Popularna nauka: zabavni vizuali, mašinski elementi i polubeskonačni brojevi

Koje prizore naučnih fenomena nije lako uočiti, shvatiti i prihvatiti, iako su autentični?

Pitanje i odgovor je na portalu Quora postavio Žaved Rezai (Javed Rezayee), bivši direktor regionalne kancelarije UN-a u DDR-u (2003-2005).

Pogledajte ovu jednostavnu mašinu. Čine je samo zupčanici. Njih je 101, a povezani su tako da prvi zupčanik treba okrenuti deset puta da bi naredni napravio jedan pun obrtaj.

I tako dalje…

Međutim, znate li koliko puta je potrebno zavrteti prvi zupčanik da bi poslednji u nizu napravio samo jedan obrtaj? Pa, gugol puta (Googol). To je cifra koja počinje jedinicom, iza koje stoji stotinu nula. Naravno, “polubeskonačni” brojevi iz naslova ne postoje, ali je gugol toliko veliki da se čini bezmernim (iako u suštini označava tačnu, merljivu količinu).

Kada ga napišete, gugol izgleda ovako:

10,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000, 000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000,000

(Googol je kreatorima najvećeg internet-pretraživača, Gugla, poslužio kao inspiracija za ime ).

To je najsvedeniji mogući prikaz ovog broja. Drugi naziv mašine je „gugol vizuelizator“.

Da biste shvatili koliko je gugol velika cifra, razmislite o broju atoma u celom univerzumu. Gugol je veći od ukupnog broja atoma za koje se procenjuje da postoje u svemiru (što je veličina koja se piše kao desetka podignuta na 87. stepen). Gugol je još veći od ukupnog broja atoma u Univerzumu: desetka podignuta na stoti stepen. Drugim rečima, potrebno je da prvi zupčanik ove po konstrukciji jednostavne ali nadasve neobične naprave obrnete više puta nego što ima atoma u svemiru, da bi konačni, stoti (odnosno 101.) zupčanik napravio tek  jedan puni obrtaj.

Genije koji stoji iza konstrukcije ove neverovatne mašine je jedan jutjuber, mašinski ekspert, hibridni dizajner i tvorac kinetičkih skulptura, Daniel De Bruin. On je izgradio ovu čudnu mašinu nakon što je 1. marta 2020. godine, tačno u 14:52, napunio „jubilarnu“ milijarditu sekundu svog života (31 godina, 251 dan, 13 sati, 34 minuta, 54.7843 sekunde, ili, zapisano u drukčijoj formi, 31.69 godina).

Ova “stvar”, na izvrstan način demonstrira odnosno vizuelizuje samu brojku googol, iako je isprva možda teško poverovati, odnosno uočiti;  svakom slučaju, De Bruinov “zupčanički prikaz” te brojke je jasan, autentičan i veoma jednostavan.

O svom Googol zupčastom prenosniku, najvećem u svetu i, kako sam voli da se našali doduše istinitim podatkom, “najvećim zupčaničkim prenosom u Kosmosu”, Daniel De Bruin kaže:

“Napravio sam najveći zupčasti prenos u Svemiru. Sada ga na jutjubu možete videti od trenutka starta, u realnom vremenu, u trajanju od jednog sata. Šaljite vaše komentare, ukoliko želite da ga posmatrate puna 24 sata (ili, možda, čak i Live stream?). Verzija iz ovog videa je tek prikaz prototipa i ne može se obrtati neki duži vremenski period, mada se sastavlja verzija koja bi mogla da radi godinama/decenijama (ukoliko ima zainteresovanih – ne oklevajte da kontaktirate e-mailom).”

De Bruin ima svoj nalog i na Instagramu.

Na ovom snimku videćete da je tokom sat vremena prvi zupčanik napravio 1000 a drugi 100 obrtaja, treći se okrenuo 10 puta a četvrti je napravio jedan puni obrtaj. Peti zupčanik rotirao je 0,1, a šesti 0,01 delova jednog punog obrtaja itd.

O radu:

Prvog marta 2020. u 14:52 otkucala je tačno milijardita sekunda otkako gazim Zemljom. Da bih obeležio taj događaj, napravio sam ovu mašinu koja vizuelizuje broj zvani gugol. Radi se o broju na čijem je početku jedinica, sa stotinu nula iza njega. Gugol je broj veći od broja svih atoma u nama poznatom Svemiru. Ova mašina je dosad uspela da 100 puta “izvrti” od prvog do desetog zupčanika (koji je, shodno logici ove naprave, sto puta načinio jedan pun obrtaj oko svoje ose). Da bi i poslednji, stoti zupčanik napravio samo jedan puni obrtaj, prvo treba da „odvrtite“ priličan broj obrtaja onih prethodnih 99 zupčanika – to je brojka koja se u matematici naziva gugol.

Ili, bolje i preciznije rečeno: da bi poslednji zupčanik napravio jedan pun okretaj, potrebno je utrošiti više energije no što je sada ima u čitavom univerzumu.

I to je ono što je upravo fascinantno.

Ovaj rad je u potpunosti inspirisan radom kinetičkog skulptora, Artura Gensona (Arthur Ganson). Konkretna inspiracija je Gensonova  kinetička instalacija ‘Machine with concrete’.

 

(Muzika Brendon Moeller, vizuali iz Quore: Tipsmake, Gizmodo)

 

Daniel De Bruin official website

Daniel De Bruin via DesignBoom

One Billion Seconds

A Gear System Helps Visualize the Magnitude of One Googol, or 1 Followed by 100 Zeros

Compute expert-level answers using Wolfram’s breakthrough algorithms, knowledgebase and AI technology

The me-sized universe: Some parts of the cosmos are right within our grasp

Viking ‘treasure’ of rare artifacts revealed on a long-lost mountain trail

Material testing with AI

This Lab ‘Cooks’ With AI to Make New Materials: A Toronto lab recycles carbon dioxide into more useful chemicals, using materials it discovered with artificial intelligence and supercomputers.

Let’s Rebuild the Broken Meat Industry—Without Animals: Covid-19 has laid bare many flaws of industrialized animal agriculture. Plant- and cell-based alternatives offer a more resilient solution.

 

Plastična stolica – monoblok

Plastična stolica ili industrijski „monoblok“ je dizajnerski bastard, uspomena na doba kada se mislilo da će plastični materijali promeniti svet – estetiku nameštaja i oblačenja sigurno. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, plastika je osvojila dizajn i modu: plastične talasaste stolice stajale su oko mermernog stola, cele lampe bile su talasasto-plastične, geometrizam i ravne linije prethodne decenije uveliko su zaboravljeni, a žene su skupo plaćale za plastične čizme, haljine, naočare, mantile, pantalone, kombinezone. Plastična torba bila je krik, danas je to najniže što se uopšte može imati. U to doba je legendarna jugoslovenska Jugoplastika, gde je izumljen (ili je ukradeni izum proizveden) jugovinil, bila spremna i na ove izazove: imala je i modnu liniju mantila, jakni, tašni, patika i sandala… Na nižem, svakodnevnom nivou, pojavilo se čudovište koje danas zagađuje svetske okeane, mora i reke, uz zagađivanje zemlje i celokupnog prostora u kojem živimo – plastična kesa. Ništa je više ne može uništiti: najverovatnije će, zajedno sa plastičnim flašama i drugom ambalažom, nadživeti i ljudski rod.

Plastične stolice je među dizajnerima prvi posebno obrađivao Čezare Džo Kolombo (1965), ali su se njegove stolice sastojale iz nekoliko delova koje je trebalo na kraju spojiti, i bile su dizajnerski predmet – masovna proizvodnja nije bila u planu. Dve godine docnije, drugi italijanski dizajner, Viko Mađistreti, izradio je plastičnu stolicu koja se mogla izliti u jednom komadu. Njegov dizajn imao je više stabilnosti, i iskorišćen je skoro dvadeset godina docnije, kada je otkriven postupak sa polipropilenom na 220 C, koji je omogućio brzu (70 sekundi) i jeftinu (3$ po komadu) produkciju modela Mađistretijeve stolice. Pojavili su se i drugi modeli, ali svi po istom principu. Sredinom osamdesetih godina, masovna proizvodnja ovih stolica počela je najverovatnije u francuskom preduzeću Aliber i odmah se raširila po celom svetu: danas monoblok stolice proizvode u celom svetu.

I pre su postojale jeftine stolice, posebno za plažu i slična mesta: od tkanine zategnute preko drvene ili metalne, obično jednostavne konstrukcije, do onih sa pletenim kanapom ili plastičnim trakama, ili mešovito. Tradicionalnu drvenu stolicu, često obojenu u jaku tirkiznu boju i sa sedištem ispletenim od kanapa i plastičnih traka, naći ćete u manje-više svakoj grčkoj taverni nižeg ranga. U nekom trenutku, u osamdesetim, postala je tako privlačan kulturni znak, da su naši prijatelji posebno tražili mesta sa stolicama od skaja, jer su obećavala više autentičnosti i manje cene. Poseban model stolice za plažu i terase sastojao se od dve iskrivljene metalne šipke sa jednom sponom, između kojih bi se plastičnim trakama, jednostruko ili u prepletu, povezali metalni delovi. Ostatak te stolice, odnosno metalna konstrukcija, postao je znak otpada, propadanja, ali i reciklaže svuda po Mediteranu. Zlatna vremena potpunog propadanja i obnavljanja! Sve je to uništio monoblok.

Monobloc-Chair-Remake-by-Pool-01

Istini za volju, monblok stolice mogućno je reciklirati po istom metodu po kojem su i napravljene, ali je rezultat još više iste plastike. Mogu se prekriti tkaninom, mogu se opremiti raznim smešnim dodacima; teško ih je popraviti, naročito kada puknu noge, inače najslabiji deo monobloka. U zemljama u kojima se ceo radni dan plaća 1$ ili manje od toga, monoblok stolice popravljaju tako što im dodaju stari metal ili čak drvo. Paradoks je potpun: još uvek skuplji prirodni materijal omogućava plastičnom, koji će ga za milione godina preživeti, da bude duže u upotrebi. Na pitanje zašto se za isto vreme i sa možda manjim troškovima ne napravi drvena stolica, odgovor treba tražiti u… prestižu plastične stolice.

O monoblok stolicama vođene su mnoge rasprave: jedni su isticali demokratski učinak komada nameštaja koji baš svako može imati ili naći na smetlištima; drugi su se radovali zbog globalnog prodora onoga što bismo nazvali dizajnom; treći nisu u globalnom siromaštvu videli ništa dobro, niti su u sveprisutnosti monobloka videli išta drugo od uništavanja lokalnih tradicija. Monoblok stolice čine da tek uz druge vidljive znake možemo otkriti o kojem je kraju reč, kad stolicu vidimo: tačnije, koja sirotinja je u pitanju. Ne pomaže mnogo što je monoblok ušao u muzeje moderne umetnosti i dizajna (recimo u Minhenu), niti luksuzne varijante, ni citatno izmišljanje novih modela: monoblok je uvek isti, brzo se uprlja – naročito osnovni beli model – brzo gubi sjaj, neprijatno greje telo u krajevima gde je i inače vruće, izgleda grozno posle kratke upotrebe, naročito kada se stolice naslažu jedna na drugu… I ako bismo danas tražili svuda prepoznatljiv predmet koji svi Zemljani znaju i jednako upotrebljavaju, onda je to svakako monoblok. Šteta što ga nisu utovarili na Vojadžera uz druge, prestižne znake zemaljskih kultura…

O monobloku postoji mnoštvo članaka, blogova, internetskih strana, pa i jedna knjiga dvoje autora, Arnd Friedrichs i Kerstin Finger, sa naslovom 220 C Virus Monobloc: The Infamous Chair, iz 2010. Monoblok stolica je tako izrazit kulturni znak, da je već samo jedna na pozornici nekog pozorišta dovoljna da dâ atmosferu događanju na sceni. A ključ te atmosfere može biti samo jedan – sirotinja, improvizacija, prostor neizvesnosti. To je onaj deo nameštaja za najprirodniji položaj budnog ljudskog tela – sedenje – koji se odmah pojavljuje u hiljadama izbegličkih centara, logora, zatvorskih dvorišta, improvizovanih lokala, na lađama, u poljima, na terasama i verandama – svuda gde se ne sme očekivati ništa bolje od toga. Talibani, isisovci, teroristi i borci svih vrsta sede na tim stolicama u šatorima, na ruševinama, iz njih i pucaju. U najvećem delu sveta ćete sa najvećom verovatnoćom dobiti upravo ovakvu stolicu da sednete, čim padnete na smeštaj ispod hotelijerskih zvezdica.

mono-block-chair-standard-for-tpt

Monoblok je možda najupečatljiviji simbol poludelog kapitalizma: kada proizvodnja dosegne potrebu cele planete, što je već sada slučaj, neće se gasiti proizvodnja, nego će se svim silama pokušati proizvesti nove potrebe, i novi predmeti za njih. Monoblok je u velikoj meri prevazišao svoje tvorce, jer ispunjava, zajedno sa kulturno-istorijskim sećanjem, ljudsku potrebu koja je uistinu opšta: upravo zato se sa monoblokom ne može postići više. Nema upečatljivije slike za savremeni kapitalizam od brda propalih monoblok stolica, koje nije nemoguće, već je naprosto preskupo reciklirati. Ostavljene bilo gde, da se prljaju jer ne mogu trunuti, one još najviše podsećaju na nekakve grobove savremenog sveta, u kojem je neosetljivost prema ljudskoj vrsti dosegla dosada nepoznate razmere.

U doba kad nam preti nekontrolisana proizvodnja bilo čega u trodimenzionalnim štampačima, monoblok će možda postati nešto što pravimo kod kuće ili u obližnjem internet kafeu-radionici. U toj perspektivi plastična stolica izgleda sjajno, u poređenju, recimo, sa masovnom individualnom proizvodnjom svih vrsta oružja. Možda će upravo ona postati prethodnik, simbolni predmet nove epohe, u kojoj svako izliva bilo šta? Mogućno rešenje i za plastične stolice i za kontrolu 3D štampača je samo jedno: kontrola proizvodnje. Da bi se takva kontrola sprovela, potrebno je drugačije društvo, u kojem poludeli kapitalizam zamenjuje neki drugi sistem. U takvome sistemu proizvodi se prema pravim potrebama i za one koji potrebu imaju. Kako će izgledati taj sistem, pitanje je imena, glavne naracije odnosno ideologije, tehnoloških mogućnosti i geografskih uslova. Pustimo to predviđanje nekoj posebno zvezdanoj avgustovskoj noći. Pa neka sanjamo čak i sedeći u plastičnim stolicama, samo da smislimo nešto što je bolje za još živeće ljude.

 

Svetlana Slapšak, Peščanik (16.avg. 2015)