Šta 2016. donosi Fejsbuku, Guglu, Tviteru i drugim tehno-gigantima

Najuspešnije svetske tehnološke kompanije koriste poslovni model platforme. Aleks Moazed, CEO i osnivač kompanije Applico za inovativne kompanije-platforme piše o trendovima za koje vidi da će imati uticaja kako na već uspostavljene tako i na nove kompanije–platforme u 2016.

Poznati na Fejsbuku

Fejsbukova strategija lansiranja aplikacija je privukla mnogo pažnje u poslednjih nekoliko godina tokom kojih je kompanija eksperimentisala sa nizom samostalnih aplikacija van glavne Facebook aplikacije. Ipak za sada, Facebook Messenger ostaje jedini pravi uspeh ove strategije.

Najčešće se iznose predviđanja da će Facebook izaći sa samostalnom aplikacijom za video s obzirom da smo u 2015. videli da je počeo da se nadigrava sa YouTube kao platformom čija je osnova video. Ali mi ne verujemo da će se to desiti u 2016. Umesto toga, predviđamo da će Facebook proširiti i izbaciti svoju samostalnu live-streaming aplikaciju, Facebook Live. Live je već dostupna za javne ličnosti i slavne osobe, ali 2016. će Facebook otvoriti kamere za mase, što će mu omogućiti da se takmiči sa aplikacijama i platformama kao što su Meerkat, Periscope, YouNow, Twitch i YouTube u živim prenosima.

Popularnost ovih postojećih platformi je dokazala da Livestreaming ima vrednost. Sada će Facebook posegnuti u svoju masovnu mrežu da bi pokušao da je napravi izvorom najboljeg sadržaja u živim prenosima koji je moguće napraviti. Fejsbukova postojeća mreža slavnih ličnosti će biti veliki resurs u lansiranju nove aplikacije, ali da bi Live uspeo, moraće da stvori poznate ličnosti kojima je platforma „kuća“ koja ih je stvorila.

Do sada, Facebook nije bio uspešan u tome da vrhunske proizvođače svog sadržaja pretvori u Fejsbuk – slavne. Trenutno, ne postoji takva stvar kao “Facebook slavni”. Većina poznatih ličnosti koje su to postale na internetu, su rođeni na drugim platformama, kao što su YouTube, Vino, Instagram ili Snapchat. Livestreaming može biti ulaznica Facebooka u ovaj klub. Uz ulazak svih na Facebook Live, videćemo našu prvu žetvu zvezda koje su “Fejsbuk poznate.”

Twitter: izgubljeno dete

Twitter je izgubljeno dete u šumi bez kompasa. Koren problema je da niko ne želi da inovira za Twitter jer je on svoju inovatorsku zajednicu ubijao godinama. Postoji obilje ideja i inovacija tamo, ali ništa od toga ne ide put Tvitter-a.

Dakle, šta treba da uradi Twitter? Predviđamo da će Twitter u 2016. stvoriti poseban doživljaj izvan sadašnje linije tvitova. Mreža ima odlično iskustvo sa visoko angažovanim korisnicima, ali još nema dobar predlog za povremene korisnike. Kompanija se u velikoj meri oslanjala na to da će imati uspeha sa “Moments”, uključujući tu i svoju prvu TV kampanju za promovisanje ove funkcije, ali to nije dovoljno da bi se zadržali povremeni korisnici.

Veliki problem je u tome što je Tviterovo iskustvo otkrivanja vrlo loše. Aplikacija Moments pomaže da na površinu izađu neki sadržaji koji se vrte oko većih događaja, ali pronalaženje relevantnih, zanimljivih sadržaja na Twitteru je još uvek suviše teško. Kao Fejsbuk pre njega, Tviter mora da pronađe svoj Newsfeed – način da odmah izbaci personalizovan, relevantan sadržaj svaki put kada se prijavljujete na mrežu. Twitterov obrnuti hronološki redosled je isuviše nasumičan i ne omogućava sortiranje po kvalitetu. U 2016. ćemo videti da Twitter sve više pod pritiskom zajednice žrtvuje svoju svetu kravu  i sve više eksperimentiše sa tokom vesti koji će najvažnije stavljati na vrh. Ako budu uspeli da odaberu pravu inovaciju, oni će moći da ponovo povrate poverenje zajednice developera i otkriju bolja rešenja. Negde u ovo vreme, pre nego što se nova 2016. zahukta, videćemo da će Twitter svojim korisnicima izgledati mnogo drugačije nego što to izgleda danas.

Google: kapacitet za liderstvo u inovativnom otkrivanju aplikacija

Foto: oneclickroot.com

Foto: oneclickroot.com

Otkrivanje aplikacija je još uvek u povoju. Epl i Guglove prodavnice aplikacija su dobro radile u trenutku kada su startovale, ali kako je svaka od ovih platformi u međuvremenu tako porasla da obuhvata milione aplikacija, osnovna pretraga, rangiranje po kategorijama i nedovoljan uređivački izbor jednostavno više nisu dovoljni.

Kao rezultat toga, dok postaje sve lakše da se napravi aplikacija, privlačenje korisnika postaje sve teže i teže. Vaš početni ekran može da prihvati relativno ograničeni broj aplikacija.

Na kraju, upotreba aplikacija treba da bude laka. Filmovi imaju trejlere. Pesme je lako pregledati. Ali, za aplikacije za sada ne postoji odgovarajući ekvivalent. Ako vam je potrebno 50mb za preuzimanje da bi ste isprobali novu aplikaciju to nije nešto što je lako. Zato će se pojaviti app streaming, koji će uzeti maha u 2016.

Google je pokrenuo app streaming u ograničenom obimu u 2015. godini, i nastaviće da proširuje ovu funkciju u narednoj godini. Može li Google iskoristiti činjenicu da je prvi ovo pokušao u svoju korist i napraviti novi pritisak na Apple?

Ostali igrači će se takođe pojaviti. Mi ćemo čak možda videti “YouTube za aplikacije” do kraja godine koja će nam omogućiti da pronalazimo aplikacije na isti način na koji otkrivamo i interagujemo sa drugim sadržajima, kroz momentalno korišćenje, javnog kuratorstvo i stvaranje zajednice oko njega.

Personalni jednorozi

Proizvodnja tehnologija sve više postaje kao zgrada sagrađena od Lego kocki. U kompaniji Applico, uvek ocenjujemo najnoviju modularnu tehnologiju, omogućavajući programerima da uspostave funkciju kao što je chat ili praćenje radne snage na zahtev sa nekoliko jednostavnih komandi. Broj alata, usluga i platformi koju neko može koristiti za pokretanje održivog globalnog poslovanja je neverovatan. I većina ovih usluga je sada lako dostupna preko oblaka zahvaljujući API-jima.

Kombinujući ove modularne skalabilne servise sa potencijalom rasta platformi i mreža, verujemo da će nam 2016. doneti nešto što nikada nismo videli: pojavu personalnih jednoroga (kompanija – osobe) sposobnih da dostignu vrednost iznad jedne milijarde dolara.

Dobro, možda ne jedne osobe, ali definitivno manje od pet. Ovakvi startapi će sigurno biti oni koji još nisu počeli da zarađuju jer razrada poslovnog modela/ prodaje traži vreme i ljude. To šačica osnivača će zavisiti od onoga što obećava njihova vizija, u smislu rasta i potencijala za zaradu za venčer kapitaliste. Ideje su tu. Ko će biti prvi?

Dostupni, ali bez posla

Kako se 2015 približavala svom kraju, već smo imali nekoliko velikih žrtava u on-demand (na zahtev) ekonomiji. Najnoviji koji je propao je Sidecar, koji je trebalo da bude konkurent Uberu, a koji je 29. decembra najavio da će se ugasiti. Sa Uberom koji je učvrstio svoje vođstvo i Lyft, koji je na začelju, malo je prostora za trećeg igrača u industriji na bilo kojoj lokaciji. Niko ne želi da bude Windows telefon u borbi Ubera i Lifta za tržišni udeo. Bez monopolskog položaja u industriji, teško je za platformu da postane profitabilna.

U 2016. ćemo videti još više preduzeća sa modelom “na zahtev” koja ispadaju sa tržišta, dok se konsolidacija bude nastavljala. Glavni kandidati u industriji su usluge održavanja zgrada (2015. smo već videli da je tako prošao Homejou) isporuka i transporta, kao i zdravstvena zaštita.

U ovim industrijama će se vrlo verovatno pojaviti jedna ili dve dominantne platforme (ako već nisu)  dok će ovi koji se i dalje takmiče verovatno biti kupljeni, izaći iz posla kako finansiranje počne da presahnjuje a korisnici da se osipaju, ili u najgorem scenariju doživotno će se držati na ivici opstanka.

Direktor kompanije Applico Aleks Moazed i šef platforme Nick Johnson su koautori knjige Moderni monopoli (Modern Monopolies, Macmillan, proleće 2016).

 

INC. com

 

Globalna ekonomija nafte: nova pravila igre

Ukoliko uvoz SAD opadne, američki interes za stabilnost na Bliskom istoku će se smanjiti a interes Kine i Indije porasti, piše glavni ekonomski komentator Fajnenšel Tajmsa, Martin Volf.

Zašto su cene nafte pale? Da li je ovo privremeni fenomen ili odražava strukturnu promenu na globalnim tržištima nafte? Ako je strukturna, ona će imati značajne implikacije na svetsku ekonomiju, geopolitiku i naše sposobnosti da upravljamo klimatskim promenama.

Sa američkim potrošačkim cenama kao deflatorom, realne cene pale su za više od polovine od juna 2014. do oktobra 2015. U ovom poslednjem mesecu, realne cene nafte bile su 17 odsto niže od njihovog proseka od 1970. godine, iako su bili daleko iznad nivoa u ranim 1970-im i između 1986. i početkom 2000-ih.

Govor Spensera Dejla, (Spencer Dale) glavnog ekonomiste naftne kompanije BP (i bivšeg glavnog ekonomiste Banke Engleske) baca svetlo na ono što utiče na cene nafte. On tvrdi da ljudi imaju tendenciju da veruju da je nafta neobnovljiv resurs čija će cena verovatno porasti tokom vremena i da su potražnja i ponuda krivi za strmu (neelastičnu) cenu nafte, da nafta teče pretežno u zapadne zemlje i da je OPEC voljan da stabilizuje tržište. Veći deo ove konvencionalne mudrosti oko nafte je, tvrdi on, lažan.

Jedan deo onoga što dovodi u pitanje ove pretpostavke je američka revolucija rafinacije nafte iz škriljaca. Od gotovo nultog rezultata u 2010. godini, proizvodnja nafte iz škriljca u Sjedinjenim Državama je porasla na oko 4,5 miliona barela dnevno. Većina ove „frekovane“ nafte je, ukazuje Spenser Dejl, profitabilna: između $50 i $60 za barel.

Štaviše, produktivnost proizvodnje nafte iz škriljaca (merena kao početna proizvodnja po platformi) porasla je na preko 30 odsto godišnje između 2007. i 2014. godine. Povrh svega ovoga, ubrzani rast proizvodnje nafte iz škriljaca je bio odlučujući faktor za prošlogodišnji kolaps cene sirove nafte: proizvodnja nafte u SAD se povećala za skoro dva puta iznad povećanja tražnje. To je, jednostavno, bila stvar ponude.

Šta bi to moglo da podrazumeva?

Jedna implikacija je da je kratkoročna elastičnost ponude nafte veća nego što je bila. Relativno visok procenat troškova proizvodnje nafte iz škriljaca je promenljiv, jer je investicija brza i daje brz povratak profita. Kao rezultat toga, snabdevanje bolje reaguje na cenu nego što je to slučaj za konvencionalnu naftu, koja ima visoke fiksne troškove i relativno niske varijabilne troškova.

Ova relativno visoka elastičnost ponude znači da tržište treba da stabilizuju cene efikasnije nego u prošlosti. Ali proizvodnja nafte iz škriljaca je takođe zavisnija od raspoloživosti kredita nego što je to kod konvencionalne nafte. Ovo dodaje direktan finansijski kanal snabdevanju naftom.

Druga implikacija je ogroman pomak u pravcu trgovine. Posebno, Kina i Indija će verovatno postati daleko važniji neto uvoznici nafte, dok se američki neto uvoz smanjuje. Sasvim moguće da će 60 odsto globalnog povećanja potražnje za naftom, u narednih 20 godina, doći od strane ova dva azijska kolosa.

Od 2035. godine, Kina će verovatno uvoziti tri etvrtine svoje nafte a Indija skoro 90 odsto. Naravno, to podrazumeva da transportni sistem i dalje ostane zavisan od nafte tokom ovog dugog perioda. Ako se to desi, ne treba nam veliki mentalni sklop da bi smo pretpostavili da će interesovanje SAD za stabilizaciju na Bliskom istoku opadati, a interes Kine i Indije porasti. Geopolitičke implikacije mogu biti duboke.

Dalja implikacija odnosi se na izazov za OPEC da stabilizuje cene. U svom World Energy Outlook 2015 (pdf). Međunarodna agencija za energiju (IEA) predviđa cenu od $80 po barelu u 2020. godini, kako rastuća potražnja bude apsorbovala ono što u ovom trenutku izgleda kao višak ponude. Prognoze o nižoj ceni nafte se takođe razmatraju sa cenama koje bi ostale blizu 50 dolara za barel tokom ove decenije.

Dve pretpostavke su u osnovi ove druge prognoze: elastična ponuda nafte SAD i odluka proizvođača OPEC, posebno Saudijske Arabije, da brani strukturu proizvodnje (i samog tržišta nafte). Ali strategija niskih cena bi stvorila teškoću za proizvođače kako javna potrošnja nastavlja da prevazilazi prihode od nafte za duži vremenski period. Koliko bi taj zastoj mogao da traje?

Konačni set implikacija vezan je za klimatske politike. Pojava nafte iz škriljaca naglašava ono što je već prilično jasno, naime, da je globalni kapacitet snabdevanja ne samo ogroman, nego se i širi. Zaboravite vrh snabdevanja naftom. Kako Dejl primećuje: “U veoma teškim uslovima, u proteklih 35 godina, svet je konzumirao oko 1 trilion barela nafte. U istom periodu, pokazalo se da su rezerve nafte porasle za više od jednog triliona barela. ”

Problem nije u tome da svetu ponestaje nafte. Ima je daleko više nego što svet može da iskoristi dok ima bilo kakvu nadu da može ograničiti porast srednje globalne temperature iznad pred-industrijskog nivoa do 2°C. Samo korišćenjem postojećih rezervi nafte i gasa trostruko će biti premašen globalni karbonski budžet. Dakle, ekonomija fosilnih goriva i upravljanje klimatskim promenama su u direktnoj suprotnosti. Jedno mora popustiti. Duboka tehnološka promena može uzdrmati ekonomiju fosilnih goriva. Ako ne, to će morati da urade političari.

Ovo potcrtava obim izazova s kojima se suočavaju lideri na klimatskoj konferenciji u Parizu. Ali odgovor na pad cena nafte pokazuje kako su kreatori politika bili bez nade. Prema IEA, subvencije za nabavku i korišćenje fosilnih goriva i dalje iznose $493bn u 2014. Istina, oni bi bili $610bn bez reformi koje su sprovođene od 2009. Dakle, neki napredak je napravljen.

Niske cene nafte, međutim, sada opravdavaju ukidanje subvencija. U bogatim zemljama prilike koje pruža niska cena nafte mogle bi – a, zapravo, i trebalo bi – da budu iskorišćene za nametanje viših poreza na njeno korišćenje. Time bi se postiglo osnaživanje podsticaja za uštede u korišćenju fosilnih goriva, povećanje fiskalnih prihoda i omogućavanje smanjenja ostalih poreza, posebno na zapošljavanje. Ipak, zaključuje svoj članak Martin Volf iz FT, ova važna prilika je gotovo potpuno ispuštena.

 

Martin Wolf, FT

Kako voditi kompaniju bez šefova?

Možda ste čuli za eksperiment sa nehijerarhijskim menadžmentom pod imenom „Holakratija“ (Holacracy, termin koji označava celinu kao deo veće celine) koji se sprovodi u online kompaniji za prodaju obuće na malo Zappos, o kojem je u maju za Wall Street Journal pisao ekonomski novinar Justin Fox.

01

Početkom tog meseca oko 14% zaposlenih ili njih 210 od oko 1500 odlučilo je da napusti Zappos jer “Holakratija nije za njih“.

Tony Hsieh, izvršni direktor kompanije ponudio im je tromesečnu otpremninu a u memou iz marta meseca je na 4700 karaktera napisao zaposlenima da „kompanija nedovoljno brzo napreduje ka samoupravljanju“. On je ponudio zaposlenima da uzmu otpremnine ukoliko se ne slažu sa novim konceptom upravljanja, što je nazvao „pokušajem da se ubrza proces prelaska na novi menadžment“.

Holakratija je zamisao bivšeg preduzetnika u oblasti softvera Briana Robertsona, koji sada “sprovodi novi ustav” i poslovne zakone u firmi, obavljajući dužnost “portparola Holakratije” i predstavljajući “glavnu sponu između ljudi i partnerstava “, radeći kao “arhitekta kompenzacije”. Uz to, Robertson nosi još oko 20 drugih titula vezanih za koncept konsultantske firme HolacracyOne, čiji je kofinansijer, propagirajući ovaj novi način menadžmenta. Holakratija, odnosno “nehijerarhijski” pristup upravljanju biznisom je već unekoliko zaživeo, i to mahom među start-up kompanijama koje uglavnom imaju samo po nekoliko zaposlenih. Holakratski sistem poslovanja je, stoga, idealan za preduzeća koja tek započinju svoj život.

Ime Holacracy izvedeno je od termina “holon” pisca Artura Kestlera (Arthur Koestler), kojim se označava celina koja je deo veće celine, ali Robertson kaže da je njegov pristup manje zasnovan na nekoj filozofskoj postavci a više proizvod grešaka i pokušaja u menadžmentu. U Zapposu će eksperiment biti nastavljen, kao i u platformi za objavljivanje tekstova Medium, u kancelariji glavnog sekretara za informisanje države Vašington i u 300 drugih organizacija. Robertson je upravo napisao jedan veoma interesantan i jasan izveštaj o tome šta je, zapravo, Holakratija, pod nazivom “Možete li da verujete u ovo? – Holakratija” Justin Fox je razgovarao s njim prošle nedelje u Njujorku, a ono što sledi je nešto doteran transkript razgovora.

JF: Zašto nam je potreban novi način upravljanja organizacijama?

BR: Ako razmišljate o načinu na koji se formama danas upravlja, vidite da je tu reč o malom feudalnom carstvu. Imate kraljeve, lordove, seljake i kmetove. U našim društvima smo videli prelazak sa upravljanja sa vrha naniže, od feudalnog sistema i diktatura, na nove sisteme koji se zasnivaju na slobodi ljudi da sprovode svoje individualne ciljeve unutar nekog zadatog okvira pravila, međupovezanosti i održavanja reda. Želim da vidim iste te prednosti koje smo osetili u društvu, na nivou organizacija.

tony-hseih-zappos_2Tony Hseih, pokretački duh kompanije Zappos

JF: Ali, korporacije se vrlo često hvale time da je u njima upravljanje znatno efikasnije i brže nego u vladama jer mogu brzo da promene pravac kada je to potrebno.

BR: Ja ne kažem da je hijerarhijski menadžment loš u tome. Samo želim da znam šta je bolje. U našem društvu, do inovacija dolazi kada vlada ustanovi izvestan okvir u okviru koga se ljudi samoorganizuju. Inovacije ne dolaze od donjeg nivoa birokratije. One dolaze od pojedinačnih aktera unutar sistema u okviru koga su oni slobodni da se bave čime god žele a što na lokalnom nivou ima smisla.

JF: Dakle šta vi mislite kako je najbolje organizovati taj okvir upravljanja u biznisu?

BR: To je pitanje koje smo istraživali kada smo smislili Holacracy. Holacracy se ponekad pogrešno shvata kao bilo koji sistem koji nema menadžera. Ne, to nije to. To je specifičan sistem koji zamenjuje hijerarhijsko upravljanje različitim okvirnim pravilima o tome na koji način možemo da radimo zajedno. Naš najbolji odgovor na to pitanje smo dali u “Ustavu Holacracy”. To je nešto što se samo po sebi razvija. To je open source sistem.

JF: To zvuči kao da počinjete sa mnogo sastanaka na samom početku da bi ste izbegli kasnije sastajanje?

BR: Postoji element toga. Za mene je stavljanje fokusa na to da se ovim metodom smanjuje broj sastanaka u kompanijama – promašena poenta. Ono što mi želimo je da svaki minut na sastanku, koliko god da ih ima, bude najproduktivniji minut koji bi ste mogli imati u tom trenutku. Ako to nije slučaj, onda idite i bavite se nečim drugim.

Vrlo često prisustvujemo sastancima na kojima ljudi žele da pokupe neku dobru informaciju i da stignu do konsenzusa oko toga šta je najbolje preduzeti u narednom periodu. To je znak da postoji nejasnoća u vezi sa tim ko može da donese odluku.

Holakratija se ponekad brka sa sistemom zasnovanim na pronalaženju konsenzusa, ali on to nije. Sastanci se koriste samo za definisanje ovlašćenja i granice. Slično kao u društvu, gde morate da dođete do konsenzusa sa susedima svaki put kada biste od svog suseda želeli da pozajmite njegova kola i negde ih odvezete. Ako želite da učinite takvo šta, potrebna vam je dozvola. Postoje granice. Holakratija predstavlja isti takav sistem samo u preduzeću. Sastanci postoje da se razjasne te granice – šta je vaše i „vaš reon“, da time rukovodite. Onda više ne moramo da se sastajemo kako bismo to nanovo utvrđivali, ne treba nam da ponovo stižemo do konsenzusa u vezi s tim, jer je već ustanovljeno da možete dobiti onoliko podrške ili sredstava koliko vam treba i voditi proces za koji ste zaduženi. Tačno znate šta je imovina vašeg suseda, i ukoliko želite da je za nešto koristite – morate prvo da se uverite da je on s tim saglasan.

Pogon kompanije Zappos u Kentakiju, SAD

JF: U kompaniji organizovanoj po holakratskom sistemu, osoba ranije poznata kao CEO tj. generalni direktor bi ubedljivo mogla imati ogroman autoritet da promeni smer poslovanja organizacije.

BR: Apsolutno, naravno da može. Oni takođe imaju i limite svojih ovlašćenja. U tome je ovaj pristup interesantan jer drugi takođe imaju dosta ovlašćenja. U mojoj kompaniji ja znam da ima puno slobode da uradim ono što mislim da bi bilo korisno, ali istovremeno znam kada mi je potrebna dozvola nekog drugog za neku od takvih odluka. Ja sam osnivač kompanije, ali kada želim da napravim promene na našem sajtu, znam da je naš menadžer sajta taj koji ima ovlašćenje da to uradi. Ne mogu da mu kažem da nešto mora da uradi. Moram nešto da mu predložim na isti način na koji bih to predložio svom šefu. Vebsajt je njegova oblast i on ga kontroliše u okviru svog domena rada.

JF: Ako želite promene na sajtu svoje kompanije, a ne možete da u to ubedite svog menadžera sajta, kako ćete rešiti taj sukob?

BR: Prva linija odbrane je da jednostavno odem do njega i porazgovaram s njim i predložim mu to što hoću. Dakle samo pokušavam da ubedim kolegu da je ono što sam zamislio dobra ideja i mi o tome diskutujemo. Moja sledeća linija odbrane je da idem na ono što se zove sastanak uprave, i mislim o tome šta treba da očekujem od tog sastanka. Ne konkretna odluka, već obrazac, njihova očekivanja. Možda želim da budem glasnogovornik kompanije, i želim od menadžera vebsajta da mi omogući prostor na istom, na kojem ću moći da delim svoje prezentacije. On i dalje ima autonomiju da smisli kako to treba uraditi, ali u tom procesu upravljanja neko od njegovih kolega može takođe da predloži šta očekuje od menadžera vebsajta. On ima glas u tom procesu, i to je neka vrsta finog načina da se naša sukobljena mišljenja pomire.

JF: Šta ako postoji neko ko jednostavno ne radi dobro svoj posao?

BR: Neko mora da kaže nekom drugom da se jednostavno ne uklapa u ulogu koju zauzima u organizaciji. Ta potreba neće nestati nekom magijom, samo zato što ste primenili naš model. Dakle, postoji još jedna uloga a to je da se pazi na učinke na svim radnim mestima. Ono što naš pristup razlikuje od sadašnjih je da neko ko ima tu ulogu ne može da mikromenadžuje i da tim osobama kaže šta treba da rade, ali ima pravo da nađe osobu za tu poziciju i da napravi promenu, ako je to potrebno.

Ono što je takođe malo drugačije je da ljudi kojima je poverena ova uloga ne mogu otpustiti tu osobu, jer u našem pristupu ljudi mogu zauzimati mnoge pozicije. Ja, na primer, u našoj kompaniji obavljam nekih 20-tak poslova, i ako bi me neko oslobodio jedne od tih uloga bio bih mu veoma zahvalan, zar ne? Možda sam ja totalno pogrešan izbor za neku od tih uloga, a istovremeno savršen izbor za preostalih 19.

JF: Holakratija je nastala iz eksperimenta koji ste sprovodili u vašoj prethodnoj kompaniji, zar ne?

BR: Da, bila je to softverska firma koju sam osnovao baš zahvaljujući tome što sam osećao potrebu da pronađem bolji način upravljanja.

JF: Šta ste tamo otkrili i mislili da će super funkcionisati, da bi se kasnije ispostavilo da je ta ideja bila greška?

BR: Mnoge ideje koje sam imao nisu dobro funkcionisale. Na primer, želeli smo da budemo sigurni da, ako bilo ko bilo gde u kompaniji ima neku dobru ideju, da možemo da je integrišemo u rad kompanije. Mislili smo, znate, da što većem broju ljudi damo glas u gotovo svemu što radimo sa kompanijom. To je bila katastrofa. To je proizvelo mnogo sastanaka, mnogo neprijatnih sastanaka, pokazivanja ega. To je bio ludilo.

Pokušali smo sa mnogo manje šematske strukture, kao što to danas rade brojne start-up kompanije. U veoma malim preduzećima, to do izvesne granice može da funkcioniše, ali vrlo brzo se pojavljuje neka politička struktura koja, onda, počinje da ostvaruje moć i posle je to jako teško promeniti. U takvom slučaju je osnivaču, generalnom direktoru mnogo bolje da jednostavno dođe i kontroliše i nadgleda sve, ali to s druge strane otežava da posao raste i da se biznis uvećava.

Shvatili smo da odsustvo struktura nije odgovor, isto kao što ni birokratske strukture koje smo ostavili za sobom nisu rešenje. Holakratija je, zapravo, više strukturisana od tipičnog hijerarhijskog upravljanja. Radi se samo o drugačijoj vrsti strukture, koja vam daje mnogo više jasnoće o tome ko donosi odluke i ko šta radi.

02

JF: Da li je Zappos najveća organizacija koja sprovodi ovaj eksperiment?

BR: Oni su najveća organizacija koja taj koncept sprovodi, od vrha do dna.

JF: Oni privlače mnogo pažnje, i očigledno je reč o bolnom procesu. Kada ga gledate spolja, ili čitate veliki tekst u Wall Street Journal-u, da li ste iznenađeni ili je vaša reakcija u stilu, “pa, momci, šta ste drugo očekivali?”

BR: Da, delom je tako – pitam se “a šta ste očekivali”? To je velika promena. To nije nešto što ćete da ostvarite u roku od nekoliko meseci. To je višegodišnji proces. Ali to što piše da ljudi odlaze iz Zappos-a jer su digli ruke jednostavno nije tačno. Zappos je svesno rekao svim zaposlenima: ako niste 100% za ovo onda idite, i daćemo vam zaista dobru otpremninu ako odmah odete. Broj ljudi koji su napustili Zappos se verovatno ne razlikuje od bilo kojeg slučaja velike reorganizacije, samo što je tamo taj proces odlazaka potrajao godinu ili dve pošto su ti ljudi davali otpor promenama. Ono što je Zappos uradio je da svi koji to hoće odustanu odmah i budu vrlo bogato isplaćeni.

JF: Imamo čitav niz slučajeva gde su uspešne softverske kompanije izgrađene zahvaljujući harizmatičnim liderima, kako se holokratija uklapa sa tim?

BR: Mnoge kompanije usvojile su holakratski princip direktno pošto su napravile takav veliki uspeh. Tony je snažan harizmatični lider u Zapposu. Polovina tekstova o Zapposu je o njegovoj ličnosti i kulturi rada koju je izgradio na tim temeljima. Zappos je bila neverovatna, fantastična kompanija i to dosta pre nego što je naš pristup u njoj primenjen.

Kada je Toni prvi put otkrio ovaj naš pristup, on je već sam tragao za nekim novim pristupom koji bi osnažio samoupravljanje, i od Zapposa napravio nešto više nalik na gradsku strukturu gde produktivnost raste uporedo sa uvećavanjem kompanije – nasuprot kompanijama kojima, kako postaju sve veće, produktivnost opada a birokratija raste. Tony je već znao da je to jedino što bi mogao da uradi kao „herojski lider“ koji na vrhu kompanije vuče sve konce.

JF: Šta se desilo sa vama i vašom karijerom kad vam je sinulo “bam, moram to da uradim?”

BR: Jedna avio-kompanija u kojoj sam radio dobila je nagradu kao najbolje srednje preduzeće za rad, u Americi, i ja sam shvatio da ne volim da radim tamo. Mada to nije potpuno tačno – voleo sam. Kompanija je imala fenomenalne pogodnosti, odličnu unutrašnju kulturu, sve stvari koje očekujete od kompanije koja pobeđuje na takvom takmičenju. Ipak, čak i sa svime što sam imao, osećao sam da ne mogu da iskoristim sve svoje talente. Želeo sam da budem kreativan i doprinosim kompaniji, ali sam morao da udovoljavam svojim šefovima i da se bavim politikom, da bih uspevao nešto da proguram u kompaniji jer je sve bilo pomalo okoštalo.

To je bila jedna od stvari. Imao sam i jedno drugo, prethodno iskustvo koje je za mene postalo važna metafora. Ja sam pilot, i kada sam kao učenik leteo na jednom avionu dogodilo mi se da je zatreperilo svetlo koje pokazuje nisku voltažu u avionu – struja je počela da nestaje. Ali, pošto su svi ostali instrumenti pokazivali da je sve u redu, ja sam to svetlo ignorisao i zamalo nisam srušio avion. Shvatio sam da svetlo koje pokazuje nisku voltažu nije povezano ni sa jednim drugim senzorom, odnosno da njihove informacije nisu povezane. Kada se pojavimo u preduzećima, mi postajemo senzori, instrumenti. Ako ne možemo da koristimo ono što osećamo, ili ako jedna osoba koja oseća da nešto nije u redu nema načina da sa tim osećajem nešto uradi, rizikujemo da naša organizacija propadne. Dakle, za mene je upravo to bio taj glavni pokretač koji me je naterao da razmislim o tome kako možemo stvoriti kompaniju u kojoj svako, bilo gde u organizaciji, ko oseća da nešto treba poboljšati, zaista može to i da dela u tom pravcu, pokrećući neku promenu koja je smislena, bez prepreka na tom putu.

Amazon je 2009. kupio Zappos, ali je kompaniji dozvolio veliku autonomiju.