Ekonomisti MMF: “Staviti neoliberalizam pod lupu”

Danas je očigledno da je kapitalizam odneo prevagu nad socijalističkim i komunističkim društveno-ekonomskim modelom. Ali, iako je iz ove žilave borbe izašao kao pobednik, da li je u stanju i da preživi samog sebe? Zato je, nakon mnogih godina, zapravo decenija koje su jasno i činjenicama ukazivale da “nešto nije u redu s kapitalizmom”, njegovim hroničnim sistemskim greškama počele da se ozbiljno bave najveće, krovne finansijske institucije na globalnom nivou – Međunarodni monetarni fond pre svih. Ili, barem – za početak – neki delovi ove institucije, koji doživljavaju promene u stavu prema strategiji koju MMF već decenijama drži čvrsto zacrtanim.

Fond je, kako donosi Fajnenšel tajms, prvo preispitivao kapitalnu kontrolu a ztim nejednakost, pa sada i fiskalnu štednju. Da li Međunarodni monetarni fond sada gađa daleko širu oblast ekonomske ortodoksije?, piše veliki broj medija, uključujući Fajnenšel tajms, Gardijan, Forbes, Independent i druge, posle objavljivanja teksta vodećih ekonomista MMF u najvažnijem magazinu koji objavljuje ova institucija, Finance & Development.

U članku objavljenom u četvrtak (26.maj 2016.) u svom vodećem časopisu, tri od vodećih ekonomista MMF-a pozabavilo se neoliberlizmom koji je, kako kažu kritičari, glavni lekar kojeg MMF koristi.

Pod naslovom “Neoliberalizam: Precenjen?”, članak je više odraz snažnih debata koje su u toku unutar MMF-a nego zvanični otklon od politike slobodnog tržišta koju Fond odavno zagovara. Izalazak ovog članka dogodio se u istoj sedmici kada je Dejvid Lipton, drugi čovek MMF, suprotno tome, isticao vrednosti slobodnog tržišta i globalizacije kao i potrebe da se oni još mnogo agresivnije zagovaraju i primenjuju. Istovremeno, ovi signali dolaze u vreme u kojem je dominatna politička klima takva da kandidati na izborima i glasači tretiraju tradicionalno zalaganje MMF za još otvoreniju trgovinu sa prezirom, pozivajući na snažnije mere protekcionizma.

05

Ali, čak i upotreba termina “neoliberalizma” je provokativna. Njega obično koriste kritičari slobodnog tržišta koje zagovaraju Fridrih Hajek i Milton Fridman. Mnogo je češća upotreba ovog termina unutar diskursa, recimo, u ovonedeljnom izdanju “Socialist Worker”: “MMF koristi dug kao oružje da forsira opake neoliberalne reforme kod novoizabranih vlada.”

Novi tekst MMF razmatra dva specifična elementa takozvane neoliberalne agende: liberalizaciju kapitalnog računa, ili uklanjanje barijere za tokove kapitala; i fiskalnu konsolidaciju, ili ono što se sada češće zove štednja.

“Postoji mnogo toga u neoliberalnoj agendi što treba toplo pozdraviti “,pišu autori. “Međutim, postoje aspekti neoliberalnog dnevnog reda koji nisu ispunili očekivanja” i njihovo dejstvo je dovelo do “uznemirujućih zaključaka”, uključujući i to da su rezultirali povećanjem nejednakosti koja podriva ekonomski rast.

U intervjuu, Džonatan Ostri, zamenik direktora istraživačkog odeljenja MMF-a i glavni autor članka, izjavio je kako “novi tekst nije osmišljen kao napad na šitavu neoliberalnu agendu ili Vašingtonski konsenzus“. On se, međutim, nada da će ovaj tekst stvoriti uslove za šire razmatranje “neoliberalizma” koji će uslediti ove godine.

08

Ovaj tekst se takođe uklapa u prethodna istraživanja o štednji, nejednakosti do duga i poželjnosti otvorenih kapitalnih računa, koji se uklapa u istraživanja koje on i drugi autori proučavaju od finansijske krize 2008., rekao je Ostri, navodeći i da su ova istraživanja u skladu sa rastućim raspoloženjem u široj zajednici ekonomista.

“Ima mnogo ljudi koji misle isto u ovom trenutku, da, u osnovi, neke aspekte neoliberalne agende verovatno treba preispitati”, rekao je on. “Kriza nam je rekla: ‘Način na koji smo mislili ne može biti u redu’. “

Ostri je priznao da je novi tekst ne odražava “mejnstrim kulturu” u MMF-u i nikada ne bi uspeo da bude objavljen u publikaciji Fonda, do unazad pet godina. “Ali kulture su nešto što se sporo ali ipak pomer “, rekao je on.

Fabio Ghironi, italijanski ekonomista koji predaje na Univerzitetu u Vašingtonu, tvitovao je da novi papir nanosi “štetu mnogima koji su radili na drugim politikama”.

“To! MMF se pridružuje kritici neoliberalizma “, napisao je na tviteru Robert Vent, holandski ekonomista koji je mnogo veći skeptik kada govorimo o rezultatima globalizacije.

10

“Šta se to, dođavola, dešava?”, rekao je u intervjuu Deni Rodrik, turski ekonomista koji predaje na Univerzitetu Harvard i poznat je po svom preispitivanju koristi globalizacije.

Deni Rodrik, koji je profilisan u istom broju MMF-a “Finance & Development” od strane jednog od autora teksta o neoliberalizmu, Prakasha Lounganija, rekao je da je konstantna promena u tonu MMF dobrodošla. Ima, takođe, znakova i da su radovi Ostrija i drugih boraca za promene u odeljenju za istraživanja MMF-u u poslednjih nekoliko godina počeli da prodiru i šire uticaj na jednu sveobuhvatniju politiku MMF, što se ogleda u Fondovom pritisku da se smanji dužnički teret za Grčku.

Međutim, rekao je Rodrik, “definitivno postoji jaz” između odeljenja za istraživanja MMF-a i ostalih odeljenja ove finansijske institucije. “Operativna strana MMF-a, koji je, zapravo, ono mesto gde se “stvari dešavaju”, gde su programi država dizajnirani, gde se pregovaraju uslovi kredita i gde je pristup mnogo ortodoksniji “, rekao je on. “Tu je promena daleko sporija i ide iza ovih razmišljanja odeljenja za istraživanje MMF.”

FT

Faktor straha na globalnim tržištima

Izvanredna nestabilnost tržišta u proteklih godinu dana tu situaciju veoma mnogo duguje prisutnim rizicima i neizvesnostima oko faktora kao što su kineski privredni rast, stanje evropskih banaka i prezasićenost tržišta jeftinom naftom. Tokom prva dva meseca ove godine, mnogi su se investitori uspaničili, pa su čak i Sjedinjene Države, koje imaju najutešniju od svih priča o globalnom privrednom rastu, bile tek na korak od ponovnog pada u recesiju. I zaista: među stručnjacima Volstrit Džornala koji su učestvovali u svom mesečnom istraživanju, 21% njih veruje kako ih “recesija čeka iza prvog ugla”. za Project Syndicate piše Kenneth Rogoff, profesor ekonomije na Univerzitetu Harvard.01

Ne treba poricati prisutnost rizika. Jedan dovoljno snažan udar na kineski rast ili na evropski finansijski sistem bi svakako mogao da globalnu ekonomiju iz sporog rasta prevede u – recesiju. A još je strahotnija pomisao da bi, u ovom trenutku, ali naredne godine, nova predsednička garnitura mogla da se pretvori u rijaliti TV šou.

Ipak, gledano iz makroekonomske perspektive, temelji trenutne globalne  ekonomije i nisu tako slabi. Brojke o novozaposlenima su u period od prošlih godinu dana bile solidne, poverenje potrošača je takođe pokazalo svoju solidnost dok se naftni sektor, srećom, jednostavno nije pokazala kao dovoljno velika prepreka u odnosu na BDP, kada je u pitanju cenovni kolaps ovog energenta koji je potencijalno mogao da američku ekonomiju baci na kolena. U stvari, najpotcenjeniji motiv za raspoloženje tržišta može se sada svesti na – strah od druge ogromne krize.

12Postoje neke paralele između današnje nelagodnosti i raspoloženja tržišta tokom decenije nakon Drugog svetskog rata. U oba je slučaja bila prisutna preobimna potražnja za sigurnim sredstvima obezbeđenja (kao što je to zlato). Naravno, finansijska represija je u posleratnom periodu takođe odigrala značajnu ulogu, sa vladama koje su namirivale “gladna usta” privatnih investitora – i to po stopi koja je bila dobrano ispod tržišnih kamatnih stopa).

Čak i punu deceniju po završetku Drugog svetskog rata – kada je poznati ekonomista Džon Kenet Galbrajt (John Kenneth Galbraith) izneo mišljenje da bi svet mogao lako doživeti još jednu ekonomsku depresiju – tržište je odmah postalo nervozno i uznemireno. Još uvek ima dosta onih koji dobro pamte kako su američke berze pale za 90% tokom prvih godina ere Velike depresije. Tokom 1950-tih, nije bilo teško zamisliti da bi stvari mogle ponovo krenuti naopako. Na kraju krajeva, svet je tada upravo prošao kroz niz katastrofa, uključujući dva svetska rata, globalne epidemije gripa, i, naravno, samu Veliku Depresiju sa svojim užasnim posledicama. Pre šezdeset godina je opasnost od atomskog rata takođe izgledala previše stvarno.

13

Ljude danas nije potrebno podsećati na to koliko mnogo i koliko brzo tržišta kapitala mogu pasti. Nakon finansijske krize 2008. godine, američke akcije pale su za više od 50%. Tržišta nekretninama su u nekim zemljama znatno opala: na Islandu je, recimo, opalo za više od 90%. Nije ni čudo što je jedan nedavni pad tržišta za 20% razlog što se mnogi od nas pitaju koliko bi stvari još moglo krenuti po gorem – i da li bi strahovanja od nove recesije postala proročanstvo koje se ispunjava samo od sebe: usled našeg instinktivnog ponašanja tj. straha od najgoreg.

27Ideja je da investitori postaju toliko zabrinuti zbog recesije, i da dosadašnji pad akcija već čini da ovo loše raspoloženje utiče na pad cena deonica – što se, opet, odražava i vraća natrag u realnu ekonomiju kroz mnogo nižu potrošnju, indukujući sa sobom i strahovanja od krize.  To je jedan začarani krug. Oni mogu biti u pravu, čak i ako tržišta precenjuju svoj uticaj na realnu ekonomiju.

S druge strane, činjenica da su Sjedinjene Države uspele da krenu napred, i to uprkos globalnom “vetru u prsa”, ukazuje na robusnost i snagu američke domaće tražnje. Čak ni ovo, međutim, ne može da impresionira tržišta. Čak i oni investitori koji su ostali oprezno optimistični u vezi američke ekonomije izražavaju zabrinutost da će američke Federalne rezerve prepoznati taj rast kao dovoljan razlog za nastavak podizanja kamatnih stopa, stvarajući tako krupne probleme brzorastućim globalnim ekonomijama.

Naravno, pored faktora straha postoje i druga objašnjenja za nestabilnost svetskog tržišta. Najjednostavnije bi bilo da stvari zaista stoje tako loše. Možda individualni rizici i nisu istog reda veličine kao oni koji su bili prisutni tokom 1950-ih, ali su danas brojniji, dok tržišta počinju da funkcionišu s mnogo “prenaduvanijih” pozicija, zapadajući u rizik od nastanka i pucanja novih finansijskih mehurova.

Finansijska globalizacija je, štaviše, duboko produbila međusobne povezanosti, uvećavajući transmisiju šokova. Postoje veliki “džepovi” nestabilnosti i slabosti na svetskim tržištima duga, na kojima trenutna monetarna relaksacija prikriva duboko ukorenjene probleme koji se nalaze ispod površine. Ima onih koji ukazuju na nedostatak likvidnosti na vodećim tržištima, koje utiče na ogromne fluktuacije cena; na plitkim tržištima, male promene u potražnji ili ponudi mogu ponekad iziskivati veliko klizanje cena, radi ponovnog uspostavljanja ravnoteže.

Još je uvek najubedljivije objašnjenje, međutim, da se tržišta plaše da će, kada nastanu spoljni rizici, političari i politike biti neefikasni u svom suočavanju s njima. Od svih slabosti koje je finansijska kriza razotkrila, politička paraliza se pokazala kao najdublja.

37Neki kažu da vladajuće strukture ne čine dovoljno kako bi podstakle potražnju. I mada je to istina, to nije cela priča. Najveći problem kojim danas opterećuje svet je veliki neuspeh većine zemalja da sprovedu strukturne reforme. Sa rastom produktivnosti – koje je u najmanju ruku privremeno zaglavljeno u spori privredni rast, i globalne populacije koja je u dugoročnom opadanju, ponuda je ta – a ne nedostatak potražnje – koja ograničava razvijene ekonomije.

Na duže staze, faktor ponude je taj koji određuje privredni rast jedne zemlje. A ukoliko te zemlje već nisu u stanju da upravljaju i sprovode duboke strukturne reforme nakon ekonomske krize, teško je predvideti kako i šta će se dogoditi.

Jedno je, ipak, izvesno: upravljanje zemljom i ekonomijom kao što se to čini u rijaliti TV emisijama – sa jednim okom uvek uprtim na spoljne ocene i rejtinge – nije način da se taj neprocenjivo važan posao sprovođenja reformi uspešno obavi do kraja.

Project Syndicate

2015: najbolja godina u istoriji za prosečno ljudsko biće (2/2)

S

Građanska i politička prava nastavila svoje napredovanje doduše ne uvek konzistentno napred. Dok je 2015 zabeležen nazadak u ljudskim pravima u nekoliko zemalja, uključujući Tursku i Tajland, broj izbornih demokratija u svetu i dalje je na istorijski visokim nivoima, prema izveštaju Freedom House u 125, u odnosu na samo 69 zemalja u 1989. (mada se manje od polovine njih ne mogu u potpunosti smatrati “slobodnima” ili oslobođenima ima još dosta toga što bi trebalo bi uraditi). Ove godine je bilo mirnih i demokratskih prelaza vlasti u zemljama tako raznolikih kao Burkina Faso, Tanzanija, Mijanmar, i Argentina. I u Saudijskoj Arabiji su održani lokalni izbori, gde je, po prvi put, ženama bilo dozvoljeno da se kandiduju i glasaju.

U Sjedinjenim Američkim Državama, ovo je godina u kojoj su gej brakovi ozakonjeni u celoj zemlji. I opet događaji u Americi odražavaju širok trend širom sveta, ovaj put ka većem prihvatanju. Mozambik je dekriminalizovao istopolne odnose u junu, a gej brak postao legalan u Irskoj u novembru. U 2006. godini, Međunarodno udruženje lezbejki, homoseksualaca, biseksualaca, trans i interseksualnih osoba (LGBT) izvestio je da je bilo 92 zemalja sa zakonima koji zabranjuju konsenzualni seksualni čin između odraslih osoba istog pola. Ove godine, taj broj se smanjio na 75. Uz trend rasta seksualnih i reproduktivnih sloboda širom sveta, treba dodati i da je Kina konačno napustila svoju politiku jednog deteta u 2015. godini.

Dakle, svet je bolje obrazovan, bolje uhranjen, zdraviji, slobodniji i tolerantniji – a izgleda da je na putu da bude i bogatiji. U oktobru 2015, MMF je predvideo rast od 4,0 odsto u zemljama u razvoju i nerazvijenim zemljama što je sporije od 7-8 odsto što je stopa po kojoj su ove ekonomije rasle u poslednjih 15 godina, ali ipak znatno ispred prirodnog priraštaja. Svetska banka proglasila je u septembru da je, po prvi put, manje od 10 odsto svetske populacije živelo u ekstremnom siromaštvu, sa manje od 1.90 $ dnevno. A u 1990, broj ljudi koji su živeli sa nižim prihodima od ovih bio je 37%. Ima mnogo razloga da se veruje da su mere kojima Svetska banka meri siromaštvo pogrešne. Ipak, ovaj pad svakako odražava bazično stanje na terenu: Mnoge od najsiromašnijih zemalja na svetu, i mnogi od najsiromašnijih ljudi u njima, osetili su dramatičan rast prihoda u poslednjih nekoliko godina.

Zemlje u razvoju i industrijalizovani svet podjednako su poboljšali izglede zahvaljujući stalnoj podršci globalizacije. Sporazum o Trans-Pacifičkom Partnerstvu, uprkos svojim bezbrojnim manama, pokazao je da se neke od najvećih svetskih ekonomija i dalje zalažu za otvaranje trgovine. I uprkos reakcijama velikog broja građana širom Evrope da se imigrantima  ograniče mogućnosti naseljavanja, izazvanih pariskim napadima, nemačka kancelarka Angela Merkel održala je politiku posvećenog interesa svoje zemlje prema migracionim tokovima. Krajem novembra, ona je pokušala da ubedi sedam evropskih zemalja da presele čak 400.000 izbeglica, kao deo njenih napora da Evropska unija primi najmanje 300.000 izbeglica iz sukoba svake godine. Slično tome, francuski predsednik Fransoa Oland je ponovio obećanje da će primiti 30.000 izbeglica posle pariskih napada, navodeći da Francuzi treba da ostanu “verni svojim vrednostima”.

Na klimatskoj konferenciji u Parizu u decembru, zemlje su pokazale odlučnost u obnovljenoj borbi protiv globalnih klimatskih promena, zajedničkim snagama. Ako izuzmemo neke smernice koje su donele usporavanje klimatskih promena od 2010. godine, svet bi mogao biti više od 4 stepena Celzijusa topliji u 2100. u odnosu na preindustrijsku eru. Postojeće politike da se smanje emisije gasova spustile su ta očekivanja na 3,6 stepeni, a dodatna obećanja data u Parizu bi mogla dovesti ovo sniženje na 2,7 stepeni Celzijusa. Pored toga, zemlje koje troše najviše na istraživanja i razvoj (R&D) tehnologija proizvodnje energije iz obnovljivih izvora kao što je solarna energija su se složili da udvostruče budžet za R&D za obnovljive izvore energije do 2020. A ” Energetska koalicija za nove tehnologije” privatnog sektora čiji članovi imaju $ 350 milijardi dolara u zajedničkoj imovini založila se istovremeno da više investira u energetske inovacije da bi smanjila troškove proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. Jer, struja je toliko bitna za ekonomski razvoj, da su investicije kao što je ova jedini način da se spreče dramatične klimatske promene bez usporavanja globalnog napretka protiv siromaštva.

Čak i pre Pariza, svetski lideri su se sastajali ove godine, uprkos tome što su se njihovi stavovi opasno razlikovali, da bi radili na zajedničkim ciljevima. U Njujorku su se u septembru dogovorili da naprave skup “ciljeva održivog razvoja” koje će pokušati da dostignu do 2030. Predloženim ciljevima namerava  se da se u potpunosti iskoreni ekstremno siromaštvo u svetu onih mlađih od pet godina, za nekoliko miliona svake godine,  i svoj deci garantuje pristup obrazovanju. Postizanje svega što se zahteva bi zahtevalo istorijski neviđenu promenu politika što još nije ni započeto. Ipak, ciljevi ukazuju na pravi smer razmišljanja: oni grade na ogromnom napretku koji je u svetu postignut u poslednjih 15 godina i ukazuju na to da, radeći zajedno, čovečanstvo može da učini još bolje u narednih 15 godina, Kombinacija tog napretka sa takvim otvorenim potencijalima čini 2015 najboljom godinom u istoriji za prosečno ljudsko biće da ostane živo-i zato će 2016. gotovo sigurno biti još bolja.

 

The Atlantic

Korporativni viškovi: prezasićenost štednjom

Korporativni viškovi doprinose prezasićenosti štednjom. Ovakvo ponašanje otvara važna pitanja u vođenju ekonomske politike. Da li su nam potrebni veći porezi na neraspoređenu dobit? Piše Martin Wolf za Financial Times.

00

Pojam “zasićenosti štednjom” od pomoći je u objašnjavanju fenomena ultra-niskih realnih kamatnih stopa kojima smo svedoci od globalne krize 2007-09 na ovamo. Ali, ideja “sekularne stagnacije” sugeriše da se to izobilje pojavilo čak i pre toga. Da bismo objasnili zašto je to tako, moramo da detaljnije proučimo ponašanje korporativnog sektora.

Gde se onda korporacije uklapaju u analizu pomeranja ravnoteže između planirane štednje i investicija? Odgovor počinje činjenicom da preduzeća generišu veliki deo investicija. U šest najvećih ekonomija sa visokim dohotkom (SAD, Japan, Nemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija), korporacije učestvuju sa – između polovine i nešto više od dve trećine bruto investicija u 2013. godini (sa najnižim učešćem u Italiji, i najvišim u Japanu).

Pošto su korporacije odgovorne za tako veliki udeo investicija, one su takođe, uzete zajedno, najveći korisnici raspoložive štednje, ali je njihov neraspoređeni dobitak takođe veliki izvor štednje. Dakle, u ovim zemljama, korporativni profit generiše između 40 procenata (u Francuskoj) i 100 odsto (u Japanu) bruto štednje (uključujući deviznu štednju) koja je na raspolaganju privredi.07U dinamičnoj ekonomiji, moglo bi se očekivati da korporacije ukupno gledano koriste višak štednje drugih sektora, posebno onih domaćinstava – kreirajući time i dinamičniju tražnju i rastuću ponudu. Ako su investicije niske a profiti značajni, međutim, korporativni sektor će, koliko god to čudno zvučalo, postati neto finansijer ekonomije. Rezultat će biti mešavina fiskalnih deficita, deficita kod domaćinstava, i suficita tekućeg računa (odnosno, deficita kapitalnog računa. U Japanu, fiskalni deficiti predstavljaju kontrabalans velikim korporativnim suficitima. U Nemačkoj, deficit kapitalnog računa poništava viškove u privredi i kod stanovništva.

Od početka krize, korporativni sektori velikih visoko razvijenih privreda, izuzev Francuske, beleže viškove neraspoređene dobiti u odnosu na investicije. Viškovi štednje japanskih korporacija su, što je gotovo neverovatno, blizu osam odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP).

Zbog toga su korporativni sektori značajno doprineli prezasićenju štednjom. Ovo nije samo postkrizni fenomen. Čak i uoči krize, korporativni sektor je beležio viškove u Japanu, Velikoj Britaniji, Nemačkoj (osim u 2008. godini) i SAD (osim u 2007. i 2008.). Studije američkog Fed sugerišu da je Velika Recesija delimično odgovorna za ove viškove, ali dodaju da su čak i pola decenije pre krize stope korporativnih investicija „pale ispod nivoa koji bi bili očekivani na osnovu modela (ponašanja korporacija) iz ranijih godina”.

Rast suficita korporativne štednje iznad nivoa investicija pokreće kombinacija visoke dobiti i slabljenja investicija.

Ovo slabljenje investicija je i strukturno i ciklično. Osim toga, slabljenje je široko rasprostranjeno. Ipak, nivo visine štednje korporacija u Japanu svojom visinom odskače od drugih zemalja na ovaj skali. Svaka analiza japanskih ekonomskih izazova koja ne počinje od ove činjenice je bezvredna.

01

Takođe je važno ne mešati uočeni višak raspoređene dobiti u odnosu na nivo investicija, sa visinom keša koji se takođe beleži u velikom broju korporacija. Preduzeća mogu steći gotovinu ne samo gomilanjem neraspoređene dobiti već i zaduživanjem ili prodajom imovine.

Podatak da se strukturni viškovi štednje iznad nivoa investicija pojavljuju u korporativnim sektorima razvijenih zemalja je veoma značajan. On je značajan za rast potencijalne ponude, jer odražava relativno slab nivo investicija, ali je takođe značajan za određivanje oblika agregatne tražnje.

Ako korporativni sektor ima strukturne viškove štednje iznad investicija, drugi sektori moraju imati deficite koji poništavaju ove viškove. Ako vlade treba da imaju finansijsku ravnotežu, bilo domaćinstva ili stranci moraju snositi te deficite. U evrozoni, ova logika je dovela do ogromnih viškova tekućeg računa plaćanja (finansijskog deficita za strance).

Za Veliku Britaniju i SAD to verovatno znači obnavljanje deficita domaćinstava – što je opasno destabilizujuća mogućnost.

Zašto su korporativne investicije strukturno slabe? Jedan od razloga je starenje stanovništva: zbog usporavanja potencijalnog rasta, snižava se nivo potrebnih investicija.

06

Globalizacija je još jedan faktor: ona motiviše izmeštanje investicija iz zemalja sa visokim dohotkom. Sledeći razlog su tehnološke inovacije. Mnogo investicija danas je u IT, čija cena pada: stalne nominalne investicije finansiraju rastuće realne investicije. Opet, mnogo inovacija izgleda da smanjuje potrebu za kapitalom: razmotrite, na primer, zamenjivanje skladišta za maloprodajne objekte. Drugo objašnjenje može biti da rukovodstvo kompanija možda nije nagrađeno za investiranje.

Zajedno, sve ovo može objasniti zašto je, da uzmemo SAD za primer, udeo korporativnih investicija u profitu znatno opao od 2000. godine.

Ponašanje korporativnog sektora takođe postavlja važna pitanja vezana za vođenje ekonomskih politika. Oporezivanje korporacija, na primer, treba da podstakne kako ulaganja tako i raspodelu dobiti. Način za postizanje tih zajedničkih ciljeva može biti kroz uvođenje viših poreskih stopa na zadržane prihode, zajedno sa mogućnošću dedukcije poreza u slučaju investicija i dividendi.

Osim toga, mora se prihvatiti da će, dokle god privreda bude imala strukturne finansijske viškove, makroekonomska ravnoteža verovatno zahtevati fiskalne deficite. Štaviše, ako je korporativni sektor nesposoban da investira čak i svoje viškove novca, štednja u ostatku ekonomije mora imati vrlo niske prinose. U takvom svetu, ultra niske realne kamatne stope i visoke cene kapitala uopšte nisu iznenađujuće. One se mogu očekivati. Zato prestanite da se žalite.

 

Martin Wolf, Financial Times

Zašto su bogati toliko bogatiji

Inequality

Prikaz knjiga: Joseph Stiglitz, Veliki jaz: Nejednaka društva i šta da se radi /The great divide: Unequal societies and what we can do about them/; Joseph Stiglitz, Nova pravila američke ekonomije: Program za rast i zajednički prosperitet /Rewriting the rules of the American economy: An agenda for growth and shared prosperity/; Joseph Stiglitz i Bruce Greenwald, Ka društvu znanja: Novi pristup rastu, razvoju i društvenom progresu /Creating a learning society: A new approach to growth, development, and social progress/.

Osnovna istina o današnjem američkom ekonomskom rastu je to da rad obavljaju mnogi a da stvarna nadoknada uglavnom ide nekolicini. Žalosna statistika je poznata: jedan odsto zaposlenih donosi kući više od 20 odsto prihoda, a njihov udeo se više nego udvostručio tokom prethodnih trideset pet godina. Dobit onih 0,1 odsto na vrhu još je veća. U tom istom periodu, prosečne plate i prihodi američkog domaćinstva malo su se povećali, a u nekim demografskim grupama (npr. muškarci sa srednjom školom) čak i smanjili.

Nejednakost prihoda postala je tako veliki problem da su čak i političari iz redova republikanaca počeli da osuđuju njene posledice. Nije neobično što demokrati poput Baracka Obame nazivaju bavljenje nejednakošću „presudnim izazovom našeg vremena“. Ali činjenica da je Jeb Bush u svom prvom govoru o političkim smernicama u 2015. godini pomenuo frustraciju koju osećaju Amerikanci zato što se „samo mali deo stanovništva penje ekonomskim liftom“ pokazuje da je nejednakost postala suviše očigledna i suviše štetna da bi se mogla ignorisati.

Nešto slično se dogodilo i u ekonomiji. Istorijski gledano, akademski ekonomisti, barem u dominantnoj neoklasičnoj tradiciji, nisu mnogo brinuli zbog nejednakosti. Ekonomija se bavila proizvodnjom i alokacijom, kao i efikasnim korišćenjem oskudnih izvora. Ekonomiju je zanimalo povećavanje kolača, a ne način na koji će on biti podeljen. Mnogim ekonomistima rasprava o jednakosti izgledala je opasna zato što podrazumeva nužno „nagađanje“ između efikasnosti i jednakosti: mešanje u način na koji tržište deli kolač na kraju će smanjiti kolač. Često se citiraju reči Roberta Lucasa, ekonomiste na Univerzitetu Čikaga: „Među sklonostima koje su štetne za zdravu ekonomiju najzavodljivija… i najotrovnija je fokusiranje na pitanje distribucije.“

03

Danas se krajolik ekonomske debate promenio. Nejednakost je u središtu najpopularnije ekonomske knjige u novije vreme, Kapitala ekonomiste Thomasa Pikettyija. Rad Pikettyija i njegovog kolege Emmanuela Saeza uspešno je dokumentovao porast dohodovne nejednakosti, ne samo u SAD-u već širom sveta. Najveće ekonomske institucije kao što su MMF ili OECD objavljivale su studije u kojima se tvrdi da nejednakost ne pogoduje ekonomskom rastu već mu, naprotiv, škodi. Danas se u ekonomskim časopisima lako mogu naći rasprave o toj temi.

Idealan trenutak za ekonomistu sa Univerziteta Kolumbije Josepha Stiglitza. U godinama od početka finansijske krize Stiglitz je bio među najglasnijim i najuticajnijim intelektualcima u javnosti koji su ukazivali na cenu nejednakosti i na to šta i kako se može učiniti koristeći vladinu politiku. U svojoj knjizi iz 2012. godine Cena nejednakosti i nizu članaka i kolumni za Project Syndicate, Vanity Fair i The New York Times, koji nisu objavljeni u Velikom jazu, Stiglitz pokazuje da porast nejednakosti u Sjedinjenim Državama nije prirodni rezultat već je suštinski oblikovan „našim pravilima i našom politikom“, s katastrofalnim posledicama po društvo i ekonomiju u celini. U nedavnom izveštaju za Rooseveltov institut, pod naslovom Ponovno pisanje pravila, Stiglitz je naveo detaljan spisak reformi koje bi, po njegovom mišljenju, omogućile stvaranje „ekonomije koja radi za svakog“.

Stiglitzovo istupanje u ulozi istaknutog kritičara postojećeg ekonomskog poretka nije bilo neobično. Tema njegove doktorske teze bila je nejednakost. A tokom cele svoje akademske karijere nastojao je da pokaže da se ne može računati s tim da će tržišta uvek proizvesti idealan rezultat. U nizu izvanredno važnih radova, za koje će na kraju dobiti Nobelovu nagradu, Stiglitz je pokazao kako su nepotpune i asimetrične informacije redovno vodile tržišta do rezultata koji nisu predstavljali najveće moguće blagostanje. Tvrdio je da to znači, bar u teoriji, da dobro usmerene intervencije vlade mogu pomoći u ispravljanju tih nedostataka tržišta. Stiglitzov rad na tome se nastavio: upravo je napisao (sa Bruceom Greenwaldom) Stvaranje društva koje uči, zgusnut akademski rad o tome kako vlada može da podstakne inovaciju u doba ekonomije znanja.

Stiglitz je bio predsedavajući Odbora ekonomskih savetnika u Klintonovoj administraciji, a zatim je bio glavni ekonomista u Svetskoj banci tokom azijske finansijske krize krajem devedesetih. Iskustvo mu je pokazalo da su mnogi saveti koje su zapadni ekonomisti davali zemljama u razvoju nerazumni, pa je u knjigama kao što je Globalizacija i njena nezadovoljstva (Globalization and Its Discontents, 2002) oštro kritikovao način na koji Sjedinjene Države nastoje da upravljaju globalizacijom i ta kritika ga je učinila kultnim junakom velikog dela sveta u razvoju. U sličnom duhu, Stiglitz je bio jedan od najoštrijih kritičara načina na koji se Evrozona bavila grčkom dužničkom krizom. On je tvrdio da su ideološka posvećenost takozvane trojke strogoj štednji i njeno protivljenje ozbiljnom otpisu duga produbili grčke ekonomske teškoće i stvorili mogućnost da se zemlja suoči sa „beskrajnom recesijom“. Po njegovom mišljenju, u borbi oko grčke budućnosti ne radi se samo o ispravnoj strategii već i o „ideologiji i moći“. Ta perspektiva je bila ključna i za njegov rad o nejednakosti.

U Velikom jazu Stiglitz govori o toj temi svojim najpopularnijim – i najpopulističkijim – glasom. Dok je Pikettyjev Kapital napisan hladnim, bestrasnim tonom, Veliki jaz je očigledno zamišljen kao politička intervencija i njegov ton je često nestrpljiv i gnevan. Kao zbirka kolumni, to je donekle fragmentarna knjiga koja sadrži ponavljanja, ali njena teza je jasna: nejednakost u Sjedinjenim Državama nije nesrećni nusproizvod ekonomije koja inače dobro funkcioniše. Umesto toga, ogromna bogatstva na vrhu dohodovne lestvice u velikoj meri su posledica sposobnosti jednog procenta da manipuliše tržišta i politički proces u svoju korist. (Otud naslov njegovog najpoznatijeg članka u Vanity Fairu: „Od jednog procenta, jednim procentom, za jedan procent“.) Veliko povećanje nejednakosti je znak da je sam američki kapitalizam žalosno zastranio. Ono u čemu smo se zaglavili, tvrdi Stiglitz, nije pravi kapitalizam već surogat tog sistema.

10

Nejednakost očigledno nema samo jednu definiciju. Kao što piše Stiglitz:

„Ima mnogo različitih strana američke nejednakosti: ekstremni dohodak i bogatstvo na vrhu, splašnjavanje sredine, povećavanje siromaštva na dnu. Svaki ima sopstvene uzroke i zahteva posebne mere.“

Ali u Velikom jazu Stiglitza pre svega zanima jedna dimenzija nejednakosti: provalija između ljudi na samom vrhu i svih drugih. Njegova analiza jaza usmerena je na pitanje zašto se prihodi na vrhu tako brzo povećavaju pre nego zašto svi drugi prihodi stagniraju. Mada Stiglitz očigledno priznaje značaj opadanja moći sindikata, uticaj globalizacije na američke radnike i sve manju vrednost minimalne nadnice, on se ovde pre svega bavi pitanjem zašto su danas bogati ljudi tako mnogo bogatiji nego nekad.

Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo najpre priznati da se povećanje najviših prihoda u SAD još odnosi na prihode od rada a ne od kapitala. Kao što pokazuje njen naslov, Pikettyjeva knjiga je uglavnom o kapitalu: o načinu na koji koncentracija bogatstva teži da se reprodukuje, što vodi sve većoj nejednakosti. A to je sve veći problem u SAD-u, naročito na vrhu dohodovnog spektra. Ali glavni razlog za to što su ljudi na vrhu ovih dana mnogo bogatiji nego što su bili nekad (i tako mnogo bogatiji od svih drugih) nije to što imaju mnogo više kapitala. Glavni razlog je to što su za svoj rad plaćeni više nego ranije, dok su svi drugi plaćeni isto ili manje. Generalni izvršni direktor korporacije, na primer, danas je daleko više plaćen nego što je bio ’70-ih godina, dok radnici na pokretnoj traci nisu. Mada su dohoci na vrhu porasli u zemljama širom sveta, nigde nisu rasli brže nego u SAD-u.

Jedno moguće opravdanje te pojave je to da su bogati tako mnogo više plaćeni zato što stvaraju mnogo više vrednosti nego nekad. Globalizacija i ekonomija su povećale veličinu tržišta koju uspešne kompanije i pojedinci (poput pop pevača i sportista) mogu da postignu, pa se zato više nego ikad isplati biti superstar. A kako su kompanije postale veće, potencijalna vrednost koju direktor može da doda takođe se povećala i podigla njegovu platu.

Stiglitz ne prihvata ništa od toga. On vidi povećanje prihoda na vrhu uglavnom kao posledicu onoga što ekonomisti nazivaju „rentijerske povlastice“. Većina misli o renti kao o plaćanju stanodavcu za korišćenje njegove imovine. Ali ekonomisti tu reč koriste u širem smislu: to je svaki višak koji kompanija ili pojedinac ostvaruju zato što nešto zadržava konkurentske snage da obore dobit. Renta je ekstra profit koji monopolista zarađuje zato što nema konkurencije. Renta su i ekstra profiti koje zarađuju velike banke zato što imaju prećutnu podršku vlade, koja će ih spasiti ako stvari krenu naopako. A renta su i ekstraprofiti koje ostvaruju farmaceutske kompanije zato što su njihovi proizvodi zaštićeni patentima.

Nisu sve rente strašne za ekonomiju – u nekim slučajevima one su nužno zlo. Imamo patente, na primer, zato što mislimo da će nad troškom davanja privremenog monopola prevagnuti koristi od povećanja inovativnosti koju će podstaći zaštita patenta. Ali rente čine ekonomiju manje efikasnom zato što je odvlače od ideala sveopšte konkurencije i što pogoršavaju situaciju potrošača. Dakle, iz perspektive ekonomije kao celine rentijerske povlastice su gubljenje vremena ili energije. Kao što kaže Stiglitz, ekonomija trpi kada se „više napora ulaže u rentijerske povlastice – dobijanje veće kriške ekonomskog kolača zemlje – nego u povećavanje kolača“.

08

Rente nisu ništa novo – ako se vratite u pedesete, mnoge velike američke korporacije imale su slabu konkurenciju i uživale u nečem sličnom oligopolisu. Ali moglo bi se pokazati da se količina rentijerskih povlastica u američkoj ekonomiji povećala tokom godina. Broj patenata je mnogo veći nego što je bio. Autorska prava su produžena. Mnogo su uobičajenije licence (koje štite profesionalce od konkurencije). Mlaki zakoni protiv kartela smanjili su konkurenciju u mnogim granama industrije. Što je još važnije, finansijska delatnost je sada mnogo veći deo američke ekonomije nego što je bila sedamdesetih, a finansijski profiti su za Stiglitza uglavnom rezultat „predatorskog grabljenja rentijerskih povlastica“, među njima i eksploatacije neinformisanih zajmoprimaca i investitora, te rđavih regulatornih obrazaca i preuzimanja rizika za koje finansijske institucije ne snose punu odgovornost (jer će im vlada priskočiti u pomoć ako stvari krenu naopako).

Sve te rentijerske povlastice, kaže Stiglitz, donose nekim delatnostima kao što su finansije i farmaceutska industrija, i nekim kompanijama u tim delatnostima, prekomeran deo nagrade. A i u okviru tih kompanija nagrade teže da se koncentrišu zbog onog što Stiglitz naziva „zloupotrebom korporativnog upravljanja koja navodi izvršne direktore da uzimaju nesrazmeran deo korporativnih profita“ (još jedan oblik rentijerske povlastice). Po Stiglitzovom shvatanju ekonomije, oni na vrhu zarađuju tako mnogo zato što sakupljaju mnogo renti.

To nije loše samo u apstraktnom smislu, kaže Stiglitz, već slabi društvo i ekonomiju. To podriva američko osećanje identiteta, u kom su „fer-plej, jednakost prilika i osećanje zajednice tako važni“. To otuđuje ljude od sistema. I zbog toga je manje verovatno da će bogati, koji su očigledno politički uticajni, podržati državno investiranje u javna dobra (kao što su obrazovanje i infrastruktura): ta dobra nemaju veliki uticaj na njihov život. (Verovatnije je da će jedan procenat podržati smanjenje troškova za školu, autoputeve itd.)

Zanimljivije i spornije je Stiglitzovo tvrđenje da nejednakost nanosi ozbiljnu štetu ekonomskom rastu: što je nejednakost u zemlji veća, to će zemlja imati sporiji rast. On kaže da nejednakost ugrožava tražnju jer bogati troše manje nego što zarađuju. Nejednakost vodi prekomernom zaduživanju jer ljudi imaju potrebu da pozajmljuju kako bi nadoknadili stagniranje zarade i dostigli standard svojih suseda. A to podstiče finansijsku nestabilnost pošto centralne banke pokušavaju da nadoknade zakočene zarade naduvavajući balone koji na kraju pucaju. (Razmotrite, na primer, kako je Alan Greenspan podsticao pa i tolerisao stambene balone dok je bio na čelu Federalnih rezervi.) Dakle, ekonomija u kojoj vlada nejednakost manje je snažna, produktivna i stabilna nego što bi inače bila. Iz toga sledi da bi više jednakosti rezultiralo većom a ne manjom efikasnošću. Kao što piše Stiglitz: „Vođenje računa o drugom nije dobro samo za dušu – već i za biznis.“

To objašnjenje rasta i posledica nejednakosti vrlo je jasno, ali i sumorno. Mora se, međutim, reći i da je i previše pojednostavljeno. Uzmimo pitanje da li nejednakost zaista loše utiče na ekonomski rast. Izgleda verovatno da je tako i mnoge studije to potvrđuju. Ali izgleda da je teško reći zašto je nejednakost loša za rast – razne studije ukazuju na razne krivce. A kad uporedimo zemlje, nećemo lako dokazati da postoji direktna veza između nejednakosti i posebnih negativnih činilaca koje Stiglitz navodi. Među razvijenim zemljama, one u kojima je nejednakost veća nemaju, po pravilu, manju potrošnju ili veći dug, a finansijske krize pogađaju i zemlje u kojima vlada nejednakost, kao što je SAD, i zemlje u kojima postoji više jednakosti, kao što je Švedska.

To ne znači, kao što su nekad uporno tvrdili konzervativni ekonomisti, da je nejednakost dobra za ekonomski rast. Zapravo, jasno je da američka vrsta nejednakosti ne pomaže ekonomiji da brže raste i da kretanje ka većoj jednakosti ne bi bilo štetno. Ali ne možemo da tvrdimo da bi ovo drugo snažno podstaklo ekonomiju.

09

Slično tome, Stiglitzova uporna usredsređenost na rentijerske povlastice kao objašnjenje činjenice da su bogati postali mnogo bogatiji previše pojednostavljuje taj zbrkan, složen problem. On to i sam donekle priznaje: „Naravno, nejednakost u našem društvu ne proističe samo iz rentijerskih povlastica… Važna su i tržišta, kao i društvene sile…“ Ipak, on o tome ne kaže mnogo u Velikom jazu. Nesporno je da su rentijerske povlastice važan deo bogaćenja jednog procenta, ali ipak samo deo.

Kad govorimo o jednom procentu govorimo, pre svega, o dve grupe ljudi: generalnim izvršnim direktorima korporacija i „finansijskim profesionalcima“ (među njima su i ljudi koji rade za banke ali i finansijski menadžeri, finansijski savetnici itd.). To su ljudi koje Piketty naziva „supermenadžeri“ i koji, po njegovoj proceni, čine polovinu jednog procenta na vrhu.

Među njima su tipični direktori korporacija, čija je plata porasla za 876 odsto između 1978. i 2012. godine, i menadžeri hedž fondova, od kojih neki rutinski zarađuju milijarde dolara godišnje. Po jednoj čuvenoj statistici prošle godine su 25 menadžera najvećih hedž fondova zaradili ukupno više nego sve vaspitačice u američkim obdaništima zajedno.

Stiglitz želi da pripiše to izvanredno povećanje direktorskih plata i apsurdnu svotu novca koju zarađuju finansijski menadžeri nedostatku dobre regulative. Po njemu direktori koriste propuste u korporativnom upravljanju – pasivne odbore i nemoćne akcionare – da bi eksploatisali akcionare „i prisvajali prihode firme“. A finansijski menadžeri koriste neznanje investitora da bi požnjeli dobit od onog što Stiglitz naziva „nekonkurentnim i često tajnim honorarima“ i obezbedili da budu dobro plaćeni čak i kad rade ispod očekivanja.

Ideja de je visoka direktorska plata u krajnjoj liniji posledica lošeg korporativnog upravljanja opšte je mesto i u mnogim kompanijama odnos između generalnog direktora i direktorskog odbora (čiji je zadatak da ga nadzire) suviše je srdačan. Ipak, Stiglitzova argumentacija ne objašnjava činjenicu da su direktori danas mnogo više plaćeni nego nekad. Na kraju krajeva, u ’60-im i ’70-im godinama, kada su direktori bili mnogo manje plaćeni, korporativno upravljanje bilo je, po svim merilima, znatno gore nego danas:

„Korporativni direktorski odbori bili su uglavnom sačinjeni od insajdera… ili prijatelja generalnog direktora iz studentskih dana. Direktori su uglavnom imali savetodavnu ulogu i retko su se ozbiljno suprotstavljali odlukama generalnog direktora.“

Deoničari su imali manje prava i bili su neaktivniji. Otad smo videli mnoge reforme koje su deoničarima dale više moći i odbore učinile raznovrsnijim i nezavisnijim. Da su plate generalnih direktora posledica lošeg korporativnog upravljanja, te promene bi imale bar neko dejstvo. A nisu ga imale. Plata generalnog direktora nastavila je da raste vrtoglavom brzinom.

Moguće je, naravno, da će dalja reforma korporativnog upravljanja (na primer, mogućnost da deoničari odlučuju o plati generalnog direktora) promeniti tu dinamiku, ali to nije verovatno. Na kraju krajeva i privatne kompanije – koje imaju potpunu kontrolu nad platom svog generalnog izvršnog direktora – daju ovom besmisleno visoku svotu. A direktori koji spolja dođu u kompaniju – što znači da nemaju podršku u odboru – plaćeni su još više od internih kandidata. Od 2010. deoničari mogu da iskažu svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo platom izvršnog direktora neobaveznim glasanjem. Gotovo sve te plate su prihvaćene. (Ove godine, na primer, plate su, u proseku, podržane sa 95 odsto glasova.)

Slično tome, dok finansijski menadžeri novca zaista ubiraju korist od netransparentnih i previsokih honorara za svoje savete i upravljanje portfoliom, posebno kad imaju posla sa običnim investitorima (koji nekad ne razumeju šta plaćaju), teško je dokazati da oni baš zbog toga postaju mnogo bogatiji nego nekad. Na prvom mestu, mada su ti honorari neprozirni, zapravo ih je lakše razumeti nego nekad; uz to, finansijski menadžeri se danas suočavaju s mnogo većom konkurencijom, pre svega jeftinih indeksnih fondova. A kad se radi o menadžeru hedž fonda, struktura njegovog honorara nije se mnogo menjala a njegovi klijenti su obično prilično obavešteni investitori. Nije verovatno da su se menadžeri hedž fondova usavršili u obmanjivanju svojih klijenata i dobijanju „nekonkurentnih i često tajnih honorara“.

19

Šta se zapravo zbiva? Nešto mnogo jednostavnije: menadžeri aktive danas upravljaju mnogo većim novcem nego nekad. Još 1990. godine hedž fondovi su ukupno investirali 38.9 milijardi dolara. Danas je to poraslo na gotovo tri hiljade milijardi. Investicioni fondovi otvorenog tipa u SAD imali su 1992. godine 1,6 milijardi u aktivi, a danas imaju više od 16 hiljada milijardi. A to znači da menadžer portfolia danas može da bude mnogo bolje plaćen nego pre dvadeset godina čak i ako ne radi bolje.

To ne znači da menadžeri aktive ili izvršni direktori korporacija „zaslužuju“ ono što zarađuju. Zapravo nema ubedljivih dokaza da su oni, relativno govoreći, bolji od nekadašnjih, a ima mnogo dokaza da su za svoj rad plaćeni više nego što bi trebalo. Ni menadžeri aktive nisu postali bolji u plasiranju investicija. Stvar je u tome što nas objašnjavanje njihovih velikih zarada korupcijom ili rđavim pravilima neće daleko odvesti. Od toga su, verovatno, važniji jačanje ideoloških pretpostavki o značaju izvršnih direktora i promena društvenih normi, takva da sad izgleda prirodno da izvršni direktori uzmu sve što mogu da dobiju. (Stiglitz na to aludira u Ceni nejednakosti: „Promenile su se i norme za to šta je ‘fer’.“) Rasprave o promenama normi često postanu ono što je ekonomista Robert Solow nazvao „provala amaterske sociologije“. Ali to ne znači da možemo ignorisati te promene jer uspon jednog procenta nisu izazvale samo ekonomske ili regulatorne promene već, u jednakoj meri, i ideološke.

Usložnjavanje Stiglitzovog objašnjenja za bogaćenje jednog procenta nije samo intelektualna vežba. Ono je važno za razmišljanje o najboljem načinu za bavljenje nejednakošću. Strategije za smanjivanje nejednakosti mogu se svrstati u dve kategorije: one koje pokušavaju da poboljšaju preporesku raspodelu (to se ponekad nespretno naziva predistribucija) i one koje koriste poreze i transfere da promene posleporesku distribuciju prihoda (to je ono što obično nazivamo distribucija). Povećavanje minimalne nadnice je primer predistribucije. Medicaid je redistribucija.

Stiglitzov program – skiciran u Velikom jazu i detaljno izložen u Ponovnom pisanju pravila – oslanja se na obe vrste strategija, ali Stiglitz se uzda u to da će bolja pravila, smišljena da potkrešu rentijerske povlastice, imati poželjan uticaj na preporesku raspodelu prihoda. Između ostalog, on želi mnogo čvršću regulativu finansijskog sektora. On želi da smanji ograničenja koja nameće intelektualna svojina (što će smanjiti vrednost patenata) i da ubedi vladu da agresivno nametne zakone protiv monopola. Želi da reformiše korporativno upravljanje tako da izvršni direktor ima manji uticaj na upravni odbor i da deoničari više učestvuju u određivanju direktorove plate. Želi da ograniči poreske olakšice i podstakne upotrebu berzanskih opcija. I želi da menadžeri aktive „javno prikažu deonice, prihode i strukturu honorara“. Pored toga što se zalaže za smanjenje prihoda najbogatijih Amerikanaca, on predlaže mere kao što su povećanje minimalne nadnice i zakoni koji osnažuju sindikate kako bi se povećao prihod običnih Amerikanaca (mada to nije u središtu Velikog jaza).

Gotovo svi ti predlozi su odlični. Kad bi se primenili, neki od njih – pre svega čvršće regulisanje finansijske delatnosti – uticali bi na korporativne rente i nejednakost. Ali malo je verovatno da bi ta pravila znatno smanjila prihod mnogih u jednom procentu, pre svega zato što bi poboljšanja u korporativnom upravljanju i transparentnosti upravljanja aktivom po svoj prilici malo uticala na plate generalnih direktora i honorare finansijskih menadžera.

Ovo nije govor malodušnosti. Prvo, ta pravila bi bila dobra stvar za ekonomiju kao celinu; učinila bi je efikasnijom i konkurentnijom. Još važnije, druga polovina Stiglitzovog programa – redistribucija preko taksi i transfera – ostaje izvanredno moćno sredstvo za borbu protiv nejednakosti. Na kraju krajeva, dok je preporeska nejednakost problem za sebe, najrazornije je veliko povećanje postporeske nejednakosti. A SAD se razlikuje od drugih razvijenih zemalja upravo po toj vrsti nejednakosti. Kao što piše Stiglitz:

„Neke druge zemlje imaju istu ili gotovo istu preporesku i transfersku nejednakost; ali one zemlje koje su dozvolile tržišnim silama da se razmahnu na taj način kasnije smanjuju nejednakost pomoću poreza i transfera i obezbeđivanja javnih servisa.“

16

Redistributivna politika za koju se Stiglitz zalaže sasvim je očekivana. U sferi poreza, on želi da poveća poreze na najviše zarade i na kapitalne dobitke, da uvede porez na emitovanje štetnih gasova i na finansijske transakcije, i da skreše korporativne subvencije. Ali bavljenje nejednakošću ne može ostati na oporezivanju. Ono se tiče i investiranja. Stiglitzovim rečima: „Kad bismo više trošili na obrazovanje, zdravlje i infrastrukturu, osnažili bismo našu ekonomiju, sada i u budućnosti.“ On, dakle, želi više investiranja u škole, infrastrukturu i fundamentalna istraživanja.

Fundamentalistima slobodnog tržišta to zvuči kao čista katastrofa – recept za uzimanje novca od onih koji stvaraju poslove i davanje tog novca vladi, koja će ga protraćiti na mostove što nikud ne vode. Ali tu se Stiglitzov akademski rad najjasnije preseca s njegovom političkom perspektivom. Suštinski zaključak Stiglitzovih istraživanja je da tržišta, kad se prepuste sama sebi, nisu savršena i da ih pametnom politikom možemo pogurati u boljem pravcu.

I zaista – Stvaranje društva koje uči bavi se pitanjem kako zemlje u razvoju mogu da iskoriste vladinu politiku da bi postigle visok rast i intenzivnu ekonomiju zasnovanu na znanju, to jest kako ne bi ostale jeftini proizvođači robe. Šta to znači za budućnost Sjedinjenih Država nije sasvim jasno, ali Stiglitz tvrdi da to znači da bi vlade morale da igraju glavnu ulogu u tekućoj „strukturnoj transformaciji ekonomije“.

Naravno, politički zadatak sprovođenja bar nečeg od predloženog – a pogotovo svega – zaista je ogroman, delom i zato što nejednakost otežava utvrđivanje nejednakosti. A čak i za progresivne, činjenica da je program „porez i transfer“ naveliko poznat može ga učiniti manje privlačnim. Na kraju, politike za koje se Stiglitz zalaže u suštini se ne razlikuju mnogo od onih koje su oblikovale SAD u poratnom dobu: visoke marginalne poreske stope za bogate i smisleno investiranje u javnu infrastrukturu, obrazovanje i tehnologiju. Zašto ljudi nikad nisu prestali da zahtevaju te politike? Zato što su bile delotvorne. Kao što kaže Stiglitz: „Činjenica da ste za nešto čuli ranije ne znači da to ne treba opet da pokušate.“

 

James Surowiecki, The New York Review of Books, 24.09.2015.

 

Peščanik