu “ljudskost” a ne sredstvo da tu ljudskost povećaju. Naša želja za humanizovanjem tehnologija zapretena je u humour: “Ukoliko jednog dana računari postanu previše moćni, možemo ih organizovati u komisiju – to će ih dokusuriti.”

Željno ih prihvatamo onda kada podržavaju naše iskonske želje za inkluzijom, svrhom, izazovom, značenjem i usklađivanjem sa prirodom. Mi to radimo čak i kada su računari preglomazni, skupi, kada nam trace vreme ili kada se stalno kvare.

Evo ilustrativnog primera. U ranim danima uvođenja traktora u Sjedinjenim Američkim Državama, teško da je ova mašina bila uzor efikasnosti jedne farme. Traktori su nudili “premalo prednosti” u odnosu na dobre, stare konje. Neki protivnici poljo-mehanizacije tvrdili su da bi njihova vrednost bila tek neznatno poboljšana kada bi traktori – poput konja mogli da se razmnožavaju.

Čemu nas o novim tehnologijama mogu podučiti drevni mobilni telefoni “cigle”

S obzirom da se tehnologije nezadrživo šire uzduž i popreko svih zemalja i kontinenata, takođe se menjaju  i društvene implikacije. Kada je, recimo, Motorola u Sjedinjenim Američkim Državama predstavila prvi celularni telefon 1983., ova inovacija bila je odbačena kao “igračka za bogate”. Mobilni su tada koštali $4,000 (današnji ekvivalent od $10.000), bili su teški dva kilograma, dugački preko 30 santimetara, bateriji je bilo potrebno 10 sati da bi se napunila, a njim se moglo pričati jedva oko 30 minuta.

Ovi pokazatelji bi ih pre kvalifikovali kao sredstvo za ažuriranje nečijeg statusa na Fejsbuku. Bili su meta sprdnje i podrugljivih komentara, a u vicevima im je prišiveno ime koje je prvoj generaciji celularaca ostalo do danas: “cigle” (brick phones) – upravo zbog svog oblika i težine.

Prvi model je nazvan DynaTAC, što je skraćenica za Dinamičko-adaptivno pokrivanje čitavog područja (Dynamic Adaptive Total Area Coverage). Uprkos ovom agresivnom i probitačnom imenu, rani modeli uradili su malo toga kako bi uvećali našu “ljudskost”, pogotovo za mlade ljude. Stopa usvajanja mobilne telefonije se u Sjedinjenim Američkim Državama kretala brzinom glečera, stavljajući SAD daleko ispod Evrope, Azije i Afrike.

Kada su mobilni telefoni počeli da osvajaju Afriku, njih su ponovo otkrili inženjeri, šireći njihov uticaj i koristeći nove poslovne modele koje su kreirali preduzetnici iz Kenije. Oni su prvi uveli mobilni prenos novca – pod nazivom “transfer” a ne “bankarstvo”, jer banke ne bi dozvolile telekomunikacionim kompanijama da drže i barataju novcem.

Mobilni telefoni danas više nisu samo sredstvo za komunikaciju. Oni su samo nominalno “telefoni”, a pored telefonske komunikacije služe i kao banke, škole, ambulante, i sredstvo za širenje transparentnosti i demokratije. Oni danas, zapravo, povećavaju našu ljudskost na način koji se nije mogao predvideti početkom 1980-ih. Oni su, takođe, služili kao uzor za poboljšanja u drugim poslovnim i industrijskim sektorima, kao što je, recimo, vanmrežno napajanje električnom energijom.

A danas imamo više od pukih “mobilnim telefona”. To su danas, u stvari mobilni “uređaji” sa desetinama korisnih (ali i zabavnih) funkcija  sve su – samo ne telefoni. Živimo u uzbudljivim vremenima u kojima tehnološka raznolikost i kreativnost nude neograničene mogućnosti za proširenje ljudskog potencijala za sve, a ne samo za određene ekskluzivne i elitne slojeve društva.

Onda kada nam tehnologije zauzvrat pruže mnogo dobroga

Inovacije i njeni neprijatelji pokazuju da se otpor prema novim tehnologijama povećava onda kada je javnost shvata da će koristi od novih tehnologija imati tek samo mali deo društva, dok rizika od njenog korišćenja biti isuviše. I to je razlog zašto se tehnologije koje promovišu velike korporacije često suočavaju s oštrim protivljenjem javnosti.

Slično tome, nove tehnologije suočavaju se s velikim otporom onda kada ih javnost doživi kao rizične, jer je percepcija javnog mnjenja na inovacije uglavnom na kratak rok, dok se prave koristi mogu osetiti i odraziti samo ukoliko inovacije budu inkorporirane u naša društva jedino na duge staze. Stoga, govoriti skeptičnoj javnosti da će od neke nove tehnologije koristi imati tek buduće generacije ne znači da nas to može zaštititi od gneva sadašnjih.

05

Koji je put napred?

Odgovor možda leži u previse zloupotrebljavanoj frazi “socijalnog preduzetništva”. Za mnoge, ovaj termin je eufemizam za dobrotvorne aktivnosti ili nevladine organizacije. Ali, ono što je zaista potrebno jeste da se “društveno” ponovo pretoči u “preduzetništvo”.

To znači da treba istraživati nove načine na koje se današnja preduzeća mogu videti kao ona koja doprinose opštem dobru. Činjenica da preduzeća koriste nove tehnologije kako bi poboljšale svoju konkurentnost otežava javnosti da razdvoji tehnologiju od njene upotrebe – bilo da upotreba inovativnih rešenja u datom trenutku (i na kratak rok!) ide nabolje ili, pak, na gore.

Sudbina novih tehnologija nastaviće da se određuje ravnotežom moći u društvu. Tokom gotovo 400 godina, otomanski vladari protivili su se štampanju Kurana. Na taj način se podrivala uloga verskih lidera kao izvora kulturnih kodova. Ali, kada je pisana reč počela da pojačava moć vladara, nastao je postepen sukob, sučeljavanje u odnosu na prethodne fatve (usmeni saveti koje daju isključivo eksperti za islamsko pravo) o zabrani štampanja Kurana. Kraće rečeno, afinitete koje su svetovni vladari u islamskom svetu gajili za pisanu reč preuzeli su kasnije i verski službenici i sam Islam.

Inovacija i njeni neprijatelji pružaju nam mnoge druge primere gde je prihvatanje novih tehnologija zavisilo od toga da li su ove pojačavale – a ne podrivale – dotad uvrežene prakse i navike. Dilema s kojom se suočava savremeno društvo glasi: da li ojačati postojeće ustaljene prakse, ili podrivati društvo inovativnim rešenjima?

Nove tehnologije su od suštinskog značaja za podsticanje ekonomskog rasta, one zadovoljavaju ljudske potrebe i štite životnu sredinu. Nove, čiste energetske tehnologije kao što su solarne fotonaponske ćelije i turbine su, na primer,  od ključnog značaja u smanjenju emisije ugljen-dioksida i rešavanju izazova klimatskih promena.

Njihovo usvajanje, međutim, često biva sprečeno ili usporeno zbog interesa aktuelne industrije i lobija. Dilema je, zapravo, pre svega u tome što se mnogim slučajevima držanjem za staro može, u stvari, biti u sukobu sa našom humanošću, naročito u pogledu naše težnje za usklađivanjem s prirodom. Kao što je američki kompozitor Džon Kejdž (John Cage) prikladno rekao: “Ne mogu da razumem zašto se ljudi toliko plaše novih ideja. Ja se plašim starih. “

Rachel Hallett 12 Jul 2016 We-Forum