Plima globalizacije i njene mene

Liberalizacija trgovine je zaustavljena i vidi se stalni porast protekcionističkih mera, piše Martin Volf za Fajnenšel tajms.

11

Da li je plima globalizacije promenila tok? Ovo je životno važno pitanje. Odgovor je usko povezan sa stanjem svetske ekonomije i politike Zapada.

05Migracija postavlja sasvim konkretna pitanja. Era globalizacije nije bila praćena opštom posvećenošću liberalizacije tokova ljudi. Zato ću se ovde fokusirati na globalizaciju trgovine i tokova kapitala. Podaci u ovim oblastima izgledaju sasvim jasno: Globalizacija je dostigla izvestan vrhunac i, u nekim oblastima, ide u obrnutom smeru.

U analizi Peterson instituta za međunarodnu ekonomiju tvrdi se da je odnos svetske trgovine i proizvodnje ravan od 2008. godine, što je do sada najduži period takve stagnacije od Drugog svetskog rata. Prema nezavisnom centru za istraživanje protekcionizma Global Trade Alert, čak je i obim svetske trgovine stagnirao u periodu od januara 2015. do marta 2016, mada je svetska privreda nastavila da raste. Stanje prekograničnih finansijskih sredstava je dostiglo 57 odsto globalne proizvodnje u 2007. godini, i padalo je na 36 odsto do 2015. godine. Konačno, priliv direktnih stranih investicija je ostao daleko ispod 3,3 odsto svetske proizvodnje postignute u 2007. godini, iako ukupne zalihe nastavljaju da rastu, iako sporo, u odnosu na ukupnu proizvodnju.

06Tako da su podsticaji za dalje ekonomske integracije usporili i u nekim aspektima otišli u rikverc. Globalizacija nije više mašina koja doprinosi svetskom privrednom rastu. Ako se taj proces zaista bliži kraju, ili čak ide u rikverc, to ne bi bilo prvi put od industrijske revolucije, početkom 19. veka. Još jedan period globalizacije, u eri imperija, dogodio se krajem 19. veka. Prvi svetski rat okončao je ovaj proces a Velika depresija ga je uništila. Važna fokus američke ekonomske i spoljne politike posle 1945. godine bio je da ponovo pokrene globalnu ekonomiju, ali ovaj put među suverenim državama i vođen od strane međunarodnih ekonomskih institucija. Ako Donald Trump, koji je prihvatio protekcionizam i izvrgao ruglu globalne institucije, bude izabran za predsednika u novembru, bilo bi to odbacivanje centralne teme posleratne politike SAD.

S obzirom na prethodnu istoriju i trenutnu politiku trgovine, posebno u SAD, prirodno je da se pitamo da li bi se isto moglo dogoditi u novijoj eri globalizacije. To zahteva od nas da razumemo šta vodi te politike.

07Jedan od razloga za usporavanje je to da su mnoge mogućnosti, ako ne iscrpljene, a ono radikalno umanjene. Kada se, na primer, proizvodnja svih radno intenzivnih fabrika preselila iz bogatih zemalja, rast prometa takvih proizvoda mora pasti. Slično tome, kada je najveći investicioni bum u istoriji sveta, u Kini, usporio, potražnja za robama morala je takođe usporiti. To je uticalo i na smanjenje cena i na smanjenje količina. Opet, kraj globalne kreditne ekspanzije će sigurno dovesti do pada prekograničnih fondova finansijskih sredstava. Konačno, posle decenija SDI, mnoštvo kompanija koje su imale koristi od nje, prihvatio je svoju šansu i uspeo ili, u važnim slučajevima, nije uspeo.

Ipak, to nije sve što je u toj priči. Liberalizacija trgovine je zaustavljen i vidi se stalni porast protekcionističkih mera. Finansijska kriza donela je sa sobom regulatorne mere, od kojih su mnoge vezane za usporavanje prekograničnih finansijskih tokova. Uspon ksenofobičnog raspoloženja i usporavanje trgovine će verovatno da se smanji rast SDI. Ukratko, javne politika nude manje podrške u tome.

Politika takođe sve manje podržava globalizaciju. Opet je SAD centralni deo priče. Tramp je najprotekcionističkiji kandidat za predsednika SAD još od 1930-ih. Ali, što obeshrabruje, Hilari Klinton, arhitekta američkog “stožera u Aziji” se okrenula protiv Trans-Pacifičkog partnerstva čiji je bila doskorašnji pristalica. Transatlantska trgovina i investiciono partnerstvo, o kojima se pregovara između SAD i EU, sada je u velikoj nevolji. Međunarodnih trgovinski pregovori u Dohi su na izdistaju. Iznad svega, važni delovi zapadne javnosti više ne veruju u koristi većeg obima trgovine. Podaci o relativnim realnim dohocima i prilagođavanje porasta uvoza doprinosi takvom skepticizmu.

08

Globalizacija je u najboljem slučaju u zastoju. Može li da čak ide unazad? Da. To zahteva mir među velikim silama. Neki bi takođe tvrde da zahteva hegemonijsku moć: Britaniju pre 1914. i SAD posle 1945. godine. U vreme loše ekonomske situacije u visoko razvijenim zemljama, rasta nejednakosti i velikih promena u ravnoteži globalne moći, još jedan kolaps mora biti mogućnost. Razmotrite uticaj bilo kakve borbe između SAD i Kine oko Južnog kineskog mora, iako bi takva nesreća bila zastrašujuća i proizvela mnogo teže posledice od uskih ekonomskih efekata.

Da li je zastoj globalizacije bitan? Da. U eri globalizacije po prvi put je zabeležen pad globalne nejednakosti prihoda domaćinsatva od početka 19. veka. Između 1980. i 2015. godine, prosečni globalni stvarni prihod je porastao za 120 odsto. Mogućnosti koje se pružaju globalizacijom su od vitalnog značaja. Naša budućnost ne leži u zatvaranju jednih za druge.

Neuspeh – i to značajan – leži u tome što što ravnopravna raspodela dobitaka nije ravnopravno raspoređena, posebno u privredama sa visokim prihodima. Jednako sumoran je neuspeh u ublažavanju posledica onih koji su bili pogođeni globalizacijom. Ali ne možemo zaustaviti ekonomske promeea. Osim toga, rasta produktivnosti i novih tehnologija na poslove i plate daleko je premašio prednosti porasta uvoza. Globalizacija ne sme da bude žrtveno jagnje za sve naše bolesti.

Ipak, sada je u zastoju, što je posledica politika koje se sada promovišu. Ovo se mora preokrenuti. Ipak, čak će i zastoj će usporiti ekonomski napredak i umanjiti mogućnosti za siromašne u svetu. Guranje globalizacije unapred zahteva drugačije unutrašnje i spoljne politike od onih iz prošlosti. Budućnost globalizacije zavisi od boljeg upravljanja. Da li će se to desiti? Avaj, nisam optimista.

Martin Wolf, Financial Times

.

Nestajanje američke srednje klase

Osipanje američke srednje klase: od 1971. do danas – umanjena do polovine radno sposobnih Amerikanaca

Američka srednja klasa se u proteklih više od četiri decenije značajno umanjila. Prodor snažnih tehnoloških promena u procesu rada, kojima čovek izostaje kao nužan za obavljanje posla, kao i proces globalizacije, razdelili su Amerikance na pobednike i gubitnike, rasparčavajući tako američko društvo.

Pripadnike današnje američke srednje klase sada su, iako sa uskom marginom, ipak brojno nadjačali oni koji su sada „odskočili“ ili „potonuli“ ka donjem odnosno gornjem prihodnom sloju, i to, u najmanu ruku, po prvi put od ranih 1970-ih, ako ne i ranije – ovi su podaci u skladu sa definicijama Istraživačkog centra Pju (Pew Research Center), nestranačka think-tanka koji je ovo istraživanje sproveo uz pomoć Fajnenšel Tajmsa (Financial Times, FT).

Dobijeni nalazi dolaze usred sve intenzivnije društvene rasprave, velikim delom podstaknute predstojećim američkim predsedničkim izborima, na kojima će se sledeće godine odlučivati i o tome, naime: kako preokrenuti lošu sreću Amerikanaca koji pripadaju srednjoj klasi.

Preovladavajući stav o krahu srednje klase doprinosi raspirivanju ogorčenosti i narodnog gneva, uz to pojačanih populističkom politikom oličenom, pre svega, kandidaturom Donalda Trampa (Donald Trump) kojeg su republikanci uvukli u svoju aktuelnu predsedničku nominaciju. “Srednja klasa nestaje”, kaže Alison Fuller, 25-godišnja koja je upravo diplomirala na univerzitetu. Trenutno je zaposlena u jednom medicinskoj start-up firmi u Smirni, Džordžija, a sebe vidi kao glasača koji će svoj glas na izborima poveriti upravo Donaldu Trampu.

Pju koristi jednu od najširih prihodnih klasifikacija srednje klase, a svojoj najnovijoj analizi detaljno je predstavio socijalno i ekonomsko “pražnjenje” ove društvene grupe, koja je i formirala temelj za posleratni uspeh Amerike.

Srednja klasa, kao nekadašnje jezgro američkog društva sada predstavlja 50 odsto – ili čak i manje manje – odraslog stanovništva, u poređenju sa 61 odsto koliko je bilo američkih „srednjaka“ krajem 1960-ih. Očigledno je kako se ova brza devastacija dogodila, logično, sa isto toliko brzim porastom onih koji su „odskočili“ u red prosperitetnih Amerikanaca, iznad nivoa srednje klase, baš kao što je isto tako, došlo i do brzog širenja onih američkih granica koji su potonuli u sloj siromašnih.

Džejson Furman (Jason Furman), predsedavajući Odbora ekonomskih savetnika predsednika Obame (Council of Economic Advisers), kaže: “Prisustvujemo iscrpljivanju i nestajanju srednjeg prihodovnog sloja, a za to ne postoji isključivo jedan razlog niti samo jedan odgovor. Ovo je kolosalan problem koji je dešava već decenijama unatrag, a njegovo će rešenje zahtevati mnogobrojne solucije.”

Najnovijom političkom debatom dominiraju mišljenja da je američko društvo izobličeno do strukture kojom preovlađuju neverovatni prihodi i dobici, i koji idu u isključivu korist samo jednog procenta Amerikanaca – onog procenta koji je najbogatiji – a na račun preostalih 99 odsto.

Pjuovo istraživanje pruža nam jasniju sliku ovog skoro neshvatljivo krupnog podbačaja. Onih koji pripadaju bolje stojećim domaćinstvima – po istraživačkim referencama ovog instituta, a to su svi oni koji zarađuju više od 125.608 $ godišnje – ima ih tek nešto više od jednog u pet građana (dakle, nešto malo više od 20%). To je najveće učešće „srednjaka“ koje je studija ustanovila, a pripadnici višeg srednjeg sloja su, uglavnom, obrazovani Amerikanci – u profesijama od finansija do kompjuterskog programiranja i biotehnologija – koji uživaju u dobrim i stabilnim poslovnim perspektivama. “Sve u svemu, ekonomski napredak (ipak) je prisutniji od ekonomskog nazadovanja”, kaže se u izveštaju.

Međutim, kampanja Donalda Trampa, tajkuna koji posluje nekretninama, razlog je za zabrinutost na drugom kraju ove skale. Familija Fuler ima kuću sa tri spavaće sobe, ali i oko $100.000 kredita podignutog za studiranje. I mada je gospođi Fuler nelagodno pri pomisli na nekog ko se zalaže za politički koncept poput Trampovog, ipak izjavljuje kako misli da bi “Tramp opšte uzev, bio dobar za ovaj narod”, tvrdeći kako bi on, verovatno, smanjio poreska opterećenja koja pogađaju srednju klasu.

I dok su obe strane, kako demokrate tako i republikanci, obećavale kako će oživeti američku srednju klasu, oni se do danas još uvek nisu dogovorili oko termina značenja. Pju deli stanovništvo na dva niža nivoa, potom na srednju klasu, a za njom idu i dva gornja nivoa. Pju je u svojoj klasifikaciji srednju klasu definisao kao domaćinstva čiji su prihodi kreću u rasponu od dve trećine do dvostrukog iznosa prosečne američke plate. Za porodicu u kojoj su tri osobe zaposlene, to je godišnja suma u rasponu od $41,869 do $125.608.

Od 2008. godine, broj odraslih u domaćinstvu u gornje dve kategorije porastao je za 7.8 miliona, nadmašujući rast broja odraslih u domaćinstvima u dva niža nivoa, gde je broj ljudi rastao za 6.8 miliona. Srednja klasa je u istom periodu narasla za 3 miliona.

Istraživanje je, takođe, pratilo i različite demografske grupe kako bi identifikovala dobitnike i gubitnike tokom nekoliko poslednjih decenija. Stariji Amerikanci su bili daleko najveći dobitnici, u smislu njihovog napredovanja bilansno-prihodnog nivoa tokom ovog tekućeg veka, kao i u poređenju sa situacijom početkom 1970-ih, što pokazuju i nalazi instituta Pju.

Grupa uzrasta od 18 do 29 godina iskusila je najveće pad i obrušavanje.

Ključni faktor za širenje jaza između uspešnih Amerikanaca i onih koji se bore da sastave kraj s krajem krije se i u preterano visokim premijama i finansijskim podsticajima na tržištu rada na kojem počasno mesto imaju oni koji poseduju posebne veštine i visoko obrazovanje. Pju je takođe ustanovio da je osam puta verovatnije da će oni koji su diplomirali na koledžu živeti u najvišim prihodnim kategorijama, u poređenju s odraslima koji nisu završili srednju školu, dok su vam – ako ste odrasla osoba koja ima samo diplomu srednje škole – te šanse veće „samo“ dva puta.

“Oni Amerikanci koji su bez više stručne spreme, ističe se u ovom Pjuovom nalazu, doživljavaju značajan gubitak ekonomskog statusa”, navodi se u izveštaju.

Dejvid Autor, profesor na MIT-u (Massachusetts Institute of Technology), zaključuje da se jaz između prosečnih zarada fakultetski obrazovanih muškaraca i prosečnih plata muškaraca sa srednjom stručnom spremom udvostručio u periodu između 1979. i 2012. godine, naglašavajući kako je uspostavljanje sistema isplate premiju uskoo povezano sa pre svega visokim obrazovnim profilom.

“Nije bilo previše prihodnog rasta, ali je i dalje slučaj da se uloženo u obrazovanje neverovatno dobro isplatio svima onima koji su pohađali i završili neke iole pristojnije koledže”, kaže on.

Fokusiranje isključivo na disparitet između gornjih jedan odsto i „preostalih“ 99 odsto može nas, zbog toga, dovesti u zabludu. “Ovaj podatak mogao bi pružiti jednu pogrešnu poruku, naime, da ukoliko niste Mark Zakerberg (Mark Zuckerberg) ili Berni Medof (Bernie Madoff), onda ste nekako ispali iz igre” dodaje Autor. “A to nije tačno.”

Osećaj polarizacije unutar američkog društva je, štaviše istaknut i doživljenim brzim rastom ekstremno bogatih kao i siromašnih, dakle, ekstrema s oba kraja spektra. “Distribucija odraslih po prihodnom razredu proređuje srednju klasu, dok se, istovremeno, povećava broj onih koji su na oba kraja ovog spektra”, kaže se u izveštaju Pjua.

Domaćinstva iznad srednje klase su na pragu da imaju prihod veći od svih ostalih kategorija domaćinstava zajedno, što ukazuje na to da se zarade sve više koncentrišu u rukama sve manjeg broja ljudi.

Prosečne zarade od 1971. do danas. Foto: FT-Pew

Prosečne zarade od 1971. do danas. Foto: FT-Pew

Amerikanci iz viših prihodovnih razreda više su nego udvostručili jaz koji stoji između njih i srednje klase: njihovo bogatstvo u odnosu na „srednjake“ sada je sedam puta veće, dok je ranije bilo veće samo tri puta, navodi se u izveštaju.

Podaci Pjua, koja se oslanjaju na službene brojke i statistike, podešeni uvek i prema stopi inflacije kao i prema tročlanom domaćinstvu, kako bi se krajnje cifre mogle što bolje porediti. Njihovo istraživanje ustanovilo je da je “ugibanje” američke srednje klase proces koji neprekidno traje još od 1970-ih, a ne neki „fenomen“ koji je tek tako, iznenada, iskrsnuo iskrsnuo.

FT je sproveo ispitivanje s Amerikancima širom SAD kako bi čula njihove stavove o stanju srednje klase i svom mestu u njoj. Njihovi komentari kreću se od nesigurnosti – koju osećaju pre svega radnici zaposleni u javnom sektoru, čiji je broj naglo opao nakon Velike recesije (2008), do optimizma radnika zaposlenih u visokotehnološkim industrijama, koji su bili među velikim dobitnicima na tržištu: njihove je veštine i znanja, kao i visok nivo obrazovanja tržište zdušno nagrađivalo.

Svi ovi podaci, skupljeni na jedno mesto, odraz su, a i predstava jednog društva, koje postaje sve izlomljenije.

Globalno uzev, prema novoj studiji, srednja klasa je i manja a i siromašnija nego što se to ranije mislilo, sa stotinama miliona onih koji su se tek nedavno izvukli iz siromaštva u zemljama u razvoju, a koji su i dalje podložni padu u isto to siromaštvo. Istraživanje vašingtonskog Centra Pju oslikava način uspostavljanja prosperiteta u bogatim ekonomijama Evrope i Severne Amerike, i sveta koji je daleko podeljeniji nego što su to sugerisale prethodne studije.

Nalazi studije Istraživačkog Centra Pju

• 51% svih američkih radnika zarađuje manje od $30 000 godišnje

• Više od polovine američkih domaćinstava godišnje prima $60 000 i manje.

• Gotovo polovina američkih domaćinstava živi na manje od 250% (dva i po puta) iznad zvaničnog nivoa siromaštva

• Broj porodica niže srednje klase s prihodnim teškoćama skoro izjednačeno vode kako samohrani roditelji tako i bračni parovi

• Gotovo jedna od dve porodice koje jedva opstaju na dnu srednje klase vodi odraslo lice sa diplomom koledža

• Skoro jedna trećina pripadnika niže srednje klase se oslanja na finansijsku pomoć vladinih socijalnih programa

FT

Četiri sile koje će iz korena izmeniti vaš pogled na svet i biznis

01

Smela predviđanja zasnovana na intuiciji su retko dobra ideja. Margaret Tačer je kao sekretar za obrazovanje 1973. izjavila da „Velika Britanija neće imati ženu premijera u njenom veku“. IBM-ov predsednik, Thomas J. Vatson, izjavio je 1943. godine da je “Svetskom tržištu potrebno možda pet računara.” A kada je film sa zvukom debitovao 1927, Hari Vorner iz kompanije Warner Brothers se pitao: “Ko još uopšte želi da čuje šta glumci govore? “. O novim pokretačkim silama u svetu budućnosti piše James Manyika, direktor Instituta „McKinsey Global“.

Danas je još opasnije predviđati budućnost zasnovanu na intuiciji koju su oblikovale predstave iz prošlosti. Četiri snažne sile predstavljaju nove remetilačke faktore globalne ekonomije i teraju nas da odbacimo mnoge naše stare pretpostavke.

Svaki od ovih poremećaja će biti preobražavajući sam po sebi. Ali, njihovo pojavljivanje je simultano i jedni druge pojačavaju. Zajedno, oni proizvode fundamentalne i nepredvidive promene takvih razmera kakve svet nije video. One će naterati sve – ali pre svega poslovne lidere – da odbace stare načine razmišljanja o svetu.

Prvi veliki poremećaj je premeštanje ekonomske aktivnosti u gradove zemalja koje su u brzom i opsežnom razvoju. Još koliko 2000. godine, 95% „Fortune Global 500“ kompanija imalo je svoja sedišta u gradovima razvijenih zemalja. Do 2025. godine, skoro polovina „Fortune Global 500“ preduzeća će imati svoja sedišta u zemljama u razvoju, dok će Kina biti dom za više korporacija nego što su to SAD ili Evropa.

Gradovi su prethodnica ove velike smene u globalnoj ekonomiji. Skoro polovina globalnog rasta BDP-a od 2010. do 2025. godine doći će iz 440 gradova sa tržišta u razvoju, od kojih za mnoge zapadni rukovodioci možda nisu ni znali da postoje. To su mesta poput Tianjina, grada jugoistočno od Pekinga, sa BDP-om koji je praktično istovetan današnjem BDP-u Stokholma – a sutra može biti jednak BDP-u celokupne Švedske u 2025. godini.

02

Drugi veliki poremećaj je ubrzavanje tehnoloških promena. Iako je tehnologija uvek bila faktor transformacije, njen uticaj je danas sveprisutan, sa digitalnim i mobilnim tehnologijama koje neviđenom brzinom nalaze primenu u različitim oblastima. Bilo je potrebno više od 50 godina nakon pronalaska telefona da polovina američkih domova nabavi jedan aparat, ali je mobilnim telefonima bilo potrebno samo 20 godina da se prošire sa manje od 3% svetske populacije na više od dve trećine. Facebook je 2006. imao šest miliona korisnika; danas ih ima 1.4 milijarde.

Mobilni Internet nudi obećanje ekonomskog napretka milijardama građana u brzorastućim ekonomijama, i to takvom brzinom koja bi, inače, bila nezamisliva. On daje preduzetničkim startapovima veću šansu da se takmiče sa etabliranim firmama. Ali tehnološke promene sa sobom nose i određene rizike, naročito za radnike koji gube svoje poslove usled automatizacije proizvodnog procesa, ili ne poseduju veštine za obavljanje poslova na polju visokih tehnologija.

Treći poremećaj je demografski. Po prvi put za više vekova unazad, naša populacija stagnira u većem delu sveta. Starenje stanovništva, koje je već neko vreme evidentno u razvijenom svetu, sada se širi na Kinu a uskoro će pogoditi i Latinsku Ameriku.

Pre trideset godina, samo nekoliko zemalja, dom malog dela svetske populacije, imalo je stope fertiliteta znatno ispod zamenske stope od 2,1 dece po ženi. U 2013. godini, oko 60% svetske populacije živelo je u zemljama sa stopom nataliteta ispod ove zamenske. Kako je starih sve više u odnosu na radno sposobno stanovništvo, raste i pritisak na radnu snagu, a poreski prihodi potrebni za servisiranje državnog duga i finansiranje javnih usluga i penzionog sistema se smanjuju.

Poslednji remetilački faktor je snažno povećanje međupovezanosti kad je reč o robama, kapitalu, ljudima i informacijama koje nikad lakše nisu prelazile preko granica. Ne tako davno, međunarodne veze su, pre svega, postojale među glavnim trgovinskim čvorištima u Evropi i Severnoj Americi. Sada je ta mreža kompleksna i razgranata. Tokovi kapitala među privredama u razvoju su udvostručeni u samo deset godina, dok je više od jedne milijarde ljudi prešlo granice svoje matične države u 2009. godini, preko pet puta više u odnosu na 1980.

03

Novonastali izazovi – niz novih i neočekivanih konkurenata, nestabilnost koja dolazi iz udaljenih mesta kao i nestanak lokalnih radnih pozicija – već su ophrvali radnike i preduzeća. Naravno, ova povezanost nudi značajne mogućnosti, ali implicitna pristrasnost prema poznatom ometa sposobnost radnika, firmi, pa čak i vlade da iskoriste sve nove prednosti koje im se pružaju.

Ovo naročito važi za kompanije. Prema istraživanju analitičke kompanije McKinsey, američke kompanije su od 1990. do 2005. godine gotovo uvek investirale sredstva na osnovu iskustava iz prošlosti, a ne procenjivanja budućih mogućnosti. Firme koje podležu takvoj inerciji će u novoj globalnoj ekonomiji verovatno potonuti, a ne plivati,.

Neke firme će se, međutim, prilagođavati, uz iskorišćavanje mogućnosti da ostanu agilne promenama. Umesto, recimo, izgradnje novog sedišta kompanije, iznajmljivanja velikih kancelarija ili kupovine restorana – tradicionalnim investicijama koje na samom početku zahtevaju velike sume novca – one mogu da otvaraju mala prodajna mesta, online prodavnice, ili pokretne „mini-restorane“ na točkovima.

Fleksibilnost i odgovaranje na izazove će omogućiti takvim firmama da napreduju. Tempo i obim tekuće ekonomske transformacije je nesumnjivo zastrašujući.

Postoji, ipak, mnogo razloga za optimizam. Nejednakost može biti u porastu u mnogim zemljama, ali je mereno između zemalja ona dramatično opala. Skoro milijardu ljudi je izašlo iz ekstremnog siromaštva u periodu između 1990. i 2010. godine; još tri milijarde će se pridružiti globalnoj srednjoj klasi u naredne dve decenije.

Na vrhuncu Velike depresije 1930. godine, Džon Majnard Kejnz je izjavio kako će se životni standard u “naprednim ekonomijama” povećavati 4-8 puta tokom narednih 100 godina. Njegovo predviđanje, koji je smatrano „beznadežno polijanovskim” (Pollyannaish) u to vreme, ispostavilo se kao tačno, uz poboljšanje koje je verovatno bliže vrhu njegovog projektovanog raspona.

Kejnz je, za razliku od mnogih njegovih savremenika, prepoznao snage koje su delale u privredi, prilagodivši svoj način razmišljanja, i, što je najvažnije, ne plašeći se da bude optimista. I mi moramo da sledimo njegov primer i budemo optimisti, bez straha od priihvatanja inovativnih rešenja.

Testirali vašu intuiciju za budućnost: učestvujte u kvizu “Neočekivane promene” 

 

James Manyika, direktor Instituta „McKinsey Global“