Anđeli investitori – spasioci ključnih naučnih dostignuća

00

Digitalna ekonomija je poremetila polje istraživanja i razvoja (R&D, Research & Development), dok su ključni naučni proboji ostali zaglavljeni u laboratoriji.

Oni koji se u Silicijumskoj dolini bave nekim od informatičkih i visokotehnoloških zanimanja/biznisa, vole da govore o ključnim probojima koji se čak i ne tiču današnjice. Ne treba, ipak, zaboraviti da je prva i jedina američka organizacija koja je bila u stanju da postigne takve fundamentalne naučne pomake – vlada Sjedinjenih Država.

Prošlonedeljna vest da je preminuo astronaut Judžin Sernan (Eugene Cernan) je iznova oživela sentiment kolektivnh ambicija svih nas; Sernanovi podvizi u oblasti astronautike i inženjerstva su dugi niz godina bili inspiracija za humana stremljenja ljudske rase; nažalost, ambicije i ingenioznost čovečanstva izgleda da su tokom poslednjih nekoliko decenija „okraćali“, postavši začuđujuće skromni u poređenju s onim slavnim danima svemirske trke. Nekako baš u ovo vreme navršava se i 45 godina otkako je Sernan postao poslednji čovek koji je hodao Mesečevim tlom.

Sernan je oduvek delovao nekako pometeno na bilo kakav pomen njegovih „kosmičkih podviga“; zbunjen, čak pomalo sramežljiv na svaki takav komentar koji se ticao, kako je jednom prokomentarisao, “tih sumnjivih počasti”, uporno bi ponavljao kako “danas imamo svemirska istraživanja koja su proteklih decenija žrtvovana zarad – svemirskih istraživanja… što je zanimljivo, ali jedva da ima ičega vizionarskog u njima”, lamentovao je on. “Razočaran sam jer sam još uvek poslednji čovek koji je hodao Mesecom. To nam pre govori koliko nismo, nego koliko jesmo uradili.”

Ovakav slučaj ne važi samo za oblast svemirskih istraživanja već sada izgleda da nam nedostaje „prava stvar“.

Rafael Rajf (Rafael Reiff), predsednik MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) tvrdi da postoji opšti tržišni neuspeh u razvoju onoga što je nazvao “taf-tek” (tough tech), oblasti koja bi trebalo da se bavi najvećim svetskim izazovima, kao što su klimatske promene ili, recimo, lek za Alchajmerovu bolest.

Zapadni političari, koji hronično pate od „oskudice keša za svoje zamisli“ izgleda da su se izmakli; povukli su se iz dugoročnih društvenih i globalno bitnih misija, i uglavnom razmišljaju o svojim kratkoročnim izbornim ciklusima – ili kroz svoje tvitove.

Velike kompanije, koje već po tradiciji komercijalizuju tj tržišno unovčavaju tehnološke proboje razvijene u institucijama poput MIT-a, takođe su vremenom postale fiksirane na kratkoročne ciljeve. “Stvari su se u proteklih 10 godina drastično promenile”, kaže Rajf.

Možda nam je, kao potrošačima, digitalna ekonomija donela mnoge sjajne stvari ali je, s druge strane, upropastila dobro poznati doskorašnji model koji su istraživanje i razvoj imali, povećavajući time i rizike od ulaganja  u dugoročne kapitalne projekte od višeg društvenog interesa. Mnogo je inovacija prepušteno start-up kompanijama koje su osmišljene da snose veće rizike. Potencijalni investitori, međutim, koji finansijski podržavaju startap preduzeća, gledaju unapred najviše oko pet godina. Otuda nas u zadnje vreme i zasipaju aplikacijama za slanje poruka, kojih ima bezbroj, dok s druge strane nedostaju radikalna tehnološka dostignuća.

Analyzinf samples

Analyzinf samples

“Davno smo obećali leteće automobile a sve što sada imamo je 140 slova sve zajedno sa razmacima, koliko staje u jednu SMS poruku”, rekao je u jednoj svojoj poznatoj formulaciji Piter Til (Peter Thiel), jedan od najuticajniih investitora u Silicijumskoj dolini.

Naučnici sada ljutito komentarišu da, usled nedostatka sredstava, previše kreativnih ideja s potencijalom da transformišu svet ostaje nepovratno zaglavljeno u laboratoriji. Postavlja se ključno pitanje: kako obnoviti strast za ulaganjima u istinski fundamentalne tehnološke proboje, takozvani taf-tek (tough tech)?

Kao prvo, mora se napomenuti da neke aktuelne vladajuće garniture i dalje razmišljaju o „široj slici“ i razvoju projekata od globalne dobrobiti za čovečanstvo, što je danas posebno slučaj u Aziji. Može biti da već neko vreme uočavamo značajne promene u geografskom izmeštanju inovacija. Kina, u kojoj postojano vlada komunistička garnitura, i dalje veruje u preobražavajuću moć koju društvene misije mogu imati. Ova zemlja je, takođe, posvećena slanju svojih tajkonauta* na Mesec i troše ogromne svote novca na razvoj obnovljivih tehnologija.

(taikonaut* od kineskog izraza „太 空, tàikōng“ što znači duboki svemir, u miksu s izrazom „astronaut“; već uvrežena fraza za kineske astronaute).

Neki preduzetnici, uključujući Ilona Maska i Džefa Bezosa, uporedo sa svojim glavnim biznisima, iz svog džepa ulažu u razvoj kosmičkih programa i vrhunske tehnološke proboje. Neke od trenutno najinovativnijih kompanija, kao što je Guglov „Alfabet“, doslovce sipaju milijarde dolara u borbi protiv najvećih globalnih izazova, kao što su rešenje problema energetske efikasnosti ili, recimo, starenja.

06

Ali, po svemu sudeći, univerziteti koji su specijalizovani uglavnom za istraživanja trebalo bi da se znatno više usredsrede na razvoj, koji je u toj „jednačini“ zapostavljen. Mnogo se visokoškolskih i naučnih institucija udružuje sa fond-menadžerima kako bi komercijalizovali svoja istraživanja. MIT je, na primer, izrodio više od 1.000 start-up firmi u najrazličitijim oblastima – od biotehnologije do robotike.

Rajf tvrdi da „MIT-i dalje propušta priliku da svoja znanja upregne u rešavanje velikih svetskih problema”, kada se radi o zvaničnom stavu vezanih za ciljeve ove ustanove. U pokušaju da to učini, Rafael Rajf udružio se sa investitorima sa strane kako bi lansirali „Engine“, čiji je cilj da, “umesto kratkoročne dobiti, stavimo u prvi plan razvoj ključnih proboja, koji bi bili valjan odgovor i rešenje za velike probleme.”

MIT na dug rok ulaže 25 miliona dolara u poduhvat, uz cilj da u narednih nekoliko nedelja poveća svoju „investicionu municiju“ za preko $100 miliona. “Sve je u tome koliko će vaše ulaganje imati uticaja (po društvo i čoveka)”, kaže Rajf. “Ali, biće možda potrebno 10 godina kako bi se ova investicija isplatila.”

Projekat Engine će u svoje funkcionisanje uključiti daleko više od tog „strpljivog“ tj. dugoročnog kapitala: MIT-će, takođe, obezbediti jeftin prostor za startup firme koje su uvezane u ovaj projekat, omogućavajući im pristup specijalizovanoj, retkoj i vrhunskoj opremi kao i administrativnopravnu podršku i stručnu podršku i mentorstvo svojoj mreži akademaca i diplomaca. Cilj je ne samo da u stvaranju novih kompanija već i novih industrija, novih načina proizvodnje i stvaranja radnih mesta koja su vezana za isključivo vrhunske proboje u nauci i tehnologiji.

Jasno je kako je prerano govoriti o tome da li će Engine imati odgovor na osnaživanje, recimo, ekonomskog rasta. Ipak, ono čemu svakako treba odati priznanje jeste ambicioznost ovog poduhvata.

Jer, potrebno je da inovacije postanu – još inovativnije.

Fajnenšel tajms

 

Nestajanje američke srednje klase

Osipanje američke srednje klase: od 1971. do danas – umanjena do polovine radno sposobnih Amerikanaca

Američka srednja klasa se u proteklih više od četiri decenije značajno umanjila. Prodor snažnih tehnoloških promena u procesu rada, kojima čovek izostaje kao nužan za obavljanje posla, kao i proces globalizacije, razdelili su Amerikance na pobednike i gubitnike, rasparčavajući tako američko društvo.

Pripadnike današnje američke srednje klase sada su, iako sa uskom marginom, ipak brojno nadjačali oni koji su sada „odskočili“ ili „potonuli“ ka donjem odnosno gornjem prihodnom sloju, i to, u najmanu ruku, po prvi put od ranih 1970-ih, ako ne i ranije – ovi su podaci u skladu sa definicijama Istraživačkog centra Pju (Pew Research Center), nestranačka think-tanka koji je ovo istraživanje sproveo uz pomoć Fajnenšel Tajmsa (Financial Times, FT).

Dobijeni nalazi dolaze usred sve intenzivnije društvene rasprave, velikim delom podstaknute predstojećim američkim predsedničkim izborima, na kojima će se sledeće godine odlučivati i o tome, naime: kako preokrenuti lošu sreću Amerikanaca koji pripadaju srednjoj klasi.

Preovladavajući stav o krahu srednje klase doprinosi raspirivanju ogorčenosti i narodnog gneva, uz to pojačanih populističkom politikom oličenom, pre svega, kandidaturom Donalda Trampa (Donald Trump) kojeg su republikanci uvukli u svoju aktuelnu predsedničku nominaciju. “Srednja klasa nestaje”, kaže Alison Fuller, 25-godišnja koja je upravo diplomirala na univerzitetu. Trenutno je zaposlena u jednom medicinskoj start-up firmi u Smirni, Džordžija, a sebe vidi kao glasača koji će svoj glas na izborima poveriti upravo Donaldu Trampu.

Pju koristi jednu od najširih prihodnih klasifikacija srednje klase, a svojoj najnovijoj analizi detaljno je predstavio socijalno i ekonomsko “pražnjenje” ove društvene grupe, koja je i formirala temelj za posleratni uspeh Amerike.

Srednja klasa, kao nekadašnje jezgro američkog društva sada predstavlja 50 odsto – ili čak i manje manje – odraslog stanovništva, u poređenju sa 61 odsto koliko je bilo američkih „srednjaka“ krajem 1960-ih. Očigledno je kako se ova brza devastacija dogodila, logično, sa isto toliko brzim porastom onih koji su „odskočili“ u red prosperitetnih Amerikanaca, iznad nivoa srednje klase, baš kao što je isto tako, došlo i do brzog širenja onih američkih granica koji su potonuli u sloj siromašnih.

Džejson Furman (Jason Furman), predsedavajući Odbora ekonomskih savetnika predsednika Obame (Council of Economic Advisers), kaže: “Prisustvujemo iscrpljivanju i nestajanju srednjeg prihodovnog sloja, a za to ne postoji isključivo jedan razlog niti samo jedan odgovor. Ovo je kolosalan problem koji je dešava već decenijama unatrag, a njegovo će rešenje zahtevati mnogobrojne solucije.”

Najnovijom političkom debatom dominiraju mišljenja da je američko društvo izobličeno do strukture kojom preovlađuju neverovatni prihodi i dobici, i koji idu u isključivu korist samo jednog procenta Amerikanaca – onog procenta koji je najbogatiji – a na račun preostalih 99 odsto.

Pjuovo istraživanje pruža nam jasniju sliku ovog skoro neshvatljivo krupnog podbačaja. Onih koji pripadaju bolje stojećim domaćinstvima – po istraživačkim referencama ovog instituta, a to su svi oni koji zarađuju više od 125.608 $ godišnje – ima ih tek nešto više od jednog u pet građana (dakle, nešto malo više od 20%). To je najveće učešće „srednjaka“ koje je studija ustanovila, a pripadnici višeg srednjeg sloja su, uglavnom, obrazovani Amerikanci – u profesijama od finansija do kompjuterskog programiranja i biotehnologija – koji uživaju u dobrim i stabilnim poslovnim perspektivama. “Sve u svemu, ekonomski napredak (ipak) je prisutniji od ekonomskog nazadovanja”, kaže se u izveštaju.

Međutim, kampanja Donalda Trampa, tajkuna koji posluje nekretninama, razlog je za zabrinutost na drugom kraju ove skale. Familija Fuler ima kuću sa tri spavaće sobe, ali i oko $100.000 kredita podignutog za studiranje. I mada je gospođi Fuler nelagodno pri pomisli na nekog ko se zalaže za politički koncept poput Trampovog, ipak izjavljuje kako misli da bi “Tramp opšte uzev, bio dobar za ovaj narod”, tvrdeći kako bi on, verovatno, smanjio poreska opterećenja koja pogađaju srednju klasu.

I dok su obe strane, kako demokrate tako i republikanci, obećavale kako će oživeti američku srednju klasu, oni se do danas još uvek nisu dogovorili oko termina značenja. Pju deli stanovništvo na dva niža nivoa, potom na srednju klasu, a za njom idu i dva gornja nivoa. Pju je u svojoj klasifikaciji srednju klasu definisao kao domaćinstva čiji su prihodi kreću u rasponu od dve trećine do dvostrukog iznosa prosečne američke plate. Za porodicu u kojoj su tri osobe zaposlene, to je godišnja suma u rasponu od $41,869 do $125.608.

Od 2008. godine, broj odraslih u domaćinstvu u gornje dve kategorije porastao je za 7.8 miliona, nadmašujući rast broja odraslih u domaćinstvima u dva niža nivoa, gde je broj ljudi rastao za 6.8 miliona. Srednja klasa je u istom periodu narasla za 3 miliona.

Istraživanje je, takođe, pratilo i različite demografske grupe kako bi identifikovala dobitnike i gubitnike tokom nekoliko poslednjih decenija. Stariji Amerikanci su bili daleko najveći dobitnici, u smislu njihovog napredovanja bilansno-prihodnog nivoa tokom ovog tekućeg veka, kao i u poređenju sa situacijom početkom 1970-ih, što pokazuju i nalazi instituta Pju.

Grupa uzrasta od 18 do 29 godina iskusila je najveće pad i obrušavanje.

Ključni faktor za širenje jaza između uspešnih Amerikanaca i onih koji se bore da sastave kraj s krajem krije se i u preterano visokim premijama i finansijskim podsticajima na tržištu rada na kojem počasno mesto imaju oni koji poseduju posebne veštine i visoko obrazovanje. Pju je takođe ustanovio da je osam puta verovatnije da će oni koji su diplomirali na koledžu živeti u najvišim prihodnim kategorijama, u poređenju s odraslima koji nisu završili srednju školu, dok su vam – ako ste odrasla osoba koja ima samo diplomu srednje škole – te šanse veće „samo“ dva puta.

“Oni Amerikanci koji su bez više stručne spreme, ističe se u ovom Pjuovom nalazu, doživljavaju značajan gubitak ekonomskog statusa”, navodi se u izveštaju.

Dejvid Autor, profesor na MIT-u (Massachusetts Institute of Technology), zaključuje da se jaz između prosečnih zarada fakultetski obrazovanih muškaraca i prosečnih plata muškaraca sa srednjom stručnom spremom udvostručio u periodu između 1979. i 2012. godine, naglašavajući kako je uspostavljanje sistema isplate premiju uskoo povezano sa pre svega visokim obrazovnim profilom.

“Nije bilo previše prihodnog rasta, ali je i dalje slučaj da se uloženo u obrazovanje neverovatno dobro isplatio svima onima koji su pohađali i završili neke iole pristojnije koledže”, kaže on.

Fokusiranje isključivo na disparitet između gornjih jedan odsto i „preostalih“ 99 odsto može nas, zbog toga, dovesti u zabludu. “Ovaj podatak mogao bi pružiti jednu pogrešnu poruku, naime, da ukoliko niste Mark Zakerberg (Mark Zuckerberg) ili Berni Medof (Bernie Madoff), onda ste nekako ispali iz igre” dodaje Autor. “A to nije tačno.”

Osećaj polarizacije unutar američkog društva je, štaviše istaknut i doživljenim brzim rastom ekstremno bogatih kao i siromašnih, dakle, ekstrema s oba kraja spektra. “Distribucija odraslih po prihodnom razredu proređuje srednju klasu, dok se, istovremeno, povećava broj onih koji su na oba kraja ovog spektra”, kaže se u izveštaju Pjua.

Domaćinstva iznad srednje klase su na pragu da imaju prihod veći od svih ostalih kategorija domaćinstava zajedno, što ukazuje na to da se zarade sve više koncentrišu u rukama sve manjeg broja ljudi.

Prosečne zarade od 1971. do danas. Foto: FT-Pew

Prosečne zarade od 1971. do danas. Foto: FT-Pew

Amerikanci iz viših prihodovnih razreda više su nego udvostručili jaz koji stoji između njih i srednje klase: njihovo bogatstvo u odnosu na „srednjake“ sada je sedam puta veće, dok je ranije bilo veće samo tri puta, navodi se u izveštaju.

Podaci Pjua, koja se oslanjaju na službene brojke i statistike, podešeni uvek i prema stopi inflacije kao i prema tročlanom domaćinstvu, kako bi se krajnje cifre mogle što bolje porediti. Njihovo istraživanje ustanovilo je da je “ugibanje” američke srednje klase proces koji neprekidno traje još od 1970-ih, a ne neki „fenomen“ koji je tek tako, iznenada, iskrsnuo iskrsnuo.

FT je sproveo ispitivanje s Amerikancima širom SAD kako bi čula njihove stavove o stanju srednje klase i svom mestu u njoj. Njihovi komentari kreću se od nesigurnosti – koju osećaju pre svega radnici zaposleni u javnom sektoru, čiji je broj naglo opao nakon Velike recesije (2008), do optimizma radnika zaposlenih u visokotehnološkim industrijama, koji su bili među velikim dobitnicima na tržištu: njihove je veštine i znanja, kao i visok nivo obrazovanja tržište zdušno nagrađivalo.

Svi ovi podaci, skupljeni na jedno mesto, odraz su, a i predstava jednog društva, koje postaje sve izlomljenije.

Globalno uzev, prema novoj studiji, srednja klasa je i manja a i siromašnija nego što se to ranije mislilo, sa stotinama miliona onih koji su se tek nedavno izvukli iz siromaštva u zemljama u razvoju, a koji su i dalje podložni padu u isto to siromaštvo. Istraživanje vašingtonskog Centra Pju oslikava način uspostavljanja prosperiteta u bogatim ekonomijama Evrope i Severne Amerike, i sveta koji je daleko podeljeniji nego što su to sugerisale prethodne studije.

Nalazi studije Istraživačkog Centra Pju

• 51% svih američkih radnika zarađuje manje od $30 000 godišnje

• Više od polovine američkih domaćinstava godišnje prima $60 000 i manje.

• Gotovo polovina američkih domaćinstava živi na manje od 250% (dva i po puta) iznad zvaničnog nivoa siromaštva

• Broj porodica niže srednje klase s prihodnim teškoćama skoro izjednačeno vode kako samohrani roditelji tako i bračni parovi

• Gotovo jedna od dve porodice koje jedva opstaju na dnu srednje klase vodi odraslo lice sa diplomom koledža

• Skoro jedna trećina pripadnika niže srednje klase se oslanja na finansijsku pomoć vladinih socijalnih programa

FT