Radivoj Raša Popov: Život je sladak, brate

Dositeji našeg doba su dobitnici nagrada na matematičkim olimpijadama. Novaka treba propisivati kao lek. Kupujem stare stvari i često se osećam kao partizan – nosim odela pokojnih Nemaca – priča Raša Popov u svom poslednjem intervjuu za Večernje novosti.

Iako je više voleo istoriju, Popov se opredelio za studije književnosti u Beogradu. Novinarsku karijeru počeo je u novosadskom Dnevniku, a radio u listu “Mladost”, u Radio Beogradu, u Televiziji Beograd. Bio je lektor za srpskohrvatski jezik u Londonu, Birmingemu i Notingemu i glavni urednik izdavačke kuće “Matica srpska”. Oženjen Radojkom, profesorkom književnosti. Dobitnik je mnogobrojnih priznanja, najskorija nagrada za životno delo “Dositej Obradović”.

“Popov P. Radivoj – Raša”

Sveznalica, autentični mudrac i Orfej našeg doba, najbolji su epiteti kojima je na Vikipediji opisan novinar i književnik Radivoj Raša Popov (Mokrin, 26. jun 1933 ― Beograd, 19. april 2017). U vreme prikazivanja serijala “Fazoni i fore” bio je pomalo svačiji deda. Danas, kad uveliko gazi devetu deceniju i dalje je nenadmašni pripovedač i humorista, kome ne nedostaje ni lucidnosti ni elana.

Ništa čudno, ako se zna da je već u trećoj godini, zahvaljujući ocu, listao enciklopediju “Sveznanje”, a sa devet prvi put pročitao Dositejev “Život i priključenija”. Danas, mnogo decenija kasnije, ovenčan je nagradom koja nosi ime ovog prosvetitelja.

Intelektualno je sazrevao uz Makavejeva, kao književnik kada mu je “selektor” bio Vasko Popa u “Poslednjoj šansi” na Tašmajdanu, odakle su kretale najlepše ideje. Iz njih su nastale nezaboravne emisije za decu “Neven”, “Šešir bez dna”, “Radost saznanja”.

Čika Raša, koji je voljom za lepotom života dva puta uspeo da savlada kancer, koji se trudi da ignoriše dijabetes, a da smehom i perom napaja dušu, za „Bilje i Zdravlje“ otkriva deo svojih životnih priča…

* Kakav je bio osećaj primiti nagradu koja nosi ime Dositeja Obradovića?

– To je bilo neobično laskavo, bio sam iznenađen, nisam očekivao tako veliko priznanje. Do sada sam dobijao male nagrade za dečiju literaturu, ovo je prva kapitalna nagrada koja me čini javnom ličnošću.

* Ko su Dositeji našeg doba?

– Dobitnici nagrada na matematičkim olimpijadama. Nisu iz književnosti, ali su iz carstva inteligentnih ljudi.

* Šta je starije: vaše druženje sa knjigom ili sa decom?

– Sa decom, jer sam imao dva starija brata. Nisam bio tip vođe, čak ni kada sam bio urednik, nisam se dobro osećao kao zapovednik, kontrolor.

* Kojoj knjizi iz detinjstva i danas volite da se vratite?

– Imam šezdesetak knjiga iz tog perioda…Draga mi je uvek bila “Knjiga o sportu” Ljubomira Vukadinovića, sportskog novinara. Izdata je 1936. godine, otac mi je kupio, a ja sam je pročitao najmanje 15 puta. Kada sam pisao svoju knjigu o sportu “Neobične priče o sportistima sveta i Srbije” posvetio sam je Vukadinoviću, jer je bio moj učitelj i inspirator.

* Jedno poglavlje knjige posvećeno je i Novaku Đokoviću…

– U knjizi sam o Đokoviću rekao: “Kad Novak pobeđuje, bolesnici ozdravljaju. “Kada sam dva puta operisao rak, najveću radost mi je pričinjavala Novakova pobeda. Novaka treba propisivati kao lek u svakoj terapiji.”

* Bili ste junak detinjstva mnogih generacija. Ko je bio “heroj” vašeg doba?

– Heroj moga doba, apsolutni uzor i idol bio je mamin stric Radivoj Ubović. Po njemu sam dobio ime. Bio je plemenita, genijalna osoba, govorio je 16 jezika, čak i kečua i guarani. Pred Prvi svetski rat napustio je Prag, gde je diplomirao gradnju železnica i brodom otišao u Argentinu. 1916. godine bio je u postojbini Inka, gde su ga smatrali božanstvom.

* Verujete li da je ime sudbina?

– Apsolutno, čudna je i nepogrešiva psihologija imena. Ja se ponašam kako ime kaže: radujem se, rad sam da radim, dajem.

* Rođeni ste u vreme velike ekonomske krize 1933. godine. Je li bilo lakše preživeti tada ili danas u krizi morala?

– Tada je dinar bio veliki kao točak, kriza se nije rešavala inflacijom. Uvek je bilo dobrih i loših ljudi. Sada se svet vratio veri i to daje nadu da ćemo o(p)stati…

* U supruzi ste imali veliku, iskrenu, duboku ljubav “za ceo život”. Kako danas gledate na opšti sunovrat porodičnih vrednosti?

– Kad vidim na ulici oca kako nosi bebu, nasmešim se od radosti i blaženstva. To su pravi ljudi. Oni čuvaju svetinju porodice, jer su dobri očevi. Kad majka nosi bebu, to se podrazumeva. Unoseći birane misli Marije Montesori u svoju knjigu saznao sam da za razliku od muškaraca žene poseduju izvanredan dar za planiranje i organizaciju. Obično se misli da su glavni planeri u društvu muškarci, a to je zabluda. Ona i porodicu drži na okupu, neguje je, podiže.

* Učili su nas da je važno biti bogat duhom. Šta mislite ko je danas bogat čovek?

– Po mom osećanju bogatstvo se stiče uzurpiranjem para od drugih ljudi i od društva. Često iza bogatstva stoji prevara i podvala, tako da ja ne mogu da uvažavam bogataše. Duhovna bogatstva više mi vrede od materijalnih, što se vidi po mojoj modi “apa drapa”: kupujem u prodavnici starih stvari i često se osećam kao partizan – nosim odela pokojnih Nemaca.

* Da li nam se i nacija zagubila negde u tranziciji?

– Imena su odgovor. U vreme monopolskog društva i takozvanog prisilnog internacionalizma mi novinari kad pišemo “napisano srpskim jezikom”, morali smo da stavimo, “našim jezikom.” Sada se imenuje srpska zastava, srpski grb, srpski teniser…

*Vaša deca nisu se latila pera: sin Bojan je sveštenik u Moskvi, ćerka Dijana ikonopisac…

– Bojan je sveštenik, ali i čovek od pera, veoma mudar. Po kanonima pravoslavne crkve umesto on meni, ja njemu moram da se obratim sa “Oče”. Ćerka je u Beogradu, voli ikonopis i divno ga radi, a moj dom krasi ikona Svetog Stefana, kog slavimo. Imam troje unučadi i najstarija Maša (Marija Popova Filips), koja živi u Melburnu, uneta je u knjigu srpskih pisaca u rasejanju. Priznajem, poezija joj je bolja od dedine.

* Kada vas sećanja vrate u detinjstvo, šta vas prvo tamo sačeka? Koje slike rodnog Mokrina?

– Ležim bolestan od difterije, a dve glave, krupniji i sitniji dečak zaviruju kroz odškrinuta vrata. Ne smeju da uđu, ni da mi priđu, da se ne zaraze. Moja braća Duško i Laza, radoznali, a ja očajavam. Pamtim kao da je juče bilo.

* Dugo ste radili informativni i dečiji program na televiziji. Danas smo, čini se, uskraćeni za takve vrednosti.

– U ona prosvetoiteljska vremena, 1980. godine, Bajford je snimio “Neven”, a Biserka Pejović po strogoj instrukciji stvorila obrazovni program za decu “Kockica”. Ršum je prošle godine obnovio “Fazone i fore”. Nije sve propalo, ima mnogo više malih sveznalica nego što mislimo.

* Može li se stalna potraga za srpskim političkim mesijom uporediti sa vašim davno napisanim “Novim čovekom sa Cvetnog trga”? Postaje li se “nov” i drugačiji preko noći?

– Bio sam koautor Dušana Makavejeva. Rugali smo se zamisli ultralevičara da se revolucijom stvara novi čovek, koji nije zavidljiv, pakostan i sebičan, već milosrdan, kao hrišćanin. Trebalo je iz kolevke ateizma stvoriti darežljivog dobroćudnog čoveka. To je bilo nemoguće: prvo, kolevka mu je bila pogrešna, a i nemoguće je izmeniti prirodu čoveka datu rođenjem. I danas ima mnogo dobrih, plemenitih ljudi, kojima se po glasu i po intonaciji pozna da su – novi ljudi.

* Makavejev ima upečatljivo mesto u vašem životu…

– Bio je najbolji student psihologije, čitao je celokupnu modernu psihologiju, a voleo je da pročitanu knjigu priča prijateljima. Ja sam bio taj kome je pričao i kad sam rekapitulirao svoj život, shvatio sam da sam uz književnost završio i fakultet – Dušan Makavejev, fakultet ekskluzivne egzistencijalne psihoanalize i psihologije. Dobro je imati druga koji čita vredne knjige i pripoveda ih. To je veliko blago.

* Koji vas moto vodi kroz život?

– Trebalo bi da bude: “Manje brbljaj”, ali ne držim se toga. Najteže trenutke u životu doživeo sam zbog toga što nisam znao da skratim jezik.

* Po čemu je čika Raša pravi “Lala”?

– Moja pokojna žena Radojka, u vreme dok smo živeli sa mojom porodicom, otkrila je šta je glavno lalinsko: kada im preti opasnost skreću pažnju na nešto sasvim sporedno.

* Jednom prilikom ste mi rekli da ste u četvrtoj fazi svog bitisanja na planeti. U čemu je lepota života?

– Moja najnovija knjiga pesama zove se “Život je sladak, brate, ko bi želeo na groblje da ga prate.” U Londonu sam video taj natpis. Treba naći zadovoljstvo u malim stvarima.

* Imate li omiljenu biljku, čaj, zdrave navike?

– Od lekovitih cvetova najviše mi se dopao dragoljub. O toj biljci više sam saznao za svoju seriju “Šešir bez dna”, da je doneta iz Amerike, a da smo joj mi dali ovo lepo ime. Ne pijem čajeve, pijem sodu bikarbonu koju dobijam iz Brisela.

* Je li danas usud biti intelektualac u Srbiji?

– Nestao je čuveni beogradski liberalizam, pojavile su se desničarske diktatorijalne spodobe, pa danas intelektualcu ne preti ideološka komisija Saveza komunista, već razni opskuranti. Još u moje vreme bilo je primetno da visoki intelektualci dolaze iz provincije, da provincija rađa genije.

*Kada ste se i gde osećali ponosno, uzvišeno?

– U Studenici kada sam video sarkofage u kojima leže Stefan Nemanja i Stefan Prvovenčani. Oduševila me je dalekosežnost srpske države i civilizacije. Bio sam pun ponosa što sam rođen na ovim prostorima. Nedavno, u 83. godini konačno sam pročitao Ćopićev “Prolom” i plakao kao kiša, jer sam bio fasciniran veličinom tog dela i autora.

 

Novosti.rs

Restoran Le Cinq, Pariz: “Petica” za keca

Pisac, publicista i gastronomski kritičar Džej Rajner piše za Gardijan kako je poseta čuvenoj pariskoj “Petici” (Le Cinq) trebalo da bude slavlje za čula; ovaj svetski čuveni restoran deo je hotela Žorž Peti iz lanca Four Seasons i jedan od najelitnijih i najskupljih. “Trebalo je da ovo bude radosno putovanje u jednu od najznamenitijih francuskih palata gastronomije – ali, šta je to pošlo naopako?

Le Cinq, Four Seasons Hotel “George V” Avenija Žorž Peti, Pariz (00 331 49 52 71 54). Obrok za dvoje, uključujući i usluge i vina skromnijeg cenovnog razreda: €600

Samo je jedna stvar gora od toga da vam posluže užasan obrok: biti poslužen od strane ozbiljnih konobara svesrdno ubeđenih da vam poslužuju apsolutno fantastična jela, pritom nemajući svest ili ideju koliko je to što vam serviraju grozno i koliko vam grozote pričinjavaju.

I tako se uputismo do restorana “Petica” (Le Cinq) u sklopu hotela “Žorž Peti” na preporuku Mišlenovog vodiča, koji je ovaj pariski restoran “okitio” sa tri svoje zvezdice, to jest do “mesta zločina” kako sada volim da ga zovem. U pogledu vrednosti onoga što dobijete – za gomilu para koje ćete u tom restoranu sasvim izvesno ostaviti – kao i prethodno pobuđenih očekivanja, Le Cinq pruža ono što je daleko najčemernije od svih iskustava koja sam pregurao tokom 18 godina koliko sam u poslu gastronomskog kritičara. A to već samo po sebi, mora se reći, predstavlja dostignuće svoje vrste.

A nije trebalo da tako ispadne. Iritiran pritužbama svojih čitalaca na nestvarne cene ovog restorana kao i uslugom koju za tu cenu nude, odlučio sam da posetim ovu potpuno klasičnu parisku gastro-palatu, kako bih na licu mesta proverio utemeljenost tih tvrdnji. Zamislio sam ga ne toliko kao standardnu kritiku, već više kao neku vrstu zapažanja ispunjenog trenucima radosti i blaženstva, i to od one vrste koje vam može priuštiti samo stupidno velika količina keša kojim se to blaženstvo može kupiti. Svi bismo se nakon ove posete, kako sam isprva mislio, dobro nasmejali bogatima, a onda se vratili našim poslovima i svakodnevici, samo možda koje zrno mudriji. Izabrao sam Le Cinq, restoran Kristijana Le Skera (Christian Le Squer) kojeg su njegove kolege 2016. proglasili kuvarom godine. Nagađao sam da bi ova poseta mogla biti unekoliko ćudljiva i kapriciozna, a možda i nečuvena. Nikada ne bih ni pretpostavio da ću na ovakvom mestu zinuti od čuda usled sramno lošeg kuvanja; – zblanut i zaprepašćen, pitajući se šta me je to zadesilo.

Trpezarija, smeštena u dubini hotela, predstavlja širok prostor s visokim, ukrašenim plafonima i debelim tepisima koji su u stanju da sjajno priguše krike gostiju. Dekorisana je raznolikim sivo-braon, biskvitnim i živo-mi-se-jebe-kakvim-još-nijansama. Tu i tamo je nešto malo pozlate, čisto da nas podseti kako je ovo prostor za klijentelu kojoj je krivica nepoznata reč. Čitav prostor je, poput fudbalskih navijača koji izvikuju refren klupske himne, vrisak za lovom. Tu je i stolica za damsku torbu. Pa, normalno da će, za ove pare koje im ostavljamo, tu biti i stolica za žensku tašnu.

Dali su nam menije visine jednog Ričarda Osmana. Mojoj prijateljici koja je rezervisala sto dat je jedan – ali bez upisanih cena. Kad smo protestovali zbog toga, konobari su delovali zapanjeno, ali su ga najposle ipak zamenili. A opet, gledajući te cene, sumnjam da bi mnogi od nas ikada poželeli da ga ponovo vidimo. Cene startera i glavnih jela su približno iste, od 70 do 140 evra. Trenutno je kurs 0,86 funti za evro. Dakle, to je to: 145 evra  (£121) za tanjir jednog jela – ili predjela.

Ovaj amuse-bouche, predjelo koje je poslovično “gratis” i po izboru šefa kuhinje, uključivao je kanapee i ordever-zalogajčiće, mini-poslastice, hleb, i – jako ozbiljan stav.  Skoro sve prijatne stvari koje smo tada probali bile su od testa. Bio je tu taj neodoljivi brijoš koji se jede sa hladnim slanim puterom. Postojao je među kanapeima tart od izuzetno tankog testa, punjen musom od pileće džigerice i posut naseckanim kornišonima. Voleo bih da to ponovo probam. Za kraj su usledila zadovoljstva nastala obilnim količinama čokolade u svim oblicima. Prirodno je, jelte, i to da, sa ovakvim cenama, na jednom ovakvom mestu, bude i čokolade.

Druge stvari sa menija spadale su u “terapeutski tretman”. Kanapei koje su nam predložili da jedemo na samom početku bili su u obliku providnih loptica serviranih na  kašici. Izgledali su kao silikonski grudni implantati namenjeni Barbikama, a tu su i “sferoidne žele-oblice”, nastale tehnikom koju je pre dvadesetak godina usavršio Ferran Adrià u restoranu El Bulli. I tako, dok smo ih žvakali, ti implantati su nam pucketali u ustima, oslobađajući iz njih ustajali zadah sa primesama đumbira. Moja saputnica je odjednom poskočila: “Ovo je kao da žvaćeš kondom s prašnjavog patosa piljarnice”, prokomenarisala je. Takozvane kulinarske “sferifikacije” u svojim bezbrojnim izdanjima – nastalih posebnim kulinarskim procesom formiranja želatinoznih oblika od kalcijum laktata ili kalcijum laktat glukonata – rasprskavali su se, iskakali, izduvavali – i to uvek na pomalo tupav način – a pojavljivali su se volšebno u mnogim jelima. To je, dakle, bio njihov glavni trik, njihov kec iz rukava, njihova grandiozna ideja. To je, dakle, sve što imaju od gastro-argumenata. Nastupajući ešelon kanapea, sitne biskvitne pločice s namazom od mesa školjki Kapica bili su uvod u afinitet koji je kuhinja ovog restorana gajila za kisele stvari. Laka aromatična kiselost od one vrste koju ima, recimo, japanska verzija grejpfruta – yuzu, ili sirće ovog voća. Zatupasta kiselost bez šmeka, od one vrste koja je sjajna za poliranje oksidisanih mesinganih novčića.

Ponovo smo pikirali na startere koji to, zapravo, nisu: bila je to napola presečena marakuja punjena pireom od salate potočarke, čiji je ukus sugerisao na najgorče partije ove biljke. Usta su mi se nabrala poput mačje guzice ožarene koprivom.

Najjeftiniji od svih startera bio je gratinirani luk “na pariski način”. Rečeno nam je da ima ukus francuske supe od luka. Ova napomena nas je nagnala da zaželimo po činiju francuske supe od crnog luka. Luk je uglavnom ispao zift, crn poput noćne more, lepljiv poput patosa nakon tinejdžerske žurke. Postojala je tu neka izvorna tekstura luka, ali ono što je iz njega provirivalo bile su nijanse nečega što je spaljeno, uz neizbežne “sferoide” tj. kuglice želatiniranog pirea od luka, koje su nam uznemirantno palile nepca. Jelo spravljeno od sirovih mariniranih školjki sa sladoledom od morskog ježa ošamarilo nas je količinom joda koji smo progutali. Bilo je ovo najinovativnije jelo koje smo naručili, pa ipak teško da je bilo revolucionarno; sladoled od morskog ježa se još 90-tih pojavio na kulinarskom TV takmičenju Iron Chef America.

Glavno jelo bio je golub kojeg smo tražili srednje pečenog: Međutim, poslužen nam je toliko sirov da smo pomislili kako bi se uz par elektro-šokova povratio u život i poleteo. Golubovi su nam servirani uz brutalno kisele japanske kruške i još onog narečenog a bezukusnog pirea od potočarke. Među gomilama kus-kusa ležali su zapreteni parčići jagnjetine, sve to za €95. Baš kao i pire od potočarke, bila je gotovo bljutava i gotovo bez ikakvog ukusa. Poslužen nam je sa “gumiranim” pireom, tim neprijatnim želatinoznim oblicama od jagnjećeg bujona i kašastim, jednoličnim “merguez” pikantnim, severnoafričkim jagnjećim  kobasičicama koje nisu ličile ni na šta što bi inače potpadalo pod merguez kobasicu. Tužno je delovalo i ono malo sosa što se skorilo na dnu tanjira.

Desert, ledene cigare od čokoladnog musa umotane u listiće od badema bile su zaista fine – ukoliko previdimo kajmak skinut s mleka i razvučen preko njih, kao neki uvrnuti oblog za opekotine. Čiz-kejk sa gromuljicama nastalim mešavinom praha od zamrznutog peršuna i odmrznute vode nije bio dobar. Pitam konobaricu kakva je to zelena materija u čiz-kejku. Ona mi vedro odvrati: “Zar nije sjajna!” Ne, kažem. Ovo je jedna od najgorih stvari koje sam ikada jeo. Ima ukus trave. Peršun je sjajan sa ribom. Ali u kolač od sira? Nakon ove opaske, skinuli su nam ga s računa. Sa našim tj. britanskim čajem od nane, poslužili su nam sada veoma trendi Kouign amann – Bretonski puter kolač od lisnatog karamelizovanog testa, prava zimska poslastica koja se jede dok je još topla: ovaj naš je bio spaljenih ivica.

Oboje smo, uz sve to, popili po jednu čašu šampanjca, po jednu čašu belog i crnog vina koje je za nas odabrao somelijer (iz vinske karte na kojoj postoje buteljke čija cena dostiže i 15.000 evra). Račun za ovaj naš cug izašao je na 170 evra. Završni račun izašao nas je 600 evra. Svaku stvar koju sam jeo u čuvenom restoranu “Skosh” bio je tek šestinu cene ovih jela i pića, a uz to je sve sa menija iz Skoša bilo bolje od ovoga. To je zaista bizarno. Nije izgledalo da bi starija gospoda sa svojim nećacima i unučićima za nekoliko drugih stolova imalo stalo do ovakvih naših zapažanja i primedbi. Restoran nikada nije više od dopola pun. Fotografije su nastale kradomice i ispotiha. Za razliku od zvaničnih i “jedino dozvoljenih” fotosa koje Le Cinq ustupa medijima i javnosti, moje su nastale u maniru policajca koji metodično fotografiše mesto zločina.

I ranije sam trošio ovakve iznose na restoranska iskustva, pa nikada nisam bio ni kivan a ni zlovoljan. Svako od nas gradi svoje najlepše uspomene na različite načine, a neka od mojih najlepših iskustava uključuju ovakve skupe restorane. Oni, međutim, moraju da budu dobri. I ovaj će mi ostati u uspomeni. Ta će uspomena biti su sumorna i uznemirujuća. Ako se budem svojski potrudio jednog dana ću, uz malo sreće, možda uspeti da je zaboravim.

Uočite razliku

Neki čitaoci mogu primetiti razliku između mog opisa jela od luka – “skoro crn, kao noćna mora” – i iznad komentara videti zvaničnu sliku press službe restorana Le Cinq; luk u zlatnim prelivima, što stvara veoma naočit utisak.

Postoji razlog za to.

Le Cinq nam, u svakom slučaju, ne bi dozvolio da fotografišemo njihova jela (kao što to obično radimo), insistirajući na tome da koristimo samo fotose koje su već pripremili za medije. Ovo je, inače, veoma neobično. Međutim, uspeo sam da svojim ajfonom sedmicom uslikam jela o kojima sam pisao, koristeći samo raspoloživo osvetljenje. A to doprinosi malo boljem razjašnjenju čitave stvari, u šta se i sami možete uveriti. Evo kako su jela, zapravo izgledala, kroz objektiv mobilnog telefona… primetno se razlikuju od gore okačenih press-fotografija…

Pored toga, Le Cinq ima veoma ograničen izbor fotografija svojih jela. Ali, uspeo sam da nekako ispotiha fotografišem naše obroke.

Ukoliko želite da pročitate više o ovome možete Posetite Rajnerov sajt: jayrayner.co.uk/news/.

Džejevi novi zalogaji

Ako u Parizu želite da uradite nešto glupo i rastrošno, ali ne možete da priuštite restoran sa tri Mišlenove zvezdice, probajte da odete do hotela Ric na Plas Vendomu. Svratite do bara “Hemingvej” smeštenog sa zadnje strane hotela, koji je prošle godine ponovo otvoren, nakon četvorogodišnje pauze. Sačekaće vas udoban prostor opremljen pozlatom drvenarije, lovačkim trofejima u obliku životinjskih glava kao i slikama Papa Hemingveja, koji je na ovom mestu skucao mnoga popodneva svog života. Kokteli koje spravlja legendarni šef bara, Kolin Piter Fild (Colin Peter Field) su fenomenalni. Oni su, takođe, po interesantnoj ceni od 30 evra po koktelu.

Vrhunski kuvari, među kojima će biti Li Vestkot iz restorana Typing Room i Robin Gil iz restorana The Dairy će se 26. aprila u istočnom Londonu susresti sa bivšim prestupnicima kako bi zajedno kuvali u dobrotvornoj akciji Key4Life, akciji koja se bavi uzrocima ponovnog pravljenja kriminalnih prestupa. Ulaznice su 50 funti po osobi. Posetite designmynight.com i potražite akciju pod nazivom Key4Life.

Šef Ernst Van Zil (Ernst Van Zyl) u svom češirskom pabu Hanging Gate pokreće “Utorke bez menija”. Na “meniju-bez-izbora” nalaze se jela koja Van Zil trenutno razvija, ili koja će servirati samo te noći i nikada više. Zil od gostiju “Utorkom”, takođe, traži povratne informacije – zauzvrat ćete o ceni njegove večere odlučivati vi. Vi procenjujete koliko za nju treba platiti (thehanginggate.co.uk).

Izdavačka kuća “Penguin” izdala je novu knjigu Džeja Rajnera, “Deset (jestivih) zapovesti”, The Ten (Food) Commandments, po ceni od 5 funti (7.2 evra). Naručite je po povoljnijoj ceni od 5,10£ (6.1 evro) na: bookshop.theguardian.com

 

Džej Rajner, Gardijan