AI kao umetnik: Nemoguća misija

Kreativnost jeste i uvek će biti ljudska, tvrdi harvardski profesor filozofije Sean Dorrance Kelly.

Bio je ti 31. mart 1913. godine kada su u Velikoj sali koncertne kuće Muzikferajn u Beču izbili neredi, usred izvođenja orkestracije pesme Albana Berga. Lomio se i nameštaj. Policija je uhapsila organizatora koncerta jer je udario Oskara Štrausa, malo poznatog kompozitora opereta. Štraus se kasnije, na suđenju, dosetkom osvrnuo na frustraciju publike. Udarac koji je zadobio, insistirao je on, bio je najskladniji zvuk tokom čitave te večeri. Istorija je donela drukčiju presudu: dirigent koncerta, ujedno i čuveni savremeni kompozitor i perjanica atonalne klasike, Arnold Schoenberg „propao“ je u tom trenutku kao možda najkreativniji i najuticajniji kompozitor dvadesetog veka.

Možda nećete uživati u Šenbergovoj disonantnoj muzici (za šta su velike šanse ukoliko nemate živaca, vremena i fokusa); muzike koja odbacuje konvencionalni tonalitet da bi rasporedila 12 nota skale prema pravilima koja ne dozvoljavaju da bilo koja prevladava. On je, međutim, promenio ono što ljudi shvataju kao muziku. To je ono što ga čini istinski kreativnim i inovativnim umetnikom. Šenbergove tehnike su sada besprekorno integrisane u sve: od filmskih partitura i brodvejskih mjuzikla, do solo deonica Milesa Davisa i Ornette Coleman-a.

Kreativnost je među najtajanstvenijim i najupečatljivijim dostignućima ljudskog postojanja. Ali, šta je to?

Kreativnost nije tek neka „novotarija našeg vremena“. I mališan za klavirom mogao bi pogoditi novu sekvencu nota, ali u nekom značajnijem, suštinskijem smislu, te note nisu kreativne. Takođe, kreativnost je ograničena istorijom: ono što se u jednom periodu ili mestu smatra kreativnom inspiracijom bi se, u nekom drugom, moglo zanemariti, shvatajući to kao smešno, glupo ili ludo. Zajednica mora prihvatiti one ideje koje su toliko dobre da su opšteprihvaćene kao kreativne.

Kao u slučaju Šenberga, ili bilo kojeg drugog savremenog umetnika, to prihvatanje ne mora biti univerzalno. Možda to prihvatanje od zajednice zaista ne bi došlo još dugi niz godina – jer, ponekad se kreativnost generacijama pogrešno odbacuje. Ali, ukoliko neka zajednica na kraju ne prihvati inovaciju, onda i nema smisla govoriti o toj zajednici kao o kreativnoj.

Napredak u veštačkoj inteligenciji doveo je do brojnih nagađanja, naime, o tome da će ljudska bića uskoro biti zamenjena mašinama u svim domenima, uključujući i oblast kreativnosti. Ray Kurzweill, futurista, predviđa da ćemo do 2029. stvoriti AI koji može proći kao prosečno obrazovano ljudsko biće. Oksfordski filozof Nik Bostrom nešto je oprezniji; Ne navodi datum, ali predlaže da filozofi i matematičari odgode svoj rad na osnovnim naučnim pitanjima do trenutka punog razvoja „superinteligencije“ naših naslednika, one inteligencije definisane kao „intelekt koji u velikoj meri premašuje kognitivne performanse ljudi u praktično svim domenima (njihovih) interesa“.

Obojica veruju da će jednom, kada se inteligencija na ljudskom nivou proizvede u mašinama, doći do naleta napretka – ono što Kurcvajl naziva „singularnošću“, a Bostrom „eksplozijom inteligencije“ – u kojoj će nas mašine vrlo brzo zameniti krupnim merama u svakom domenu. To će se dogoditi, tvrde oni, jer je nadljudsko dostignuće isto što i obično ljudsko postignuće, osim što se sva relevantna izračunavanja izvode mnogo brže, u onome što Bostrom naziva „hitrom, naprednom superinteligencijom“.

Pa, šta je u tom slučaju sa najvišim nivoom ljudskih dostignuća – kreativnim inovacijama? Da li će naše najkreativnije umetnike i mislioce masovno nadmašiti mašine?

Ne.

Ljudsko kreativno dostignuće, zbog načina na koji je ugrađeno u društvo, neće podleći napretku veštačke inteligencije. Reći drugačije značilo bi pogrešno razumeti ono što su u krajnjem zbiru ljudi, kao vrsta, a i naša kreativnost.

Ova tvrdnja nije apsolutna: ona zavisi od normi kojima dozvoljavamo da upravljaju našom kulturom, kao i naših očekivanja od tehnologije. Ljudska bića su u prošlosti pripisivala veliku moć i genijalnost čak i beživotnim totemima. Sasvim je moguće da ćemo doći do tačke kada ćemo se prema veštački inteligentnim mašinama odnositi kao toliko nadmoćnima u odnosu na nas da ćemo im prirodno pripisivati kreativnost. Ako se to dogodi, to neće biti zato što su nas mašine nadmašile. Biće to zato što ćemo sami sebe umanjiti, sebe surovo kritikovati i ocrniti.

Ljudsko kreativno dostignuće, zbog načina na koji je usađeno u društveno tkivo, neće podleći napretku veštačke inteligencije.

Ovde, takođe, prvenstveno govorim o napretku mašina kakav je nedavno viđen, sa trenutno aktuelnom paradigmom dubokog učenja kao i njenovih računarskih „naslednika“. Druge paradigme, modeli i primeri su u prošlosti upravljali istraživanjima veštačke inteligencije. Oni već nisu uspeli da ispune svoje obećanje. Još neke druge paradigme mogu se uspostaviti u budućnosti, ali ako pretpostavimo da će neka zamišljena buduća umetnička inteligencija – čije karakteristike ne možemo smisleno opisati – postići čudesne stvari, onda je to stvaranje mita, a ne obrazloženi argument o mogućnostima tehnologije.

Kreativno dostignuće različito deluje u različitim domenima. Ovde ne mogu da ponudim potpunu taksonomiju različitih vrsta kreativnosti, pa ću, kako bih naglasio, skicirati argument koji uključuje tri sasvim različita primera: muziku, igre i matematiku.

Muzika za moje uši

Nao Tokui & AI: Imaginary Landscape (2018): Tokui koristi algoritam mašinskog učenja za stvaranje panoramskih slika pronađenih u Google Street View, koje potom dopunjava „zvučnim pejzažima“ kreiranim u veštačkim neuronskim mrežama

Možemo li zamisliti mašinu takvih nadljudski kreativnih sposobnosti da dovodi do promena u onome što shvatamo kao muziku, kao što je to činio Šenberg?

To je ono za šta tvrdim da mašina ne može doseći i postići. Da vidimo zašto.

Kompjuterski sistemi za muzičku kompoziciju postoje već duže vreme. Kurcvajl je 1965. godine, sa 17 godina, koristio preteču sistema za prepoznavanje obrazaca koji danas karakterišu algoritme dubokog učenja, programirajući računar za komponovanje prepoznatljive muzike. Danas se koriste varijante ove tehnike. Algoritmi dubokog učenja mogli su, na primer, da prihvate gomilu Bahovih korala i komponuju muziku toliko karakterističnu za Bahov stil da čak i stručnjake zavarava do stepena kada misle da se radi o nekoj od Bahovih originalnih kompozicija. Ovo je mimikrija. To je ono što umetnik radi kao šegrt na praksi: kopira i usavršava stil drugih umesto da radi autentičnim, svojim originalnim glasom. Nije vrsta muzičke kreativnosti koju povezujemo sa Bahom, niti ima veze sa Šenbergovom radikalnom inovacijom.

Pa, šta u tom slučaju kažemo? Da li može postojati mašina koja, poput Šenberga, izmišlja sasvim novi način muziciranja? Naravno, možemo zamisliti, pa čak i napraviti takvu mašinu. S obzirom na algoritam koji modifikuje sopstvena pravila kompozicije, mogli bismo lako proizvesti mašinu koja čini muziku toliko različitom od one koju danas smatramo dobrom muzikom, kao što je to tada činio Šenberg.

Ali, od ove tačke stvari postaju nešto komplikovanije.

Šenberga smatramo kreativcem i inovatorom ne samo zato što je uspeo da stvori novi način komponovanja muzike, već zato što su ljudi u njemu mogli da vide viziju kakav bi svet trebalo da bude. Šenbergova vizija podrazumevala je „rezervni“, čisti, efikasni minimalizam modernosti. Njegova inovacija nije bila samo pronalaženje novog algoritma za komponovanje muzike; trebalo je pronaći način razmišljanja o tome šta je muzika koja joj omogućava da komunicira, sa zahtevima savremenosti.

Neki bi mogli da tvrde da sam lestvicu podigao previsoko. Da li to tvrdim, pitaće oni, da je mašini potreban neki mistični, nemerljivi osećaj onoga što je društveno neophodno da bi se računalo kao kreativno? Nisam – iz dva razloga.

Prvo, setite se da je predlaganjem nove, matematičke tehnike za muzičku kompoziciju, Šenberg promenio naše razumevanje muzike. Samo kreativnost ove vrste koja prkosi tradiciji zahteva neku vrstu društvene osetljivosti. Da slušaoci nisu njegovu tehniku shvatili kao ostvarivanje anti-tradicionalizma u srcu radikalne modernosti rođene u Beču s početka 20. veka, možda je ne bismo „čuli“ kao nešto estetski vredno. Poenta je ovde da radikalna kreativnost nije „ubrzana“ verzija svakodnevne kreativnosti. Šenbergovo postignuće nije brža ili bolja verzija one vrste kreativnosti koju je pokazao Oscar Strauss, ili neki drugi prosečni kompozitor: ona je suštinski različita po prirodi.

Drugo, moj argument nije da reakcija kreativca na društvenu potrebu mora biti svesna dela koje bi zadovoljilo genijalne standarde. Umesto toga, tvrdim da na taj način moramo biti u stanju da protumačimo delo. Bila bi greška tumačiti sastav mašine kao deo takve vizije sveta. Argument za ovo je jednostavan.

Tvrdnje poput Kurcvajlove – da mašine mogu dostići inteligenciju na ljudskom nivou – pretpostavljaju da je imati ljudski um samo ljudski mozak koji sledi neki skup računarskih algoritama – pogled je koji se naziva „kompjuterizam“ (uma). Ali, iako algoritmi mogu imati moralne implikacije, oni sami nisu moralni agensi, provodnici i posrednici. Majmuna iza pisaće mašine koji slučajno otkuca „Otelo“ ne možemo uvrstiti u veličanstvenog kreativnog dramskog pisca. A ukoliko je u proizvodu veličina, to je samo „nezgoda“. Proizvod mašine možemo videti kao sjajan, ali ako znamo da je on samo ishod nekog proizvoljnog čina ili algoritamskog formalizma, ne možemo ga prihvatiti kao izraz vizije za dobrobit čoveka.

Iz tog razloga, čini mi se da se ništa osim drugog čoveka ne može pravilno razumeti kao istinski kreativni umetnik. Možda će AI jednog dana ići dalje od svog računarskog formalizma, ali to bi zahtevalo skok koji je trenutno nezamisliv. Ne bismo tražili samo nove algoritme ili postupke koji simuliraju ljudsku aktivnost; tražili bismo nove stvari; građu, činjenice, ideje, informacije, koji su osnova čovekovog bića.

Jedan duplikat čovekovog  molekula bi na odgovarajući način mogao biti čovek. Mi već, međutim, imamo način da proizvedemo takvo biće: za to nam je potrebno oko devet meseci. Trenutno, mašina može da uradi samo nešto daleko manje zanimljivo od onoga što je čovek sposoban da postigne. Na primer, može da stvori muziku u Bahovom stilu – možda čak i muziku za koju neki stručnjaci misle da je bolja od Bahove. Ipak, to je samo zato što se njegova muzika može ocenjivati prema već postojećem standardu. Ono što mašina ne može je da donese promene u našim standardima za ocenjivanje kvaliteta muzike ili razumevanja šta muzika jeste ili šta ona nije.

Ovo ne znači da se negira da kreativni umetnici koriste sva sredstva kojima raspolažu i da ta sredstva (danas su sredstva zamenjena rečju „alati“) oblikuju vrstu umetnosti koju stvaraju. Truba je pomogla Dejvisu i Kolmenu da ostvare svoju kreativnost. Ali truba, sama po sebi, nije kreativna. Algoritmi veštačke inteligencije više liče na muzičke instrumente nego na ljude. Taryn Southern, bivša takmičarka iz ’Američkog idola’ je nedavno objavila album na kojem su udaraljke, melodije i akordi generisani algoritamski, mada je ona pisala tekstove i više puta doterivala algoritam instrumentacije, sve dok ovaj nije doneo željene rezultate. Početkom devedesetih, Dejvi Bouvi je učinio obrnuto: napisao je muziku i uz to koristio Mac aplikaciju pod nazivom Verbalizer da bi “pseudo slučajno“ rekombinovao rečenice u tekstovima pesama. Baš kao i prethodni alati (sredstva) muzičke industrije – od uređaja za snimanje i sintisajzera, do semplera i loopera – novi AI alati rade stimulišući i kanališući kreativne sposobnosti umetnika (i ujedno odražavajući ograničenja tih sposobnosti).

Igre bez granica

Mnogo je napisano o dostignućima sistema dubokog učenja – sistema koji su danas najbolji ’Go’ igrači na svetu. Računarski  program ’AlphaGo’ i njegove varijante su neka vrsta potvrde da je stvoren potpuno novi način igranja ove stare igre. Naučili su stručnjake da brojni potezi pri otvaranju – za koje se dugo mislilo da su nepromišljeni – mogu dovesti do pobede. Program se igra u stilu koji stručnjaci opisuju kao čudan i (ljudskom načinu shvatanja) stran. „Programi za igranje igara su ono kako zamišljam igre iz daleke budućnosti“, izjavio je Shi Yue, vrhunski igrač, govoreći o svom doživljaju programa AlphaGo. Čini se da je algoritam zaista kreativan.

U nekom značajnijem smislu i aspektu on to i jeste. Igranje igara se, međutim, razlikuje od komponovanja muzike ili pisanja romana: u igrama postoji objektivno merilo uspeha. Znamo da imamo šta da naučimo od AlphaGo-a jer vidimo da pobeđuje.

Ali to je takođe ono zbog čega Go i obitava u „domenu igračaka“ (toy domain), jednim uprošćenim slučajem, koji nam na ograničeni i oskudni način govori o raznim stvarima ovoga sveta.

En Ridler & AI: „Pad kuće Ašer“ (2017)

Sloka gore: dvanaestominutna animacija zasnovana na nemom filmu Votsona i Vebera iz 1928. godine: Ridlerova je stvorila fotografije koristeći tri odvojene neuronske mreže: jednu obučenu na njenim crtežima, drugu na crtežima napravljenim od rezultata prve mreže, i treću treniranu na crtežima napravljenim od rezultata druge.

Najosnovnija vrsta ljudske kreativnosti menja naše razumevanje sebe, jer menja shvatanje onoga što smatramo dobrim. Tome nasuprot, u vezi igre Go, priroda dobrote jednostavno nije na radaru mašinskih programa: Strategija igre je dobra onda i samo ako mašina pobedi. A ljudski život, opšte uzev, nema ovu osobinu: ne postoji objektivno merilo uspeha u najvišim oblastima postignuća. Svakako ne u umetnosti, književnosti, muzici, filozofiji ili politici. A takođe, u tom pogledu, ni u razvoju novih tehnologija.

U raznim domenima igračaka, mašine će možda moći da nas nauče nešto, nečemu, o određenoj, vrlo ograničenoj, formi kreativnosti. Ipak, pravila ovog domena su unapred formirana; sistem može uspeti samo zato što nauči da igra dobro u okviru ovih ograničenja. Ljudska kultura i ljudsko postojanje su daleko zanimljiviji od ovoga. Postoje norme kako se ljudska bića ponašaju, naravno. Ali kreativnost u pravom smislu je sposobnost promene tih normi u nekom važnom ljudskom domenu. Uspeh u domenima igračaka nije pokazatelj da je kreativnost ove temeljnije, fundamentalnije vrste dostižna.

Kao nokaut

Skeptik bi mogao tvrditi da argument deluje samo zato što ja suprotstavljam igre umetničkom geniju. Postoje i druge paradigme kreativnosti u naučnom i matematičkom području. U ovim carstvima, pitanje nije uvezano sa vizijom sveta. Radi se o tome kako stvari, zapravo, stoje.

Da li bi mašina jednog dana mogla izneti matematičke dokaze toliko daleko ispred nas, toliko napredne da jednostavno moramo odstupiti i prikloniti se njenom kreativnom geniju?

Ne.

Računari su već pomogli u značajnim matematičkim dostignućima. Ali njihovi doprinosi nisu bili naročito kreativni. Uzmimo prvu veliku teoremu dokazanu pomoću računara: teoremu o četiri boje, koja kaže da bilo koja ravna mapa može biti obojena sa najviše četiri boje na takav način da se nijedna susedna „država“ ne dodiruje sa nekom koja je iste boje (ovo se, takođe, odnosi i na zemlje na sferičnoj površini zemaljske kugle, a ne samo na dvodimenzionalnoj predstavi).

Pre skoro pola veka, 1976. godine, Keneth Apel i Volfgang Haken s Univerziteta u Ilinoisu objavili su kompjuterom potpomognuti dokaz ove teoreme. Računar je izvršio milijarde proračuna, proveravajući hiljade različitih vrsta mapa – toliko da je ljudima bilo (i ostalo) logistički neizvodljivo da provere da li je svaka mogućnost u skladu sa “pogledom” i “perspektivom” računara. Od tada, kompjuteri rutinski pomažu u širokom spektru novih dokaza koje čovek iznosi u obliku premisa i teorija.

AI & Tom Vajt: Električni ventilator (2018). Umetnik je koristio ’perceptivne mašine’, algoritme koji destiluju podatke prikupljene na hiljadama fotografija uobičajenih predmeta, sa ciljem njihove sinteze u apstraktne oblike. Dobijene rezultate zatim testira i dorađuje, sve dok ih sistem ne prepozna.

Međutim, superračunar ne radi ništa kreativno dok proverava ogroman broj slučajeva. Umesto toga, radi nešto dosadno u nepojamno mnogo navrata. Ovo se čini gotovo suprotnim od kreativnosti. Štaviše, toliko je daleko od vrste razumevanja za koje obično mislimo da bi, kao dokaz, recimo, poput matematičkog, trebalo da ponudi: jer, računar u tolikoj meri dosadno rutinski „algoritmuje“ da neki stručnjaci ove „mašinske strategije“ proistekle iz računarskih operacija uopšte ne smatraju (validnim) matematičkim dokazima. Filozof matematike i nauke Thomas Tymoczko je tvrdio da, ukoliko ne možemo čak ni da verifikujemo da li je dokaz čovekove postavke tačan i utemeljen, onda sve što zaista činimo jeste ukazivanje poverenja računsko-računarskim procesima, koji su skloni greškama.

Iako pretpostavimo da treba da verujemo takvim (iz algoritma proisteklim) rezultatima, međutim, dokazi dobijeni uz pomoć računara su, po analogiji, nešto poput komponovanja muzike uz pomoć računara. Ako nam daju vredan „proizvod“, odnosno, „konačni ishod“ (tzv. umetničko delo), to je prevashodno zbog doprinosa čoveka. Ipak, neki stručnjaci tvrde da će veštačka inteligencija moći da postigne i više od ovoga. Pretpostavimo, onda, da posedujemo krajnju, ultimativnu opciju: samostalnu mašinu koja sve nove teoreme dokazuje sama.

Da li bi jednog dana, kako tvrde Kurcvajl i Bostrom, neka ovakva mašina mogla u ogromnoj meri nadmašivati čovekovu matematičku kreativnost,? Pretpostavimo, na primer, da AI donosi rešenje nekog izuzetno važnog i teškog otvorenog problema u matematici.

Sposobnost istinske kreativnosti, one vrste kreativnosti koja ažurira, nadograđuje i usavršava naše (po prirodi ljudske) razumevanje prirode bića, u osnovi je onoga što bi ljudskost i trebalo biti.

Postoje dve mogućnosti. Prva je da je dokaz izuzetno pametan i kada stručnjaci u toj oblasti prođu kroz njega, otkriju da je tačan. U ovom slučaju, AI koja je otkrila dokaz biće nagrađena aplauzom; Čak se i sama mašina može smatrati kreativnim matematičarem. Ali, takva mašina ne bi bila dokaz singularnosti; ne bi nas toliko nadmašila u kreativnosti da, navodno, čak ne bismo mogli ni da razumemo šta je to što radi. Čak i da poseduje takvu vrstu kreativnosti na ljudskom nivou, to je ne bi neizbežno uvelo u carstvo onkog nadljudskog.

Neki matematičari su poput muzičkih virtuoza: Odlikuje ih savršeno vladanje nečim unutar već postojećeg idioma. Ali geniji kao što su Srinivāsa Aiyangār Rāmānujan, Emmy Noether ili Alexander Grothendieck su verovatno preoblikovali matematiku baš kao što je Schoenberg preoblikovao muziku. Njihova dostignuća nisu bila oličena samo u dokazivanju dugogodišnjih hipoteza, već u novim i neočekivanim oblicima rezonovanja, koji su delovali ne samo snagom njihove logike već i sposobnošću da druge matematičare argumentovano ubede u značaj njihovih inovacija. Zamišljeni AI koji donosi „pametni dokaz problema“ koji je dugo zbunjivao matematičare srodan je računarskom programu AlphaGo i njegovim varijantama: impresivan, ali nimalo nalik Šenbergu.

To nas dovodi do druge mogućnosti. Pretpostavimo da je najbolji i najsjajniji algoritam za duboko učenje labav, pa nakon izvesnog vremena kaže: „Našao sam dokaz fundamentalno nove teoreme, ali je isuviše komplikovan da bi ga razumeli i vaši najbolji matematičari.“

Ovo, zapravo, nije moguće. Dokaz koji ne mogu da razumeju ni najbolji matematičari se, zapravo, ne računa kao dokaz. Dokazivanje nečega podrazumeva da to dokazujete nekome. Kao što muzičar(ka) mora nagovoriti svoju publiku da prihvati njegov/njen estetski koncept dobre muzike, tako i matematičar mora nagovoriti druge matematičare da postoje dobri razlozi da poveruju u takvo, inovativno-kreativno viđenje istine. Da bi se neki matematički podatak smatrao valjanim dokazom, neka tvrdnja mora biti razumljiva i podržana od strane nekog nezavisnog skupa stručnjaka koji su u dobroj poziciji da je razumeju. Ako stručnjaci – koji bi trebalo da su sposobni da razumeju dokaz – to nisu u stanju, onda naučna zajednica odbija da ovaj novi način prihvati kao dokaz.

Iz tog razloga, matematika više liči na muziku nego što bi se moglo i pomisliti. Mašina nas ne bi mogla uveliko nadmašivati u kreativnosti, jer bi njeno postignuće ili bilo razumljivo – jer nas, u tom slučaju, ne bi ubedljivo nadmašilo – ili pak ne bi bilo razumljivo – jer u tom slučaju ne bismo mogli da na njen “opus” gledamo kao ostvarenje bilo kakvog kreativnog napretka.

Oko posmatrača

Inženjerstvo i primenjena nauka su, na neki način, negde između ovih primera. Postoji nešto poput objektivnog, spoljnog merila uspeha. Ne možete „pobediti“ u izgradnji mostova ili otkrivanju novih lekova onako kako možete u šahu, ali se može videti da li most pada ili je virus eliminisan. Ovi objektivni kriterijumi stupaju na snagu tek kad je domen prilično dobro preciziran: dolazi do jakih, laganih materijala, recimo, ili lekova koji uspešno suzbijaju određene bolesti. AI bi mogao pomoći u otkrivanju lekova tako što bi, u stvari, uradio isto što i AI koji je sastavio ono što je zvučalo kao dobro izvedena Bahova kantata, ili bi smislio briljantnu strategiju za Go. Poput mikroskopa, teleskopa ili kalkulatora, takav AI se pravilno shvata kao sredstvo koje omogućava čovekova otkrića – a ne kao autonomni kreativni agent „mašinskog porekla“.

Ovde vredi razmisliti o specijalnoj teoriji relativnosti. Alberta Ajnštajna pamte kao „otkrivača“ fizičkog relativiteta – ali ne zato što je prvi smislio jednačine koje bolje opisuju strukturu prostora i vremena. Džordž Ficdžerald, Hendrik Lorenc i Anri Poenkare, između ostalih, zapisali su te jednačine pre Ajnštajna. Hvaljen je i ustoličen kao otkrivač teorije jer je originalno, izvanredno i suštinski istinito razumeo šta te jednačine znače, a i bio je u stanju da to razumevanje prenese drugima.

Da bi se mašina mogla baviti fizikom koja je u bilo kom smislu uporediva s Ajnštajnovom kreativnošću, ona mora da je u stanju da druge fizičare ubedi u vrednost svojih ideja – bar toliko dobro koliko je i on sam to učinio. Što će reći, morali bismo biti u mogućnosti da prihvatimo njene „predloge“, sa ciljem da nam prenesu valjanost njihovog sopstvenog izvođenja. Ako bi takva mašina ikada i nastala, kao u alegorijskoj priči o Pinokiju, morali bismo da se prema njoj odnosimo kao prema čoveku. To znači, između ostalog, da bismo „tome“, toj mašini, morali da pripišemo ne samo inteligenciju već i ono dostojanstvo i moralnu vrednost koje odgovaraju ljudskim bićima. Čini mi se da smo daleko od ovog scenarija i nema razloga da mislimo da će nas trenutna računarska paradigma veštačke inteligencije – u svom obliku dubokog učenja ili bilo kojem drugom – ikada približiti njemu.

Kreativnost je jedna od glavnih karakteristika ljudskih bića. Sposobnost istinske kreativnosti, ona vrsta kreativnosti koja konstantno poboljšava i nadograđuje naše razumevanje prirode bića, koja menja način na koji shvatamo šta je to biti lep, ili dobar, ili istinit – ta je sposobnost osnova onoga što čovek treba biti. Ova vrsta kreativnosti, međutim, zavisi od našeg vrednosnog suda i brižnost za nju kao takvu (mašina ne poseduje takvu potrebu-instinkt). Kao što je pisac Brian Christian na jednom mestu istakao, ljudska bića se sve manje ponašaju poput bića koja bi trebalo da kreativnost vrednuju kao jednu od svojih najuzvišenijih mogućnosti, već se, tome nasuprot, pre ponašaju kao same mašine.

Koliko ljudi danas ima poslove koji od njih zahtevaju praćenje unapred određenih skripti za njihove razgovore? Koliko je u ovoj ispraznoj šaradi malo od onoga što nam je poznato kao stvaran, autentičan, kreativan i otvoren ljudski razgovor? Koliko je to, ta „konverzacija“, taj „razgovor“ umesto toga, zapravo, samo jedna vrsta poštovanja pravila onoga što je mašina u stanju da uradi? A koliko je nas – ukoliko dopuštamo da budemo uvučeni u ovakva „izvođenja scenarija“ – takođe ispražnjeno od smisla, suštine ljudskosti? Koliko vremena svakog dana dozvoljavamo sebi da budemo ispunjeni efikasnim mašinskim aktivnostima – popunjavanjem kompjuterizovanih obrazaca i upitnika, odgovaranjem na najraznovrsnije „mamce“, koji rade na naše najprizemnije impulse nalik životinjskim – „igrajući“ s njima, recimo, igrice – te unapred smišljene scenarije – igrajući igrice osmiljene radi „optimizacije naše zavisnosti“ reagovanja na sve ovo (mašinske, algoritamske mamce)?

U opasnosti smo od ove zabune i u nekim od najdubljih domena ljudskih dostignuća. Ukoliko sebi dozvolimo da kažemo da su mašinski dokazi koje ne možemo razumeti istinski „dokazi“, na primer, ustupajući društveni autoritet mašinama – tretiraćemo dostignuća matematike kao da uopšte ne zahtevaju ljudsko razumevanje. Potući ćemo jednu od naših najviših formi kreativnosti i inteligencije, i svesti ih na komadić binarnih informacija: da ili ne. Jedinica ili nula.

AI & M.C. Escher: Ether A2 

Čak i da posedujemo te informacije, one bi nam bile od male vrednosti bez izvesnog razumevanja razloga koji su u osnovi. Ne smemo izgubiti iz vida suštinski karakter rezonovanja, koji je u osnovi onoga što je matematika po sebi.

Tako je i sa umetnošću, muzikom, filozofijom i književnošću. Ukoliko sebi dopustimo da se okliznemo, pa počnemo da mašinsku „kreativnost“ tretiramo kao zamenu za svoju, tada će nam mašine zaista izgledati neshvatljivo superiorne. To će se, međutim, dogoditi zato što ćemo izgubiti nit vodilju o osnovnoj ulozi koju kreativnost igra u postojanju čoveka i ljudskosti.

Sean Dorrance Kelly predaje filozofiju na Harvardu i koautor je bestselera „Sjaj svih stvari“ (All Things Shining).

 

MIT Review

 

Iz radijusa:

AIArtists.org, The world’s largest community of artists exploring the impact of AI on art & society

Artificial Intelligence and the Arts: Toward Computational Creativity

The Past, Present, and Future of AI Art

Next Level Art and the Future of Work and Leisure

Five artists who show art’s important relationship to AI

The Rise of AI Art—and What It Means for Human Creativity

Art made by AI is selling for thousands – is it any good?

If an AI creates a work of art, who owns the rights to it?

We’ve been warned about AI and music for over 50 years, but no one’s prepared

AI and music: will we be slaves to the algorithm?

The Relationship Between Art and AI

AI Is Blurring the Definition of Artist

How AI-generated music is changing the way hits are made

AI composers create music for video games

Music and Artificial Intelligence

12 songs created by AI

AI’s Growing Role in Musical Composition

A Retrospective of AI + Music, How AI has shaped music creation and the industry

Future Prooff: AI and music

Will Artificial Intelligence Replace Human Musicians?The machines are coming, but they seem to be coming to help us create better music

Surfin’ USA: Jahanje na talasima budućih poplava

Lagani zaron: Kako će gradovi američke Zlatne države izgledati za pola milenijuma ako nivo mora poraste kao što je nauka predvidela? Svake godine, nivo mora i okeana poraste za 1.7 milimetara.

Ova serija fotografija i zamišljenih prikaza  kalifornijskih gradova nagoni na razmišljanje o budućnosti nekih od najnaseljenijih primorskih mesta u SAD.

Nikolaj Lam (Nickolay Lamm, 24) kreirao je neke zabrinjavajuće ilustracije kako najvećih gradova Kalifornije koji će se izgubiti u okeanu ako se predviđanja naučnika o efektima globalnog zagrevanja pokažu tačnim.

San Francisko postaje plen zaliva nad kojim je sazdan. „Plaža Venecija“ (Venice Beach) već podseća na scene iz originalne Venecije u Italiji, dok Pacifik lagano potapa obodne četvrti Los Anđelesa. Mesto San Dijega kao pomorskog grada je u Lamovoj virtuelnoj predstavi „isprano“ morskom vodom koja neumoljivo plavi dokove i šetališta.

01Venecija, Kalifornija: Danas je kalifornijska Venecija poznata po svojim kanalima, plažama i Okeanskom šetalištu nalik cirkusu (Ocean Front Walk), pešačkoj promenadi dugačkoj četiri kilometra.

02Venecija Amerike: Venice Beach će za 500 godina imati više zajedničkog sa svojim italijanskim imenjakom ako nivo mora naraste za više od 3.5 metra (365cm), kao što je prikazano na slici

03Taksirati podmornicu: Venice Beach je odavno nestao u ovoj šokantnoj viziji budućnosti nakon što je nivo mora porastao za više od 10 metara

04Sa porastom nivoa mora 3.5 metra poznate kalifornijske plaže i njihove promenade sprao je Pacifički okean

05Surfin ‘SAD: U budućnosti 500 godina udaljenoj od nas, daska za surf i jahanje na talasima poplave biće prevozno sredstvo stanovnika obalskih gradova

06Kalifornija će za pola milenijuma postati raj isključivo za serfere, plivače i ronioce

Iako bi moglo potrajati još nekoliko vekova da nivo mora poraste do tog nivoa, umetnik i istraživač Nikolaj Lam nada se da bi njegove vizije “Kalifornije koja veselo svetluca na okeanskom dnu” mogle podići svest javnosti o veoma prisutnoj opasnosti od globalnog zagrevanja, s kojim se suočavamo danas.

Lam koristi podatke i metode Klimatskog centra (Climate Central), nezavisne istraživačko-novinarske organizacije koja okuplja vodeće naučnike i novinare kako bi istraživali i izveštavali o klimatskim promenama i njihovom uticaju na američku javnost. U cilju što vernijeg prikaza mogućih situacija, Nikolaj tumači mape Klimatskog centra za proračun porasta nivoa mora i poplava.

‘Podizanje nivoa mora i okeana koje će gradove učiniti nenastanjivima neće se dogoditi za naših života, ali će se pre ili kasnije desiti ukoliko se ne smanji emisija izduvnih gasova. Naš (američki) prvi projekt za saniranje posledica povišenog nivoa vode pokriva samo gradove na Istočnoj obali SAD. Osetio sam da bi bilo krajnje umesno i nužno skrenuti pažnju javnosti na porast nivoa mora na Zapadnoj obali SAD”, kaže on.

07Park  AT&T, lokacija na kojoj je sedište bejzbol tima San Francisco Giants već je opasno blizu zaliva po kojem je Frisko i dobio nadimak: Grad nad zalivom (City by the Bay)

08Jeste li za kupanje? Samo 3.5 metra odvežavajuće pacifičke vode pretvara bejzbol stadion Džajentsa u bazen na otvorenom, dok zaliv počinje da lagano nadire u grad

Prema Međuvladinom panelu o klimatskim promenama, nivo svetskih mora će do 2100. godine porasti u proseku za dva metra.Zatim bi, u narednim vekovima, dok temperatura i dalje bude rasla a ledeni pokrivač otapao, okeani mogli porasti za čak šest ili devet metara.

Lam je napravio slike koje pokazuju kako će poznati gradovi  izgledati ukoliko nivo vode poraste za 1.5 metar (što je projektovani rast u narednih 100 do 300 godina), nešto iznad 3.6 metara (potencijalni nivoa u 2300), i 7.6 metara (potencijalnog nivoa u narednim vekovima, nakon 2300).

Izveštaj američkog Nacionalnog klimatskog centra objavio je da je do porasta prosečnih američkih temperatura za oko 1,5 stepeni Celzijusa, u odnosu na 1895. godinu kada je počelo pouzdano evidentiranje na nacionalnom nivou, više od 80% ovog povećanja došlo u poslednje tri decenije.

Sa gasovima koji u atmosferi zadržavaju toplotu i greju planetu, temperature bi u većem delu SAD u narednih nekoliko decenija mogle porasti za jedan do dva stepena Farenhajta, navodi se u izveštaju.

09Vreće s peskom kao nužna zaštita: Ukoliko voda u San Dijegu bude porasla za metar i po, veliki deo ovog kalifornijskog grada postaće zaliv

10Izgubljeni grad: San Dijego će, izgleda, za 500 godina po Lamovoj viziji imati mnogo toga zajedničkog s Atlantidom

11San Dijego, 7.5 metara ispod: Nekada veoma lep park više će privlačiti ronioce nego vlasnike pasa

12Golden Gejt u rđi: Poznati centar Crissy Field koji je deo Nacionalnog parka Golden Gejt, kako danas izgleda

13Pogled sa plavnog talasa: Ova ilustracija deluje otrežnjujuće na naš uvid u sasvim izglednu, ne tako svetlu, budućnost priobalnog pojasa Kalifornije

14Slika pokazuje San Francisko 3.5 metra ispod nivoa okeana

15Krisi fild i San Francisko Skajlajn. Preostao je deo strukture bivše Stanice obalske straže, koja je u prvom planu ove ilustracije16Crissy Field metar i po ispod talasa: i dok globalni nivo mora raste, priobalni gradovi i ostrva suočavaju se sa sve većim rizikom od okeana koji bi lako mogao da ih spere s lica zemlje

17Vizija budućnosti: 7.5 metara pod vodom, nema mnogo toga što je ostalo od starog centra Krisi fild

18Čista i suva: Sa promenom nivoa mora od „samo“ 1.5 metara , vrlo malo toga je promenjeno i život nastavlja da se odvija normalno19San Dijego, sedam i po metara ispod talasa: Lam se u crtanju svojih vizija koristi mapama porasta nivoa vode

James Gordon, Daily Mail

 

Zombimobili: podjednako lepi i podjednako – dosadni (2/2)

14

Brendovi automobila više ne nose poruku razlikovanja, već su pitanje mode. Ovo nije u potpunosti bez presedana kao što je to pre nekoliko godina primetio čuveni Braunov (Braun) dizajner Diter Rams (Dieter Rams):

“Mrzim sve što je vođeno modom. Mrzeo sam američki način stilizacije 60-tih, posebno kod automobila. Oni menjaju svoj stil svake dve godine kako bi ih prodali kao nešto novo, što nema nikakve veze sa dobrim dizajnom.”

09Razlika je u tome da je ono što je napravljeno u duhu mode 60-tih moglo da privuče simpatije kupaca pre nego nešto drugo što je bilo demode. Danas se previše insistira na različitom stilu, što može da ugrozi prodaju jer se javnost – potpuno hipnotisana brendovima – plaši da prihvati rizik odstupanja od šablona. Pritisak na auto kompanije ne ide u smeru inovacija, već u pravcu usaglašenosti. Rezultat nije brending, već blending (blanding), dakle – uklapanje u istost.

Automobil je više od estetike i nesumnjivo je da iskustvo vožnje varira od vozila do vozila daleko više od njihovih jednoobraznih eksterijera. Ispod njihovih sjajnih ofarbanih šasija leže sklopovi komponenti različitog kvaliteta. Da li je to dovoljno da bi smo im oprostili efekat blendinga – ujednačavanja? Ne bih se složio s tim. Realnije je da spoljašnjost vozila treba da ima neke veze sa njegovom unutrašnjošću. Bez uklapanja forme i funkcije, dizajn je samo veštačka glazura. Pisac i filozof Robert Pirsig, autor čuvene knjige Zen i umetnost održavanja motocikla” jednom je napisao:

“Rezultat je tipičan za moderne tehnologije, opšta dosadnost pojave koja je tako depresivna da se mora prepokriti „glazurom“ stila da bi uopšte bila prihvatljiva. I ta glazura je takva, da svakome ko je romantičar i žali za kvalitetom, ovakav proizvod izgleda još gore. On više nije samo depresivno dosadan, već i lažan. Stavite bilo koja dva proizvoda iz iste kategorije jedan pored drugog i dobićete prilično tačan bazični opis moderne američke tehnologije.”

05(Infographic: Medium.com)

Da bi proizveli iluziju razlikovanja, proizvođači dodaju besmislene karakterne linije tim vozilima „srednjim rešenjima“, jer se naprosto ne usuđuju da rizikuju proizvodeći neki model koji bi bio manje usaglašen sa drugim verzijama tog istog vozila. Čak su i točkovi znaci prepoznavanja brendova. Da točkove na fotografijama automobila nismo „ubeleli“, brendove bi bilo mnogo lakše prepoznati.

Ne morate se, naravno, složiti s nekom od ovih famoznih lista tipa “Best Of” kada su u pitanju najbolje dizajnirani automobili svih vremena, iako je korisno podsetiti se da među ovih sto ima i onih modela koji to zaslužuju:

Kompanija koja me najviše iznenađuje na listi uniformnih brendova je Porše (Porche). Dizajnersko nasleđe Poršea je besprekorno i nepogrešivo preporznatljivo. Porše je lako prepoznati bez obzira na to da li govorimo o modelu iz 60 tih ili 90-tih. Poršeovo vozilo „srednjeg rešenja“ „kajen“, (Cayenne), predstavlja potpuno odbacivanje njegovog nasleđa.

Zašto bi kompanija koja proizvodi sportske automobile napravila ovakvo Frankeštajn krosover vozilo? Razlog leži u tome što je Porše skoro bankrotirao u 90-tim. Da bi preživeli, oni su unajmili novog generalnog direktora po imenu Vendelin Vedeking (Wendelin Wiedeking). Viedekingova filozofija staje u jednu njegovu rečenicu:

“Svaki proizvod mora da donese novac. U suprotnom vi se jednostavno bavite hobijem što nije posao jednog proizvođača automobila. ”

06(Foto: Medium.com)

Drugim rečima, stvaranje automobila nije pitanje proizvodnje umetničkog dela nego umetnost zarađivanja novca. Gledano kroz ovaj objektiv nije iznenađujuće da je Porše bio jedan od prvih proizvođača koji je prešao na taktiku proizvodnje ovih vozila „srednjih rešenja“ ako ga nije i prvi izumeo, praveći „kajen“. Čistunci su bili šokirani time što je Porše napravio nešto drugo osim sportskog automobila, ali u finansijskom smislu, to se čini razumljivom odlukom. Viedeking objašnjava:

“Da bi Porše ostao nezavisan, on nije smeo ostati zavisan od jednog tako nestalnog segmenta tržišta… Moramo da budemo sigurni da smo dovoljno profitabilni da bi mogli da finansiramo sopstvenu budućnost.”

Vedekingovo korišćenje reči “nestalan” mnogo govori. Da prevedemo, “Ljudi sa ukusom su izbirljivi. Jedini način da zaradite novac je da zadovoljite one koji ne mogu da razaznaju kvalitet. “Vode kvaliteta su zagađene Poršeovom spremnošću da svoj brend izloži onome što nije umetnost“.

12Odluka da se napravi „kajen“ nije odbacivanje nasleđa stvaranja prekrasnih sportskih automobila već kompromis koji im je omogućilo da prežive, tako da i dalje mogu da prave objekte strasti. Da bi mogao da proizvodi umetnost, Porše je morao da bude finansiran zahvaljujući modelu za zombije, konformizmom vođenim proizvodom. Jedini razlog zbog kojeg i dalje možete da kupite nešto toliko brilijantno kao što je „Kajman“ (Cayman) je to što je Poršeov najprodavaniji model „kajen“. Ne postoji alternativa. Ili će Porše ispasti iz biznisa ili će učiniti ustupak i pristati da proizvodi automobile zombije kakav je „kajen“.

Još jedan snažan brend koji je podlegao pomami krosovera je BMW. Oni imaju fantastičan slogan, “Mi pravimo samo jednu stvar, najbolju mašinu za vožnju.”

Vau, jednu stvar. To je suština brendinga, da se samo jedna asocijacija veže za vašu kompaniju. Da li bi vas iznenadilo da znate da BMW u stvari nudi 71 model? To ne uključuje njihovo odeljenje za proizvodnju motocikala. Sa desetak BMW krosovera među kojima nestalni potrošač može da bira, zaprepašćujuće je da on može da izabere da kupi „jednu stvar“.

Iako BMW tvrdi da proizvode samo jednu stvar, njihova lepeza proizvoda sadrži 70 modela, a u to ne računamo motocikle.

11

Da li ste se ikada zapitali zašto su koncepti automobila tako inovativni, ali u proizvodnji model postane samo otužno bljutava verzija sebe? Mnogi automobili počinju sa smelim idejama, samo da bi na kraju postali razvodnjeno rešenje. Uspešni koncepti automobila su izuzetni jer predstavljaju novu ideju. Koncept automobil može da uskovitla maštu ljudi jer ljudi nikada ranije nisu videli nešto slično. Do trenutka kada automobil koji je oduševio fanove stigne do izlaganja na nekom od prestižnih salona automobila, ta umetnost koja je ushićivala, negde biva skrajnuta.

Groznica i uzbuđenje koje okružuje koncept automobile može biti dovoljna da potera automobil od koncepta do stvarnosti. Taj skok je obično trenutak kada stvari počinju da se raspadaju. Projekat bude predat iz ruku sanjara u ruke tima koji je napravio prošlogodišnji najprodavaniji model. Pre nego što se osvestite, “sledeća velika stvar” bude razvodnjena kroz budžetska ograničenja, odbore, fokus grupe, i lupe strašljivih inženjera. Umetnost koja je udahnula život u automobil ne može da preživi u vazdušnom tunelu zombija.

I u bukvalnom i u metaforičkom vazdušnom tunelu svaki jedinstven ugao i oblik koji ovakav model razlikuje od drugih dolazi pod lupu. Jedna po jedna, svaki originalna ideja bude izložena šibanju vetra dok se konačno ne prelomi. Umesto inovacija dobijamo nešto uravnjeniju verziju kola koje sanjamo. Prečesto je jedina stvar koja izlazi na drugom kraju tunela konformizam.

Pritisak konformizma i ujednačavanja, saobražavanja, nije ograničen na dizajn automobila, on utiče na sve. Još 1966, Bruno Munari je primetio, “Tako smo u nedavnoj prošlosti imali aerodinamički stil, koji je primenjen ne samo na avione i automobile, već i na električne pegle, dečija kolica i fotelje. Jednom prilikom sam video i aerodinamična mrtvačka kola, što je verovatno krajni nivo dokle aerodinamičan stil može ići (da ubrzamo odlazećeg gosta?).”

U rukama braće Rajt vazdušni tunel je promenio svet. U rukama bezumnih zombija, postao je štaka. To više nije sredstvo, već uvrnuta proceduralna zamena za inovacije. To ne znači da aerodinamika nije polje vredno pažnje. Opasnost je da umesto da vazdušni tunel koristimo kao sredstvo za poboljšanje, on postaje proces koji izmiče ocenjivanju. Korisnost vazdušnog tunela toliko se izopačila da legitimiše uništenje napretka.

Ako sebe smatrate umetnikom, verovatno osećate da je život nalik na vazdušni tunel. Vetar vam uvek duva direktno u lice. Ne možete sa sigurnošću da kažete da li se zaista krećete ili je to iluzija koju stvara vazduh koji huči oko vas. Vetar provocira vašu jedinstvenost koja vrlo brzo bude stavljena pred bolno ispitivanje. Uglovi se zaobljavaju, ivice se obaraju nadole, a ako se ne oduprete bićete pretvoreni u neku pojednostavljenu verziju idealnog sebe. Vazdušni tunel želi da vas pretvori u Ford Taurus.

Društvo ne ceni vašu jedinstvenost. Vaš vrednost za zombi zajednicu je vaša sposobnost da se prilagodite. Ako niste u stanju da se ukalupite u nekakvo krosover osrednje rešenje oni ne znaju šta da rade sa vama. Kako da zadržite svoju nezavisnost, kada su kontravetrovi toliko moćni? Zašto smo iznenađeni kada se naša umetnost sretne sa otporom vetra?

Postoje samo dva pravca u kojima možete ići u vazdušnom tunelu; Ili bivate oduvani, ili gazite u lice vetru. Ako se osećate dobro dok pružate otpor, to znači da idete u pravom smeru. Set Godin (Seth Godin) kaže dobro, “To što imamo želju da uradimo nešto što nikada ranije nije urađeno znači da su ljudi koji su oko nas uglavnom ti koji nas ne ohrabruju da to uradimo … da su ohrabrivali naš postupak, onda bi se verovatno i ranije našli ljudi koji bi to već preduzeli i to ne bi bilo jedinstveno.”

Ako ne osećate otpor vazduha onda možda idete u pogrešnom smeru u vazdušnom tunelu. Uživajte u osećaju udaranja vetra na vašoj koži. Vaši junaci suočavali su se sa istim vetrovima i prevazišli slične primedbe. Na kraju, otpori su doveli do toga da se proizvede lift, i da se odatle vine ka nebu.

 

Medium.com