Ghosn Gone: Epsko bekstvo Karlosa Gona

Voz, avioni i velika crna kutija

Kerol i Karlos Gon. Bivši predsedavajući Nisana je aprila 2019. pušten uz kauciju

Desetak operativaca, uključujući najmanje jednog dugogodišnjeg vojnog eksperta sa iskustvom spašavanja talaca, osmislili su rizično izvlačenje Nisanovog bivšeg direktora iz Japana. Priču sa Bliskog i Dalekog Istoka kao i SAD donose novinari Volstrit žurnala.

Nakon višemesečnog planiranja i utrošenih miliona dolara, Karlos Gon legao je u veliki, crni sanduk čije je dno bilo izbušeno rupama. Upravo je putovao vozom koji se nalazio na 300 kilometara od njegove kuće u Tokiju, put koji mu je odobrio sud u Osaki u Japanu.

Bila je nedelja uveče, 29. decembra kada je nastupio „trenutak istine“ za realizaciju ovog spektakularnog plana – možda isprva toliko odvažan da su se neki od organizatora na trenutke pitali hoće li, uopšte, upaliti. Tim privatnih bezbednosnih stručnjaka angažovanih da „sprovedu“ Gona iz Japana do Mediterana nije prethodno izvodio generalne probe ili bilo koju vrstu simulacije-inscenacije, kako bi proverili da li će sanduk za koncertne instrumente poslužiti svrsi – crna kutija u kojoj će se nalaziti bivši izvršni direktor japanske auto-kompanije u kojoj će proći aerodromsko obezbeđenje u Osaki. Ovo je standardni operativni postupak za tako veliku krijumčarsku operaciju. Aerodrom su uoči početka same akcije osmotrili tek u dva navrata: drugi put su ga videli tog jutra – kada su se pojavili na aerodromu.

“To je, zapravo, predstavljalo nemoguću misiju”, izjavio je jedan od članova tima koji je osmislio plan ove akcije.

Bloomberg Best Of The Year 2019. (Foto: The Time)

Gonova odluka da „preskoči“ plaćanje kaucije u Japanu pokrenula je pravu međunarodnu ludoriju koja je trajala tačno 23 sata, presedan s kojim se u savremeno doba malo šta može uporediti. Zaplet je uključivao timove koji su trasirali operaciju i kontrolisali predstojeće korake, one koji su pronašli ranjive aerodrome idealne za korišćenje, ljudstvo za neprekidnu dojavu situacije u realnom vremenu i rulanje afaltnom pistom uoči svitanja, na gotovo napuštenom aerodromu u blizini Istanbula (pista vazdušne luke Ataturk).

Grandiozno bekstvo

Te večeri, uz kišu koja je rominjala, dve osobe su sprovodile sanduk na točkićima – kutija koja se obično koristi za koncertnu opremu – prošavši kroz privatni salon za putnike međunarodnog aerodroma Kansai u Osaki, a prema izveštaju koji su japanske vlasti dale lokalnoj štampi i iskazu osobe upoznate sa slučajem. Tim je prošao kroz drvena vrata salona „Tamayura“, ili „kratki trenutak“, uputivši se niz hodnik sa par sofa kremaste boje, sve do bezbednosnog kontrolnog punkta.

Po rečima insajdera, Gonov sanduk prošao je ovaj kontrolni punkt bez i najmanje provere: bio je prevelik da bi mogao stati u rendgen, a niko ga od osoblja iz bezbednosti nije lično proveravao. Sanduk je potom natovaren u kabinu aviona za trinaest putnika, ’Bombardier Inc. Global Express’ dospevši u trup kroz zadnja teretna vrata. Tu je bio i mamac; lažna identična kutija u kojoj se takođe nalazila audio-oprema, i takođe utovarena u istom momentu, i to u putničku kabinu. Odmah po utovaru ovih sanduka, avion je poleteo, što su naknadno pokazali i snimci tog leta.

Ovaj izveštaj o Gonovom bekstvu sačinjen je na osnovu intervjua s osobama koje su imale uvid u njegovo planiranje i sprovođenje, kao i s onima koji su upoznati s istragom u Turskoj i brifingom koji su japanski predstavnici vlasti dali novinarima (Gon je zakazao konferenciju za novinare u Bejrutu za sredu 15. januara).

Gon, bivši šef francuskog auto-giganta Renault SA a potom i japanske kompanije Nissan Motors Co. (koje su strateški partneri više od dve decenije) suočio se sa suđenjem koje je trebalo da počne početkom ove godine. Optužba ga je teretila za finansijske malverzacije, uključujući navodno skrivanje desetina miliona dolara odloženog obeštećenja i protivpravnog prisvajanja sredstava koja pripadaju Nisanu.

Gon negira optužbe, ponudivši kauciju od gotovo 14 miliona dolara kako bi se branio sa slobode, živeći u kući pod video-nadzorom i uz stroga ograničenja s kim se mogao viđati. Okupio je međunarodni tim pravnika koji je trebalo da ga zastupa na sudu (podcast).

Na kraju je ipak svoj novac uložio u jedan malo drukčiji tim – grupu od desetak operativaca, uključujući barem jednog sa bogatim iskustvom izvlačenja talaca iz zatočeništva u ratnim zonama širom sveta.

Gon je rekao da je sam „priredio“ svoj izlazak iz Japana. Ovaj izveštaj, međutim, sugeriše da je u toj dosad neviđenoj „predstavi“ bilo još likova. Operativci su počeli da postavljaju temelje ovoj akciji još proletos (2019), nedugo nakon što je Gonu u aprilu po drugi put odobren kućni pritvor uz kauciju. Članovi tima su razmišljali o načinima kako da Gona izvuku iz Japana i potom prebace u zemlju u kojoj će možda lakše „izbrisati“ svoje ime. Osobe bliske Karlosu Gonu počele su akciju tamo gde je i bilo najlogičnije: kontaktirali su bivše profesionalne vojnike i obaveštajce, kako bi pronašli ljude sposobne i voljne da se late ovog zadatka.

Krajem jula, ovaj „bezbednosni tim“ – koji se, po svemu sudeći, do kraja proširio na 10 do 15 internacionalaca – počeo je da planira  konkretnu i ozbiljnu akciju. Tim je bio podeljen u različite operativne pravce, od kojih je svaki bio izolovan od ostalih grupa koje su učestvovale, tako da pojedinci angažovani na jednom specifičnom zadatku nisu znali šta rade oni drugi, niti ko su oni i koliko ih ima, kao ni prirodu celokupnog plana – bili su upoznati samo sa svojim delom zadatka koji je trebalo da obave.

Čuvar privatnog obezbeđenja pred kućom bivšeg šefa Nisana Karlosa Gona, Bejrut 5. januar 2020 (Hussein Mall/AP)

U timu je, prema iskazima detektiva koji rade na istragama u Japanu i Turskoj, bio i Majkl Tejlor (59), bivši pripadnik specijalnih snaga, poznat po svojim uspesima u spašavanju talaca u saradnji sa američkim Stejt departmentom i FBI-jem. Čvrste četvrtaste brade, guste prosede kose i osmeha koji mu je na obrazima pravio rupice, Tejlor je tečno govorio arapski i imao je duboke, čvrste veze sa Libanom, gde je upoznao svoju suprugu kada je sa Zelenim beretkama bio tamo raspoređen tokom 1980-ih.

Uzgred, Njujork tajms je pre deset godina unajmio bivšu Tejlorovu kompaniju kako bi im pomogla u oslobađanju novinara Dejvida Rohda iz talibanskog zatočeništva u Avganistanu 2009. godine. Tejlor je, takođe, nedavno odslužio kaznu u američkom zatvoru, nakon što je priznao krivicu po dve optužbe proistekle iz federalne istrage o nameštanju poslovnih ponuda.

Prema rečima ljudi upoznatih sa istragom, u timu je bio i Žorž-Antoan Zajek (George-Antoine Zayek), američki državljanin libanskog porekla, koji je više od decenije povremeno sarađivao s Tejlorom. Prema izjavama svojih rođaka u Libanu, Zajek je, baš kao i Gon, pripadao libanskoj hrišćanskoj zajednici. Povređen u borbama u Libanu tokom 1970-ih, kasnije se angažovao u operacijama privatnog obezbeđenja zajedno s američkim snagama u Avganistanu i Iraku.

Turske vlasti su njih dvojicu identifikovale kao osobe koje su se zajedno sa Gonom ukrcale u ‘Bombarder’ koji je poleteo iz Japana.

Dubai je postao jedna od lokacija za izvođenje plana. Uoči operacije, Tejlor je tokom šest meseci posećivao Emirate u osam navrata, dok ih je Zajek u poslednja tri meseca posetio četiri puta, ponekad zajedno s Tejlorom a ponekad odvojeno, sudeći po izveštajima iz Dubaija u koje su imali uvid novinari Volstrit žurnala.

Tokom više od 20 putovanja u Japan, operativci su identifikovali više od 10 aerodroma i drugih vazdušnih luka iz kojih je Gon mogao da napusti Zemlju izlazećeg sunca.

Tim za izvlačenje je takođe ozbiljno razmatrao i druge opcije pored aerodroma, uključujući krijumčarenje Gona iz Japana brzim čamcem. Ukupan budžet za operaciju merio se milionima dolara, tvrdi osoba upoznata sa slučajem.

Da bi komunicirali jedni s drugima kao i sa samim Gonom, organizatori su često koristili ljude koji su prenosili poruke, a ne mašine, mobitele, internet ili telekomunikacione mreže. Ovi glasnici su lako „preskakali“ ograničenja japanskih zvaničnika o Gonovoj upotrebi interneta – zabranjeno mu je korišćenje pametnog telefona i nosio je mobilni uređaj bez internet konekcije.

Komunikaciona mreža je korišćena za sužavanje datuma, vremena i lokacije, ali je „ćaskanje“ svedeno na minimum.

Jedan od članova „spasilačkog tima“ je tek u jesen 2019. prvi put posetio privatni avionski terminal na aerodromu Osaka. I dok je sam aerodrom bio u večitoj gužvi, terminal za privatne avione pojavio se kao najizgledniji kandidat jer je često bio upražnjen pa se s njega moglo obaviti promptno poletanje. Povezan je sa Kansaijevim prostorom za domaće letove na Terminalu br.2 i relativno je mali – samo 300 kvadratnih metara, uključujući prostoriju za okupljanje putnika, kružni salon-čekaonicu, kupatilo i sigurnosnu zonu, navodi se u brošuri.

Prolaz za putnike u premijum klasi na Kansaiju u Osaki (Tim Kelly/ Reuters)

Druga ključna tačka bila je da ništa izuzev malih vreća (kesica) ne može proći kroz rendgensku aparaturu aerodroma – a svakako ne sanduk kakav bi Gon mogao da koristi. Razgovarajući sa ljudima koji su koristili terminal, tim je saznao da torbe i prtljag putnika na privatnim letovima gotovo nikada nisu proveravani na izlazu.

Početkom decembra je operacija Gonovog izvlačenja bila konstantno pripravna za aktivaciju, sa aerodromom u Osaki kao tačkom izvlačenja. Prema priči onih koji su bili upoznati sa njegovim naumima i planovima, Gon je, ipak, još uvek držao otvorene one mogućnosti koje su mu stajale na raspolaganju, pa je plan „spašavanja“ i dalje mogao biti opozvan u poslednjem trenutku.

Prema njegovom advokatu u Japanu, na katoličko Badnje veče, 24. decembra, Karlos Gon je – nakon što mu je sud uskratio pravo na posetu supruge u vreme božićnih praznika – razgovarao sa njom sat vremena preko video-linka.

Istog dana, osoba koja se identifikovala kao „Dr. Ross Allen ”potpisala je ugovor na 350.000 dolara sa turskim privatnim avio-operaterom, MNG Jet Havacilik AS, kako bi se rezervisao avion ‘Bombardier’ dugog dometa za dva putovanja – prvo od Dubaija do Osake, a onda i od Osake do Istanbula, prema dokumentaciji rezervacija koju je pregledao WSJ i osobama koje imaju uvid u ovaj slučaj. U cenu su bile uračunate i logističke usluge na terenu u Osaki, rekao je jedan od insajdera.

Privatni avion ’Bombardier’ korišćen za bekstvo Karlosa Gona (Alp Akbostanci/ Reuters)

Iz MNG-a su rekli da niko od osoblja u kompaniji nije bio upoznat sa ovim planom, podnevši krivičnu prijavu protiv jednog zaposlenog; u toj tužbi stoji da je bio „saučesnik u zaveri krijumčarenja gosp. Gona“. Tursko tužilaštvo je okrivilo ovog radnika i četiri pilota zbog „krijumčarenja migranata“. Advokat ovog zaposlenog je izjavio da njegov klijent negira krivicu. Advokati pilota ili se nisu mogli dobiti ili su pak odbili da daju komentar.

Pretresno ročište na Božić je dodatno učvrstilo Gona u odluci da ilegalno napusti Japan. Bio je ubeđen da će sud odugovlačiti kao i da prema njemu nikada neće postupati fer. Japanska stopa donošenja presuda po optužbama se kreće iznad 99%. Ova zemlja brani svoj sistem rigoroznim merama, dok tužioci, sa svoje strane, po tradiciji obećavaju pošteno suđenje.

Dva dana kasnije, kako pokazuju snimci, Tejlor i Zajek zajedno su stigli u Dubai poslednji put uoči svog putovanja u Japan. A onda su 28. decembra kasnim noćnim letom krenuli prema Osaki. U njihovom Bombarderu dugog dometa nalazila su se dva kofera za koncertnu opremu.

Prema japanskim istražiteljima koji su lokalnim medijima dali snimke sa nadzornih kamera, Gon je napustio svoju trospratnicu u Tokiju oko pola tri popodne po lokalnom vremenu. Uočen je na video-snimku, sam, sa šeširom na glavi i hirurškom maskom na licu koja je u Japanu uobičajena zaštita od mikroba i zagađenja. Uhvatio je kratku taksi vožnju do impozantnog hotela Grand Hajat, popularnog među kompanijskim rukovodiocima i političkim liderima u okrugu Ropongi.

Nakon što je ušao u predvorje obloženo bambusom, sa disko-kuglama i bajkovito treperećim lampicama postavljenim za novogodišnje praznike, sreo je dvojicu „stranih muškaraca“, prema izveštaju istražitelja. On se, isto tako, za dlaku mimoišao s japanskim premijerom Šinzoom Abeom, koji je nešto kasnije ušao u Hajat – da bi u njemu otpočeo svoj  godišnji odmor.

Gon je mogao da „delimično“ nestane jer niko od organa bezbednosti nije redovno i neprekidno nadgledao njegovu kuću. Njegov pravni tim je morao da podnosi bezbednosne snimke samo jednom mesečno. Pripadnici obezbeđenja na obližnjim lokacijama rekli su da nije delovalo kako policija i tužioci nadgledaju njegovu zgradu. Od početka svog pritvora u Japanu, Gon je zatražio od suda da mu dozvoli slobodno kretanje uz elektronsku narukvicu. Zahtev je odbijen jer Japan ne koristi ovu tehnologiju. Kasnije je pušten uz kauciju.

Japanske vlasti (2. januara) iznose torbe iz tokijskog prebivališta nekadašnjeg automobilskog tajkuna Karlosa Gona (Foto: JIJI PRESS/ Agence France-Presse/ Getty)

Jedna privatna kompanija za obezbeđenje koju je Nissan angažovao da prati svog bivšeg egzekutivca je tog dana prestala s radom odnosno nadgledanjem Gona, nakon što su joj njegovi advokati zapretili tužbom zbog navodnog maltretiranja osumnjičenog, prema izvorima upoznatim sa situacijom u korporaciji Nissan. Portparol ovog auto-proizvođača odbio je da komentariše situaciju vezanu za nadzor i izostanak istog u kritičnom momentu, naime, kada je Gon „nestao sa radara“.

Gon je otišao do jedne od najvećih japanskih železničkih stanica i tamo uhvatio superbrzi Šinkansen do Osake. Dok je u vozu vladala uobičajena gužva, rizici u ovoj fazi putovanja bili su po njega minimalni. Uostalom, bilo mu dozvoljeno da putuje gde god želi unutar Japana.

U Osaki je već pao mrak kada je Gon stigao – bilo je oko pola osam. Prema brifinzima japanskih vlasti, taksijem je od stanice prešao do hotela smeštenog u visokom belom tornju, udaljenom na samo 10 minuta vožnje do aerodroma. Gon je viđen kako ulazi u hotel, ali ne i da ga napušta, pa istražitelji koji vode slučaj pretpostavljaju da je u kutiju za instrumente ušao tokom svog boravka u hotelu.

Te noći je jedan crni kombi stigao na Kansaijev privatni avio-terminal, gde su ga čekale dve osobe, navodi radnik na prtljagu klijenata koji dolaze aerodromskim autobusima. Izgleda da su oba putnika tada izašla iz kombija, da bi nakon nekoliko minuta napustila ovu prilaznu lokaciju, kazao je ovaj uposlenik.

Do 23:10 su Gon, Tejlor i Zajek već bili u vazduhu, uputivši se prema severu i međunarodnim vodama, sudeći po podacima o letu i saznanjima onih koji su upoznati sa slučajem. U Turskoj su na nadzornim kamerama bili uočeni samo Zajek i Tejlor – a Gona nije bilo nigde, kažu upoznati sa turskim delom ove istrage.

Dok je avion leteo ka severu, prelazeći Rusiju, Gon je iskrsnuo iz koncertne kutije ali je ostao u pozadini aviona, na jednom od kremasto mebliranih sedišta u dnu putničke kabine, kako ga avionska posada ne bi primetila.

Snimci leta pokazuju da je Bombarder stigao na istanbulski aerodrom Ataturk u 5:12 ujutro po lokalnom vremenu. Jedan od razloga za ovu „usputnu stanku“ bio je zbog predostrožnosti i kao sigurnosna procedura, kako bi se izbegle potencijalne sumnje koje su japanske vlasti možda u tom momentu već imale, a ticale su se plana leta koji bi povezivao Japan s Bejrutom, tvrdi osoba upoznata sa temom. Kraće, rečeno, direktan let od Tokija ka Bejrutu bi bio isuviše naivan i nesmotren.

Ataturk (nazvan po osnivaču moderne Turske) je jedno vreme bio najprometniji aerodrom u Turskoj. Ali, od prošle godine, ovaj aerodrom je postao „grad duhova“ i skoro prazan jer se većina saobraćaja preselila na novi aerodrom koji se otvorio prekoputa megalopolisa. Uz tu srećnu okolnost – malog broja putnika na ovom aerodromu – sretna okolnost je  to što je privatni avionski terminal na Ataturku relativno udaljen i dosta „skrajnut“ od očiju.

Prema ljudima upoznatim sa turskim delom istrage i načinom na koji je Gon koristio avion, on je pre izlaska sunca izašao iz ‘Bombardera’ na kišu, ostavljajući za sobom koncertnu kutiju. Automobil ga je odvezao otprilike 100 metara, do jednog manjeg poslovnog aviona koji se nalazio na pisti.

Za razliku od leta iz Tokija za Tursku, za ovaj manji mlazni avion nije podnešen plan leta, a Gon je sedeo na mestu kopilota, navodi osoba iz turskog dela slučaja. Tejlor i Zajek ga u ovoj završnoj fazi nisu pratili.

Kao uslov za kauciju u Japanu, Gon je ostavio svoj francuski, libanski i brazilski pasoš pod starateljstvo svog advokata u Japanu. On je, međutim, po izlasku iz pritvora, podneo molbu sudu da mu dozvoli da izvadi drugi francuski pasoš, tvrdeći da bi stranci trebalo da nose pasoše sa sobom kada putuju Japanom: ovaj gaf je uspeo, pa mu je drugi francuski pasoš izdat.

Gon je koristio francuski pasoš i libansku ličnu kartu za ulazak u zemlju.

Te je večeri već procurela priča o njegovom bekstvu, prvo u libanskim medijima a potom i još ponegde. Gon je krenuo ka kući svojih zetova. Njegov PR tim u Sjedinjenim Državama je dao izjavu u njegovo ime: „Nisam pobegao od pravde – samo sam izbegao nepravdu i politički progon“, navedeno je u saopštenju.

Za sada se čini da je Gon ostao u Libanu, gde je dugi niz godina ulagao u svoje vinograde i vinariju, planirajući da po odlasku u penziju tamo provodi više vremena.

Karlos Gon i njegova supruga Kerol dolaze na projekciju tokom filmskog festivala u Kanu, maj 2018. (Franck Robichon/ EPA/ Shutterstock)

U novogodišnjoj noći, Gon i njegova supruga otišli ​​su na zabavu u kuću bliskih prijatelja. Sledećeg dana, prema osobi koja je upoznata sa temom, Kerol Gon je povela svog supruga kako bi zapalili sveće u podnožju statue Sen Šarbela, maronitskog svetitelja koji je 23 godine u Libanu tihovao životom pustinjaka (današnji maronitski sveštenici ga smatraju svecem i čudotvorcem).

Gospođa Gon je otpisala novinarima Volstrit žurnala kako je ponovno ujedinjenje sa suprugom “najveći dar u mom životu. Verujte u čuda”, dodala je.

Japanski sud je od tada izdao nalog za hapšenje i gospođe Kerol Gon, zbog sumnje u počinjenje krivokletstva. Portparol porodice je ovaj potez okarakterisao kao “patetičan”.

Gon provodi vreme u ružičastoj rezidenciji koju mu je kupila kompanija Nissan, plativši i troškove njene obnove, u vreme dok je još upravljao ovim japanskim proizvođačem vozila. Od Gonovog hapšenja, Nissan je pokušavao da porodicu Gon deložira iz ovog objekta, ali im je bilo dozvoljeno da ostanu sve dok pravni spor ne bude iznašao svoj put do libanskih sudova.

Nissan, koji ovu rezidenciju smatra vrednom imovinom u sopstvenom posedu, i dalje drži ovu kuću pod nadzorom, rekao je advokat kompanije. Neretko se dogodi da osoblje iz Nisanovog obezbeđenja, baš kao i ono iz Gonovog, ponekad istovremeno patroliraju imanjem, mimoilazeći se u bliskom susretu.

Privatno Gonovo obezbeđenje pred kućom u Bejrutu, a po svom dolasku u Liban

∗  ∗  ∗

Priču napisali: Bradley Hope (London), Mark Maremont (Boston), Rory Jones (Dubai), Nazih Osseiran (Beirut).

Nick.Kostov@wsj.com, David.Gauthier-Villars@wsj.com, Sam Schechner sam.schechner@wsj.com, Miho Inada  miho.inada@wsj.com

Povodom afere oko Karla Gona – doskorašnjeg prvog čoveka Nisana i nekadašnjeg izvršnog direktora Renoa, s kojim je ova japanska fabrika u strateškom partnerstvu preko 20 godina – oglasio se i francuski predsednik, koji je svoje stavove izneo japanskom premijeru, Šinzou Abeu.

 

WSJ 

Njujork tajms i godina u koferima: najbolji putopisi u 2016. 

Od Majorke Do Velikih jezera, američki list Njujork tajms napravio je listu svojih priča o putovanjima koje su u 2016. naišle na najveći odziv čitalaca. Evo tek nekoliko najbolje rangiranih. Napomena: ovog puta – bez Barselone i Pariza, bez Rima i Londona, bez Tokija i Njujorka. Daćemo priliku ostalima – a vi pogledajte i jednu i drugu listu – sigurno će se i za vas naći barem nekoliko sjajnih putopisa.

Neostvarena ljubav

Deborah Levy

Bila sam zaljubljena u svog dečka; otišla sam s njim u ostrvski raj, uzbuđena što ću ga tamo bolje upoznati… ali, ispostavilo se da je bilo pametnije ne doznati toliku i takvu istinu.

00

Od Montreala do Minesote morskim rukavcem

Porter Fox

Toliko sam, kao i ostali Amerikanci, navikao da Severnu Ameriku prelazim avionom i kolima, uzduž i popreko, da je ona postala samo jedna iskrivljena slika pravog stanja stvari. A onda sam preduzeo jednu laganu plovidbu kroz “unutrašnje more”, kako bih u miru i bez žurbe prošao kroz oblast četiri Velika jezera, upijajući svaki pedalj ove vode i tla.

01

Sedam evropskih mesta – (kao) kod kuće

Porter Fox

Od Madrida do Istanbula, putnici pričaju za Njujork tajms o svojim iskustvima i skrivenim lepotama ovog kontinenta čije su obeležje velika nacionalna, geografska i klimatska šarolikost.

02

Pola milenijuma jevrejske zajednice u Veneciji

David Laskin

Put kroz jedno od najstarijih geta na svetu, koje je 20. marta 2016. obeležilo 500-tu godinu svog postojanja

03

Opčinjena Sicilijom… ponovo

Francine Prose

Putovala sam na Siciliju s tri generacije svoje porodice: Prvo, 1992. sa svojom majkom, mužem i dva sina (tada 10 i 14). Potom sam tamo pisala knjigu 2002. godine. Ove 2016., nakon skoro četvrt veka, vratila sam se na Siciliju s mužem, našim sinovima, i – njihovim unučićima…

04

Ćinkve Tere, Italija

Ingrid K. Williams

Ovo veoma krševito i strmo parče obale Ligurijskog zaliva utočište je za žitelje pet mestašaca koja danonoćno opsedaju turisti iz čitavog sveta: Ćinkve Tere (Cinque Terre)

05

Amsterdam

Ingrid K. Williams

Ovaj grad je potpuno drukčiji nego pre nkoliko godina: sa obiljem novih restorana i kafea, uz obnovljeni Rijksmuseum ali i Stedelijk, Amsterdam je u središtu “velikog renoviranja”. Kao takav, sa svojim novim licem gleda u turiste koji imaju samo reči hvale za sve ono što je u proteklih desetak godina urađeno u ovom gradu.

06

Porto, Portugal

Nell McShane Wulfhart

Porto sa svojom nestvarno lepom stanicom koja važi za remek-delo arhitekture, katedralom i gvozdenim mostom Dom Luiš I, kul barovima u kojima se toči – naravno, a šta drugo?! – porto – ovaj šarmantni grad je kombinacija onog što je najbolje od novog i starog.

07

Ešvil, Severna Karolina

Jeremy Egner

Okružen planinama i “s vetrom u leđa”, žitelji Ešvila svoj grad nazivaju “Zemljom neba”. Ubrajaju ga među najinteresantnija mesta na planeti – bez ikakve šale. Već neko vreme slovi za stecište velike kreativne energije, sa snažnom intelektualnom scenom i dobrim biznisima. Mesto dobrog života u SAD.

08

Kvebek (grad)

Ingrid K. Williams

U ovoj prestonici istoimene kanadske provincije, najnoviji trendovi sjajno se uklapaju u vć postojeću istoriju grada. Carstvo vrhunskih kulinara, mesto u kojem će sve sve vrste i tipovi putnika naći “svoju šolju čaja” i osećati se u njemu kao kod svoje kuće.

09

Puerto Valjarta

Ondine Cohane

Sa svojom nadasve inventivnom kulinarskom scenom, neprevaziđenim plažama i mistikom a la “Noć iguane”, ova meksička turistička Meka je savršeno utočište za vikend bekstvo i city-break posetu (ako ste Amerikanac!)

10

Najrobi, Kenija

Jeffrey Gentleman

Džungla na asfaltu bez kraja i konca: saobraćajne gužve, čvorište globalnog  biznisa, kontinenata i kultura (Azija, Afrika i Evropa obeležavaju Najrobi svako na svoj način)… uz žirafe i slonove koji pretrčavaju ulice i raskrsnice.

11

Ženeva

Hannah Selginson

Ko nije čuo za Ženevu, Kosmičku prestonicu svakolike neutralnosti i bankarstva, tačnog vremena i sjajnih čokolada? Ipak, ovaj grad nemojte propustiti, niti ga potceniti, jer među neupućenima slovi za “dosadan”. Kakva fatalna greška! Muzeji, aktivnosti na otvorenom, simpaične pijace i – šoping: sve su to sinonimi za Ženevu danas.

12

Delhi

Justin Bergman

Nema šansi ni da zagrebete po onome što ovaj grad sadrži. Nebrojeno šarmantnih izdanaka, sjajna umetnička scena, najrazličitije regionalne kuhinje… i neprevaziđene vibracije.

13

San Sebastián

Ingrid K. Williams

Ovaj primorski grad na severu Španije (Baskijci bi se razbesneli da čuju kako se ovaj grad pominje u rečenici odmah do Španije) privredno je najnaprednija regija. San Sebastijan je privredni, gastronomski, turistički i kulturni centar, ne samo zbog svog filmskog festivala već i zato što je, uz poljski Vroclav, bio evropski Grad kulture za 2016. Arhitektura, autohtona kultura i sjajni pintxo barovi u kojima se poslužuje baskijska verzija španskog tapasa

14

Bombaj

Sarah Khan

Sinonim za “trnje i zvezde”, blato i glamur, ovaj poslovni centar Indije i obalska metropola fascinacija su sve većeg broja zapadnih turista, a ne samo biznismena

15

Edinburg

Nell McShane Wulfhart

Tamo gde se staro i novo neprimetno spajaju; srednjovekovne uličice, savremena arhitektura, i, naravno, “nova” škotska kuhinja.

16

Seul

Justin Bergman

Zahvaljujući talasu pop-kulture koji je iz Južne Koreje zapljusnuo svet, ovaj nadasve privlačan grad postao je i svetski poznat. Veoma potcenjen od strane turističkih operatera, verovatno je jedna od najinteresantnijih planetarnih destinacija. Sjajna kuhinja, arhitektura i muzeji – ovo je samo početak.

Helsinki

Ingrid K. Williams

Svaki ćošak ovog superkul nordijskog grada je priča za sebe, obalski pojas potpuno je preuređen baš kao i muzeji – indistrijski prostori renovirani su i pretvoreni u mesta kulturnih zbivanja. Finci – priča za sebe!

18

Burgonja

Seth Sherwood

Oblast u Francuskoj koja je sinonim za gurmanluke (ne samo zbog bifteka u vinu s pečurkama a la Burginjon), vrhunska vina i slikovite predele

Ho Ši Min

Naomi Lindt

Vožnja starom vespom ili mopedom, jeftina hrana, odličan provod – vijetnamska prestonica Ho Ši Min je pandan i rival Bangkoku. Fantastičan procvat ekonomije i politička stabilnost učinili su ga nadasve privlačnim – sinonim za jeftin i sjajan provod, i, naravno – vrhunsku kuhinju.

20

Valensija

Ingrid K. Williams

Umetničke i gastronomske inovacije, rodni grad Santjaga Kalatrave, večito sunce nad isušenim koritom reke Turije od kojeg su gradske vlasti naravile fantastično spotrko-kulturno-umetničko-muzičko čvorište. sa dna nekadašnje Turije izdiže se nekoliko Kalatravinih zdanja – sva u vrhu moderne arhitekture. Spoj srednjovekovnog, renesansnog i radničkog, ribarskog i buržujskog – Valensija je možda najveći centar sporta kojim se bave oni sa dosta novca: trke jedrenjacima.

21

Amalfi

Ingrid K. Williams

Raj za uživanje u pronalaženju svih manje poznatih mesta na obali Amalfija, dugoj 50 kilometara.

23

Tanger
Seth Sherwood

Ova jedinstvena marokanska metropola opsedala je Žana Ženea (Jean Jenet) i Pola Boulza (Paul Bowles), ali i jednog Vilijema Barouza (William S. Burroughs), koji je u ovm gradu našao nadahnuće za svoj najpoznatiji roman, “Goli ručak”. Dugačke,čiste plaže, vrhunska kuhinja i veoma neobični lokali – Tanger je bio i ostao inspiracija za umetnike i avanturiste.

Gelvej

Nell McShane Wulfhart

Irci za njega kažu da je “verovatno najšarmantniji irski grad”. Krcat starvremskim pabovima i restoranima s nenadmašnom morskom hranom, Gelvej je čuven po svojim jedinstvenim pejzažima. Mesto druida i trubadura, zamkova i fjordova, zelenila i plavetnila.

28

Hong Kong

Justin Bergman

Umetnost, biznis, hrana, zabava. Hong Kong je sinonim za konstantno previranje.

30

Beograd

Seth Sherwood

Već naširoko i nadaleko poznat po svom noćnom životu, sjajnim kafeima, izdašnim obrocima, srpska prestonica je mesto u kojem fabričke hale prerastaju u mesta vrhunske zabave i lokacije namenjene alternativnim umetničkim događajima – Beograd poseduje jedinstvenu privlačnost.

31

Aleksi Soaje – prvi selebriti kuvar u istoriji

000

Iako je postigao slavu gotovo nezamislivu za viktorijansko doba, život kuvara Aleksisa Sojea (Alexis Benoit Soyer) sada je prilično nejasna tema i retko se o njemu raspravlja van kulinarskih krugova. Soaje je rođen 1810. u Francuskoj, a potiče iz radničke porodice. Njegov stariji brat, takođe pariski šef kuhinje, pomogao mu je da izuči kulinarske veštine kod znamenitog Žorža Rinjona (Georg Rignon), za koga je počeo da u osetljivoj dobi – kada je imao samo 11 godina. Potom se Soaje se preselio u Maison Douix koji je u to vreme važio za jedan od najpoznatijih pariskih restorana. Nakon godinu dana, postao je šef kuhinje. Imao je tada samo 17 godina.

01Politička previranja u Francuskoj nagnala su Soajea da emigrira u Englesku, gde je ponovo prihvatio poziciju koju mu je iznašao njegov brat: počeo je da kuva za vojvodu od Kembridža (To je onda bilo „šik“ i u modi: među bogatima je bila stvar prestiža da u svojim domovima zaposle francuske kuvare koji bi im spremali hranu). Soaje se tako selio od jedne do druge velike kuće, gradeći svoje ime i reputaciju i čekajući svoj čas za veliki proboj.

Došao je i taj trenutak. Reformskom klubu (The Reform Club), lokal koji je bio odgovor britanskih Vigovaca na Torijevski klub Karlton (Carlton Club), bio je potreban kuvar sa reputacijom, i, sa samo 27 godina, Soaje je važio kao najizgledniji kandidat za prvog čoveka njihove kuhinje. Postao je šef kuhinje ovog kluba i tu je radio narednih 13 godina, stvarajući revolucionarna jela i menije, takođe modernizujući kuhinju zajedno sa tadašnjim novopronađenim izumom: gasnim štednjakom. Njegova se kuhinja proslavila, postavši veoma uvažavana – u tolikoj meri da je bilo odlučeno da se Klub otvori za posetioce sa strane. Među ljubiteljima Soajeovih klupskih gurmanluka bio je i pisac Viljem Mejkpis Tekeri (William Makepeace Thackeray), koji bi ponekad preskakao zakazane skupove i društvene događaje samo kako bi uživao u posebno interesantnim jelima koje je pripremao Soaje.

Lako je shvatiti i zašto je bilo tako. Soaje je veoma često kuvao za plemstvo i velikodostojnike. Jednom, kada je paša iz Egipta došao u London u državnu posetu, Soaje je stvorio nešto veoma posebno i samo za njega. Ugostitelj Pru Lit (Prue Leith) je u svom predavanju na temu umetnosti hrane, opisao:

„Detaljna replika piramide iz Djosera (Zosera), sa svojim širokim stepenastim platoima – oblik tih platformi je izvukao iz šećera i oblikovao ga. Na vrhu piramide je portret pašinog oca Ibrahima, naslikanog bojama za hranu na šećernoj smesi – alvi. Paša je poslasticu podigao kako bi ga bliže pogledao, da bi tada uočio filigranski izrađenu glazuru, unutar koje je bio usađen mali ali savršeni portret njega samog.“

Teško je i zamisliti kako je bilo jesti tako pažljivo sazdanu ekstravagantnost.18Soaje je takođe pažljivo gradio imidž poznate ličnosti. Bio je poznat po svojoj crvenoj beretki, koju je nosio u stilu “a la zoug-zoug” (visoko na čelu i nakrivljenu okomito nadole). Bio je ekscentrik, takođe pedantan i s besprekornom odećom: čak je sam i smišljao svoje sopstvene prsluke, kravate i šešire. Ne bi bilo preterano nazvati ga kicošem i dendijem. Njegova slika se uredno pojavljivala u svakoj njegovoj knjizi, kao i na raznim sosovima i đakonijama koje je prodavala firma Crosse & Blackwell, proizvođač zimnice.

02Iako nisu svi mogli da jedu u ekskluzivnom Reformskom klubu, Sojeove knjige recepata bile su popularne među svima; voleli su ga svi, nezavisno od staleža i mesta na društvenoj lestvici. Prema jednom od njegovih biografa, Rut Kauen (Ruth Cowen), Soaje je bio prvi koji je objavio serijal najprodavanijih kuvara – njegove knjige recepata su sve odreda postajale bestseleri. Jedna od njih prodata je u četvrt miliona primeraka, što je za 19. vek bilo bez presedana. Iako je služio u raskošnim kuhinjama bogatih, njegove knjige su prevashodno bile posvećene svakodnevnim obrocima za prosečnu porodicu i domaćinstvo, i u skladu s tim su se njegove knjige oglašavale na tržištu – kao kuvari za široke narodne mase.

U biografiji koju je napisala Kauenova takođe se navodi da je Soaje bio prvi koji je prodavao robu na osnovu svog brenda. Uz sosove i ostale artikle, on je na tržište izbacio i mali rešo, „magični šporet“, namenjen za upotrebu tokom kampovanja ili piknika (mala furuna, zapravo). Tokom narednih godina je u svoju prodajnu ponudu uveo više od dva tuceta kuhinjske opreme; nešto od toga bilo je namenjeno profesionalnim kuvarima, dok je jedan deo bio za kuvanje u domaćinstvu.

Izvanredne poslovne sposobnosti koje je Soaje posedovao, kao i narav kojom je dominirao preduzetnički duh bili su, međutim, izuzetno sretno spojeni za zdravim osećajem za društvene probleme i angažovanost, posebno kada je to bilo u vezi sa (u to vreme neretko veoma deficitarnom) hranom. Tokom Velike gladi u Irskoj 1846. kada je plamenjača uništavala sav rod krompira nekoliko sezona zaredom, molio je nadležne u britanskoj vladi da mu dozvole da postavi nekoliko narodnih kuhinja u pogođenim područjima, gde je hranio hiljade ljudi.

Britanke iz redova Civilne odbrane, sredina 1960-tih: čas kuvanja korišćenjem Sojeovih kazana i peći

Britanke iz redova Civilne odbrane, sredina 1960-tih: čas kuvanja korišćenjem Sojeovih kazana i peći

Možda bi bilo za očekivati da je Soaje bio temperamentne prirode. Mnogo puta je pretio je da će podneti ostavku na mesto šefa kuhinje Reformskog kluba, koju su 1850. konačno prihvatili. Ubrzo nakon toga, počele su pripreme za prvi Svetski sajam, Veliku Izložbu industrijskih dometa svih naroda i sa svih meridijana, održanoj u Londonu 1851. godine. Soaje je tom prilikom nakratko zaposeo jedno lokalno imanje u blizini sajma pretvorivši ga u Gastronomski simpozijum Svih naroda, predstavljajući direktnu konkurenciju hrani koja se prodavala na Velikoj izložbi. Soajeova postavka bila je je zbirka od tematskih 14 prostora inspirisanih različitim regionima, kulturama i iskustvima.

07Tu je bio i Američki bar, Italijanska terasa, prostor posvećen Arktiku, Kineska soba, kao i jedna otmeno ukrašena spavaća soba. Bašte u kojima je stajao bar uredio je po ugledu na ledene pećine, kompletno sa ledenicama na ulazu. Soajeov Gastronomski Simpozijum takođe je nudio šarolike aktivnosti i zabava: ples, gatanje, čak i let balonom. Iako zvuči ekstravagantno, Soaje je zapravo učinio sve što je u njegovoj moći da bi njegova pozamašna produkcija bila što pristupačnija svima, nudeći menije u nekoliko cenovnih razreda, nastojeći da primi sve goste koji su zaželeli da uživaju u vrhunskom gastronomskom iskustvu ovog Francuza.

Bilo je i onih koji su smatrali da je restoran kič i bez ukusa, kao lasvegaska verzija Pariza, i to mnogo pre nego što je takvo šta i postojalo. I pored svega, bilo bi nadasve uzbudljivo doživeti i jedno takvo specifično restoransko iskustvo – posebno u kulturi u kojoj je večerati napolje a ne u svojoj kući bilo još uvek prilično novo za svaku prosečnu osobu. A oni koji su posetili njegov restoran bili su zaista pravi srećnici: Restoran je zatvoren već samo pet meseci po otvaranju.

13Soajeova smrt je velika nesreća”, napisala je Florens Najtingej (Florence Nightingale). “Iza sebe nema nikoga ko bi ga nasledio.”

Pa ipak, iako je kuvao za elitu, Soajeov osećaj društvene odgovornosti bio je izrazito snažan. Pobrinuo se da nađe rešenje kako da vojska uredno hrani svoje trupe, osmislivši i peć specijalno za potrebe kuvanja u pokretu – poljsku kuhinju – pronalazak koji je uneo revoluciju u način na koji je isprva britanska a potom i svaka druga vojska hranila svoje vojnike. A kada je saznao da je ljudstvo u vojnim bolnicama tokom Krimskog rata loše hranjeno, Soaje je otputovao u Skutari, azijski tj anadolski deo Istanbula sa vojnim sanitetskim barakama, i tamo počeo da kuva za pacijente, radeći zajedno sa Florens Najtingejl. Tokom svog boravka na Krimu, međutim, Soaje se razboleo i od tog trenutka nije uspevao da se oporavi, čak i nakon što se vratio u Englesku. Kada je umro 1858. imao je samo 48 godina. “Soajeova smrt je velika nasreća”,napisala je Najtingejlova. “Neki su kulinarstvo proučavali za svoje gurmanske potrebe i porive, neki za pokazivanje i reklamu, ali niko izuzev Soajea nije kuvao velike količine hrane u humane svrhe: da bude zgotovljeno tako da je što hranljivije i na što ekonomičniji način, za što veći broj ljudi. Iza njega nije ostao niko ko bi ga nasledio.”

03Da li je danas postoji svestraniji kuvar nakon njega, čak i sa svim prednostima koje nam je donelo savremeno doba? Uprkos tome što je svojevremeno bio i svetski poznat, Soajeu ipak nije iskazano dužno poštovanje koje je, recimo, zapalo brojnim današnjim kuvarima proslavljenim zahvaljujući postojanju elektronskih medija, štampe i interneta. Imao je u svoje vreme koristi od kuvanja za probranu klijentelu, ali istovremeno uvek bivajući prisutan u većini britanskih domova u obliku jednog ili dva kuvara. Bio je jedan od prvih koji su kuvali na veliko, svuda prisutan i prihvaćen; na ovaj način, Soaje je otvorio put drugima – velikim kuvarskim imenima i neuobičajenim, inovativnim restoranima koji su nicali posvuda, pri tom zazirući od kuvanja za one kojima je hrana bila preko potrebna. Njegova zaostavština je pažnje vredan uzor za „selebriti kuvare“ današnjice, podižući veoma visoko lestvicu postignuća i uspeha.

Tokom kampanje intenzivnog oglašavanja, koje je Soaje naložio za svoj Gastronomski simpozijum, sve je opisano u detalje izuzev jedne stvari: hrane. Kao i mnoge kulinarske zvezde, ili oni koji to žele da budu, Soaje nije samo prodavao svoju podršku drugima. Povezivanjem svog imena s Reformskim klubom, svojim restoranom ili teglom svoje zimnice, on je prodavao i – iskustvo; takvu vrstu iskustva koje će biti vredno pomena, ostajući još dugo u sećanju; dugo nakon što hrana bude pojedena a potom i – zaboravljena.

Daily Jstor