Brexit unatrag

03

„Nikad ne bacajte dobru krizu“ je stara evropska izreka. Ali šta činiti sa 5 istovremenih kriza? Evropska unija se suočava sa onim što Frans Timmermans, potpredsednik Evropske komisije, naziva multi-krizom: brexit, migranti, štednja, geopolitičke pretnje sa istoka i juga, i ne-liberalne demokratije u centralnoj Evropi. Reklo bi se da EU ne preti propadanje kriza, već njoj samoj preti propast od njih.

07Ako je tako, brexit će biti detonator te propasti. On je legalizovao koncept raspada EU i fantazije raznih ekstremista pretvorio u realnu opciju mejnstrim evropske politike. Brexit bi mogao biti početak nezaustavljivog procesa dezintegracije Evrope. On će uticati i na njenu ekonomiju tako što će paralisati Evropsku centralnu banku (ECB) u sledećoj krizi evra. ECB može da izađe na kraj sa tržišnim spekulacijama, ali će podleći pritisku glasača koji žele raspad evropske zajednice.

Zato duh dezintegracije treba pod hitno vratiti u bocu. Nekako treba ubediti Britaniju da promeni svoj stav o Evropi, što je po opštem mišljenju sa obe strane Lamanša nemoguće. Ali u politici su uvek moguće „nemoguće“ stvari. Referendumska većina 23. juna bila je mnogo manja od one na škotskom referendumu o nezavisnosti iz 2014. ili od negativnih glasova o sporazumima EU u Irskoj, Danskoj i Holandiji, a sve te odluke su kasnije bile opozvane. Što je još važnije, ciljevi 52 odsto glasača za brexit bili su vrlo podeljeni – neki su bili spremni da prihvate ekonomske žrtve tvrdog brexita (potpunog odvajanja od Evrope), a drugi su se nadali mekom brexitu, koji bi imao minimalan uticaj na britansku ekonomiju.

Prema post-referendumskim anketama, tri četvrtine glasača za brexit očekuju jačanje britanske ekonomije, a 80 odsto njih veruje da će javni sektor od sada dobijati više novca. Glasači brexita su optimistični jer im je rečeno (na tome je posebno insistirao sadašnji ministar spoljnih poslova Boris Johnson) da je moguć novi sporazum koji bi očuvao sve ekonomske koristi članstva u EU, bez obaveza i troškova koje ono povlači.

Kada se ta očekivanja izjalove, javno mnjenje će se promeniti. Već danas 66 odsto glasača smatra da je očuvanje pristupa zajedničkom tržištu važnije od ograničavanja imigracije, ako Britanija već ne može da ima i jedno i drugo. To je direktno protivrečno prioritetima koje je istakla premijerka Theresa May – čime se verovatno može objasniti njeno ćutanje o strategiji brexita.

02

Budući da očekivanja ekonomski neškodljivog mekog brexita neće moći da se pomire sa odbacivanjem evropskih obaveza koje zahteva frakcija pristalica tvrdog brexita u Konzervativnoj partiji, premijerka ne može da pobedi. Koji god kurs da izabere, imaće protiv sebe polovinu svoje stranke i veliki postotak pristalica brexita, da ne pominjemo 48 odsto glasača koji žele da ostanu u EU.

11Kada započne obrnuti proces, mnogi ambiciozni političari iz Konzervativne stranke pohitaće da ga iskoriste. Na primer, George Osborne, koji je morao da napusti položaj ministra finansija čim je Theresa May stupila na dužnost, već dovodi u pitanje njen demokratski mandat: „Brexit je osvojio većinu. Tvrdi brexit nije“. Čak i slabost britanskih opozicionih stranaka radi protiv premijerke: on dopušta protivnicima da se urote protiv nje, svesni da nemaju šta da izgube.

Sve to znači da će britanska politika postati vrlo fluidna kada se promene ekonomski uslovi, a glasači počnu da se predomišljaju. EU bi trebalo da podstiče ove naknadne reakcije, što znači da ne tretira brexit kao neizbežan ishod i da ponudi mogućnost kompromisa koji bi umirio britanske glasače, ali samo pod uslovom da Britanija ostane u EU.

Očigledan način da se to postigne bio bi sklapanje sporazuma na nivou EU o većoj nacionalnoj kontroli nad imigracijom i drugim simboličkim pitanjima vezanim za nacionalni suverenitet. Takav sporazum ne bi bio shvaćen kao ustupak britanskoj uceni ako bi se proširio na sve zemlje EU i predstavio kao odgovor na javno mnjenje širom Unije.

Ako bi svoj odgovor na demokratske pritiske pretvorila u vrlinu, EU bi mogla da pridobije podršku širom Evrope. Ali da bi glasačima poslali pozitivnu poruku, evropski lideri bi morali da obnove veštinu sklapanja pragmatičnih kompromisa i pregovaranja između vlada, koja je nekada bila zaštitni znak evropske diplomatije.05Za početak, primirivanje brexita i izbegličke krize zahtevaće neke skromne promene imigracionih zakona, kao i promene u oblasti socijalne zaštite. Takve reforme, koje bi bile popularne u gotovo svim zemljama članicama, ne bi morale da budu u sukobu sa osnivačkim principima EU ako bi se očuvalo pravo na rad širom Evrope, a deo kontrole nad ne-ekonomskom migracijom i socijalnim davanjima vratio nacionalnim vladama.

01Drugo, interakcija izbegličke krize i krize evra zahteva nova fiskalna pravila. Bavljenje imigrantima je skupo i bilo bi idealno da se finansira uzajamno garantovanim obveznicama EU. Druga mogućnost je da se mediteranskim zemljama ponudi izvesna budžetska sloboda u zamenu za prihvatanje odgovornosti za kontrolu imigracije.

Treće, potreba za imigracionom reformom, u kombinaciji sa „ne-liberalnom demokratijom“ u centralnoj Evropi, zahteva promene u prioritetima budžeta i spoljne politike EU. Poljska i druge zemlje će prihvatiti da se njihovim građanima ograniči kretanje samo ako im se ponude dodatni strukturni fondovi i tešnja saradnja u oblasti bezbednosti. Takvi podsticaji bi zauzvrat mogli da rezultiraju većim brojem poluga za obezbeđivanje poštovanja ljudskih prava.

Na kraju, obnavljanje demokratskog legitimiteta EU znači okončavanje institucionalnih tenzija između evrozone i šire EU. Vlasti EU moraju priznati da mnoge države članice nikada neće prihvatiti evro, dakle moraju napustiti retoriku o „Evropi sa dve brzine“ u kojoj se svi kreću – brže ili sporije – ka „sve čvršće integrisanoj Uniji“ kakvu podrazumeva jedinstvena valuta. Umesto toga, EU treba da dobije oblik dva koncentrična kruga: unutrašnje jezgro privrženo dubljoj integraciji i spoljašnji prsten, čiji glasači ne žele jedinstvenu valutu i zajednički fiskalni prostor.

Takve reforme možda se čine nemogućima, ali i dezintegracija EU se činila nemogućom pre glasanja za brexit. U revolucionarnim periodima nemoguće može postati neizbežno za nekoliko meseci. Bivši francuski predsednik Nicolas Sarkozy neočekivano je zatražio novi evropski sporazum i drugi britanski referendum o članstvu u EU. Evropa možda ulazi u revolucionarni period svoga razvoja.

Project Syndicate 

Anatole Kaletsky, Social Europe, 04.10.2016.

Peščanik.net, 08.10.2016.

Džozef Stiglic: Evro kao uzrok evropskih problema

U svom osvrtu na sadašnju situaciju u kojoj se Evropska unija nalazi, poznati američki ekonomista Džozef Stiglic (Joseph Stiglitz) iznosi ne tako novu, a nažalost i velikim delom u praksi potvrđenu tezu da je evro uzrok brojnim problemima s kojima se Stari kontinent susreće danas.

00

Evropa, postojbina prosvetiteljstva i kolevka moderne nauke, nalazi se u krizi. Kontinent na kojem je počela industrijska revolucija, koja je donela nezapamćeni rast životnog standarda u protekla dva veka, prolazi kroz dugotrajni period gotovo potpune stagnacije. Procenjuje se da je 2015. BDP po glavi stanovnika u evrozoni (prilagođen za stopu inflacije) bio jedva nešto viši nego 2007. Neke zemlje su već godinama u depresiji.

Kada je u oktobru 2009. stopa nezaposlenosti u SAD dostigla 10%, većina Amerikanaca je smatrala da je to neprihvatljivo. Nezaposlenost je u međuvremenu smanjena na 5%. Stopa nezaposlenosti u evrozoni 2009. takođe je bila 10%. Ali za razliku od Amerike, još se nije spustila ispod te brojke. U proseku, više od jednog među pet mladih ljudi danas nema posao. U najteže pogođenim zemljama gotovo svaki drugi je nezaposlen. Suvoparni statistički podaci o nezaposlenosti kriju srušene snove i ambicije miliona mladih Evropljana. Mnogi od njih su naporno učili i radili. Statistika ništa ne govori o podeljenim porodicama, o ljudima koji su u potrazi za poslom napustili zemlju. Ti podaci takođe najavljuju budućnost nižeg rasta i nižeg životnog standarda, koja bi u Evropi mogla potrajati i nekoliko decenija.

Ekonomske činjenice proizvode političke posledice. Uzdrmani su temelji posthladnoratovske Evrope. U usponu su partije krajnje desnice i levice i grupe koje traže rasparčavanje nacionalnih država, naročito u Španiji i Italiji. Britanija je u junu glasala za brexit, izlazak iz EU. Nešto što je izgledalo kao nužnost istorijskog razvoja – formiranje nacionalnih država u 19. veku – sada se dovodi u pitanje. Postavljaju se pitanja i o najvećem dostignuću Evrope posle Drugog svetskog rata – o stvaranju Evropske unije.

Produbljivanju problema u Evropi doprinosi više faktora, ali većina njenih nevolja ima zajednički izvor: stvaranje jedinstvene valute – evra. Tačnije, stvaranje jedinstvene valute bez uspostavljanja mehanizama koji bi osigurali efikasno funkcionisanje tako raznolikog regiona kao što je Evropa.

Zajednička valuta je izdanak projekta započetog polovinom 20. veka, dok se Evropa još oporavljala od klanica i razaranja dva svetska rata. Evropski lideri su se složili da je za bezbedniju budućnost potrebna temeljna reorganizacija politike, ekonomije, pa čak i nacionalnih identiteta na kontinentu. Njihova vizija se približila ostvarenju potpisivanjem Rimskog ugovora 1957. godine i osnivanjem Evropske ekonomske zajednice (EEZ) koju su činili Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Holandija i Zapadna Nemačka. U narednim decenijama, obeleženim Hladnim ratom, nove zapadnoevropske zemlje su se priključivale EEZ. Korak po korak, ukidana su ograničenja za rad, putovanje i trgovinu između sve većeg broja zemalja članica EEZ.

05

Sa okončanjem hladnog rata evropske integracije su se ubrzale. Pad Berlinskog zida 1989. pokazao je da je došlo vreme za uspostavljanje bližih i čvršćih veza unutar Evrope. Nade polagane u mirnu i prosperitetnu budućnost nikada nisu bile veće, i među liderima i među građanima. To je dovelo do potpisivanja Mastrihtskog ugovora kojim je Evropska unija zvanično uspostavljena 1993. i kojim je ustanovljen veći deo njenih ekonomskih struktura i institucija – uključujući i pokretanje procesa za uvođenje zajedničke valute – evra.

Zagovornici evra su ispravno naglašavali da evro nije samo ekonomski projekat koji treba da doprinese višem životnom standardu kroz podizanje efikasnosti alokacije resursa, poštovanje načela komparativne prednosti, jačanje konkurentnosti, korišćenje ekonomija obima i obezbeđivanje ekonomske stabilnosti. Još važnije je bilo to što je zajednička valuta takođe zamišljena i kao politički projekat koji će doprineti daljoj integraciji Evrope, približiti ljude i države jedne drugima i osigurati miroljubivu koegzistenciju.

Ali evro nije ostvario nijedan od svoja dva cilja – ni prosperitet ni političku integraciju. Danas se čini da su ti ciljevi dalji nego u vreme stvaranja evrozone. Umesto da žive u miru i slozi, evropske zemlje posmatraju jedne druge s nepoverenjem i besom. Stari stereotipi oživljavaju, stanovnici severa Evrope optužuju južnjake da su lenji i neodgovorni, a ovi odgovaraju evociranjem sećanja na postupke Nemačke u dva svetska rata.

Evrozona je rođena s greškom. Struktura evrozone, njena pravila, propisi i upravljačke institucije glavni su krivac za loše ekonomske performanse regiona, uključujući i nekoliko ekonomskih kriza. Snaga Evrope je bila u njenoj raznolikosti. Sigurno nije lako osigurati funkcionisanje jedinstvene valute u regionu sa tako velikim ekonomskim i političkim razlikama. Jedinstvena valuta podrazumeva fiksni kurs razmene između zemalja i jedinstvenu kamatnu stopu. Čak i kada su ti parametri podešeni tako da odgovaraju okolnostima u najvećem broju zemalja članica, zbog veoma velikih ekonomskih razlika potreban je dodatni skup mehanizama koji će pomoći onim zemljama kojima zajedničke politike nisu prilagođene. Evropa takve mehanizme nije izgradila.

Što je još gore, u strukturu evrozone su ugrađene već gotove ideje o tome šta je potrebno za ekonomski uspeh – na primer, ideja da centralne banke treba da se fokusiraju isključivo na inflaciju, za razlliku od sistema federalnih rezervi u Sjedinjenim Državama koji je zadužen da vodi računa i o nezaposlenosti, ekonomskom rastu i stabilnosti. Problem nije samo u tome što struktura evrozone ne uzima u obzir ekonomsku raznolikost Evrope, već i to što njena organizacija i temeljna pravila i propisi nisu projektovani tako da promovišu rast, zaposlenost i stabilnost.

07

Kako su dobronamerni državnici u pokušaju da stvore jaku i jedinstvenu Evropu izgradili nešto što daje upravo suprotne rezultate? Kreatori jedinstvene valute su se rukovodili skupom ideja o funkcionisanju ekonomije koje su u njihovo vreme bile veoma popularne, ali su pogrešne. Verovali su u tržište, ali nisu razumeli ograničenja tržišta i sve ono što je neophodno da bi tržište funkcionisalo. Slepa vera u tržište se ponekad opisuje kao tržišni fundamentalizam, ponekad kao neoliberalizam. Tržišni fundamentalisti su verovali da je jedini zadatak države da osigura da stopa inflacije bude niska i stabilna, a tržište će se samo pobrinuti za rast i prosperitet za sve. Posle globalne finansijske krize 2008, tržišni fundamentalizam je izgubio kredibilitet u većem delu sveta, ali i dalje opstaje i cveta u Nemačkoj, dominantnoj zemlji unutar evrozone. Uprkos brojnim novim činjenicama koje govore drugačije, njegovi zagovornici insistiraju na starim stavovima sa toliko samouverenosti da se njihova vera s pravom može opisati kao ideologija. Slične ideje koje su MMF i Svetska banka nametali čitavom svetu imale su za rezultat izgubljenih četvrt veka u Africi, izgubljenu deceniju u Južnoj Americi i tranziciju u Sovjetskom Savezu i istočnoj Evropi čiji su rezultati bili, najblaže rečeno, razočaravajući.

Nemačka se predstavlja svetu kao primer uspeha i uzor koji svi treba da slede. Od 2007. do danas njena ekonomija je porasla 6,7%, što daje prosečan godišnji rast od svega 0,8% – u normalnijim okolnostima to bi se smatralo neuspehom. (Poređenja radi, godišnja stopa rasta u SAD je u istom periodu iznosila 1,2%.) Takođe treba imati na umu da su reforme sprovedene u Nemačkoj pre krize, početkom dvehiljaditih – kada je redukovan sistem socijalne zaštite – najviše pogodile radnike, naročito one najsiromašnije. Dok su realne nadnice stagnirale (prema nekim izveštajima i opadale), jaz između ljudi na dnu i na sredini lestvice se uvećavao – za oko 9% tokom samo jedne decenije. U prvim godinama novog veka siromaštvo i nejednakost su takođe porasli. Nemačka je uspešna samo u poređenju sa drugim zemljama evrozone.

Možda je prirodno to što lideri evrozone za sadašnje stanje krive žrtve – zemlje u recesiji ili depresiji. Možda je prirodno što odbijaju da prihvate odgovornost za velike institucije koje su izgradili, a na čijem se čelu sada nalaze. Ali, osim što nije fer, prebacivanje krivice na žrtve nimalo ne doprinosi rešavanju problema.

Ne treba da nas iznenadi to što je na rezultat referenduma o brexitu u Velikoj Britaniji Evropa odgovorila istim onim oštrim tonom kojim je dočekala rezultat referenduma u Grčkoj 2015. Herman Van Rompuy, bivši predsednik Evropskog saveta, izražava široko rasprostranjeno uverenje kada kaže da je Kameronova odluka o održavanju referenduma bila “najgora politička odluka u nekoliko poslednjih decenija”. Tom izjavom on pokazuje duboki prezir prema ideji demokratskog pozivanja na odgovornost. To je i očekivano: kad god im se pruži prilika, glasači se izjašnjavaju protiv evra, Evropske unije i evropskog ustava. Štaviše, ankete organizovane u vreme brexita pokazale su da i u ostalim zemljama većina glasača ima negativan stav prema EU (uključujući Grčku, Francusku i Španiju).

Naravno, ekonomske i političke posledice brexita će u velikoj meri zavisiti od odgovora Evrope. Većina posmatrača pretpostavlja da u Evropi ipak neće prevagnuti samodestrukcija. Verovatno je u najboljem interesu obe strane da se što pre pronađe najpovoljniji modus ekonomske saradnje u skladu sa demokratski izraženom voljom glasača sa obe strane Lamanša. Koristi od trgovinske i ekonomske integracije su obostrane. Ako EU ne odustane od stava da je bliža ekonomska integracija uvek poželjna, može se očekivati da će pokušati da uspostavi najtešnje veze koje su u sadašnjim okolnostima moguće. Sve što bi EU mogla preduzeti da kazni Veliku Britaniju imalo bi jednako snažan kontraefekat, pa bi tako i sebi napravila veliku štetu. To što su evropske berze zabeležile pad, a evropske banke razne poremećaje, pokazuje da je brexit loša vest i za Evropu.

09

Ali, Žan-Klod Junker (Jean-Claude Juncker), ponosni arhitekta luksemburškog mehanizma za izbegavanje plaćanja korporativnih poreza, sada šef EU komisije, izabrao je tvrdu liniju, što je donekle razumljivo – verovatno ne želi da bude zapamćen u istoriji kao čovek u čijem mandatu je počeo raspad Evropske unije. Juncker zastupa stav da Evropa mora biti nepopustljiva u kažnjavanju i da ne sme ponuditi Velikoj Britaniji ništa više od onoga na šta ona ima pravo na osnovu globalnih sporazuma (kao što je Svetska trgovinska organizacija), jer će u protivnom i drugi požuriti da izađu iz EU. Kakav odgovor! Po Junckerovom mišljenju Evropu ne treba da drže na okupu prednosti članstva u zajednici – korist koja premašuje gubitke, ekonomski prosperitet, solidarnost, ponos na evropski identitet. Ne, Evropu treba spasavati pretnjama i širenjem straha od onoga što sledi ako neka zemlja napusti zajednicu.

Evro se često opisuje kao loš brak. Loš brak je zajednica dvoje ljudi koje verovatno nije ni trebalo vezivati zavetima koji navodno treba da važe zauvek. Slučaj evra je mnogo složeniji: to je zajednica 19 veoma različitih zemalja. Kada bi par završio kod bračnog savetnika, savetnici stare škole bi pokušavali da otkriju kako da brak učine funkcionalnim. Današnji savetnici prvo pitaju: Je li ovaj brak vredan spasavanja? Troškovi razvoda finansijski i emocionalni – mogu biti veliki. Ali, troškovi ostajanja u zajednici mogu biti još veći.

Jedna od prvih lekcija u ekonomiji glasi da ne vredi plakati nad prolivenim mlekom. Što je bilo, bilo je. U ovom trenutku pravo pitanje je šta se sad može učiniti, imajući u vidu situaciju u kojoj smo se našli. Političari na obe strane Lamanša treba da se fokusiraju na skrivene izvore besa; kako je moguće da u jednom demokratskom sistemu politički establišment čini tako malo da reši probleme tako velikog broja ljudi, i kako se to može promeniti; kako unutar svake zemlje, uz podršku potrebnih prekograničnih aranžmana, stvoriti novu i demokratičniju Evropu čiji će cilj biti da obezbedi blagostanje građana. Neoliberalna ideologija koja vlada već trećinu stoleća i odigrala je važnu ulogu u izgradnji evrozone to ne može učiniti. To ne možemo postići ni ako zaboravimo na razliku između sredstava i ciljeva – evro nije cilj po sebi, već samo sredstvo koje će doneti više zajedničkog prosperiteta ako se njim dobro upravlja, i niži životni standard za mnoge ili možda većinu građana ako se njim loše upravlja.

Imamo dosta razloga za pesimizam, ali sada su nam važniji razlozi za nadu: činjenica da toliko ljudi širom Evrope još uvek veruje u evropski projekat, da čak i u zemljama u kojima vlada očaj još postoji nada da se EU može reformisati i da će se to dogoditi. Širom Evrope ima političkih lidera koji su u politiku ušli jer još veruju da demokratske politike mogu osigurati promene koje donose prosperitet. Širom Evrope ima ljudi, mnogi od njih su mladi, koji su u desetinama hiljada izlazili na ulice da zahtevaju jednu drugačiju Evropu, u kojoj novi trgovinski sporazumi neće služiti samo korporativnim, već i širim društvenim interesima.

Alternativna rešenja koja mogu doneti istinski zajednički prosperitet postoje: pred nama je izazov da izvučemo pouke iz prošlosti i naučimo kako da izgradimo novu ekonomiju i politiku budućnosti. Nadam se da će ovaj šok proizvesti talase na obe strane Lamanša i otvoriti put do nove, refromisane Evropske unije.

Tekst je preuzet iz autorove knjige “Evro i pretnje budućnosti Evrope”, koju će izdavačka kuća Allen Lane objaviti 16. avgusta ove godine.

The Guardian, 10.08.2016.

Peščanik.net, 14.08.2016.

Kocka je bačena: zbogom Evropi, zdravo svetu

07

Prve reakcije, naročito finansijske, nisu naročito informativne zato što se nije očekivao ovakav ishod referenduma. Zašto je Siti pogrešio u proceni, to nije neka misterija. Predvidljive posledice britanskog napuštanja Evropske unije su bile i ostale negativne, pa zašto bi se glasači, računalo se, upravo za njih odlučili? Ovo je prilično bazično nerazumevanje demokratije, što bi možda mogao da bude prvi nauk, posebno ekonomistima, praktično svih specijalizacija.

16Demokratija je sredstvo mirne, političke preraspodele. Presudni mogu da budu, kao u ovom slučaju, glasovi onih koji računaju sa najvećim dobitkom ukoliko su deo odlučujuće većine. I to u malom i u velikom. Tu su ambicije ljudi kao što su Faraž i Džonson, a tu su i želje radnika, gubitnika nestanka britanske industrije. A među njima su i mnogi koji nude usluge, ali se suočavaju sa povećanom konkurencijom stranaca, bilo da je reč o imigrantima ili o stranim preduzećima. A onda su tu i svi oni u sredstvima informisanja i u javnosti uopšte koji računaju da zarade na racionalizaciji nacionalizma.

A on, nacionalizam, mobiliše jer mu je osnovna poruka da „mi“ imamo više prava od „njih“. Tako se od poziva za veće uvažavanje interesa onih koji prolaze gore dolazi do zahteva za preraspodelu prava, za ukidanje prava „njima“. I dok je interesna većina po prirodi stvari heterogena, nacionalistička preraspodela prava favorizuje većinu. Dok kod preraspodele, recimo dohotka, od jednih drugima, neka ideja o kompenzaciji, uglavnom iz razloga pravičnosti obično mora da bude zadovoljena, pozivanje na „naša prava“ je način da se kaže da je „tuđa šteta“ irelevantna. Ovo je, naravno, nedostatak inherentan demokratiji. Oni koji glasaju mogu da prebace troškove svojih odluka na manjinu, na buduće generacije, na druge etničke grupe ili na strance, bilo da su oni unutar ili izvan državnih granica. To, naravno, ne znači da će oduzimanjem prava strancima biti povećana „naša“ prava, a još manje da će pojedinačni politički ili grupni društveni i privredni interesi biti i zadovoljeni. Obično je teško da se na taj način vrati ono što je bilo, jer za najveći broj promena stranci nisu nimalo odgovorni.

14U slučaju britanskog referenduma, odluka o secesiji od Evropske unije (EU) je doneta, kratkoročne posledice ne moraju da budu od velikog značaja, ali koje se dugoročnije posledice mogu očekivati?

Prvo je potrebno zapaziti da je Britanija nepripremljena za ono što sledi, a to su u prvom redu sadržaj i ciljevi pregovora o razdruživanju sa Evropskom unijom. Da bi do tih pregovora došlo, potrebno je, naravno, da se EU ne raspadne pre nego što oni počnu. Faraž, ako ga je moguće razumeti, čini se polazi od pretpostavke da uskoro neće ni biti EU sa kojom je potrebno pregovarati, pa će Britanija biti u prilici da naprosto samostalno, što bi se reklo suvereno, donosi odluke kao da nikakvih prethodnih obaveza i nema, bar ne prema nepostojećoj EU. Šta, međutim, ako se EU ne raspadne dovoljno brzo, ako se ne raspadne na vreme? Predstavnici EU žele da pregovori sa Britanijom počnu što je moguće pre i okončaju se što je brže moguće. Svakako u roku od dve godine, kako i nalaže Lisabonski ugovor, koji naravno obavezuje i Britaniju, jer je to ugovor koji je ona ratifikovala. Ovde možda ima smisla ukratko objasniti kako EU funkcioniše.

35Reč je o ugovornoj zajednici, što će reći da zemlje članice preuzimaju obaveze ugovorom koji potpisuju sa svim drugim zemljama članicama, a koji su sve zemlje ratifikovale. Promena ugovora sledi istu proceduru kao i njegovo donošenje. Sve druge pravne i izvršne odluke izvode se iz tog osnovnog ugovora, Lisabonskog trenutno. Odluke, pogotovo one sa zakonskom snagom, uglavnom donose Evropski saveti, pre svega onaj koji je sastavljen od predsednika ili predsednika vlada zemalja članica, i one se uglavnom donose jednoglasno. O njima odlučuje i Evropski parlament, gde se odlučuje većinom. Komisija i briselska birokratija uglavnom imaju izvršnu i administrativnu moć. U malom broju slučajeva, parlamenti zemalja članica, kao i njihovi ustavni sudovi, mogu da ospore neke od odluka donetih u EU. Uvek se, međutim, radi o primeni Ugovora, a ne o nametanju zakona ili politike.

Može se raspravljati o tome da li je bolje držati se jednoglasnosti ili ima smisla povećavati broj slučajeva u kojima se odlučuje većinom. Jednoglasnost je korisna kao negativan glas, ali je prepreka pozitivnom glasu. Tako da je potrebno odvagati interes koji svaka pojedina zemlja ima da poseduje moć veta u poređenju sa njenim interesom da može da obezbedi potrebnu koaliciju da postigne usvajanje odluka koje su joj u interesu. Tako da nije neuobičajeno da se naizmenično čuju kritike i prevelike upotrebe jednoglasnosti i da se izražava nezadovoljstvo kada dođe do preglasavanja. (Primera radi, Evropska centralna banka odlučuje većinom, kao i druga slična tela. Jer se tako povećava efikasnost odlučivanja.) Kritike o tome da birokratija odlučuje i da se nacionalni interesi preglasavaju nema mnogo smisla. Takođe, uvek valja voditi računa o tome da je reč o dobrovoljnoj, ugovornoj zajednici, čiji član neka zemlja ne bi ni bila da nije prihvatila osnovni ugovor.

10

Lisabonski ugovor predviđa proceduru napuštanja Evropske unije. Procedura raskida ugovora započinje tako što se zemlja koja bi da napusti EU pozove na 50. član Lisabonskog ugovora i time započinje pregovore o razdruživanju i o uređenju budućih odnosa sa EU. Ovde je potrebno imati u vidu da referendum pravno, ustavno, ne obavezuje Ujedinjeno Kraljevstvo. Jer je Parlament suveren. Tako da je potrebno da Parlament donese odluku o pozivanju na 50. član ugovora koji zemlja ima sa EU. Do toga, u načelu, ne mora da dođe. Sve dok parlament u Vestminsteru ne donese tu odluku, UK je i dalje članica EU. Kada se pozove na 50. član, više ne može da učestvuje u radu evropskih tela i ne može da preuzima dodatne obaveze u EU, ali one do tada preuzete važe bar sledeće dve godine. Mogu da traju i duže ako se svi pregovarači sa tim slože. Ishod pregovora može da bude ili ostanak u Uniji ili sporazum o novom tipu odnosa ili prekid postojećih odnosa po isteku dve godine od početka secesije. Posle napuštanja EU, postupak eventualnog povratka je isti kao da se kreće sasvim iz početka.

Šta će biti ishod i kako bi on mogao da izgleda? Tu valja imati u vidu tri stvari. Prva jeste da li će EU opstati. Na to ću se vratiti. Druga jeste da li će se postići potrebna saglasnost unutar Ujedinjenog Kraljevstva ili bar Velike Britanije. Treća jeste britanska pregovaračka platforma.

23Problem sa kojim se suočava Britanija jeste da je odluka na referendumu doneta prostom većinom glasova svih koji imaju pravo glasa. To je postupak odlučivanja koji je adekvatan za centralizovane zemlje. Može se raspravljati da li je bolje zahtevati kvalifikovanu većinu kada se menja praktično ustavno stanje stvari; no, nezavisno od toga, u složenim državama, može biti problematično ako većine nema u svim konstitutivnim delovima zemlje. Britanija nije federacija, izričito (kao SAD), ali ima ugovor o državnom zajedništvu sa Škotskom, a tu su i Vels i Severna Irska. I Škotska i Severna Irska su glasale ubedljivije za ostanak u EU nego što su Engleska i Vels glasale za napuštanje. A onda je tu i London koji je velikom većinom glasao za ostanak u EU. Tako da će Parlament u Vestminsteru morati da razmisli o tome hoće li konsultovati škotski parlament, severnoirsku skupštinu i londonsku gradsku skupštinu? Ako ne, Škotska bi mogla, kao što je njena najveća partija i najavila, da glasa o osamostaljenju od Velike Britanije kako bi ostala u EU. Ako bi za primenu 50. člana Lisabonskog ugovora bila potrebna i saglasnost škotske skupštine, onda do napuštanja Evropske unije neće doći. Severnoirski problem bi takođe mogao bitno da utiče na karakter sporazuma sa EU, jer podizanje granice između Republike Irske i Severne Irske neće biti naročito popularno. London će takođe hteti da ima ne baš beznačajan uticaj na sadržaj novog ugovora sa EU. Nova britanska vlada će dakle morati da vidi kako će obezbediti saglasnost svih njih. (Uz put je potrebno ukazati na činjenicu da su i glasači Gibraltara bili u većini za ostanak u EU. Pa će biti potrebno voditi računa o interesima Španije kada se bude pregovaralo o budućim odnosima.)

To vodi pitanju o britanskoj pregovaračkoj platformi, koje naprosto nema. Nju će tek biti potrebno sačiniti. Zabavno je, uz put, da je Donald Tramp oduševljeno u Škotskoj podržao odluku škotskih građana, između ostalih, u njihovoj odluci da napuste EU. Rekao je i da su oni, i glasači u Britaniji uopšte, glasali za izlazak iz EU jer ih je Obama upozoravao na troškove takve odluke, inače bi ishod bio drukčiji. No, to što je Obama rekao, a i to što Tramp ne zna, jeste da će ta britanska pregovaračka platforma morati da vodi računa i o svim trgovačkim sporazumima koje EU ima sa trećim zemljama, a koji su naravno obavezujući i za Veliku Britaniju. Što je jedan od razloga zašto su Škoti, u svim delovima te zemlje, glasali za ostanak u EU i to gotovo sa dvotrećinskom većinom na nivou cele zemlje. Gospoda Džonson i Faraž, ako budu preuzeli britansku vladu, moraće da pokažu šta tačno misle pod suverenošću, ne naprosto u smislu prava, već kada je reč o obavezama na koje su spremni da bi obezbedili političku stabilnost zemlje i privredne mogućnosti onima čiji je interes velikim delom vezan za sveobuhvatne odnose sa EU.

Naravno, stvari stoje drukčije ako se EU raspadne, dakle ako recimo Francuska i Nemačka krenu putem Velike Britanije. Tada nema potrebe za pregovorima sa EU već sa pojedinim evropskim zemljama, koje bi mogle, bar u slučaju Francuske, da budu sklone protekcionizmu, pa bi se sama od sebe ostvarila parola britanskih secesionista: „Zbogom Evropi, zdravo svetu“. Naravno to bi doprinelo rešenju problema stabilnosti unutar Ujedinjenog Kraljevstva. Koji su izgledi da do toga dođe?

Relativno uskoro, verovatno mali. Manjim zemljama u EU je evropsko tržište važno, jer je reč o privredama čiji je izvoz robe i usluga veći od 50 posto, a u nekima veći i od 90 posto njihovog bruto domaćeg proizvoda. Naravno, to znači i da veoma mnogo uvoze. Tako da bi eventualni povratak protekcionizmu zahtevao značajna prilagođavanja. Argument koji desni secesionisti u pojedinim zemljama Evropske unije iznose, a taj je da bi izlaskom iz EU stekli kontrolu nad trgovačkom politikom, koja je sada zajednička, pa bi onda mogli da podstaknu ponovnu industrijalizaciju, nema baš mnogo smisla ni u većim i razvijenijim zemljama. U Evropskoj uniji, udeo prerađivačke industrije u većim zemljama se razlikuje u tome što je on još uvek iznad 20 posto dodate vrednosti u Nemačkoj, a negde oko 15 posto u Italiji, ali je manji u Francuskoj, i na nivou je od oko 10 posto, kao i u Velikoj Britaniji (otprilike kao u SAD). U Kini je oko 30 posto.

52Reč je o dugoročnom procesu smanjenja udela industrijske u ukupnoj proizvodnji, kojeg je teško vezati za evropsko zajedničko tržište, a nije jasno ni kako bi eventualno značajno povećanje zaštitnih mera obnovilo industriju, o tome da li je to cilj kojem bi trebalo težiti u najrazvijenijim zemljama sveta i da ne govorimo. Zašto industrije nema u Srbiji je umesno pitanje, jer je recimo ima u susednoj Mađarskoj, Rumuniji, kao i u Češkoj i Slovačkoj. Ali da bi se visokim carinama omogućio povratak rudnika uglja, čeličana i tekstilne industrije u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Italiji i SAD, to je malo verovatno.

Na stranu da li je to potrebno. Ukoliko se, primera radi, uporedi privredna aktivnost Velike Britanije i Nemačke, gde je ova poslednja još uvek relativno industrijalizovana zemlja, ni po rastu niti po nivou dohotka po glavi stanovnika Nemačka nije prošla bolje od Velike Britanije u poslednjih par decenija, dakle od stvaranja Evropske unije. Na slici 1 se vidi rast dohotka po glavi stanovnika u UK i u Nemačkoj, gde je potrebno imati u vidu i demografske promene u obe zemlje, pa je svakako jasno da Britanija nikako nije prošla rđavo u periodu posle 1992. godine kada je nastavljen pad udela industrije, započet ranije, u njenom ukupnom proizvodu.

Na referendumu za napuštanje EU u velikoj meri su glasali oni koji žive u oblastima gde više nema industrije ili je njen udeo značajno smanjen, ali ostaje da se vidi koliko će biti uspešan program povratka tradicionalnih industrijskih aktivnosti, ako ga britanske vlasti zaista i formulišu i sprovedu. Pri tome bi im pristup evropskom tržištu zapravo pomogao, a on će biti otežan posle izlaska iz Evropske unije.

Da to o značaju i uticaju trgovine detaljnije objasnim. U tome ću jednim delom slediti Krugmana, koji je dobio Nobelovu nagradu za doprinose teoriji spoljne trgovine i nije neoliberal. Dve su posledice smanjenja spoljne trgovine. Jedna, koju Pol Krugman ističe, jeste smanjena efikasnost, uglavnom zato što se povećanim protekcionizmom ograničava delovanje komparativnih prednosti. Recimo, ako bi britanske visoke carine na uvoz proizvoda od tekstila podstakle razvoj britanske tekstilne industrije, britanski realni dohodak bi bio manji nego što jeste i nastaviće da bude sa sadašnjom strukturom proizvodnje. Jer će britanski tekstil biti skuplji, a proizvodnja, recimo, usluga, u kojima Britanija prednjači pred ostatkom sveta, će se smanjiti. Naravno, ne bi trebalo očekivati da će britanska vlada Džonsona ili Faraža primeniti takvu trgovačku politiku, ali to je već razgovor koji će oni morati da imaju sa onima koji su glasali za izlazak iz EU verujući u njihova obećanja. Tu je potrebno imati u vidu da britanska industrija nije smanjena zbog konkurencije drugih evropskih privreda, a ne ni zbog slobodnijeg režima trgovine sa svetom do koje dolazi usled članstva u EU. Kao što bi trebalo da znaju i Donald Tramp i Berni Sanders, Britanija (ili SAD) bi trebalo da napusti Svetsku trgovinsku organizaciju ili bi trebalo (što je izgleda Trampova namera) iz nje izbaciti Kinu. Napuštanje Evropske unije samo otežava britanski evropski izvoz i poskupljuje uvoz, što zajedno smanjuje realne dohotke Britanaca – oporavak industrije bi zahtevao napuštanje sveta, a ne EU.

28

Krugman veruje da će kratkoročne posledice biti ublažene padom vrednosti funte i tako povećanim izvozom i smanjenim uvozom, a ovo poslednje bi dovelo i do veće potrošnje na domaće usluge. Tramp je to objasnio na svom primeru: depresijacija funte je njemu profitabilna, jer će se povećati broj ljudi koji će dolaziti u Škotsku i igrati golf na njegovim terenima i odsedati u njegovim hotelima. Ovo je tačno ukoliko je procenat povećanja poseta veći od procenta devalvacije funte. Ukoliko funta vredi deset posto manje u dolarima, potrebno je da se potrošnja golfskih i hotelskih usluga poveća za više od 10 posto da bi Tramp ostvario dodatnu dolarsku zaradu. To važi generalno za britanski izvoz, bilo da je reč o višim carinama ili o slabljenju kursa funte, recimo u evrima.

U zavisnosti od toga koliko je britanski izvoz potreban zemljama uvoznicama, slabljenje funte može naprosto da znači da će biti potrebno dati veću količinu britanske robe i usluga da bi se ostvarila ista zarada u evrima. To može da podstakne domaću potrošnju, jer je veća zarada u funtama, ali onda ne bi trebalo zaboraviti prethodni argument o smanjenju efikasnosti i gubicima na realnom dohotku. Opet, ne bi trebalo očekivati da će britanska vlada i centralna banka biti spremne da podrže takvo slabljenje kursa funte. Pogotovo zato što će voditi računa ne samo o trgovačkim posledicama, već još više o finansijskim. Tako da će i o tome nova britanska vlada morati da razgovara sa onima koji su je doveli na vlast svojim glasovima na referendumu.

53Još je potrebno reći nešto o migracijama i o uticaju EU na njihov priliv. O tome se podosta zna, bar kada je reč o Britaniji. Razlog za to je što ona nije tražila da se njeno tržište rada zatvori za Bugare i Rumune, kao i za stanovnike drugih istočnoevropskih zemalja, 2004. i 2007. godine. Druge zemlje su tražile odlaganje otvaranja tržišta rada za nove zemlje članice do 7 godina. Britanske vlasti su cenile, pokazalo se ispravno, da će imigranti iz ovih zemalja podstaći privredni rast i poboljšati stanje u javnim finansijama. No, oni su sada od koristi nacionalistima, jer su to ti stranci na čiji račun se, uskraćivanjem ili smanjenjem prava, navodno mogu povećati zaposlenost i dohoci Britanaca, a na taj način se može i istaći njihovo preimućstvo nad strancima u pravima svake vrste.

Zašto ranije britanske vlasti nisu bile protiv priliva migranata iz Evrope? Dva su privredna razloga. Prvi je da priliv dodatnih radnika povećava ulaganja u Britaniji. Opet, Tramp i Sanders greše sa tim svojim zidovima i carinama, jer ako ljudi ne dolaze u Britaniju i SAD da rade, ulaganja će ići u zemlje u kojima se oni nalaze. Mogu se naravno zakonom zabraniti ulaganja u strane zemlje, ali to neće neposredno povećati ulaganja u domaću proizvodnju. Drugi razlog jeste taj da migranti povećavaju neto budžetske prihode. Jer plaćaju poreze, a ili nemaju potrebe za budžetskim davanjima ili na njih nemaju prava, bar jedno vreme. Uz to, ako imaju veći demografski rast, dugoročno poboljšavaju javne finansije. Nacionalizam u tome neposredno radi protiv javnih interesa, ali može da bude u interesu onima koji računaju da im povećava prava i dohotak.

Kako će to jačanje nacionalizma izgledati ostaje da se vidi. Ima, međutim, smisla ukazati na zablude levice utoliko što nije bila u stanju da razjasni pre svega razočaranim radnicima da će oni, zapravo, izgubiti prava jer je cilj privredne politike nacionalističke desnice, i to izričiti, da se smanje prava radnika, koja su navodno suviše velika u EU, takoreći su francuska, a Britaniji navodno odgovara fleksibilniji režim zapošljavanja i gubitka posla. Tako da su radnici glasanjem za napuštanje EU povećali rizik da će imati manja prava nego što ih sada imaju, sve zbog uglavnom iluzornih nadanja da će im se izgubljeni poslovi vratiti kada zemlja napusti EU.

48

Zašto je levica, recimo Sanders i Korbin, spremna da krivi spoljnu trgovinu i strance i tako zastupa stavove koje je teško razlikovati od, recimo, Trampovih ili Faražovih, nije teško razumeti ako se ima u vidu da je na taj način moguće pridobiti glasove onih koji su „besni“. Šta je politika iz „besa“? Ljudi koji ništa ne očekuju mogu da cene da imaju veće izglede ako se sve promeni. Račun je obično pogrešan, jer najpre uvek ima šta da se izgubi, a potom izgledi na uspeh su jednaki onima na lutriji, dakle praktično su jednaki nuli. Ali rđava izvesnost može da izgleda gore od povećane neizvesnosti, što je račun „besnih“, ako mogu tako da se izrazim.

Koji će biti odgovor Evropske unije? Nije neočekivano saznati da je Nemačka pripremljenija za pregovore o razdruživanju Britanaca nego oni koji su za taj ishod agitovali i glasali. U EU nikome nije u interesu da se proces oduži, a tu je i briselska birokratija o kojoj se može misliti šta se hoće, ali se nikako ne može reći da nije obaveštena o tome kako EU funkcioniše. Britanija ima veoma profesionalnu i obaveštenu birokratiju i verovatno bolje i obaveštenije stručnjake nego bilo ko drugi u EU, ali oni nisu bili za ovaj ishod, a i moraju da rade po instrukcijama političara koji su u debatama pokazali da ne znaju mnogo, a neki gotovo ništa, ni o EU niti o odnosima Britanije u EU, koristi i troškove da ne pominjemo. No, Nemačka i EU nemaju interes da to koriste, što ne mora da bude tačno za druge zemlje i za briselsku administraciju.

Naravno, potrebno je videti hoće li odluka referenduma uopšte biti sprovedena, ali ako zaista bude, kako će se promeniti položaj Ujedinjenog Kraljevstva u Evropi? U osnovi, taj uticaj će se značajno smanjiti. To će obradovati Putina, koji u Britaniji vidi gotovo ličnu opasnost, bar od čuvenog skandala od pre više od jedne decenije sa navodnim špijuniranjem preko Britanskog saveta (potom slede svi drugi slučajevi). Naravno, biće zanimljivo čuti šta će nova britanska vlada imati da kaže Ukrajini. Takođe, uticaj Britanije na Balkanu i u Turskoj, a i na Bliskom istoku će se smanjiti, jer više neće moći da govori u ime Evrope, već će morati da objašnjava kako je to bolje za UK da napusti EU, dok bi drugi trebalo da sa njom računaju, ponegde, kao recimo u Palestini, u ne maloj meri. Konačno, britanske vlasti će morati da paze da ne podrivaju EU podržavajući nacionaliste i protivnike liberalizma, jer ako bi to činile zapravo bi ne samo otežavale briselsku politiku, već bi i pomagale zemljama kojima je u interesu destabilizacija Evrope. Eventualni porast britanskog uticaja u svetu je iluzija, jer izvan EU britanska sredstva uticaja su neznatna kada je reč o Kini, Japanu, Indiji, Africi ili Južnoj Americi.

30

Na kraju, koji su izgledi Evropske unije i balkanskih zemalja? Ovi drugi se ne menjaju bitno, jer je proces približavanja Evropskoj uniji veoma spor, pre svega zato što zemlje kao što su Srbija i Bosna i Hercegovina nisu naročito zainteresovane za članstvo. Istočne zemlje su bile spremne da ostave po strani unutrašnje i prekogranične sporove kako bi ubrzale učlanjenje u EU. Sada se to menja sa rastom nacionalizma i sa odbacivanjem liberalizma, pa i demokratije, ali evropski kontekst je i dalje koristan iz razloga bezbednosti i razvoja. U tome se pre svih drugih Srbija i Bosna i Hercegovina razlikuju. Manje balkanske zemlje koje su još uvek izvan EU (Crna Gora, Makedonija, Albanija, Kosovo) imaju svakojake unutrašnje i spoljne probleme, gde EU ili ne može ili nema nekog naročitog interesa da odlučnije podstakne procese integracije. No, Evropska komisija će nastaviti da radi na proširenju, i zapravo joj je u interesu da se taj proces ubrza, pogotovo sada kada će pažnja javnosti i evropskih vlada biti usmerena na očuvanje jedinstva. Verovatno je, međutim, da će u većini balkanskih država ojačati antievropska javnost i stranke. No, to je zasebna tema.

Hoće li dodatno ojačati krajnja desnica u zemljama kao što su Francuska i Nemačka, od kojih pre svih drugih zavisi postojanje Evropske unije? To najviše zavisi od toga hoće li (socijalistička) levica i (konzervativna) desnica biti sposobne da ponude valjan odgovor na nacionalističku propagandu. U tome, rasprava će biti različita od one u Britaniji. Bezbednost Britanije je u velikoj meri britanska i stvar SAD, ali bezbednost kontinentalne Evrope je nešto drugo. Dok secesija Velike Britanije može da bude problem za stabilnost nje same, raspad Evropske unije može da otvori teritorijalne sporove u nizu zemalja, kako kada je reč o secesiji, tako i kada je reč o posezanju za etničkim teritorijama u susednim zemljama. Što bi se reklo, rizik balkanizacije Velike Britanije je jedno, ali balkanizacija Evrope je nešto drugo. Secesija Velike Britanije, ukoliko do nje dođe, pomeriće rasprave sa privrednih na probleme bezbednosti, a boljeg uređenja evropske bezbednosti od Evropske unije za sada nema. Kisindžer i Putin bi možda hteli da se u Evropu vrati politika ravnoteže sila, ali to je već dovelo do dva evropska i svetska rata i za sada bar evropska javnost to još nije zaboravila. Balkanska, to je nešto drugo.

Vladimir Gligorov, pescanik.net 26.jun 2016

Najteži poraz

“U narednim nedeljama i mesecima hektari novinske hartije i gigabajti prostora na vebu biće posvećeni mučnim procedurama odvajanja Britanije od EU. Kao što su isticali eksperti koje su pobornici brexita ismevali, biće to dug, komplikovan i bolan proces. Ali za sada me više zaokupljaju misli ličnije prirode”, piše ugledni engleski istoričar Timoti Garton Eš za Gardijan, a prenosi portal Peščanik.

Izgledi da se Britanija otcepi od Evrope jednaki su izgledima da se Trg Pikadili otcepi od Londona. Mi jesmo u Evropi i u njoj ćemo ostati. Britanija je uvek bila evropska zemlja, njena sudbina je neodvojivo povezana sa sudbinom evropskog kontinenta i tako će uvek biti. Ali Britanija je izašla iz Evropske unije. Zašto?

Evo jedne univerzalne istine: niko unapred ne zna šta će se dogoditi, ali posle, kada se nešto dogodi, svi imaju spremno objašnjenje. Da je samo tri odsto od 33 miliona Britanaca koji su izašli na referendum glasalo drugačije, sada biste čitali opširne članke u kojima se objašnjava da je na kraju ipak odlučila “ekonomija, glupani”, da je pobedio britanski pragmatizam, i slično. Čuvajte se iluzija retrospektivnog determinizma. Proces kojim milioni glasača dolaze do odluke obavijen je velom tajne. To je misterija demokratije.

Ovakav rezultat svakako nije bio neizbežan; samo smrt je neizbežna. Dok je trajala referendumska kampanja, mnoge TV stanice su emitovale snimke belih litica Dovera iz vazduha (vlasnici helikoptera su sigurno zadovoljni). Tačno je, činjenica da se neka zemlja nalazi na ostrvu je važna, ali geografija nije sudbina. U vekovima posle invazije Normana engleski vladari nisu pravili razliku između ostrvskih poseda i poseda u Francuskoj, s druge strane Lamanša. Kao i u ličnim odnosima, možete biti zajedno, a opet razdvojeni – ili razdvojeni, a opet zajedno.

Važnija od geografije je istorija. Kada Britanci kritikuju evropske zakone kojima se zamenjuju engleski, čuje se odjek Zakona o ukidanju prava žalbe Rimu Henrija VIII iz 1533, u kojem je objavljeno da je “Engleska carstvo za sebe”. Nekada Rim, danas Brisel. Kada engleski prodavac govori da “treba sami da upravljamo svojom zemljom”, on se poziva na tradiciju parlamentarnog suvereniteta koja seže u prošlost do Engleske revolucije u 17. veku i još dalje u prošlost. Što nije slučaj sa, na primer, Nemačkom, koja je od vremena Svetog rimskog carstva naviknuta na delovanje više različitih nivoa vlasti, od srednjovekovnog grada sa sopstvenim gradskim zakonima do zakona carstva više udruženih država.

Istorija ima uticaja, ali ne određuje nužno kako ćemo se ponašati danas. Kada su nemački istoričari pokušavali da otkriju zašto je Nemačka pošla svojim “posebnim putem” (Sonderweg) krajem 19. i početkom 20. veka, poredili su je sa Britanijom. Britanija je za njih bila merilo evropske normalnosti.

Dakle, naša jedinstvenost nije ništa jedinstveno. Ne postoji neka sasvim osobena i izuzetna Britanija sa ove strane Lamanša i gomila gotovo identičnih evropskih država s one strane. Britanija je sa svojom socijalnom državom i nacionalnim sistemom zdravstvene zaštite po mnogo čemu tipična posleratna evropska zemlja. Svaka evropska država ima sopstvene komplikovane i ponekad napete odnose sa idejom Evrope i nesavršenom stvarnošću Evropske unije.

Ipak, istina je da za razliku od većine evropskih zemalja Britanija (sa izuzetkom Kanalskih ostrva) nije na svojoj teritoriji doživela formativna iskustva dvadesetog veka, rat, poraz, okupaciju i fašističku ili komunističku diktaturu. Kada se Ujedinjeno Kraljevstvo priključilo Evropskoj ekonomskoj zajednici početkom sedamdesetih godina prošlog veka, razlog za to je bila pre svega ekonomska i politička kriza. Odnos Britanije prema onome što je danas Evropska unija uglavnom se zasnivao na razmeni i zavisio je od toga koliko Evropa ekonomski dobro stoji. Britanija je, da tako kažemo, u dobru uvek bila dobar prijatelj Evrope.

Ali važnija od doverskih litica, Henrija VIII i ekonomske krize sedamdesetih godina bila je Margaret Tatcher. Ne ona Margaret Thatcher koja je nosila džemper sa zastavama iz kampanje “Evropa ili propast” kada se na referendumu 1975. glasalo za ostanak u Evropi, pa ni premijerka iz osamdesetih koja je progurala jedinstveno tržište – bez čega ne bi bilo ni jedinstvene valute koja danas izaziva razdor u Evropi. Ne, to je Margaret Thatcher naknadne pameti koja u svojim memoarima piše o “suštinski neengleskom ustrojstvu” Evropske zajednice (EEZ) i tim povodom čak citira Kiplingovu pesmu „Norman i Saksonac“: „Kad se Saksonac uzjoguni, oštro te pogleda i kaže, ’to nije pošteno’ / Onda mu se, sine, bolje skloni s puta.“

Foto: The Guardian

T. G. Eš: “Kao Anglo-Evropljaninu, ovo je najveći poraz u mom političkom životu”. Foto: The Guardian

To je Margaret Thatcher koju sam video na skupu organizovanom povodom nemačkog ujedinjenja u letnjikovcu Čekers 1990. godine, sa mentalnom predstavom o Evropi koja je odgovarala stanju iz 1940. (opasna Nemačka, slaba Francuska) i tinjajućim besom zbog toga što je Helmut Kohl uspeo da iznudi ujedinjenje. Konačno, to je i Margaret Tačer (Margaret Thatcher) na kraju životnog puta, za koju biograf Charles Moore tvrdi da bi prva glasala za izlazak Britanije iz EU.

Njena politička ostavština je oblikovala dve generacije evroskeptičnih političara i novinara povezanih sa Vestminsterom. Neki od tih novinara su postali političari, na primer, Michael Gove i Boris Johnson. Jedan prijatelj mi je ispričao anegdotu o Borisu Johnsonu iz vremena kada je bio dopisnik Dejli telegrafa (Daily Telegraph) iz Brisela. Kada bi zakasnio na konferenciju za novinare, pitao je kolege: „Šta se događa i zašto je to loše za Britaniju“. Kao što vidite, uvek je bio ciničan. Nekada sam mislio da je to zabavno.

Tu su i novinari koji se ponašaju kao političari i serviraju poluistine i kompletne laži. Nivo partijske podeljenosti i distorzije u britanskim medijima, od naslovne strane Sana pod naslovom „Kraljica podržava brexit“ do naslovne strane Ekspresa na kojoj je objavljeno da će EU zabraniti britanske čajnike, ne može se uporediti ni sa čim u Evropi. A učinak njihove kampanje je tako snažan zato što iz dana u dan, iz godine u godinu, nastupaju sa pozicija emocionalno privlačne priče o hrabrom i slobodoljubivom malom ostrvu koje je postalo moćna imperija. Objavljujući svoju podršku za izlazak pre tri meseca, pošto je dugo lutao tamo-amo „kao kolica u supermarketu“, dok je pokušavao da otkrije koja pozicija mu najviše odgovara, Johnson je izjavio da smo „upravljali najvećom imperijom koju je svet video… zar zaista nismo sposobni da isposlujemo nekoliko trgovinskih sporazuma?“

Gove, jednako nadaren pisac i govornik, pevao je istu pesmu u raznim tonalitetima. Znak raspoznavanja brexitera je nostalgični optimizam: nekada smo bili veliki sami za sebe, zašto to ne bismo bili ponovo? Što je greška u rasuđivanju („Kartagina je nekada bila velika, pa zato to može biti ponovo“), ali zvuči privlačno.

Naravno, pogrešno je svaljivati svu krivicu samo na njih. Pogledajte se u ogledalu i ponavljajte sa mnom: i mi smo krivi. Kako smo kao edukatori dopustili da se jedna tako prozirna priča provuče kroz časove istorije i građanskog vaspitanja u školama i na univerzitetima? Kako smo kao novinari dozvolili da evroskeptična štampa odnese prevagu i oboji dnevne vesti na radiju i televiziji? Kako smo mi, proevropski glasači, toliko potcenili bolni osećaj gubitka zbog evropeizacije kod ljudi koji su glasali za bregzit? („Govori u svoje ime”, reći ćete. Pa i govorim u svoje ime.)

I zašto generacije britanskih političara nisu uspele da formulišu pozitivan program u prilog projektu evropskih intergacija koji danas skraćeno nazivamo „Evropom“? Tony Blair je održao nekoliko dobrih proevropskih govora – u Poljskoj, Nemačkoj i Belgiji. Kada je trebalo da govori u Oksfordu, molio sam ga da javno nešto kaže o primedbama koje je u privatnim razgovorima upućivao na račun evroskeptičnih medija. Pored njegovih spin doktora je prošao samo jedan kratak i nejasan pasus. (Bivši premijeri su hrabri i elokventni, ali tek kada postanu bivši.)

Ipak, uzroci ovog debakla su evropski koliko i britanski. Kao što često biva, seme propasti je posejano u trenutku trijumfa; hibris prethodi nemezi. Bilo bi preterano tvrditi da je zid kod Dovera bio podignut samo zato što je pao zid u Berlinu, ali veza postoji. Tačnije, tri veze. Kao protivuslugu za podršku ujedinjenju Nemačke, Francuska i Italija su tražile od Nemačke da se vremenski obaveže na uspostavljanje preuranjene, nestabilne i prenapregnute evropske monetarne unije. Nakon oslobađanja od kontrole Sovjetskog Saveza, mnoge siromašne zemlje istočne Evrope su se našle na putu članstva u EU, što je uključivalo i slobodu kretanja. Tako je 1989. godina otvorila vrata globalizaciji koja će proizvesti nekoliko spektakularnih dobitnika i mnoštvo gubitnika.

01

Svaka od tih zverki ostavila je prepoznatljiv trag na dan britanskog referenduma. Pošto je finansijska kriza razotkrila strukturne neodstatke evrozone, ekonomska slabost Evrope je poslužila kao ključni argument za izlazak, baš kao što je ekonomska snaga bila argument za ostanak na referendumu 1975, kada je Margaret Thatcher nosila onaj čuveni džemper sa zastavama evropskih zemalja. Na dan ovog referenduma, Dejli mejl je objavio: „Što se tiče 19 zemalja zarobljenih u katastrofalnu jedinstvenu valutu, po sistemu jedna veličina za sve, pitajte nezaposlene mlade ljude u Grčkoj, Španiji ili Francuskoj koliko je evro doprineo njihovom prosperitetu.“

Proširenje Evrope na istok 2004. godine bilo je praćeno velikim pokretom ljudi ka zapadu i, pošto je Blair velikodušno precenio politiku otvorenih vrata, oko dva miliona nih je došlo u Britaniju. Kasnije su im se, u potrazi za poslom, pridružili Grci i Španci jer je njihove zemlje uništavao evro. Upravo zato što je Britanija, uprkos tačerizmu, i dalje evropska socijaldemokratija, s velikim socijalnim povlasticama, s dostupnim nacionalnim zdravstvom koje je „po potrebi besplatno“ i državnim školama za sve, pritiske na te javne službe – i na stambeni fond u zemlji koja decenijama gradi premalo stanova – akutno su osetili najsiromašniji građani. To sam čuo od stare belkinje iz radničke klase i od britanske frizerke azijskog porekla, da ne pominjem Sirijca koji drži piceriju u mom komšiluku. Bilo bi pogrešno proglasiti te ljude rasistima. Njihove brige su široko rasprostranjene, autentične i ne mogu se olako otpisati. Ali populistički ksenofobi poput Nigela Faragea koriste te emocije, povezuju ih s podzemnim engleskim nacionalizmom i govore, kao što je on učinio u času pobede, o trijumfu „stvarnih, običnih, poštenih ljudi“. To je Orwellov jezik prisvojen za ciljeve ekstremne desnice.

Stapanje i snaženje takvih nezadovoljstava je šira reakcija na posledice globalizacije – čije je oličenje EU. Poljuljani brzom demografskom i kulturnom promenom kao i društvenom i ekonomskom liberalizacijom, sa osećanjem (opravdanim) da je nejednakost porasla jer je globalizacija nekima donela bogatstvo dok je druge – manje obrazovane, manje mobilne i prilagodljive – pretvorila u gubitnike, ti „obični ljudi“ uzvikuju: „Ne mogu da prepoznam svoju zemlju“. Nije teško navesti ih da za svoje probleme okrive daleke kosmopolitske i birokratske elite u senci. (Na primer, ljude poput mene. Kad sam tvitovao da sam u utorak glasao za ostanak, neko ko se zove Andy Keech je odgovorio: „nikad živeo u socijalnom stanu, nikad brinuo kako će platiti račun za gas # glas za odlazak“.) Boris Johnson je, naravno, klasičan proizvod elite (Iton, Oksford), ali on izvodi populistički trik elitnog antielitiste, itonskog čoveka iz naroda.

Ne, to nije samo britanska posebnost; to će pre biti britanska varijanta jedne sveevropske i donekle svezapadne pojave. Učesnici kampanje Glasajte za odlazak ponavljali su slogan „povratimo kontrolu“ češće nego što Daleki iz serije Doctor Who metalnim glasom ponavljaju „Likvidiraj“ – i to su činili zato što je njihova mantra bila ubitačno delotvorna. „Povratimo kontrolu“ je povik Marine Le Pen u Francuskoj, Geerta Wildersa u Holandiji, nacionalističke Partije zakona i slobode u Poljskoj – i Donalda Trumpa u SAD. To je evropska verzija trampovske jeftine retorike.

Za mene, doživotnog engleskog Evropljanina, ovo je najveći poraz u mom političkom životu. Osećam se gotovo onoliko loše koliko sam se osećao dobro kada je pao Berlinski zid. Mislim da ovo najavljuje kraj Ujedinjenog Kraljevstva. Većina Engleza i Velšana izvela je Škotsku iz Evropske unije u kojoj je većina Škota očigledno želela da ostane. Nikog ne treba da čudi ako Škotska sada raspiše referendum za nezavisnost unutar Evropske unije. Taj rezultat će ugroziti teško stečeni mir i napredak u Irskoj. Šta će se dogoditi sa otvorenom, skoro 500 kilometara dugačkom granicom između Republike Irske i Severne Irske?

Pokazalo se da je moja domovina, Engleska, podeljena u sebi: London i svi ostali, siromašni i bogati, mladi i stari. (Oko 75 odsto mlađih od 25 godina glasalo je za ostanak.) Bio je to Crni petak za pola Engleske, a Dan nezavisnosti za drugu polovinu. Godinama ćemo plaćati ekonomsku cenu za ovo, što će verovatno najteže pasti siromašnijim Englezima, onima koji su glasali za brexit. Sada ćemo morati da se borimo da Engleska – ta draga zemlja dragih ljudi – ne postane mesto zlobe, mraka i zatucanosti.

Izlazak bi se još gore mogao odraziti na Evropu. „Ovo nije kriza za Evropsku uniju“, uveravao nas je danas Martin Schulz, predsednik Evropskog parlamenta na četvrtom kanalu Radija BBC. Kakvo smešno samozadovoljstvo. Ovo je velika kriza za EU, jedna od najvećih u njenoj istoriji. Marine Le Pen, koja danas diktira pravac francuske politike, tvitovala je „pobeda za slobodu“ i predložila francuski referendum. Geert Wilders je zatražio holandski, dok je lider italijanske Lige za sever dodao: „Sad smo mi na redu“. Idući za Nigelom Farageom, oni pozdravljaju „patriotsko proleće“. Jedna za drugom, ankete pokazuju da između trećine i polovine stanovništva u mnogim evropskim zemljama deli „britansko“ nepoverenje u EU. Ako iz toga ne izvučemo pouku, 23. jun 2016. mogao bi biti početak kraja Evropske unije.

02

Vladimir Putin će zadovoljno trljati ruke. Nezadovoljni Englezi su zadali težak udarac zapadu i idealima međunarodne saradnje, liberalnog poretka i otvorenih društava kojima je Engleska u prošlosti tako mnogo doprinela.

“Biti poražen a ne predati se, to je pobeda“, rekao je heroj poljske međuratne borbe za nezavisnost Józef Piłsudski. „Pobediti i uspavati se na lovorikama, to je poraz“. Mi engleski Evropljani moramo priznati da smo doživeli poraz, ali nećemo se predati. Najzad, uz nas je 48 odsto onih koji su glasali za ostanak u EU na ovom referendumu.

U narednim nedeljama i mesecima hektari novinske hartije i gigabajti prostora na vebu biće posvećeni mučnim procedurama odvajanja Velike Britanije od EU. Kao što su isticali eksperti koje su pobornici brexita ismevali, biće to dug, komplikovan i bolan proces. Ali za sada me više zaokupljaju misli ličnije prirode.

Kao engleski Evropljanin, vidim pred nama dva zadatka koji su u izvesnom smislu u sukobu. S jedne strane, pošto su građani već doneli takvu odluku, moramo učiniti sve da smanjimo štetu nanetu ovoj zemlji. A ako se pokaže da će „ova zemlja“ morati da se oprosti od Škotske, onda neka Engleska koja preostane bude zemlja Charlesa Dickensa i Georga Orwella, a ne Nigela Faragea i Nicka Griffina. Pošto smo najavljivali da će posledice brexita biti pogubne, sada se moramo potruditi da dokažemo kako nismo bili u pravu. Biću srećan ako u tome uspemo.

S druge strane, kao Evropljani, moramo učiniti sve što možemo da Evropska unija izvuče pouku iz ovog bolnog obrta, čije uzroke treba tražiti ne samo u staroj britanskoj istoriji već i u novijoj evropskoj. Naime, ako se EU i evrozona ne promene, preplaviće ih mnoštvo kontinentalnih verzija Faragea. A uprkos svim svojim manama, Unija je još uvek vredna spasavanja. Držim se svoje parafraze čuvene opaske Winstona Churchilla, velikog engleskog Evropljanina, o demokratiji: ovo je najgora od svih mogućih Evropa, ako ne računamo sve druge Evrope koje smo isprobali.

Međutim – i tu smo nastaje raskorak – ono što je najbolje za Britaniju nije nužno najbolje za ostatak Evrope, i obrnuto. Ako se pokaže da su pobornici brexita bili u pravu kada su bezbrižno obećavali da Britanija može izvući sve ekonomske prednosti i zaobići sve loše strane članstva u EU – pristup jedinstvenom tržištu bez slobodnog kretanja ljudi, i tako dalje – onda će njihovi francuski, holandski i danski istomišljenici sigurno uzviknuti: „Hoćemo i mi tako.“ Na kraju krajeva, ko ne bi voleo i jare i pare? Politička logika, dakle, zahteva da brexit bude vidljivo bolan za Britaniju, kako bi se drugi obeshrabrili. Veoma bih se začudio ako neki od našin francuskih i drugih partnera ne bi sledili tu logiku. U stvari, već čujem kako govore da Britanija mora da završi dvogodišnje pregovore o izlasku pre nego što uopšte započne razgovore o budućim trgovinskim i finansijskim aranžmanima.

U meni se bore moje dve duše, engleska i evropska. Naravno, pravno govoreći, pošto je čovek građanin EU samo na osnovu toga što je građanin neke od država članica, ja, zajedno sa ostalim Britancima – ili bar s Velšanima i Severnim Ircima ako Škoti odluče da se odvoje – više neću biti „evropski građanin“ počevši od 2018. ili 2019. godine, kad se završe pregovori o izlasku. Ali kao što će Britanija uvek ostati evropska zemlja, tako ću i ja, šta god da se dogodi, ostati Evropljanin.

Od kontinentalnih prijatelja dobio sam mnogo poruka, a jedna me je posebno dirnula. Stigla je od jednog francuskog intelektualca i glasi: “Ce n’est qu’un au revoir, mes frères / Ce n’est qu’un au revoir” (Ovo je samo doviđenja, braćo, samo doviđenja“), što je francuska verzija pesme Auld Lang Syne. Ispod toga je dodao samo: „Volimo Englesku“.

The Guardian, 24.06.2016.

Peščanik, 28.06.2016.

Ostrva

Ostrvljani jednog od najlepših evropskih ostrva, Tere (Thera) ili Santorinija, žive neobičnim životom, koji bi mogao biti uzet kao uzor ostrvskog načina života. Često im se događaju zemljotresi i vulkanske erupcije, jer je sa obe strane ostrva po jedan veliki i aktivan vulkan. Negde sredinom trećeg milenijuma pre naše ere, jedna takva vulkanska eksplozija potpuno je uništila ostrvo i ostavila samo polukružni deo kopna: u sredini kaldere su ostrvca koja su izniknula posle mnogo kasnijih erupcija. Stanovnici Tere su pre eksplozije napustili svoja naselja, višespratne kuće sa kanalizacijom, ulice, ostave sa u zemlju uzidanim posudama za žito i ulje (zbog potresa), prelepe freske na zidovima, fini pleteni nameštaj: nađen je samo jedan kostur praseta, a begunce je verovatno stigao cunami na moru, koji je pobio njih i dobar deo stanovništva na Kritu (Crete), i teško oštetio veličanstvenu minojsku civilizaciju. Danas se na ostrvu živi specifičnim načinom života: nema dovoljno vode, ona dolazi uglavnom flaširana, deo nepogodan za piće izdvaja se iz morske vode; kanalizacija je osetljiva, od kultura uglavnom uspevaju vinova loza, paradajz i žuto sočivo. Mnogi taksiji na Teri su ruska vozila, koja dobro izdržavaju sneg – u ovome slučaju pesak, tako da su natpisi u vozilima na ćirilici. Ukratko, život ne ostrvu je težak, uglavnom posvećen turizmu, zavisan od transporta preko mora. Pa ipak, neko – bogati Rusi su otkrili da je to ostrvo koje im odgovara, tako da su se cene trogloditskih stanova popele do astronomskih visina: neki bogataši vole rizik.

Među grčkim ostrvima koje je država ponudila na prodaju je većina napuštenih, bez stanovnika, ili sa infrastrukturom preostalom od nekog davnog turističkog projekta… ili političkog projekta. U antici su se ponekad opasni ljudi, bivši vladari, kao rimski car Tiberije, slali na ostrva, odakle nisu mogli predstavljati opasnost za nove vladare. Tiberijev (Tiberius) boravak na Kapriju (Capri) je opisan i kao doba njegovog ludila, perverzija i potpune raskalašnosti. Drugi, prognani na ostrva, nisu imali takve mogućnosti… Posle Drugog svetskog rata, dva ideološki suprotstavljena režima, grčki i jugoslovenski, iskorišćavali su prirodne mediteranske resurse, i na negostoljubiva ostrva proganjali svoje političke protivnike. Makronisi, Jaros, Goli otok, Sveti Grgur ostaju spomenici mučenja, fizičkog i psihičkog. Ali ne samo tada: Austrougarska carevina je na Goli otok slala ruske zarobljenike u Prvom svetskom ratu

Kada je grčka pukovnička hunta pala, 1974, celo leto su sa ostrva-zatvora još pristizali zatvorenici; jugoslovenski nisu imali pravo na uspomene, sem privatnih, sve do perioda posle Titove smrti, kada su se započele objavljivati uspomene, biografije, autobiografije i dokumenti. U obe kulture govorilo se tada o „logorskoj književnosti“. Koliko je ljudi umrlo na ostrvima, grčkim i jugoslovenskim, i koliko ih je tamo uopšte bilo, još uvek nije u potpunosti utvrđeno. Sem mnogih jugoslovenskih filmova, izvrsno svedočanstvo o grčkim ostrvima-logorima je film Pantelisa Voulgarisa Happy Day (1976).

Da li je samo slepo neznanje ili monstruozna bezobzirnost naterala mlađahnog austrijskog ministra spoljnih poslova Kurca da predloži logore za izbeglice na grčkim ostrvima, ostaje nepoznato. Na nekim ostrvima, kao na Hiosu (Chios), logori koji uništavaju ljudsko dostojanstvo i živote već postoje. No nije teško zamisliti da će neka privlačna ostrva ostati u prodaji, dok druga, manje privlačna, čeka sudbina unesrećivanja ljudi. Možda će se i tu naći bogataši koji vole opasnost, spremni da kupe ostrvo blaženih u susedstvu ostrva prokletih? Možda i nađu neki zgodan način za eksploataciju logoraša za svoje potrebe? U književnosti naše mladosti, eksploatisane je video i za njih se borio izvesni izmišljeni kapetan Nemo, u romanu Dvadeset hiljada milja pod morem Žila Verna (Jules Verne). Ko će to danas da radi, kad u EU još niko nije reagovao na skandalozni ispad ministra? U svakom slučaju, letovanje, ostrva i druge zabave za raspust dobijaju morbidne odlike.

Druga ostrvska noćna mora koja sledi EU kao logična kazna za neodgovorno ponašanje, jeste izlazak velikog ostrva iz zajednice. Prvo sam se obradovala, misleći kako EU više neće plaćati bestidno skupe i isto toliko besmislene agrarne projekte kraljevske britanske porodice, a onda sam pomislila kako će kruna sada tražiti sredstva izvan zajednice, bez većih problema, i možda u paketu sa kandidatima za EU, obeleženih krajnjom bedom, posebno u području zemljoradnje. Malo sam se zabavljala post-apokaliptičnim vizijama budućnosti: ulaz u tunel ispod La Manša zatvoren prvo bodljikavom žicom, a onda zidom, vraćanje neželjenih posetilaca iz Velike Britanije u velikim gumenim čamcima, mogućna glad na ostrvu, itd. Sve je to samo neizvesno igranje sa živcima celog potkontinenta, i u oba mogućna slučaja imaće pre svega, i možda jedino, posledice na nervima građana na obe strane: izolacionizam, mržnju, nesposobnost komuniciranja, sve više nasilja… Uostalom, sve su to već smislile i opisale kulture stripa, B-filmova i Sci-Fi produkcije u raznim medijima.

Ostrva u Evropi, kako izgleda, moramo prepustiti bogatašima, represivnom aparatu ili kombinaciji te dve populacije. U grčkoj mitologiji je postojalo ostrvo koje je plutalo ispod površine vode: kada je Zevsova ljubavnica morala da rodi, već dugo progonjena od supruge Zevsa, Here, ostrvo se diglo iznad vode, i na njemu je progonjena majka rodila blizance, Artemidu i Apolona. Tako je nastalo sveto ostrvo Delos. Blizanci su primljeni u visoku božju porodicu, čak ih je i Hera primila. Nekako sam se nadala da će se negde pojaviti ovakvo blagorodno ostrvo: otkako je ubijena mlada, pametna poslanica, majka dvoje dece, i taj ostrvski san je nestao. Čula sam na TV Engleskinju koja na pitanje novinara o ostajanju ili odlasku iz EU na referendumu odgovara: „Za ostanak, naravno, nisam idiot!“ Nadajmo se, gospođo.

Svetlana Slapšak 23.06.2016.

Pad Evrope kao globalni problem

01

U svojoj pesmi “Čekajući varvare” iz 1898. godine, nenadmašni grčki pesnik Konstatin Kavafi opisuje političku zajednicu koja izmišlja ili preuveličava misteriozne pretnje iz inostranstva kako bi održala svoje strukture moći sklone raspadu. Ova ravnodušnost vladajućih elita, neuverljivost javnih ceremonija i prodorne slutnje o sudnjem danu prikazane u Kavafijevom remek-delu treba da u 2016. posluže kao poziv na buđenje za Evropu.

Bilo da je u pitanju terorizam, imigracija, domaći politički ekstremizam, jedinstvo evrozone, nezaposlenost ili opšte mesto –  loš ekonomski rast – ili, čak, evropske odbrambene snage, nacionalne vlade i aparat EU u Briselu – Evropljani deluju kao da nisu dorasli brojnim izazovima koji dolaze iz svih smerova. Ovo bi trebalo da brine ne samo Evropljane, već i njihove prijatelje i partnere u Americi i Aziji.

Malaksalost je daleko opsežnija i dublja nego što su okviri same EU, koja nije kriva za sve što se dešava – ili ne dešava – u Evropi. To je delom i pitanje relativnog globalnog pada Evrope, što otežava upravljanje događajima, čak i u njenom susedstvu. Jednim svojim delom, koren problema nalazi se i u domenu kulturnih, ekonomskih, političkih i tehnoloških promena u zapadnim društvima u celini. Ovo remeti poznate obrasce života, podrivajući poverenje građana u njihove vladare i slabeći sposobnost vlada da odlučno deluju.

Ipak, EU je u fokusu ovih briga. Njene neadekvatne reakcije na krize koje se događaju jedna za drugom, proizvode nelagodan utisak da, naime, uprkos tome što je pripadnica kluba bogatih demokratija, sa 28 država članica i više od 500 miliona stanovnika, EU je izgleda osuđena da uvek bude manja od zbira svojih delova.02Apeli za buđenje političkih lidera u cilju stvaranja EU koja će efikasnije i tešnje sarađivati a takvih je bilo dosta u 2015. godini – često su se završavali, kako se ispostavilo, kao prazna, ceremonijalna obećanja u slavu jednog ideala.

Skromni napori unutar EU da se uspostavi međusobna saradnja članica u sferi odbrane dobro ilustruju ovaj problem. Niko drugi do Žan-Klod Junker, predsednik Evropske komisije, u oktobru je rekao da “Ako pogledate zajedničke evropske odbrambene politike, gomila pilića bi bila jedinstvenija odbrambena borbena jedinica.”

To ne znači da je EU na ivici raspada. I kao što je zajednica to pokazala tokom krize u evrozoni – kao što ponovo pokazuje u slučaju hitnih pitanja kao što su izbeglička i migrantska kriza – evropski lideri imaju isproban i proveren metod za suočavanje sa hitnim problemima. Oni pronalaze privremena rešenja, jedva zadovoljavajuća i osmišljena uglavnom kako bi služila svrsi nekakvog daljeg držanja EU na svom putu.

U tom duhu su stvorena i tri izuzetno skupa paketa finansijskog spasavanja Grčke, ali je odbijeno da se hrabro krene u otpis grčkog duga. Evropljani su stvorili “polu-bankarsku uniju”, koja ima zajednički nadzor i zajednički mehanizam za rešavanje pitanja propalih banaka, ali koja nema zajedničko osiguranje depozita. U oba slučaja su nacionalni politički pritisci, pre svega u Nemačkoj, bili prepreka.

Baš kao je kriza u evrozoni podelila valutni savez između severnih i južnih Evropljana, tako izbeglička kriza deli EU na njene starije zapadnoevropske članice i novije istočne. Šengenski sistem putovanja bez granica, kamen temeljac evropskih integracija, već se fragmentira po liniji zapad-istok. Ako ne želimo da barijere koje su razdvajale dve polovine Evrope pre 1989. godine ponovo izrone, biće neophodno da se zapadni Evropljani odupru iskušenju da počnu da zamišljaju da bi im bilo bolje u zajednici u kojoj je, kao u vreme Hladnog rata, bilo 15 ili manje nacija.

Da bi se izbegla potpuna dezintegracija Šengena, EU polaže svoje nade, uz tri milijarde evra svog novca, u Tursku sa ciljem da ova zemlja zaustavi talas izbeglica i migranata sa Bliskog istoka, severne Afrike i šire. EU takođe predlaže uspostavljanje snažne granice i ustanovljavanje agencije koja bi čuvala obale.

Najozbiljnije pitanje za EU u narednoj 2016. će biti posledice i efekti koje će Stari kontinent zadesiti ukoliko nijedna od ove dve mere ne bude efikasna, a istovremeno evropski gradovi počnu da se suočavaju sa terorističkim napadima kao što je bio onaj u Parizu 13. novembra.

Srodan rizik ovome bio bi i to da, uprkos uspehu mejnstrim demokratskih stranaka u borbi sa krajnjom desnicom na francuskim lokalnim izborima 13. decembra, desničarski populisti uspeju da dopru još bliže tvrđavi evropske vlasti. Verovatno je da, međutim, još podmuklija pretnja demokratiji dolazi od spremnosti uglednih evropskih političara desnog centra da pozajme retoriku i politiku svojih ekstremnih rivala. Ova praksa nagriza javnu raspravu, obećavajući jednostavna rešenja za komplikovane probleme.

Više nego u bilo kom trenutku od svog osnivanja 1957. godine i potpisivanja Rimskog ugovora,  Evropska unija će u narednih 12 do 24 meseca biti ranjiva na niz strašnih udaraca i potresa.

Svi ovi izazovi su potencijalno fatalni za jedinstvo EU – uključujući tu i britanski referendum, koji treba da se održi do kraja 2017. godine, i pokaže kakvi su stavovi građana o ostajanju u ovom bloku – ali ne nužno i za opstanak EU kao takve.

Poput Kavafijeve imaginarne države, ili Svetog Rimskog Carstva, koje je trajalo 1000 godina pre nego što ga je Napoleon izbavio iz njegove bede 1806., EU se možda neće raspasti, već će skliznuti u produženi pad nalik topljenju glečera – dok njene političke i birokratske elite nastavljaju da verno služe konfederalne običaje i procedure lišene snage i smisla. To nije ishod kojeg bi bilo koji Evropljanin sa zrnom zdravog razuma mogao poželeti. Ali to više nije nezamisliv scenario.

 

Financial Times

toni.barber@ft.com

Goldman Saks pod istragom zbog lažiranja grčkog duga?

Goldman Saks će možda biti predmet istražnih organa i suda zbog navodnog učestvovanja u lažiranju grčkog duga, piše londonski The Independent.

02

Američka multinacionalna investiciona banka Goldman Saks (Goldman Sachs) suočena je s mogućom tužbom Grčke zbog složenih finansijskih “derivata” i “sumnjivih poslova” iz 2001. godine, koji su za posledicu imali nastajanje grčke krize i narastanje duga do astronomskih cifara, piše londonski The Independent.

Glavni savetodavac zemljama pogođenim dugovima ponudio je Atini pomoć u povraćaju barem dela ogromnih profita koje je, na “grčkom slučaju” stekla ta investicona banka.

Ovaj dnevni list je došao do saznanja da je bivši bankar Goldmana, koji je savetovao zadužene vlade o tome kako da se povrate od gubitaka iz komplikovanih transakcija s bankama, pisao je grčkoj vladi kako ima želju da im pruža savetodavne usluge u vezi sa prilikom da se domognu dela od više stotina miliona dolara, koje su ovoj banci platili kako bi osigurali svoje mesto u evrozoni.

Ovo se dogodilo u trenutku kad se Grčka opredelila za to da se u poslednjem trenutku dogovori sa svojim poveriocima, što bi trebalo da doprinese njenom ostanku u jedinstvenoj evropskoj valuti. Ovaj dogovor je zasnovan na novom predlogu ekonomskih reformi koje je predložila Atina, inače vrlo nalik ponudi poverenika koju je grčki narod pre samo nedelju dana odbacio na referendumu, a što je proizvelo stavove i tvrdnje da je premijer Cipras, zapravo, načinio apsolutni obrt kako bi izbegao katastrofalnu opciju zvanu “Grexit”.

Grčka je uspela u tome da se drži striktnih Pravila iz Mastrihta (Maastricht Treaty), kojih moraju da se pridržavaju članice evro-zone, prevashodno zbog toga što su složene finansijske operacije ili takozvani “derivati” koje je osmislio Goldman Saks sakrili razmere titanskog duga Grčke, kažu kritičari. Ova američka banka je, navodno, zaradila čak 500 miliona dolara od transakcija poznatijih pod nazivom “razmene” (swaps). Goldman poriče ovu sumu, premda i odbija da saopšti koliko je, u stvari, zaradila.

Nekadašnja studentkina na Oksfordu, Antigona “Addy” Ludiadis, ime je bankarke koja je osmislila čitavu šemu, i navodno je za ovaj dobro urađen posao te godine dobila dvanaest miliona dolara. Sada je Džejber Džordž Džabur (Jaber George Jabbour), koji se i pre bavio osmišljavanjem “razmene” za Goldman, grčkoj vladi u službenom pismu rekao da bi mogla “da ispravi istorijske greške u okvirima svog plana smanjenja grčkog duga”.

01

Džabur je bio veoma uspešan jer je postigao i da Portugal ponovo pregovara o kompleksnim ugovorima koje je, sasvim naivno, tokom finansjske krize sklopio s engleskim bankama. Zahvaljujući njegovim potezima je i pokrenuta parlamentarna istraga, kada su brojni visoki državni službenici i političari ostali bez posla.

Isto tako, zahvaljujući njegovim intervencijama, pokrenute su velike odštetne isplate od banaka a u korist portugalskih poreskih obveznika. Džabur, koji trenutno predvodi Ethos Capital Advisors, takođe je doprineo i u razotkrivanju nekih drugih slučajeva, među kojima su optužbe na račun banaka Sosijete Ženeral (Societe Generale) i Goldman Saks. Optužbe se tiču njihovih ugovora s Libijom o finansijskim transakcijama koje su libijske poreske obveznike koštale nekoliko milijardi dolara. Obe banke i dalje tvrde kako “nisu učinile ništa pogrešno”.

Na osnovu javno dostupnih podataka, on veruje kako je profit koji je Goldman načinio na ovim transakcijama bio “neshvatljivo velik”. Pažljivo proučavanje analiza i podataka koji se nalaze u dokumentima, kao i razmenjenih imejlova, mogli bi Grčkoj da pruže dobar temelj za traženje povraćaja imovine i odštetu, ukoliko se dogodilo da su štetni ugovori sklopljeni jedino sa ciljem sakrivanja grčkih dugova.

Članstvo Grčke u evro-zoni obezbedilo joj je lak pristup kreditima, izraženih u milijardama evra, koje ona potom nije bila u stanju da otplaćuje, što je doprinelo uvođenju ove zemlje u aktuelnu ekonomsku krizu. Poverenici su članstvo Grčke evro-zoni uzimali kao garanciju boniteta, mada je privreda ove zemlje bila, zapravo, daleko nezdravija nego što je iko i pomislio.

Predvođen gospođom Ludijadis, Goldman je grčki dug u jenima i dolarima zamenio u evro, koji je vrednovan po istorijskom kursu zbog koga je dug izgledao manji nego što je, zapravo, bio slučaj. Zahvaljujući ovoj “zameni”, nestalo je oko dva odsto grčkog duga s grčkog računa. Struktura i veličina ovog posla omogućili su američkoj banci da naplati daleko viši honorar nego što to inače čini kada su u pitanju transakcije “zamene”, a Goldman je uz sve to, uspeo da uveri Grke da transakciju ne proverava kod konkurencije, kako bi sigurno dobila najviše za svoj novac.

03

Ovakva vrsta “poslova” nije neuobičajena među manjim državama koje pokušavaju da uđu u ekskluzivni klub evrozone. Međutim, Eurostat je 2008. godine s takvom praksom prekinuo. Evropska Statistička agencija je navela kako navedene godine Grčka nije prijavila transakcije sa Goldman Saksom, kada je Grčkoj i drugim državama naloženo da još jednom podnesu svoje (nove, realne) finansijske izveštaje.

Dva službenika iz Uprave grčke agencije za upravljanje dugom su tada tvrdili kako njihovo odeljenje nije razumelo šta to, u stvari, kupuje, kao i da ne poseduju dovoljnu stručnost kako bi eventualno procenili troškove ili rizike.

Jedan od njih dvojice je Hristiforos Sardelis koji je za Blumberg izjavio da je Ludijadisova ponudila zamenu po, kako se to kaže, “primamljivom kursu” (takozvani “teaser rate”), ili na trogodišnji “poček”. Grčki zvaničnici su, međutim, tri meseca od potpisivanja ugovora shvatili kako je on daleko složeniji i zamršeniji nego što se u početku mislilo, a tu su situaciju dodatno iskomplikovali teroristički napadi od 11. septembra i njihov uticaj na globalne kamate. I dok je Goldman Saks načinio novi ugovor, Grčka je sve vreme gubila nestvarne sume novca.

Sol Hejdon Rouv (Saul Haydon Rowe), partner u kompaniji Turing Experts koja angažuje nekadašnje bankare i finansijske savetnike u sudskim postupcima proisteklim iz bankarskih poslova je za Gardijan izjavio:

“Grčka će biti prinuđena da potpuno demontira takve ugovore i prouči koji i kakvi su joj saveti davani, ujedno ispitujući i koliko je Goldman Saks očekivao da će tokom te transkacije zaraditi.”

“Grčka će, kako bi uopšte uspela da pokrene sudski postupak protiv američke banke, biti obavezna da dokazuje da su joj Goldmanovi savetnici rekli nešto za šta su znali da nije istina, ili nešto za šta ih nije bilo briga da li je istina ili ne.”

Iz Goldman Saksa poručuju da su sve transakcije sprovodili u skladu s pravilima agencije Eurostat. Oni, takođe, tvrde da su grčki dug denominovan u stranoj valuti uspeli da umanje za 2,37 milijardi evra, odnosno za 1,6 odsto u odnosu duga prema BDP-u, dodajući kako je ovo imalo “minimalni uticaj na ukupnu fiskalnu situaciju Grčke”.

 

“Cipras potpisao kapitulaciju”

Da li je Grčka zatvorenik Troike čija je propisana terapija evro, ili će svoj lek pronaći u bekstvu iz evropske valute?

00

Prošlo je šest meseci riskantne politike koja je bez ikakve potrebe izazvala nesagledivu štetu privredi i ekonomiji Grčke, piše šef ekonomske rubrike u londonskom dnevniku Gardijan Leri Eliot (Larry Elliot), a povodom odluke atinske vlade da u velikom obrtu situacije, čak i uprkos odluke naroda koju je sama želela na referendumu, prihvati sve zahteve poverilaca ne bi li dobila novi, treći kreditni paket finansijske pomoći. “Ovo je jednim delom tragedija a delom farsa, dok je završna faza grčke drame počela bez hepienda”, piše ovaj britanski list u analizi pod naslovom “Cipras mahao sabljom dok se nije istupila – i to s kojim ciljem?”.

Grčka je sada na optuženičkoj klupi svojih poverilaca, atragedija je u tome jer se na vidiku ne nazire kraj stradanju grčke nacije, čija se ekonomija tokom proteklih pet godina smanjila za čitavih 25 odsto, ponovo se vrativši u recesiju u trenutku kada su banke zatvorile svoja vrata pre dve nedelje.

Šteta koja je sada prouzrokovana neverovatno brzim potonućem u ekonomiju u kojoj više nema gotovine, potonuće u jedan vid polu-trampe, biće dugotrajna i duboka. Biće potrebni meseci, ako ne i godine da se ova šteta nekako popravi – čak i u slučaju da se sprovodi politika koja ide u korist ekonomskog rasta, piše ovaj britanski list.

“Ali ovo, nažalost, neće biti slučaj. Danas se Grčka suočava s novim talasom politike oštre štednje, povećanja PDV-a, manjih penzija i smanjenja plata u javnom sektoru, što će blokirati grčku ekonomsku aktivnost. U proteklih pet godina se u više navrata pokušalo s tim pristupom, i svaki bi put propao. A to će se i opet dogoditi”, procenjuje za Gardijan urednik biznis rubrike ovog lista, Leri Eliot.

01

Ovaj dnevnik piše i da je Grčka nalik Sizifu, mitskom kralju Korinta koji je, kako legenda kaže, razljutio Olimpske bogove, koji su ga, zauzvrat, osudili da gura ogroman kamen na vrh brda. Kada god bi mu se Sizif približio, stena bi mu, nadomah vrha, iskliznula iz ruku i skotrljala se u podnožje brda, pa bi bio prinuđen da je ponovo gura uzbrdo.

“Tako je i Aleksis Cipras naljutio bogove, a u ovom slučaju to je Evropska centralna banka, Međunarodni monetarni fond, Evropska komisija i većina od 18 zemalja-članica evrogrupe. Njegova kazna, zbog pet meseci prkosa i inata, sastoji se u tome što će grčka stena biti zamenjena još većom”, ukazuje Gardijan.

I ovde se grčka ekonomska tragedija pretvara u farsu, piše londonski dnevnik, jer su uslovi koje grčki premijer sada spremno prihvata, zapravo, još oštriji od onih koje je tako odlučno odbacio i to samo pre dve sedmice, zapanjivši Evropu stavljanjem uslova iz ponude na narodno izglasavanje putem referenduma.

Ovo je, dalje donosi Gardijan, izgledalo kao veoma smeo, pa čak i kao potez koji je nepromišljen. Evropska centralna banka je odmah, u trenutku, obustavila svoj paket hitne pomoći grčkim bankama, limitirajući iznos koji se kao gotovina može uzeti sa bankomata: šezdeset evra dnevno. A onda, kada se i grčka privreda našla u blokadi, evro-lideri su uputili upozorenje da je “narodni glas” na referendumu za odbijanje paketa štednje, praktično, značio da se glasalo za napuštanje jedinstvene evro-valute.

Pa ipak, uprkos svemu, Grčka je velikom većinom glasala baš tako: Cipras je to tražio, i to je i dobio. Međutim, ako je mislio da će primorati poverioce da ponude ustupke, pogrešio je, piše The Guardian.

“Ove sedmice je izbor pred kojim se našla Ciprasova vlada bio veoma jednostavan: ili se predati, ili napustiti evro. Grčki premijer je odlučio da na Partenonu istakne belu zastavu”, ukazuje ovaj londonski list.

03

“Grci se sada pitaju u čemu je bio smisao prošlomesečne diplomatske predstave: beskonačni sastanci, sirova pa čak i gruba retorika, napuštanje pregovora i poziv na referendum. Odgovor je: manje od ničega: Izazvana je neiskaziva šteta po grčku privredu i ekonomiju, pritom bez ikakve svrhe. Ciprasova teško ponižena politička figura je rezultat svega onoga što se dešavalo u poslednje dve sedmice, i on za to treba da plati visoku političku cenu”, smatra glavni ekonomista londonskog dnevnika Gardijan.

U ovom trenutku postoji, barem teorijski, šansa da evro-grupa izjavi kako “grčka kapitulacija nije dovoljno ponizna”, i da, potom, zatraži čak i dodatne kaznene mere – pre nego što preporuči da Grčkoj bude dozvoljen ostanak u “elitnom klubu” evro-zone.

Ovo se, ipak, neće dogoditi, procenjuje britanski list, jer je prisutan veliki politički pritisak sa ciljem da evro ostane netaknut grčkom katastrofom, kao i da se odlaskom Grčke ne bi pokazao neuspeh evro-grčkog-projekta… ali i da se ne bi uspostavio presedan koji bi ometao buduće odluke Troike.

Izvesno je da će Grčka dobiti izvesne olakšice duga, mada “ne zbog toga što poverenici misle kako nešto duguju Ciprasu”, već zbog toga jer je svima jasno da su izgledi grčkog duga sve neodrživiji, jer je već dostigao 175% bruto domaćeg proizvoda, a ekonomija nazaduje, pa “čak i oni najtvrdokorniji u Nemačkoj ipak priznaju kako se nešto mora učiniti”.

Međutim, olakšanje dužničkog balasta verovatno neće doneti neku bitniju razliku: Grčka bi tako ostala u zoni evropske valute, a smanjenje plata i povećanje poreza neće doneti obećani privredni oporavak.

“Treći paket finansijske pomoći neće biti uspešniji od prethodna dva. A kada na red bude došla sledeća epizoda krize, a doći će, Grci će se sasvim sigurno setiti onog momenta kada je njihova vlada imala izbor između štednje i evra, i tada će se upitati da li je napravila pravi izbor”, zaključuje Gardijan.