Zašto je vraćanje časovnika za 1 sat unazad nepotrebno i štetno?

Ako je već tačno da je štetno pomerati kazaljke dvaput godišnje, treba li da zbog toga zamrzimo sezonsko pomeranje vremena? Zavisi od toga gde živite piše Kristofer Ingrem za Vašington post.

02

Koncept letnjeg računanja vremena je stvoren kako bismo što bolje iskoristili sunce tokom letnjih meseci. Ali, u jesen i zimu, kada dani postaju sve kraći a noći sve duže, mnogi ljudi doživljavaju depresiju.

Letnje računanje vremena treba da bude stalna pojava, koja će trajati preko cele godine. Umesto što smo pre nešto više od nedelju dana “dodali još jedan sat života”, trebalo je da kazaljke na časovnicima naprosto ne pomeramo kao i da se obavežemo da se više nikada ne petljamo sa njom i polugodišnjim pomeranjima.

Na taj bi način zadobili velike koristi, kako po društvo tako i po zdravlje i zdravstvenu zaštitu. Jesenji prelazak na tradicionalno tj.standardno vreme povezan je s povećanjem kriminala, koji nas na nivou nacije košta  milijarde dolara godišnje. Prelasci na letnje vreme, da bismo se potom nanovo vraćali na standardno “zimsko” vreme povezani su sa poremećajem sna, povećanim rizicima od srčanog udara, kao i porastom saobraćajnih nesreća sa smrtnim ishodom.

Tim istraživača sa odeljenja psihijatrije i političkih nauka na univerzitetima u Ahusu (Aarhus) u Kopenhagenu i na kalifornijskom univerzitetu Stenford su dodali još jednu formalnu “optužnicu” na račun pomeranja kazaljki na satu u vreme ekvinocija tj. prolećne i jesenje ravnodnevice: Čini se da je jesen prelazak na zimsko računanje vremena usko povezano sa skokom dijagnoze depresije upravo u ovo doba godine.

Za njihovu studiju, istraživači su ispitali bazu od 185,419 dijagnoza depresije u Danskoj u periodu između 1995. i 2012. godine. Upoređivanjem stope dijagnoza depresije pre i posle vremenskih promena u proleće i u jesen, otkrili su da je “prelazak sa letnjeg na standardno računanje vremena bili povezano sa povećanjem depresije od 11 odsto… uz učestalost unipolarnih depresivnih epizoda.04

Ono što je možda zanimljivo je da istraživanja nisu pokazala odgovarajuće smanjenje ove dijagnoze u vreme prelaska na letnje računanje vremena, nakon prolećne ravnodnevice.

“Nakon ovih istraživanja, možemo biti relativno sigurni kako je upravo prelaz s letnjeg na standardno tj “zimsko” računanje vremena izazivač povećanog broja  dijagnoza depresije a ne, na primer, promena u dužini dana ili loše vreme. U stvari, u našim analizama uzeli smo i ovo u obzir”, rekao je u svom saopštenju jedan od autora studije Seren Ostergard (Søren D. Østergaard).

Možda je ono što čak i više iznenađuje to da povezanost između jesenje promene vremena i depresije u jesen činjenica da nijedna druga studija zapravo nije razmatrala ovo pitanje na način na koji su to uradili Østergaard i njegove kolege. “Prema našim saznanjima, ovo je prva studija koja je postavila ovo specifično istraživačko pitanje”, rekao je on. Neke prethodne studije su se na širi način bavile problemima mentalnog zdravlja – ne samo depresijom – ne pronašavši neku posebnu vezu.

Podaci su korelacioni i ne kazuju tačno kako bi to pomeranje kazaljke za 1 sat moglo da ljude dovede do depresije. Istraživači, međutim, imaju neke ideje o ovom fenomenu.

Za početak, nedostatak sličnog odnosa tokom prolećnog prelaska na letnje računanje vremena ukazuje na to da ove dijagnoze nisu samo rezultat pomeranja kazaljki po sebi, već da je u pitanju nešto konkretno u vezi sa vraćanjem sata unazad u jesen.00

“Jedno od mogućih objašnjenja je da iznenadni, brži nailazak sumraka koji u danu pomeranja sata nastupa već između 4 i 5 sati popodne – i koji u Danskoj označava ponovni nailazak dugog perioda veoma kratkih dana – ima negativan psihološki uticaj na pojedince sklone depresiji, navodeći ih na razvoj ispoljavanja ovakvog psihičkog stanja”, napisali su autori ove studije.

Znamo, na primer, da su dugi dani sa dovoljno sunca zaštita protiv simptoma depresije. Prelazak na standardno, zimsko vreme nam u suštini od večeri “ukrade” taj jedan sat vremena dnevne svetlosti, kada je većina nas budna,”pridodajući” ga u ranim jutarnjim satima, kada mnogi od nas nisu budni (pa je, samim tim, “svejedno” ukoliko nas taj 1 sat zatekne u “produženom mraku, jer i dalje spavamo). Krajnji efekat je, ipak, da mnogi od nas izgube jedan sat dnevnog svetla.

“Verovatno da imamo manje koristi od dnevne svetlosti ujutro između 7 i 8, jer su mnogi od nas tada ili pod tušem, ili jedu doručak ili sede u kolima ili autobusu na putu za posao ili u školu”, objašnjava Østergaard. “Kada se vratimo kući i imamo slobodnog vremena popodne, već je pao mrak.”

Za stvarnu proveru kako jesenje pomeranje časovnika unazad zapravo utiče na ljude, u ponedeljak pokušajte da napravite evidenciju kolikom je broju vaših kolega na radnom mestu ili na društvenim medijima strašno to što sada napuštaju posao po mraku.

“Osim toga”, pišu autori ove studije, “kod pojedinaca koji imaju prethodno razvijenu zimsku depresiju (kao deo sezonskog afektivnog poremećaja), može se opaziti prelazak sa letnjeg na standardno (zimsko) vreme kao znak za depresiju koja dolazi a koja bi mogla imati depresogeni efekat.”03Drugim rečima, neugodnosti koje sa sobom nosi promena iz leta u jesen je već samoispunjavajuće proročanstvo: Ako mislite da će nas manji broj dnevnih sati rastužiti – onda će se to i dogoditi: verovatno nas i hoće oneraspoložiti.

Østergaard preporučuje da treba nastojimo da što više vremena provedemo na otvorenom, čak i tokom najmračnijih zimskih meseci – biti na otvorenom je, po njemu, jedna od najboljih stvari koje možete učiniti ukoliko se osećate posebno mrzovoljni tokom predstojeće promene: “U cilju sprečavanja depresije koja prati prelazak iz letnjeg u zimsko tj standardno vreme, apelujemo da provodite vreme napolju, čim se sunce pojavi na horizontu.”

A ukoliko to ne pomogne, najbolja stvar koju možete da uradite je da pozovete svog lekara. Oni verovatno na raspolaganju imaju dovoljno umeća, koja će vam pomoći da prebrodite sve te duge noći što traju do aprila (naročito u Danskoj).

U međuvremenu, političari bi mogli da pomognu svima nama jednostavnim ukidanjem prelaska na standardno vreme, uspostavljajući letnje računanje vremena tokom cele godine.

Christopher Ingraham (Washington Post, Nov. 5 2016.)

Prolećno pomeranje časovnika: ubica na drumu

Još jedan razlog da mrzimo pomeranje časovnika su i saobraćajne nesreće sa smrtnim ishodom.

002

Ukoliko vam pričinjava nelagodnost pomeranje satova jedan sat napred na letnje računanje vremena, postoji dobar razlog za to: Pomeranje vremena će vam sigurno poremetiti san. Kada u proleće satove pomerimo napred, onda gubimo jedan sat, i to – sna. To je kao da je čitava planeta u istom trenutku imala džet-leg, pa narednih dana svi patimo od umora i neispavanosti.

Letnje računanje vremena je u Sjedinjenim Državama počelo kao trik da bi se uštedela energija tokom Prvog svetskog rata, a u međuvremenu je ova mera postala nacionalni standard tokom 1960. Međutim, mnogi sada osećaju da je ovaj koncept očuvanja energetskih resursa nadživeo svoje korisne aspekte. Neke od nedoumica i sumnji vezanae su za valjanost pretpostavke o uštedi električne energije tako što ćemo u proleće, pomeranjem satova, „dobiti“ jedan sat dnevne svetlosti više. Ipak, ispostavilo se da su koristi od ove mere izostale, ili da su, u najmanju ruku, nejasne.

Jedan sat izgubljenog sna zvuči kao mala promena, ali mi ljudi smo ipak krhke i osetljive životinje. Čak i mali prekidi sna, kako su pokazala ispitivanja, produkuju promene osnovnih pokazatelja našeg zdravlja, otupljujući našu mentalnu oštrinu i lucidnost. Istraživači su pronašli dokaze o ozbiljnim, opštim zdravstvenim posledicama kada se – kao danas – milijardama ljudi na planeti „ukrade“ jedan sat od spavanja.

Postoje i dokazi koji otkrivaju povezanost između povećanja broja saobraćajnih nesreća upravo na dan prebacivanja na letnje računanje vremena.

03

Istraživači sa Univerziteta Džons Hopkins (Johns Hopkins) i Stenforda  su 1999. želeli da saznaju šta se dešava na putevima širom SAD onda kad zadnje nedelje marta milioni vozača uzmu volan u ruke – u jutru i danu kojima je prethodila noć kraća za jedan sat spavanja.

Analizirajući fatalne incidente tokom 21 godine, a na osnovu podataka iz Nacionalne američke uprave za saobraćajnu bezbednost (US National Highway Transportation Safety Administration), otkriveno je veoma malo, mada ipak značajno povećanje poginulih ponedeljkom, u danu odmah nakon prolećnog pomeranja časovnika. Tog ponedeljka, nakon pomeranja časovnika, prosečan broj incidenata sa smrtnim ishodom skakao bi na 83.5, u poređenju sa prosečnom stopom od 78.2, koji ima jedan tipični ponedeljak.

“Nismo, zapravo, ni  očekivali da ćemo bilo šta uočiti” kaže Ričard Alen (Richard P. Allen), neurolog sa univerziteta Džons Hopkins, koji je vodio ovu studiju. “Za mene lično, zaista je neverovatno da jedan sat može da produkuje ovoliku razliku u stopi smrtnih slučajeva na putevima.”

Ovaj dokument ne pokazuje postojanje bilo kakvih dokaza o povećanju nezgoda u nedelju kada počinje letnje računanje vremena, verovatno zato što ljudi mogu da duže odspavaju tog nedeljnog dana. Ali, ljudi su i dalje lišeni sna i u ponedeljak, jer se još uvek prilagođavaju promeni vremena – u ponedeljak, u stvari, tek započinje naša „džet-leg kriza“.

Nalazi Alena i njegovog tima pridružuju se nalazima nekoliko manjih studija ovog fenomena. Kanadski istraživači su 1996. ustanovili da prolećno pomeranje vremena za sat napred “dovodi do porasta saobraćajnih nesreća [ne obavezno sa smrtnim ishodom] za oko osam procenata”. Ovde je tabela objavljena u njihovom izveštaju u New England Journal of Medicine:

Kanadski istraživači su otkrili blago ali izvesno prisutno povećanje saobraćajnih nesreća u trenutku neposredno nakon prelaska na letnje računanje vremena, koje počinje u proleće.

Nalazi iz Velike Britanije 1980. godine konstatuju slično blago povećanje nesreća, baš kao što je iznašla i kanadska studija.

[Napomena: Efekat nije dosledno uočavan na globalnom planu. Švedski istraživači su u svojoj studiji iz 2000. konstatovali kako je “malo validnih dokaza da je prelazak na letnje (ili zimsko) računanje vremena imalo neposredne efekte na povećanje broja saobraćajnih udesa”. Oni su zaključili da, ukoliko su takvi efekti i postojali, oni bili isuviše mali da bi se uopšte mogli detektovati].

Alen je mišljenja je da njegovi nalazi pokazuju koliko mnogo ima onih Amerikanaca koji su na ivici lošeg sna. Promena  na letnje vreme gura ih preko te ivice, stvarajući u njima opšti telesni stres.

A čini se da uzrok ovog opšteg stresa ne potiče samo automobilskih nesreća. Počev od Alenove studije, množili su se dokazi i o porastu povreda na radu i srčanih napada u danima nakon prebacivanja na letnje računanje vremena.

Postavlja se pitanje: nije li možda bolje ne voziti sam na posao ponedeljkom nakon pomeranja časovnika u napred?

04

Ovi podaci, ipak, ne treba da sugerišu kako su odlazak na posao i povratak kući u ponedeljak nakon prolećnog uskraćivanja jednog sata opasna stvar. Još uvek neobjavljena analiza koju je sproveo tim sa Univerziteta u Koloradu utvrdila je da letnje računanje vremena može da izazove 302 smrtna udesa na putevima tokom perioda od 10 godina, što je, po svemu sudeći, prilično malo. U SAD svake godine ima oko 30.000 saobraćajnih udesa sa najtežim ishodom.

Poenta je da čak i mala promena i uskraćivanje vremena namenjenog za san mogu da rapidno utiču na fiziologiju našeg tela. A na dobar san se, i to s velikim razlogom, gleda kao na suptilnu ali ključnu komponentu našeg zdravlja. Naučnici sada znaju da nedovoljan san može igrati važnu ulogu u razvoju bolesti srca, dijabetesa i gojaznosti.

U cilju dobre pripreme za težak ponedeljak koji nam predstoji nakon prolećnog pomeranja časovnika, dobra je ideja da naspavati se dobro u danima uoči nedeljnog pomeranja sata. Alen ističe da će jedan sat sna manje osetno teže pasti nekome ko već pati od lišenosti dobrog sna.

“Mnoge ovakve nesreće dešavaju se jer nemamo preostale rezerve sna kako bismo prebrodili ovu promenu”, kaže Alen. “Kada smo aktivni – ali bez svežine koju nam uvek daje samo dobar san – ne treba nam mnogo da bismo zapali u negativno stanje koje je uzročnik fatalnih saobraćajnih ishoda.”

VOX

Bilingvalci: superiorni u društvenim odnosima

Biti dvojezičan znači posedovati neke očigledne prednosti. Učenje više od jednog jezika omogućava nove izvore komunikacije ali i nova iskustva. Međutim, poslednjih godina su psiholozi takođe pokazali i neke ne tako očigledne prednosti dvojezičnosti (bilingvalizma). Bilingvalna deca, recimo, mogu da uživaju određene kognitivne prednosti kao što je to npr. poboljšanje izvršnih funkcija – što je od ključnog značaja za rešavanje problema i druge mentalne aktivnosti. Za Njujork Tajms piše Ketrin Kincler (Katherine Kinzler), razvojno-kognitivni psiholog sa Univerziteta Kornel.

Sada, dve nove studije pokazuju kako izlaganje multilingvalnoj sredini i svakodnevni kontakt sa stranim jezicima poboljšava ne samo kognitivne sposobnosti dece već i njihove društvene sposobnosti.

06Jedna studija iz laboratorije za razvojnu psihologiju – sprovedenoj u saradnji sa psiholozima koje su predvodili Boaz Keisar, Zoi Liberman i Samanta Fan (Boaz Keysar, Zoe Liberman, Samantha Fan) sa Univerziteta u Čikagu, a objavljena prošle godine u časopisu Psychological Science – pokazuje da multingvalna deca moga biti bolja u komunikaciji od dece koja su monolingvalna.

Čikaški tim psihologa uzeo je grupu dece u Sjedinjenim Američkim Državama, uzrasta od četiri do šest godina, iz različitih govornih područja, a onda ih je suoočila sa situacijom u kojoj su morali da razmotre tuđe perspective  stavove kako bi shvatili njeno značenje. Odrasla osoba bi, na primer, rekla detetu: “Oh, mali auto! Možete li da ovaj mali auto pomerite za mene?” Deca su mogla da u svom vidnom polju vide tri automobila – mali, srednji i veliki – ali su takođe bila u poziciji da uoče i kako odrasla osoba ne može da uoči najmanji auto. S obzirom da je odrasla osoba mogla da vidi samo srednji i veliki auto, kada je rekla “mali” auto, ona mora da se odnosi na deteta “srednji”.

Otkriveno je da su pri rešavanju ovog zadatka bilingvalna deca bila bolja od monolingvalne dece. Ukoliko malo promislimo o tome, ovo ima smisla na intuitivnom nivou. Često tumačenje nečijih izgovorenih reči zahteva usredsređenost i razmišljanje ne samo o sadržaju već i o kontekstu u datom okruženju. Šta onaj s kim komunicirate zna ili ne zna? Šta mu je namera da vam prenese? Deca koja žive u višejezičnim sredinama stiču društvena iskustva koja im pruža rutinska praksa u razmatranju perspektiva drugih: Ova deca moraju da misle o tome ko govori koji jezik i kome se obraća, ko razume koji sadržaj, kao i vreme i mesto  u kojima se određeni jezik povori.

03Zanimljivo je, takođe, da je ovaj tim otkrio da deca koja su uspešna kao monolingvalna (dakle, koja su govorila samo jedan jezik) – ali koja su bila redovno izložena i nekom drugom jeziku – na primer, onih koji su imali babe i dede koji su govorili neki drugi jezik – bila isto tako darovita i sposobna kao i čisto bilingvalna deca u prethodno navedenom zadatku. Čini se da odrastanje u okruženju u kojem se govori više jezika, a ne dvojezičnost po sebi, predstavlja faktor koji decu kvalitativno pokreće na viši nivo.

Možda se pitate da li se ovi nalazi mogu objasniti samo kao još jedan primer većih kognitivnih sposobnosti koje su primećene kod bilingvalne dece. Čikaške psihologe interesovalo je i to pitanje, tako da su svoj deci dali standardni kognitivni test za izvršne funkcije. Otkrili su da bilingvalna deca imaju bolje rezultate od monolingvalne, ali da deca koja su bila uspešni monolongvalci, iako su uz to bili redovno izloženi uticaju nekog drugog jezika, nisu pokazala bolje performanse. Ovi monolongvalna “izložena” deca ponašala su se kao monolongvalna pri rešavanju kognitivnih zadataka, ali su bila poput bilingvalaca na komunikacijskom nivou. Nešto drugo od kognitivnih sposobnosti – nešto što se može okarakterisati kao “veća društvenost” – moralo bi da bude valjan razlog kojim se može objasniti njihova veština prilikom prihvatanja tuđe perspective i stavova.

04U predstojećoj studiji, koja je u pripremi u časopisu Razvojna nauka (Developmental Science), Ketrin Kincler, potpisnica ove priče i njene kolege proučavali su efekte izloženosti višejezičnoj sredini na čak i mlađi uzrast dece: na bebe stare tek 14 do 16 meseci, koje jedva da su uopšte i počele da progovaraju neke prve reči. U ovoj studiji, koju je predvodila Zoi Liberman a u saradnji sa profesorom Keisarom i psihologom Amandom Vudvord (Amanda Woodward), bebama su pokazane dve verzije istog predmeta, kao što je banana, od kojih je jedan bio vidljiv kako detetu tako i odrasloj osobi, dok je druga verzija bila vidljiva bebi ali sakrivena od pogleda punoletne osobe. Kada bi odrasli subjekt pitao bebu za “bananu”, beba bi bila u stanju da pruža svoju ručicu na obe verzije istog objekta – u oba slučaja to su bile banane – pa ipak, beba je razumela društveni kontekst, pa bi češće posezala za onom bananom koju je i odrasla osoba mogla da vidi.

07Tim iz laboratorije za psihološka istraživanja pri Čikaškom Univerzitetu otkrio je da bebe iz monolingvalnih sredina podjednako često posezaju za obe banane. Bebe u multijezičkim sredinama, uključujući i one koje su bile izložene i drugom jeziku, makar samo i minimalno, već su shvatali značaj usvajanja tuđe perspektive za komunikaciju: takve su bebe daleko češće posezale za bananama koje je i odrasla osoba mogla da uoči.

Izloženost višejezičnoj sredini, čini se, olakšava usvajanje osnovnih veština potrebnih u svakodnevnom međusobnom razumevanju. Naravno, postati potpuno bilingvalan ili multilingvalan nije uvek ni lako a ni moguće za svakoga. Ali prednost u razvijanju društvenih odnosa i veštine međusobnog komuniciranja koje je ovaj tim identifikovao javlja se jedino u okruženju u kojem su deca imala prilike da iskuse kontakt sa dva ili više jezika, a ne usled toga što su bilingvalna po sebi.

Ovo je potencijalno dobra vest za roditelje koji i sami nisu bilingvalni, ali koji žele da njihova deca uživaju neke prednosti višejezičnog okruženja.

New York Times

Šta 2016. donosi Fejsbuku, Guglu, Tviteru i drugim tehno-gigantima

Najuspešnije svetske tehnološke kompanije koriste poslovni model platforme. Aleks Moazed, CEO i osnivač kompanije Applico za inovativne kompanije-platforme piše o trendovima za koje vidi da će imati uticaja kako na već uspostavljene tako i na nove kompanije–platforme u 2016.

Poznati na Fejsbuku

Fejsbukova strategija lansiranja aplikacija je privukla mnogo pažnje u poslednjih nekoliko godina tokom kojih je kompanija eksperimentisala sa nizom samostalnih aplikacija van glavne Facebook aplikacije. Ipak za sada, Facebook Messenger ostaje jedini pravi uspeh ove strategije.

Najčešće se iznose predviđanja da će Facebook izaći sa samostalnom aplikacijom za video s obzirom da smo u 2015. videli da je počeo da se nadigrava sa YouTube kao platformom čija je osnova video. Ali mi ne verujemo da će se to desiti u 2016. Umesto toga, predviđamo da će Facebook proširiti i izbaciti svoju samostalnu live-streaming aplikaciju, Facebook Live. Live je već dostupna za javne ličnosti i slavne osobe, ali 2016. će Facebook otvoriti kamere za mase, što će mu omogućiti da se takmiči sa aplikacijama i platformama kao što su Meerkat, Periscope, YouNow, Twitch i YouTube u živim prenosima.

Popularnost ovih postojećih platformi je dokazala da Livestreaming ima vrednost. Sada će Facebook posegnuti u svoju masovnu mrežu da bi pokušao da je napravi izvorom najboljeg sadržaja u živim prenosima koji je moguće napraviti. Fejsbukova postojeća mreža slavnih ličnosti će biti veliki resurs u lansiranju nove aplikacije, ali da bi Live uspeo, moraće da stvori poznate ličnosti kojima je platforma „kuća“ koja ih je stvorila.

Do sada, Facebook nije bio uspešan u tome da vrhunske proizvođače svog sadržaja pretvori u Fejsbuk – slavne. Trenutno, ne postoji takva stvar kao “Facebook slavni”. Većina poznatih ličnosti koje su to postale na internetu, su rođeni na drugim platformama, kao što su YouTube, Vino, Instagram ili Snapchat. Livestreaming može biti ulaznica Facebooka u ovaj klub. Uz ulazak svih na Facebook Live, videćemo našu prvu žetvu zvezda koje su “Fejsbuk poznate.”

Twitter: izgubljeno dete

Twitter je izgubljeno dete u šumi bez kompasa. Koren problema je da niko ne želi da inovira za Twitter jer je on svoju inovatorsku zajednicu ubijao godinama. Postoji obilje ideja i inovacija tamo, ali ništa od toga ne ide put Tvitter-a.

Dakle, šta treba da uradi Twitter? Predviđamo da će Twitter u 2016. stvoriti poseban doživljaj izvan sadašnje linije tvitova. Mreža ima odlično iskustvo sa visoko angažovanim korisnicima, ali još nema dobar predlog za povremene korisnike. Kompanija se u velikoj meri oslanjala na to da će imati uspeha sa “Moments”, uključujući tu i svoju prvu TV kampanju za promovisanje ove funkcije, ali to nije dovoljno da bi se zadržali povremeni korisnici.

Veliki problem je u tome što je Tviterovo iskustvo otkrivanja vrlo loše. Aplikacija Moments pomaže da na površinu izađu neki sadržaji koji se vrte oko većih događaja, ali pronalaženje relevantnih, zanimljivih sadržaja na Twitteru je još uvek suviše teško. Kao Fejsbuk pre njega, Tviter mora da pronađe svoj Newsfeed – način da odmah izbaci personalizovan, relevantan sadržaj svaki put kada se prijavljujete na mrežu. Twitterov obrnuti hronološki redosled je isuviše nasumičan i ne omogućava sortiranje po kvalitetu. U 2016. ćemo videti da Twitter sve više pod pritiskom zajednice žrtvuje svoju svetu kravu  i sve više eksperimentiše sa tokom vesti koji će najvažnije stavljati na vrh. Ako budu uspeli da odaberu pravu inovaciju, oni će moći da ponovo povrate poverenje zajednice developera i otkriju bolja rešenja. Negde u ovo vreme, pre nego što se nova 2016. zahukta, videćemo da će Twitter svojim korisnicima izgledati mnogo drugačije nego što to izgleda danas.

Google: kapacitet za liderstvo u inovativnom otkrivanju aplikacija

Foto: oneclickroot.com

Foto: oneclickroot.com

Otkrivanje aplikacija je još uvek u povoju. Epl i Guglove prodavnice aplikacija su dobro radile u trenutku kada su startovale, ali kako je svaka od ovih platformi u međuvremenu tako porasla da obuhvata milione aplikacija, osnovna pretraga, rangiranje po kategorijama i nedovoljan uređivački izbor jednostavno više nisu dovoljni.

Kao rezultat toga, dok postaje sve lakše da se napravi aplikacija, privlačenje korisnika postaje sve teže i teže. Vaš početni ekran može da prihvati relativno ograničeni broj aplikacija.

Na kraju, upotreba aplikacija treba da bude laka. Filmovi imaju trejlere. Pesme je lako pregledati. Ali, za aplikacije za sada ne postoji odgovarajući ekvivalent. Ako vam je potrebno 50mb za preuzimanje da bi ste isprobali novu aplikaciju to nije nešto što je lako. Zato će se pojaviti app streaming, koji će uzeti maha u 2016.

Google je pokrenuo app streaming u ograničenom obimu u 2015. godini, i nastaviće da proširuje ovu funkciju u narednoj godini. Može li Google iskoristiti činjenicu da je prvi ovo pokušao u svoju korist i napraviti novi pritisak na Apple?

Ostali igrači će se takođe pojaviti. Mi ćemo čak možda videti “YouTube za aplikacije” do kraja godine koja će nam omogućiti da pronalazimo aplikacije na isti način na koji otkrivamo i interagujemo sa drugim sadržajima, kroz momentalno korišćenje, javnog kuratorstvo i stvaranje zajednice oko njega.

Personalni jednorozi

Proizvodnja tehnologija sve više postaje kao zgrada sagrađena od Lego kocki. U kompaniji Applico, uvek ocenjujemo najnoviju modularnu tehnologiju, omogućavajući programerima da uspostave funkciju kao što je chat ili praćenje radne snage na zahtev sa nekoliko jednostavnih komandi. Broj alata, usluga i platformi koju neko može koristiti za pokretanje održivog globalnog poslovanja je neverovatan. I većina ovih usluga je sada lako dostupna preko oblaka zahvaljujući API-jima.

Kombinujući ove modularne skalabilne servise sa potencijalom rasta platformi i mreža, verujemo da će nam 2016. doneti nešto što nikada nismo videli: pojavu personalnih jednoroga (kompanija – osobe) sposobnih da dostignu vrednost iznad jedne milijarde dolara.

Dobro, možda ne jedne osobe, ali definitivno manje od pet. Ovakvi startapi će sigurno biti oni koji još nisu počeli da zarađuju jer razrada poslovnog modela/ prodaje traži vreme i ljude. To šačica osnivača će zavisiti od onoga što obećava njihova vizija, u smislu rasta i potencijala za zaradu za venčer kapitaliste. Ideje su tu. Ko će biti prvi?

Dostupni, ali bez posla

Kako se 2015 približavala svom kraju, već smo imali nekoliko velikih žrtava u on-demand (na zahtev) ekonomiji. Najnoviji koji je propao je Sidecar, koji je trebalo da bude konkurent Uberu, a koji je 29. decembra najavio da će se ugasiti. Sa Uberom koji je učvrstio svoje vođstvo i Lyft, koji je na začelju, malo je prostora za trećeg igrača u industriji na bilo kojoj lokaciji. Niko ne želi da bude Windows telefon u borbi Ubera i Lifta za tržišni udeo. Bez monopolskog položaja u industriji, teško je za platformu da postane profitabilna.

U 2016. ćemo videti još više preduzeća sa modelom “na zahtev” koja ispadaju sa tržišta, dok se konsolidacija bude nastavljala. Glavni kandidati u industriji su usluge održavanja zgrada (2015. smo već videli da je tako prošao Homejou) isporuka i transporta, kao i zdravstvena zaštita.

U ovim industrijama će se vrlo verovatno pojaviti jedna ili dve dominantne platforme (ako već nisu)  dok će ovi koji se i dalje takmiče verovatno biti kupljeni, izaći iz posla kako finansiranje počne da presahnjuje a korisnici da se osipaju, ili u najgorem scenariju doživotno će se držati na ivici opstanka.

Direktor kompanije Applico Aleks Moazed i šef platforme Nick Johnson su koautori knjige Moderni monopoli (Modern Monopolies, Macmillan, proleće 2016).

 

INC. com

 

Odučavanje od ekonomskih paradigmi

U čemu je suština: I kriza, i njene posledice, ali i empirijska ekonomska revolucija promenili su naše shvatanje ekonomije.

Ekonomska revolucija by Pavle bašić

Ekonomske teorije: koliko su relevantne? (Infographic by Pavle Bašić)

Konvencionalne mudrosti o ekonomiji sa strane ponude, kratkoročnoj Filipsovoj krivulji (Prema jednačini kratkoročne agregatne ponude, proizvodnja je povezana sa kretanjem nivoa cena), i procesu globalnog prilagođavanja – sve su dovedene u pitanje. Čak i konvencionalne mikroekonomske mudrosti o međuzavisnosti određivanja minimalnih plata i socijalnim programima se osporavaju novim podacima, koji pokreću pitanja o tome kako ekonomija treba da se uči i koristi za usmeravanje javnih politika.

Odučavanje od makroekonomije

Adam Posen piše da je mnogo ekonomista govorilo o potrebi da nakon globalne finansijske krize u potpunosti preispitaju glavne pretpostavke makroekonomskih znanja.

Pol Krugman (Paul Krugman) piše da su nas teorije slabo poslužile u razumevanju agregatne ponude. Jedan veliki problem je bio izostanak deflacije. “Ubrzavajuća” Filipsova kriva, koja je bila standard – da inflacija zavisi od nezaposlenosti i zadocnele inflacije – Izgledala je kao da je u skladu sa iskustvom iz prethodnih velikih kriza, koje su povezane sa velikim padom stope inflacije. Konkretno, mi smo naučili da citiramo spiralu u smeru kazaljke na satu koja je opservirana u prostoru nezaposlenost -inflacija kao dokaz za Fridman-Felpsovu teoriju prirodne stope (Filipsova kriva kao empirijska veza inflacije i nezaposlenosti postala je jedan od ključnih teorijskih koncepata ekonomske politike, u odnosu na koju su svoje stavove prelamale najznačajnije škole makroekonomske misli. Fridman i Felps smatraju da, bez obzira na stopu inflacije, stopa nezaposlenosti gravitira ka svojoj prirodnoj stopi. Zato je dugoročna Filipsova kriva vertikalna). Drugi veliki problem je dramatičan pad u procenama potencijalnog BDP, koji je jasno u korelaciji sa dubinom cikličnih kriza.

Robert Valdman (Robert Waldmann) piše da je razlog zbog koga je Krugman bio iznenađen slabim stranama ekonomije ponude to što nije obratio dovoljnu pažnju na evropski problem nezaposlenosti. Hipoteza o prirodnoj stopi nezaposlenosti je spektakularno propala u Evropi u 1980. Izuzetno visoka stopa nezaposlenosti nije dovela do deflacije – već je koegzistirala sa umerenom inflacijom dugo vremena, a zatim i sa niskom inflacijom. Do 2008. godine, ravna Filipsova kriva je već bila vrlo jasna svakome ko je čitao italijanske novine.

Bred Delong (Brad DeLong) piše da su “hiksijanski” ekonomisti (sledbenici ekonomiste Džona Hiksa) pogrešno razumeli kratkoročnu Filipsovu krivu. Ona je trebalo da bude mali množilac tipičnog trajanja ugovora u privredi – recimo  šest godina u ekonomiji koju karakterišu trogodišnji ugovori o radu, a možda i tri godine u jednoj ekonomiji u kojoj radnici i poslodavci donose odluke na godišnjem nivou. Nakon tog vremena, nominalne cene i plate bi trebalo da budu dovoljno prilagođene nominalnim agregatima ponude i tražnje na kojima u tom trenutku počiva privreda ili je na putu da dostigne svoju dugoročnu strukturu pune zaposlenosti.

Lorens Samers (Lawrence Summers) piše da je prilično teško odoleti zaključku da će – suprotno jednostavnim udžbenicima ekonomije – kada se recesija dogodi 2020. godine, naše prognoze BDP u 2028. biti dosta skromnije nego što bi to bile da nije bilo recesije.

U nedavnom govoru u centru Klausen (Clausen), Benoa Kor (Benoit Coeure) piše da nedavna teorijska i empirijska istraživanja počinju sa dekonstrukcijom tri važne pretpostavke u našem razumevanju međunarodnog makroekonomskog procesa prilagođavanja: da pomeranje agregatne tražnje ka svim privredama održava odgovarajući tempo globalnog rasta; da slobodno fluktuirajući kurs podržava takvu tražnju i deluje kao amortizer uspona i padova; i da prekogranični kapitalni tokovi čine međunarodno prilagođavanje lakšim, doprinoseći boljoj globalnoj alokaciji kapitala.

Odučavanje od mikroekonomije

Noa Smit (Noah Smith) piše da iznova i iznova, standardne ideje – stvari koje većina dece nauči na uvodu u ekonomiju – biva zdrobljeno teškom rukom novih podataka. Tona standardnih, uobičajenih teorija gotovo nimalo ne odgovara onome sa čim se srećemo u realnosti.

Na primer:

Ako na primer nacrtate neki brz grafikon ponude i potražnje na tabli, izgledaće kao će određivanje minimalnih zarada nauditi zaposlenosti na kratak rok. Ali podaci pokazuju da se to verovatno neće desiti.

Ako postoji bilo kakvo ograničenje u mobilnosti, onda jednostavna teorija o potražnji za radnom snagom kaže da će veliki priliv imigranata pritisnuti plate radnika sa sličnim veštinama u toj zemlji na dole. Međutim, podaci pokazuju da je u mnogim slučajevima, posebno u SAD, taj efekat bio veoma mali.

Jednostavna teorija o izboru između rada i slobodnog vremena predviđa da će u slučaju postojanja socijalne pomoći njeni primaoci nastojati da manje rade. Ali gomila novih studija pokazuje da u zemljama širom sveta, programi socijalne pomoći jedva da smanjuju napor radnika za iznalaženjem adekvatnog radnog mesta.

Većina standardnih ekonomskih teorija ne uzima u obzir postojanje društvenih normi. Ali, eksperimenti dosledno pokazuju da su društvene norme (ili moral, široko shvaćen) veoma bitne za ljude.

Noa Smit piše da ne treba da obučavamo buduću poslovnu elitu da poklanja pažnju onim empirijskim teorijama koje – u empirijskom smislu – imaju malo uspeha. Jednostavne teorije koje učimo na časovima Uvoda u ekonomiju (na primer o uticaju minimalnih plata i povećanja socijalne pomoći) funkcionišu s vremena na vreme, ali u mnogim važnim slučajevima nisu uspešne. To je ono što smo naučili iz empirijske revolucije u ekonomiji. Mi sada imamo akademsku ekonomsku profesiju usmerenu na ispitivanje dokaza i na jedan program učenja iz Uvoda u ekonomiju koji je fokusiran na pričanje prijatnih ali često beskorisnih bajki. To ima velike političke implikacije. Ukoliko oni koji diplomiraju ekonomske nauke napuste svoje klupe verujući da su one teorije koje su naučili uglavnom tačne, oni će donositi loše odluke i u vođenju ekonomskih politika i u donošenju poslovnih odluka.

Noa Smit piše da je problem u tome što se stavljanjem naglaska na teorije i potiskivanjem dokaza na margine, udžbenici ekonomije (i kursevi ekonomije) teže da prevare decu, naime: da im „objasne“ kako teorije mnogo više odgovaraju realnosti nego što je to zaista slučaj. Kada se ljudi posvete detaljnom izučavanju teorija mislim da su oni prirodno skloni da veruju da teorije imaju svoju empirijsku podlogu izuzev ako ne uoče dokaze koje govore suprotno.

 

Bruegel.org

Liderstvo u 3 reči: Lideri menjaju stvari

LeadersPromena, međutim, nikada nije laka, piše Stjuart Krejner (Stuart Crainer) sa Londonske škole za ekonomiju (London School of Economics). On je proučavao dinamiku koja stoji iza uspešnih pokušaja promena

‘Liderstvo proizvodi promenu. To je njegova primarna funkcija, ‘primećuje Džon Koter (John Kotter) sa Harvardske poslovne škole (Harvard Business School). Bivši izvršni direktor i autor Leri Bosidi (Larry Bossidy) kaže ovako: ” Posao lidera je da pomogne da svi vide da poslovna platforma gori, bilo da je plamen očigledan ili ne. Proces promena počinje kada ljudi odluče da plamen shvate ozbiljno i upravljaju na osnovu činjenica, a to znači brutalno razumevanje stvarnosti. Treba da otkrijemo šta je realnost, tako da znate šta treba promeniti.”

Lideri su retko regrutovani da bi održavali status kvo. Kada jesu, to je često recept za katastrofu. Verovatno najbolji primer za to je zapošljavanje Dejvida Mojsa (David Moyes) da nastavi stopama ser Aleksa Fergusona (Alex Ferguson) koji je imao izuzetno uspešnu karijeru kao menadžer fudbalskog kluba Mančester Junajted (Manchester United). Mojs je bio kandidat kontinuiteta, neko po liku nalik na Fergusona – namršten, škotskog temperamenta, žestoko predan zadatku i intenzivan. Od trenutka kada je preuzeo posao, Mojs je uhvaćen na ničijoj zemlji u pokušaju da stavi svoju pečat na klub uz održavanje stvari onakvima kakve su bile. Prošlost je pobedila.

Promene su sastavni deo opisa posla bilo kojeg lidera, ali su pune teških momenata. Usko smo sarađivali sa menadžerima koji nisu uspeli da ostanu na kursu promena. Svi su bili pametni, ambiciozni, vredni i očigledni izbori za visoka rukovodeća radna mesta.

Prvi je postao direktor jedne velike profesionalne organizacije. Želeo je da tu instituciju prevede u dvadeset prvi vek i razvio pametnu strategiju za tako nešto. Svaki put kada smo posetili njegovu kancelariju, on bi prošao kroz prezentaciju svoje strategije. U tome je bio veoma ubedljiv. Ali to je, nažalost, bila samo još jedna PowerPoint prezentacija; u stvarnosti, on je potpuno potcenio nespremnost ljudi da dobrovoljno prihvate promenu. Koliko god jedna strategija bila briljantna, ljudima u organizaciji je potrebno vreme da nauče da veruju u novog generalnog direktora i da shvate strategiju kao mogućnost, a ne pretnju. Direktor je nastavljao bez obaziranja, iritirao ljude, pokušavajući da ubrza stvari i onda je ostajao odmahujući glavom i ništa se nije događalo.

Uspeo je da se održi šest meseci.

09U drugoj firmi radili smo sa direktorom koji je bio izuzetno impresivan. Znao je organizaciju iznutra, radio širom sveta za nju i izgledao kao u potpunosti dopadljiva ličnost. Dotle je sve izgledalo dobro. On je tada izneo sličnu ambicioznu strategiju i počeo da je primenjuje. Takođe je napisao knjigu o tome šta znači biti direktor. Čini nam se da ga ona nije učinila omiljenim među ljudima. Opet se, da iskoristimo pomešanih nekoliko metafora, perje letelo a on je popio korporativnu prašinu.

07Promena nikada nije laka. Nikada. Istraživanja vrlo često pominju veoma visoku stopu neuspeha skopčanu sa pokušajima promena. I, nema naznaka da stopa neuspeha opada. Ali, istina je da je promena ono što lideri rade. Zaista, rukovodstvo bi moglo biti jezgrovito definisano kao katalizator promena. Liderstvo omogućava promene i menjanje stvari je u središtu svakog razumevanja rukovođenja. Dok se menadžment bavi maksimiziranjem efikasnosti onoga što postoji, rukovodstvo se bavi time da donese snažne skokove u načinima na koje preduzeće posluje tako što će menjati ono za šta se mislilo da je urađeno.

12Harvardski profesor Rouzbet Mos Kanter (Rosabeth Moss Kanter) je proučavala lidere koji uspevaju da se nose sa promenama – koje je označila ‘majstorima promene“ – i takođe je do detalja istraživala ono liderstvo koje je dovodilo do promena. Kanter kaže da je “najvažnija stvar koju lider može doneti organizaciji u fazi promena strast, predanost, i poverenje u druge”.

Na osnovu studija nekoliko preokreta, ona ukazuje na to da su informacije i odnosi ključni elementi. Lider preokreta mora olakšati psihološku promenu stavova i ponašanja pre nego što organizacioni oporavak može da započne. Ona identifikuje četiri osnovne komponente u procesu preokreta: promovisanje 1. dijaloga, stvaranje 2. poštovanja, što bi olakšalo 3. saradnju i inspirisalo 4. inicijativu.

11Kanter takođe napominje da se dobar lider za unošenje promena uvek sectu da nagradi zaslužne, prepozna i pozdravi dostignuća ljudi uključenih u proces transformacije. Neka svako bude heroj, kaže ona. Jer, kako ističe, “ne postoji ograničenje u tome koliko ljudima možete priznavati njihov doprinos, i ono je vrlo često besplatno. Priznanje donosi ciklusu promena njegov logični zaključak, ali i motiviše ljude da ponovo pokušaju da učestvuju u promenama. “Priznavanje (tuđeg učešća u uspehu) može biti veliki ili mali problem zavisno od toga šta od njega napravite. Izvršni trener Maršal Goldsmit (Marshall Goldsmith), koji obučava buduće lidere, na jednostavan način objašnjava ovu poentu – ako kažete hvala to je verovatno najefikasniji oblik priznanja. Gotovo je neverovatno koliko su niska očekivanja u tom pogledu [pogledajte samo Hotornovo (Hawthorne) istraživanje iz 1930. godine, gde je proizvodnja započeta jednostavno zato što su zaposleni smatrali da njihovi supervizori obraćaju pažnju na njihove potrebe]. Priznanje je ulazna tačka.

Kako Rosbet Mos Kanter sugeriše, sprovođenje promena nikada ne može biti jednostavno nasilno gonjenje ljudi u određenom pravcu. Ljudi moraju da žele da idu u tom pravcu; oni moraju da žele da se menjaju.

20To je ono što Majkl Džeret (Michael Jarrett) profesor na INSEAD, naziva “spremnošću za promene”. ‘Spremnost za promene se odnosi na filozofski nivo – biti otvoren i spreman da prihvatiš promenu; ali to se takođe odnosi i na praktični nivo”, kaže on. ‘Spremnost se odnosi na one organizacije koje su razvile niz osnovnih dinamičkih i unutarnjih sposobnosti koje im omogućavaju da se prilagode kada se suoče sa spoljnim zahtevima. To je preteča onih organizacija koje stiču stratešku agilnost. U suštini, uspešna promena je funkcija onoga koliko dobro unutrašnje mogućnosti organizacije – njihovi kapaciteti za upravljanje, kultura, procesi, resursi i ljudi – odgovaraju zahtevima njihovog spoljnog okruženja, tržišta.”

21Promena je proces međusobnog uklapanja. Lider mora da ima apetit za promene. Organizacija treba da bude spremna za promene – a, ukoliko nije, lider mora da neguje svoju spremnost za promene. I organizacija mora da se menja na pravi način kako bi zadovoljila zahteve i potrebe svog vremena, svog tržišta, svog realnog okruženja. Da li si ste spremni?

(Stjuart Krejner je koosnivač Thinkers50. Njegova najnovija knjiga je „Na šta mislimo kada govorimo o liderstvu“ (What We Mean When We Talk About Leadership) u koautorstvu sa Desom Derlouom (Des Dearlove), Infinite Ideas 2015)

 

London School of Economics

Bil Brajson: “Osećam kao da je Britanija stalno u vremenima štednje”

01“Mislim da je Britanija savršenih razmera…malo je i dalje divno“ (Foto: Gardijan)

Putujući Britanijom danas, Bil Brajson (Bill Bryson) piše o tome šta se sve na Ostrvu promenilo a šta ne u poslednjih 20 godina.

Bil Brajson je upravo objavio svoju prvu knjigu putovanja u poslednjih 15 godina – a tema je Velika Britanija. Njegov novi putopis The Road to Little Dribling izašao je tačno nakon 20. godina od objavljivanja njegovog sada već „savremenog klasika“, putopisa Zapisi sa malog ostrva“ (Notes From a Small Island), koji je u Bi-Bi-Sijevoj anketi proglašen za knjigu koja najbolje opisuje Englesku. Ona je, u neku ruku, nastavak Zapisa sa malog ostrva.

Britanci su danas sebični – ali ne koliko i Amerikanci

Pisac Bil Brajson kaže da je Britanija, tokom poslednje četiri decenije, doživela ogromne promene, “uglavnom nabolje”. Podsećajući se trenutaka kada je prvi put kročio u ovu zemlju, on kaže da su „Britanci tada bili siromašni“, premda misli kako danas u njoj postoji “neka vrsta preterane zaokupljenosti sobom”, gledanja u svoj pupak pri čemu je prisutna opsednutost primećivanjem tuđih mana – ovakva percepcija i osećaj u prošlosti Britanaca nisu postojali. On, takođe, kaže kako se „u narod uvukla izvesna doza sebičnosti“.

Britanci su, međutim, veoma dobri u toj samozagledanosti u sebe, dodaje on – za razliku od Amerikanaca, koji su, recimo, sjajni u nošenju neprimereno velikih kofera u avione, svesni da će na taj način blokirati prostora ostalim putnicima – i čineći to bez apsolutno ikakvog srama.

Sve je u veličini

Na isti način, kao što su pri dolasku u Sjedinjene Države evropski putnici obično preplavljeni osećajem ogromnog prostranstva svega, Brajson u Evropi oseća kako je „sve majušno“. Pa ipak, on kaže da veličina zemlje – i sve u njoj – stvara jedan dublji smisao o tome šta zaista predstavlja kulturno okruženje. U tom smislu, prostranstvo kreira i pogled na svet, pa se tako i Amerikanci razlikuju od Evropljana i po ovoj percepciji sveta i prostora i veličine stvari u njemu.

“Mislim da je Britanija danas „perfektno formatirana“, a to je nešto o čemu Britanci ne razmišljaju dovoljno”, dodaje Brajson. “Kada kažem da je savršene veličine – odnosno prostora – onda mislim da ima dovoljno građana kako bi se stvorila kritična masa, koja bi mogla da odneguju potpuno nezavisnu kulturu. Ukoliko bi ostatak sveta i čovečanstva nestao koliko sutra, i dalje bismo, kroz Britance kao „jedine preživele“, kao čovečanstvo imali dobre pozorišne komade, književna dela, dobre hirurge i dobre univerzitete, kao i sve stvari koje bi svako dobro društvo trebalo da obezbeđuje.”

On kaže i da Britanija poseduje lep osećaj za održavanje udobnosti i porodice, odnosno zajednice. „Gde god da ste, kada uključite vesti, svi mi gledamo Fijonu Brus ili Hjua Edvardsa, ili šta god. Imate mnogo zajedničkih iskustava s ostalima, a kroz takav osećaj se takođe učvršćuje i osećaj zajedništva. U zemlji veličine Sjedinjenih Država ili Australije, ovakav osećaj (zajedništva) ne možete imati.”

02

Internet – ćaskanje s Bilom Brajsonom

Nedavno ekranizovana knjiga „Šetnja šumom“ (Walk in the Woods), napisana 1998, ovog je septembra kao film ušla i u bioskopske dvorane. Povodom ove adaptacije, novinar Džon Mulen je za dnevni list Gardijan napravio skype-intervju s Brajsonom, u kojem on daje savete budućim planinarima ali priča o razlozima koji ga inspirišu da napiše knjigu o Džordžu Vašingtonu.

Zadovoljstvo je kao ležaljka na zimskom vetru

Brajson je rekao kako je neprestano zapanjen veselošću Britanaca, „ponekad i uprkos tome što su razlozi za smeh i dobro raspoloženje manji od minimalno zadovoljavajućih“. Mulen ga je podsetio na pasus iz njegove knjige „Beleške s malog ostrva“ (Notes From A Small Island), i na momenat kada je Brajson u Krajstčerču (Christchurch, Dorset) naišao na par ufačlovan u ćebe kako sedi pred svojom kabinom-kolibom na okeanskoj obali.

“Sve kabine na plaži duž morskog žala bivale su tokom zime zatvorene – sve izuzev ove”, priseća se Brajson. “Tu je bio taj par – muškarac je istrajno pokušavao da čita novine dok ga je vetar šibao u lice. Bio je to najveći mogući izazov, pri takvim vremenskim uslovima koji izazivaju svaki osećaj izuzev zadovoljstva i udobnosti, a bilo je tako očigledno da oni ne uspevaju u svom naumu – pa ipak, uprkos svemu, videlo se da su bili beskrajno srećni! Jer, takvi su Britanci u trenucima opuštenosti. Iskreno volim i divim se toj njihovoj veštini i umeću postizanja sreće kroz male stvari i zadovoljstva, izvlačeći iz ovakvih trenutaka i situacija maksimum.”

Dolazeći iz Amerike, kako je rekao, ovo ga je godinama intrigiralo, i po njemu je to jedna od njihovih najatraktivnijih karakteristika. “Ako želite da se zabavite u Americi, morate uložiti puno novca i kupite opremu. Ali, Britancima je tako lako ugoditi, a mislim da je način na koji to rade potpuno zadivljujući.”

Ne postoji takva stvar kao što je prav put

“Ništa Britancima ne pruža više zadovoljstva od rasprave o tome kako da se odavde prebace do nekog drugog mesta”, rekao je Brajson, dodajući da on još nije stigao dotle da nađe put koji bi u Londonu vodio ravno od jednog do drugog mesta. “To je naročito tačno za britanske muškarce – posebno u kafanama”, rekao je on. U Beleškama s malog ostrva, Brajson sa zaprepašćenjem analizira zabavne razgovore između muškaraca koje je prisluškivao – i vraća se toj temi u jednom poglavlju u svojoj novoj knjizi, kaže Mullan. I kada bi u knjizi postojao samo ovaj deo, vredelo bi je kupiti.

04

Zbunjujuća ljubav prema životinjama – čak i prema pudlicama

U Beleškama o malom ostrvu, Brajson nailazi na jednu impresivnu zgradu u kojoj je Liga za zaštitu mačaka (sada pod imenom Zaštita mačaka). “Britanci i njihova ljubav prema životinjama je nešto u čemu ne učestvujem”, priznao je Brajson. “O meni je već zapisano da se ne bih uznemirio ni kada bi svi psi ovog sveta bili skupljeni u jednu vreću i odnešeni u neko udaljeno mesto kao što je Grenland i tamo ostavljeni – izuzev pudlica. Njih bih upucao. ”

Bil Brajson je upravo objavio svoju prvu knjigu putovanja u poslednjih 15 godina – i to o Velikoj Britaniji. Više od 20 godina nakon što je prvi put objavio Beleške sa malog ostrva, on objašnjava zašto još uvek voli tu zemlju.

Neverovatno je koliko prošlosti možete da “napabirčite” bez ikakvog napora, i priznajem da sam bio šokiran kada mi je moj izdavač skrenuo pažnju na činjenicu da će ove godine biti 20. godina od Beleški s malog ostrva.

Kada sam je pisao, moja supruga i ja smo doneli prilično naglu odluku da se preselimo u SAD. Naša namera nikada nije bila da se trajno iselimo, ali smo mislili da će pet godina ili nešto više dati našoj deci priliku da iskuse drugu zemlju i tako je ova knjiga bila neka vrsta oproštaja od Britanije, zemlje u kojoj sam sebi stvorio veoma srećan dom toko 20-tak godina. Moje putovanje je bila oproštajna turneja.

Ipak, sama organizacija ovog putovanja nije bila tako jednostavna kao što sam prvobitno mislio. U većini zemalja postoji jedan očigledan put kojim se treba kretati. U Australiji bi, na primer, trebalo bi ići obodom a onda kao strelicom pogoditi u Uluru. Ne verujem da je iko ikada napravio sličnu knjigu o SAD a da nije išao sa istočne ka zapadnoj obali ili obratno. Ali, u Britaniji ne postoji “prirodan” način za napredovanje kroz teritoriju ove zemlj. Gde god da ste, možete otići u jako velikom broju smerova. Činilo mi se kako je Dover pravo mesto za početak, jer sam tu prvi put stavio nogu na britansko tle. Odatle sam, naravno, otišao u London. Ali, gde je sledeća stanica? Nastaviti zapadno, kroz Oksford, i dalje ka Kornvolu? Ali, kako onda da se vratim do Istočne Anglije (East Anglia)? Sve je to na neki način pobrkano, pa knjiga nema neki logičan tok kretanja, osim što veoma uopšteno ide od juga ka severu.

Gledajući unatrag, većina ljudi se, izgleda, seća Beležaka sa malog ostrva kao daleko genijalnije i prijatnije knjige nego što zaista jeste. Na moje veliko iznenađenje, čitaoci su veoma često skloni da budu pozitivno nastrojeni i možete biti veoma otvoreni kada pišete o njihovim gradovima iako to nije baš uvek slučaj. Ja znam da je Mančester divno mesto i shvatio sam da je to moja krivica, ne njegova. Ali nikada nismo baš međusobno “kliknuli” i razumeli se. Mislim da je Mančester uvek bio pomalo nabusit zbog toga, iako je većina mojih šala bila izrečena sa namerom da budu zabavne.

05

Ako sam imao nekog uzora, bio je to neko poput Klajva Džejmsa Clive James, koji je radio svoje zabavne putopise za Observer, ali generalno je vladalo pravilo da knjige putopisa moraju biti veoma ozbiljne i napisane tako da odaju sveznalački ton pisca. Ne samo da su ovi autori znali sve o kulturama koje su pohodili, već su zapravo odavali utisak da i govore islandski. Moje iskustvo uopšte nije bilo takvo. Većina nas koji nekuda putujemo smo dosta zbunjeni, blago iznervirani pa čak i zabrinuti. Nismo sigurni da smo u pravom vozu, pomalo smo zbunjeni menijima i nismo u potpunosti uvereni da ćemo uživati u isprobavanju onoga što smo naručili. Pokušao sam da opišem kako je to putovanje meni zaista izgledalo i tu je u štivo ušla komedija, što i omogućava ljudima da se prepoznaju ne kao izuzetno sigurni već pomalo zbunjeni putnici.

Odgovor na knjigu je bio veoma dobar, ali takođe i donekle nesrazmerno preteran i ispunjen velikim brojem emocija. Bio sam tretiran kao da sam imao neki ogroman fond mudrosti i, za neko vreme, Britanija je odlučila da sam ja Amerikanac koga treba pratiti. Bilo da je bila reč o trci za predsedničke izbore ili pucnjava u srednjoj škoji Kolumbajn (Columbine High School), umeo sam da dobijem poziv od Newsnight ili Today programme. Pokušao sam da ne postanem glasnogovornik SAD, ali kao rezultat mog posvećivanja Velikoj Britaniji bio sam pozvan da se bavim i drugim stvarima koje su mi veoma godile. To što mi je ponuđeno da budem kancelar Univerziteta Darem (Durham) je bila ogromna čast. Biti predsednik kampanje za zaštitu ruralne Engleske je nešto veoma drago mom srcu.

U narednih dvadeset godina nisam mnogo mislio o toj knjizi, i kada mi je predloženo da ponovo pišem o Velikoj Britaniji bio sam pomalo sumnjičav prema toj ideji. Ali, ako sam pokušao da ne idem u potpunosti istim putevima kao u prvoj knjizi, mogao sam da izbegnem suviše komentara, kao što je recimo onaj da je “bilo mnogo bolje ranije kada je Solzberi imao knjižare sa polovnim knjigama” i tako sam krenuo. U knjizi The Road to Little Dribbling stoji ovako: Povrh Beleški sa malog ostrva sam generalno uspeo da dam prednost novim mestima – uvek sam hteo da odem u Skegness – i to mi je pružilo priliku da uporedim kako je bilo nekada i kako je danas. U izvesnom smislu postoje razlike, ne samo zbog toga što sam bio mlađi i tanji tokom prvog obilaska…

03Hrana i usluga su daleko bolji nego kada sam prvi put došao ovde. Stavovi su se takođe promenili uglavnom nabolje, mada ne i uvek. Postoji taj paradoks da Britanija nikada nije bila tako bogata, a količina novca i imovine većine ljudi ne može da se poredi sa onim što su ljudi imali kada sam prvi put došao. Pa ipak, zemlja se ponaša kao da nikada nije bilo toliko loše.

Stalno se čuje „ovo sebi ne možemo da priuštimo“. Zvuči kao da smo u permanetnom vremenu štednje u kojem ne samo da sebi ne možemo dozvoliti veće stvari – stanove za sve kojima su potrebni i bolnice u svakom mestu – već i tako male stvari kao što su mala “ostrvca” sa cvećem na raskrsnicama. Sve ove stvari je zemlja imala kada sam prvi put došao ovde, i kada smo svi bili mnogo siromašniji.

Moja iskrena nada je da su to samo prolazni detalji koji se mogu promeniti, jer moje putešestvije uglavnom otkrivaju da, ako u obzir uzmemo ono što je najvažnije – pejzaž, sela, ukupan izgled – onda je Britanija u suštini i dalje isto mesto. Isto tako, kultura i karakter su gotovo isti i one stvari koje su mi bile privlačne u Velikoj Britaniji, kada sam prvi put došao ovde – smisao za humor, uređenost, osnovna pristojnost, zdrav razum, dobro vođenje i društvo kome se treba diviti – sve u svemu, izgleda kao da su ostali netaknuti. Isti kao što su bili onda kada sam prvi put kročio na ove obale pre više od četiri decenije.

 

Gardijan

“Ekonomija tezge” je rad po ugovoru – srećom, nismo Dikensovi junaci…

… niti je toliko tragično kao što su to bila Dikensova deca u viktorijansko doba.

03

Tehnološki giganti čine sve ne bi li obezbedili da imaju što je moguće veći udeo na rastućim tehnološkim tržištima. Dokaz A: Amazon Fleks (Amazon Flex), novonajavljeni servis će ljudima plaćati od $18-25 na sat da pošiljke isporučuju svojim kolima. Ako treba da postoji ekonomija deljenja, onda je izvesno da Amazon želi da u njoj ima svoj udeo, piše novinarka Blumberga Megan Mekardl (Megan McArdle), koja je svoje kolumne potpisivala i za Ekonomist, Atlantik i Njuzvik.

Sve ovo je, piše Mekardl, zabrinulo američkog liberalnog blogera i novinara portala Mother Jones, Kevina Druma: “Izgleda da se sada pod ekonomijom deljenja podrazumeva bilo koji posao koji, uz pomoć aplikacija, raspoređuje radnicima mrvice posla onako kako dune poslodavcu. Drugim rečima, ovi ljudi su nešto kao fizički radnici iz viktorijanskog doba, ali uz pametne telefone i bolje plate. Na uglednom ekonomskom sajtu Interfluidity, Stiv Rendi Valdman (Steve Randy Waldman) promišlja da ćemo morati ove uposlenike prevesti u status zaposlenih kao neki vid antimonopolske mere, kako bismo obezbedili da nijedna od ovih aplikacija ne postane previše moćna.

Priznajem da mi nije baš jasno u čemu je problem. Manuelni rad viktorijanskog doba nije bio odvratan zbog toga što je podrazumevao kratkoročne ugovore; bio je grozan, jer su poslovi bili sumorni, plata je bila niska, a povređeni radnici često su završavali u siromaštvu. Biti plaćen $25 na sat za nešto mnogo mnogo prijatnije od ribanja podova jakim hemikalijama ne udara u nežne strune mog srca na isti način.

Takođe mi je teško da se zabrinem nad tim što bi Uber ili Amazon Flex „mogli da razviju opasnu dominaciju“ na tržištu razvoza robe, koju će ljudi transportovati svojim automobilima. “Prevoz robe sopstvenim automobilima (uključujući i putnike)” predstavlja tržište sa veoma niskom ulaznom barijerom, zbog čega taksi-firme i jesu uložile toliko u lobiranje za nove i „poboljšane“ zakone, i u moćne regulatore, kako bi se zaštitili od konkurencije. Efekti umrežavanja mogu, naravno, stvoriti barijere za ulazak – ali u poslu gde je jedini uslov lično vozilo i veština koju poseduje gotovo svaka odrasla osoba u Americi – znati da vozite – teško je zamisliti da bi bilo koja kompanija bila dovoljno moćna da ove efekte organizovanosti u poslovnu mrežu iskoristi kako bi zloupotrebljavala kupce ili radnike u nekom dužem vremenskom periodu.

Efekti ovakve vrste poslovne mreže su najmoćniji tamo gde su troškovi prebacivanja veoma visoki. Ako sam platila $300 za VCR, i još više za gomilu VHS kaseta, verovatno ću veoma malo biti zainteresovana da se prebacim na vaš Betamax. Ako sam platila nekoliko hiljada dolara za PC i prateće softvere, i uskladištila gomile podataka u formatima specijalizovanim za te programe, biće teško ubediti me da se prebacim na sasvim novi sistem. Nasuprot tome, šta je trošak prebacivanja za jednog korisnika Ubera? Možda ću nagnječiti palac dok pokušavam da otvorim novu aplikaciju? Čak su i troškovi prebacivanja za vozače relativno minimalni. Što znači da nijedna firma u ovom poslu neće biti u mogućnosti da uživa značajnu monopolsku rentu, jer ako to učini, neki pametan preduzetnik sa malo kapitala na raspolaganju će naći načina da uđe u ovaj biznis i takmiči se s njom.

02

Pravi problem je, mislim, u tome što će ovi poslovi postati zamena za bolje poslove: stabilnije, bolje plaćene. Ovo je očigledno nešto što će zabrinuti levičarske komentatore, od kojih su mnogi već izrazili bojazan da je “tezgaroška ekonomija” loša za američke radnike.

A to možda i jeste istina. Ona, međutim, počiva na skrivenoj, i do sada nedokazanoj, pretpostavci da tezgaroška ekonomija u stvari preseljava radnike tako što im spušta cenu rada, pre nego što stvara novu ekonomsku aktivnost koja jednostavno ne bi postojala da nema ovih aplikacija – i možda, omogućava radnicima koji su višak u drugim industrijama, zaposlenje, koje nema nikakve veze sa Uberom i Instacartom.

Istina je, naravno, da ove aplikacije donekle oponašaju tržišta rada iz 19. veka. Ali, postoje razlike koje se ne tiču samo uslova rada: aplikacije radikalno smanjuju transakcione troškove pružanja ovakvih vrsta usluga. Viktorijanski radnik je možda morao da ide od kuće do kuće u potrazi za poslom, ili stoji napolju satima čekajući da dođe neko kome su potrebni radnici. To više nije slučaj.

Ako to zvuči jedva malo lepše, razmislite ponovo. Ovo je kolosalna stvar. Transakcioni troškovi oblikuju tržišta na fundamentalan način. Oni su razlog da postoje firme, tvrdio je nobelovac Ronald Coase; kada im je preskupo da nastave da na tržištu kupuju robe i usluge, kompanije dovode te funkcije unutar kuće kako bi na taj način omogućile da njihova unutrašnja koordinacija bude efikasnija.

Spuštanje transakcionih troškova može čak i da stvori dodatnu ponudu i potražnju. Troškovi transakcija su deo cene dobra ili usluge, a to je često njegov značajan deo. A kada spustite cenu, omogućavate ljudima da kupuju više, a snabdevačima da snabdevaju sa više roba i usluga.

Zamislite da sam jedno veče ostala kod kuće, i da bih volela da se sastanem sa nekim prijateljima na piću. Nažalost, teško je dobiti taksi u mom komšiluku, nije sasvim sigurno hodati sam noću, a voziti do tog mesta bi možda ugrozilo svrhu izlaska, jer ne bih mogla da pijem kad tamo dođem. Umesto toga, sedim kod kuće i gledam reprize.

04

Spuštanje transakcionih troškova olakšava pronalaženje nekoga ko je voljan da me odvede do cilja. Ovo nije „raseljeni i raspaštrmljeni“ tuđi posao; to je potpuno novi deo ekonomske aktivnosti koja se, jednostavno, ne bi desila u slučaju da su transakcioni troškovi i dalje visoki. Mi dobijamo dodatno zapošljavanje, dodatnu potrošnju i dodatne srećne sate sa svojim prijateljima, pijući margarite i raspravljajući o “Game of Thrones”.

Naravno, to ne znači da niko nikada nije raseljen: vlasnici taksi-oznaka su se, na primer, suočili sa dramatičnim padom u poslovanju jer “očekuju da imaju ekskluzivno pravo da voze u Njujorku”. Međutim, dokazivati da je neko povređen nije isto što i dokazivati da postoji neto pad na poziciji broja radnika.

Dakle, šta se dešava ako prisilimo firmu da tretira ove potencijalne radnike kao zaposlene? Dodajemo nazad transakcione troškove, naravno. Beneficije, poštovanje propisa, razni porezi na plate. “Pa dobro!” mogla bi reći Levica. “Oni bi trebalo da plaćaju te stvari.”

Ali, raditi takve stvari interno, umesto kupovati usluge na tržištu, jeste skupo. To čini poslodavce manje fleksibilnim i podiže njegove fiksne troškove. Oni moraju da povrate te troškove, a to se može desiti na jedan od tri načina:

1. Naplaćivanjem viših cena klijentima što će smanjiti tražnju i dovesti do toga da se troši manje radnih sati.

2. Spuštanjem plate radnicima

3. Primenjivanjem mnogo veće kontrole nad rasporedom radnika i uslovima rada kako bi se maksimizirao odnos obavljenog posla po radniku. Radnicima verovatno neće biti dozvoljeno da se pojave kad god hoće kao i da rade dokle god žele. Oni će, na primer, verovatno imati limitirano radno vreme da ne bi mogli da se kvalifikuju za zdravstveno osiguranje.

Naravno, neki radnici bi radije bili u takvoj situaciji. Ali, šta je sa ljudima koji koriste ove poslove za vreme pauze koja je između nekih drugih obaveza, kao što je to, recimo, celodnevni (stalni) posao, škola ili čuvanje dece? Ponuda radnika, kao i potražnja će, vrlo verovatno, opasti. A nismo još ni stigli do diskusije o tome šta se dešava sa potrošačima koji imaju koristi od ovih usluga; mi samo govorimo o tome šta će se desiti sa radnicima.

Mislim da postoji realna zabrinutost zbog onoga što se dogodilo sa zaradama američkih radnika. Ipak, za sada, ne vidim mnogo dokaza da su uzrok tome Uber ili Airbnb. Izgleda da najveći deo uticaja na ovu pojavu dolazi iz sfere automatizacije u oblastima koje pokrivaju nisko i srednje obučeni radnici u proizvodnom i administrativnom sektoru, ili autsorsovanje tih poslova u inostranstvo.

Pokušaji da se ti problemi srede tako što će se uništiti poslovni model Ubera je kao da pokušavate da izlečite glavobolju udarajući čekićem po kutiji aspirina.

 

Bloomberg

Onlajn prodaja kao vaš start-up: najvažniji koraci

Ukoliko planirate onlajn prodaju proizvoda i/ili usluga, posedovati plan e-trgovine jeste podjednako bitno koliko i imati poslovni plan na fizičkom nivou.

08

Prvi potez pri koncipiranju plana za elektronsku trgovinu je definisanje ciljeva vaše internet-stranice: ko su klijenti na koje ciljate? Šta im je, precizno i tačno, potrebno od vas? Da li će mušterije dobijati samo informacije ili će im biti omogućeno da na vašoj veb-stranici i kupe proizvode? Ovo su krucijelna, najbitnija pitanja koja definišu koliko će vam novaca – i vremena – biti potrebno kako biste sazdali i održavali onlajn prisustvo vašeg biznisa.

Drugi potez tiče se vaše odluke oko toga kakve ćete proizvode odnosno usluge nuditi. Gde ćete ih prikazati? Da li biste nudili onlajn ali i oflajn kupovinu? Kako ćete rešavati otpremanje robe i kako ćete ustanoviti procedure u slučaju mogućih reklamacija, odnosno povraćaja proizvoda?

Uz sve to, nikako ne bi trebalo da previdite potrebu vašeg budućeg kupca da stupi u kontakt sa stvarnom osobom “od krvi i mesa”. Upravo zbog toga bi bilo nadasve poželjno da ustanovite besplatni telefonski broj – kontakt koji kupac može nazvati u bilo koje doba, sa svrhom dobijanja za njega važnih informacija od strane operatera u call-centru.

Ukoliko se odlučite na onlajn prodaju, biće vam, isto tako, potrebna i komponenta baratanja “potrošačkom korpom”. Ovo, praktično, podrazumeva što efikasnije procesiranje kreditnih kartica vaših kupaca, kao i solidno organizovanu proceduru ispunjavanja podataka.10Napokon, čak i onda kada izradite izuzetno lepu i funkcionalnu veb-stranicu, nemojte misliti da će je klijenti tek tako sami pronaći. Zato, ukoliko želite da imate konstantan rast trgovačkog prometa, od suštinske je važnosti posedovati konkretan program održavanja promotivne strategije koja bi direktno ciljala na vašu potenijalnu klijentelu, odnosno na potrebe vaših mušterija.

Bilo bi jako pametno da, pre nego što započnete malopre pomenute faze planiranja, odmah uđete u zakup internet domena. Izađite na internet i bacite pogled na ponudu domaćih ali, takođe, i inostranih hosting provajdera, pa, na osnovu dobijenih podataka, sami izaberite najpovoljniju ponudu, u skladu sa poslovnim planom i potrebama.

Od trenutno dostupnih imena domena, izaberite ono koje će biti najpamtljivije; buduće ime vašeg domena bi, isto tako trebalo i da opisuje ono čime će se vaš budući projekat baviti . Najčešći slučaj, a i najlogičniji, jeste da to ime bude odraz vaše firme ili projekta – to je, onda, najbolji izbor. U svakom slučaju, ekstenziju koja dolazi nakon imena firme odaberite na osnovu poslovnih ciljeva; ili će to biti “rs.”, ili neki međunarodni (com., .org, .net, itd…).

Nakon što ste registrovali vaš domen i stvorili plan vaše ponude – kao i, što je ne manje važno, potrebe za istom na internetu, naredni veliki izazov bio bi dizajn i konstrukcija konkretne veb-strane, to jest kreiranje onlajn prisustva vašeg biznisa na svetskoj računarskoj mreži.

Šta je to što dobar vebsajt čini dobrim? Pre nego što zaronite u detalje vezane za dizajn sajta, bilo bi poželjno da stvorite jednu opštu sliku, koja će predstavljati skicu i osnovnu “potku” vaše veb-prezentacije. Sadržaj kojeg želite da razvijate i objavljujete trebalo bi da bude neposredni odraz vaše kompanije, odnosno da sajt, pre svega, doprinese ostvarivanju cilja dotične.11Evo šta treba da sadrži solidno koncipirana skica za vaš vebsajt:

Sadržaj vebsajta: Ključ svake uspešne veb strane je njen sadržaj: On posetiocima pruža interesantne informacije, a uz to ih podstiče da ga ponovo posete kako bi od vas nešto kupili. Onog momenta kada vaš vebsajt bude stavljen u pogon i profunkcioniše, od izuzetne je važnosti da na njega konstantno postavljate nove sadržaje i proizvode, sa ciljem da posetioci sajta budu podstaknuti da se vrate kod vas.

Organizacija ili struktura: Sledeća bitna stvar pri konstrukciji sajta preko kojeg ćete raditi kao e-trgovac jeste odluka o broju podstranica koje želite da imate na sajtu, kao i kako će one biti međusobno povezane. Ikonice i slike, što je oblast koja spada u dizajnerski imidž, jeste izuzetno važan element kojim se obogaćuje struktura vaše veb-stranice: Na koji način će biti prezentovan sadržaj vaše “web-radnje” po pitanju zaglavlja (header), menija, i footer* informacija (Footer*: linija teksta ili pasus koji se pojavljuju u podnožju svake stranice knjige ili dokumenta. Nakon autentifikacije, možete koristiti posebne stavke menija koje se pojavljuju u podnožju svake stranice, praveći promene konfiguracije shodno vašim željama).

Vizuelni činilac – dizajn: Nakon što su definisani sadržaj i struktura vašeg sajta, na redu je sledeći korak: dizajn internet-stranice. Bez obzira na to da li za sajt angažujete dizajnera ili ga sami stvarate, fokus je uvek na jednostavnosti, lakoj čitljivosti i doslednosti. U svakom momentu, imajte na umu koje ciljeve želite da postignete kako biste bili uspešan internet-trgovac.

Orijentacija – navigacija: ovde treba opet naglasiti: navigacija mora da je jednostavna, a posetioci ne smeju da imaju ni najmanje poteškoća prilikom kretanja kroz vaše veb-stranice. Iz tog razloga, nemojte da upotrebljavate više od dva ili tri linka na glavnim delovima veb-stranice.

Kredibilitet veb-stranice: Ovo je element koji se nikako ne sme izgubiti iz vida tokom svih ostalih koraka u vezi postavljanja vašeg vebsajta.

Vaša veb-strana treba da svakom posetiocu govori zbog čega on ili ona treba da kupe vaš proizvod i/ili uslugu. Zato on treba da izgleda profesionalno, jer bi potencijalnim mušterijama trebalo da odaje dozu samopouzdanja koju bi, inače, od vas dobili telefonskim razgovorom ili prilikom ličnog susreta s vama. Stoga je poželjno da posetioce vašeg sajta konstantno podsećate da ne postojite samo na internetu. Potpune kontakt-informacije o vašoj firmi trebalo bi da su prisutne na svim ili, barem, na većini pojedinačnih veb-stranica, koje, prirodno, obavezno moraju da budu prisutne na početnoj veb-stranici.

Ovaj “blueprint” i osnovni nacrt konstruisanja efikasnog vebsajta za e-trgovinu može vam uveliko biti od pomoći prilikom definisanja budžeta kojeg ste izdvojili za konstrukciju vaše veb-strane. Nacrt će vam, isto tako, pomoći da utvrdite da li ste vi ili, eventualno, neko u vašoj firmi sposobni za dizajniranje određenih delova veb-stranice, ili ćete ipak morati da unajmite nekoga van firme. U slučaju da za čitav projekat izgradnje unajmljujete nekoga spolja, ovim nacrtom ćete uveliko olakšati dizajneru njegov deo posla, dok ćete, takođe, smanjiti i vaše troškove izrade.

 

AlleyWatch

Da li ljudi pre biraju bol umesto dosade ?

Kako biste se nosili sa sobom da ste 15 minuta u praznoj sobi?

dos 01(Foto: BBC)

Ljudi su nezadovoljni u svom preduzeću, na poslu koji može predstavljati beskonačnu, monotonu rutinu; zato su nekima draža čak i bolna iskustva nego dosada, potvrđuju nova istraživanja. Ukratko – bolje da smo na udaru uspona i padova nego da nam se ništa ne događa. Ljudima, najčešće, nedostaje komunikacija sa drugim ljudima.

U jednom testu, skoro polovina ispitanika davalo je sebi blage elektrošokove tokom 15 minuta tišine i bez ikakvih spoljnih nadražaja.

Nalazi, proistekli iz zatvaranja ispitanika i uskraćivanja spoljašnjih nadražaja, a potom njihovog ispitivanja, naišli su na kritike nekih drugih istraživača.

Sporni dokument, objavljen u naučnom časopisu Science, tvrdi kako mi ljudi nismo baš previše dobri u prijatnim, rekreativnim mislima.

Profesor Timoti Vilson, koji je vodio istraživanje na Univerzitetu u Virdžiniji, SAD, rekao je: “Učesnici u našoj studiji dosledno su pokazali da bi radije da imaju barem nešto čime će se zanimati nego da nemaju ništa drugo osim svojih misli – pa za čak i kada je u pitanju prilično kratak vremenski period.”

Ovo možda neće biti iznenađenje ako ste takvi da vam lako postaje dosadno, ili ako ste ikada, u takvoj situaciji, dirnuli u svoje unutarnje bolno mesto i ranu – u nekom trenutku tišine i isključenosti od spoljašnjeg sveta.

U stvari, drugi istraživači iz ove oblasti kažu da ovi nalazi, kako tvrde, ‘preterani’.

Ipak, autori pišu da je pitanje uživaju li ljudi “samo razmišljajući” u ovom psihološkom istraživanju imalo i previda.

Dobrovoljni elektro-šokovi

Njihov rad je počeo sa nekoliko opita u kojima je od studenata koji su bili zatvoreni u maloj sobi sa praznim zidovima traženo da sede za stolom i “zabavljaju se svojim mislima”.

Nakon šest, 12 ili 15 minuta, upitali su ih da li je vreme koje su proveli u miru i tišini bilo prijatno i da li im je bilo teško da se koncentrišu. U proseku , njihovi su odgovori bili negde u sredini, ili nešto lošiji, na skali od devet podeljaka.

Kako bi se pokazalo da ovoo nije bio problem koji proizilazi iz teskobe i skučenosti laboratorijske prostorije, ili usled mogućih karakternih nedostataka površnih studenata, drugi eksperimenti zahvatili su širi pul dobrovoljaca, starosti do 77 godina, kako bi sličan test obavili kod kuće, sedeći za računarom. Kako u svojim domovima nisu bili nadgledani, mnogi od njih “varali” su tako što bi često proveravali svoje mobilne telefone ili bi slušali muziku.

Od kontrolne grupe zatraženo je da pronađe spoljno ometanjae, sami, kao što je gledanje TV ili pretraživanje Interneta – i oni su mnogo bolje provodili svoje vreme nego oni koji su ostali da “sanjare i blude” u svojim mislima.

Konačno, tim profesora Vilsona uradio je eksperiment sa strujnim udarima, u pokušaju da saznaju da li je mirno, solo razmišljanje dovoljno neprijatno da bi ljudi zaista voleli da učine sebi nešto zaista gadno – asve samo zbog toga “da bi im se nešto dešavalo”. Podaci dovoljno govore za sebe: 18 od 42 ispitanika, više muškaraca nego žena, odlučilo je da sebi da najmanje jedan blagi elektro-šok na zglobu onda kada su bili ostavljani “sa samima sobom”na 15 minuta.

“Bila je neka vrsta teškog “statičkog” šoka, nije to bio neki veliki udar ali je ipak malo bolelo”, rekao je profesor za program BBC-a Naked Scientists. “Izgleda da žele da se “šokiraju” iz dosade, da tako kažem.”

dos 02(Foto: BBC)

Sve su to bile osobe koje su isti šok već iskusile, i izjasnile se da bi radije pristali da daju pet dolara samo kako ih struja ne bi opet protresla. Oni koji nisu bili radi da plate kako bi izbegli šok bili su isključeni – kao što je to bio jedan čovek koji je pritisnuo dugme za elektro-šok 190 puta.

“Nisam siguran šta se s njim dogodilo”, rekao je Vilson .

Neki britanski istraživači ispitivali su aspekte ove studije, uključujući nivo primljenih elektro-šokova, kojih je više među muškarcima nego među ženama (na osnovu ranijih rezultata, u kojima su žene ocenjivale šokove kao bolnije), iako nije bio variranja između pojedinaca. Ovo ukazuje na neka druga istraživanja, koja sugerišu da naši pragovi bola variraju od čoveka do čoveka, i da ta opcija sa “hipotetičkom otplatom” od pet dolara – ako ne žele elektrošok – može preuveličati i iskriviti odgovore ispitanika.

Osećaj svrhe

Profesor Vilson kaže kako ne proglašava ljude nesposobnima za mirnu unutarnju kontemplaciju. “Ne želim da preterujem oko ovoga. Mislim da svi mi, u našim svakodnevnim životima, dobro znamo da naši umovi najradije odlutaju ka prijatnim temama ili razmišljanjima o nečemu što nam tek predstoji. Mislim da je ono što je teško (u vezi smirenog i izolovanog razmišljanja) … to što ga je teško upražnjavati u nepokretnom stanju, na izolovanom, fiksnom mestu.”

Profesor Ivo Vlaev, bihevioralni psiholog na Univerzitetu Vorvik i Imperijal koledžu u Londonu, smatra da su nalazi “veoma interesantni”, ali da bi davanje električnih šokova moglo biti preterano i precenjeno.

“Suština je da su se ispitanici osećali bedno” izjavio je on za BBC. “Istraživanje je pokazalo da sreća nije samo u doživljavanju zadovoljstva. Treba vam takođe i osećaj smisla i svrhe – koji vam izostaje u ovim uslovima izolovanosti, kada se osećate beskorisnim. A kada imate zadatak da nešto uradite, makar i nešto najmanje, odmah zadobijate taj osećaj korisnosti i svrhe… Čak i ako se radi o jednostavnom zadatku.”

Dr Kris Čembers, viši istraživač u Školi za psihologiju Univerziteta Kardif je ovim rezultatima bio nešto manje impresioniran.

“To je u suštini studija koja pokazuje da ljudi ne vole da im bude dosadno”, rekao je on za BBC. “Kako se nalazi iz (samo) 11 eksperimenata mogu pojaviti u jednom tako velikom naučnom časopisu, to je već zagonentije.”

“Najinteresantniji aspekt istraživanja je to što su ispitanici bili raspoloženiji da sebi daju elektrošokove nego da samo sede u prostoriji i dosađuju se. Možda su subjekti ove studije to naprosto činili kako bi ostali budni… a pošto sada čitamo autorov rad od početka do kraja – moguće je razumeti njihove nevolje.”

04. 07. 2014.

Džonatan Veb, BBC News