Obići čitavu planetu: Najteža mesta na svetu za posetu turista (1/2)

Albert Podell je proputovao sve zemlje sveta. “U nekim slučajevima, avantura bi počela i pre nego što bih stigao tamo”, kaže on u intervjuu za vebsajt izdanje američkog magazina The Atlantic.

Prošlog leta je moj avion Royal Air Maroc iz Kazablanke sleteo na Međunarodni aerodrom Malabo u Ekvatorijalnoj Gvineji, čime sam okončao misiju dugu 50 godina: Zvanično sam, i zakonski (pečatima) posetio svaku priznatu državu na svetu.

To znači 196 zemalja: 193 članice Ujedinjenih nacija, plus Tajvan, Vatikan, i Kosovo, koje nisu članice.

U pet decenija putovanja, te sam zemlje prelazio rikšom, taksiciklom, autobusom, automobilom, kombijem i svim vrstama vozila koja se koriste kao „taksi“; nekolicinu sam prešao vozom (Italija, Švajcarska, Moldavija, Belorusija, Ukrajina, Rumunija i Grčka); dve zemlje sam prešao čamcem i brodom (Gabon i Nemačku); Norvešku obalskim parobrodom; Gambiju i amazonske delove Perua i Ekvadora kanuom s vanbrodskim motorom, a polovinu Burme skuterom. Jamajku sam prešao na motociklu a Nauru na biciklu. Takođe, prepešačio sam kompletno tri patuljaste države (Vatikan, San Marino i Lihtenštajn) dok sam ostale prešao na konju, kamili, slonu, lami, i magarcu. Priznajem da nisam posetio svako od 7.107 ostrva Filipinskog arhipelaga kao ni gotovo nijedno od 17.000 ostrva koja pripadaju Indoneziji, ali sam se izlagao rizicima dok sam neka mesta između ostrva prelazio u zarđalim konzervama koje samo podsećaju na plovila, a o kojima čitate na zadnjim stranicama Tajmsa pod naslovima kao što su “brod potonuo u Sulu moru, 400 nestalih.”

U ovim zemljama sam doživeo na stotine avantura, ali je u pojedinim zemljama avantura počinjala pre nego što bih i ušao u njih. Teškoće s kojima sam se suočavao pri dobijanju turističkih viza me je na svoj način učilo šta da očekujem od mesta koja tek treba da posetim kao i o njihovim relacijama s ostatkom sveta (Dobiti vizu za Severnu Koreju, svuda u svetu čuvenu po izolovanosti od ostatka planete zapravo nije tako teško: Sjedinjene Države, u stvari, ne brane svojim građanima da tamo putuju, a vlada Severne Koreje, iako prezire Ameriku, voli novac Amerikanaca i srećna je što ima priliku da im obezbedi vize – iako isključivo važeće samo ukoliko rezervišete skupe ture koje odobrava severnokorejska vlada). Evo devet zemalja za koje mi je bilo najteže da obezbedim vize.

* * *

02

Saudijska Arabija je zaista teška (za jednog Amerikanca). Pokušavao sam – od 2000. do 2009. godine, bez uspeha, ili čak objašnjenja za moj neuspeh – da sebi obezbedim turističku vizu za tu Pustinjsku Kraljevinu, mada je to palo u vreme kada Saudijska komisija za turizam i antikvitete uopšte nije posedovala pisanu istoriju izdavanja turističkih viza nemuslimanima. Zato sam bio zabrinut za ulazak u ovu zemlju; zabrinut da ću možda morati da pređem u islam, zapamtim Kuran, da će me poučavati Mule, da ću pohađati džamiju, zaboravljajući pritom da sam bio ultra-liberalni jevrejski ateista.

Ovo je postalo posebno frustrirajuće tokom 2011. godine, tokom brze vožnje od Bahreina preko bedema-autoputa „King Fahd“, kada sam hitao ka Saudijskoj Arabiji. Nakon što opet nisam uspeo da dobijem vizu, neobično otvoreni Saudijac, konzularni službenik, na kraju mi je otvoreno rekao i razlog za takvu odluku saudijskih vlasti. On je, u suštini, rekao: “Vidite, imamo dosta novca od nafte, tako da nam vaših nekoliko turističkih dolara nije potrebno. Imamo dva miliona muslimanskih hodočasnika koji nas svake godine posećuju tokom svog hadža (Hajj)“- godišnjeg hodočašća u svetom gradu Meki (Mecca)” i oni nisu problem. Međutim, neki od naših konzervativnih građana ne žele da neislamski zapadnjaci dolaze i raspiruju u našim ljudima plamen liberalnih ideja. A nama svakako ne treba loš publicitet ako vas u našoj zemlji povredi ili ubije neki radikalni musliman.

Konačno sam pronašao turističku agenciju iz Mičigena koja je bila dobro povezana, i koja je sredila da se dokopam Saudijskog tla – maskiran kao član tima koji je proučavao iskopine pod vođstvom profesora arheologije i eksperta za sitne glinene brojanice, koje su se na Bliskom istoku koristile za sređivanje finansijskih knjiga i računa pre oko 7.000 godina. Moje su finansije oslabile za $9,000 nakon troškova za avion i taj turistički aranžman.

03

Kiribati je bio isuviše mali i siromašan kada sam 2006. u ambasadi ove zemlje u SAD prvi put podneo zahtev za vizu. Trebalo je, umesto toga, konsultovati svih osam “počasnih konzulata” rasutih širom sveta, da bih napokon bio usmeren na konzula u Honoluluu, koji je obično bio negde napolju i surfovao. Na kraju sam dobio vizu od konzula koji se nalazi na Fidžiju tokom njegovog puta ka drugim južnopacifičkim zemljama. Situacija je danas, 10 godina kasnije, daleko lakša: već nekoliko godina unatrag Kiribati ne zahteva turističke vize od američkih građana ukoliko ovi ostaju manje od mesec dana.

05

Čad je, recimo, zahtevao – i dalje zahteva – da im podnosilac vize na uvid podnese pismo od sponzora ili hotela u glavnom gradu zemlje, N’Djameni, kojim ga ovi pozivaju u posetu; u pozivnom pismu treba da su navedeni detalji koji određuju odnos i svrhu putovanja. Kada sam 2012. otišao tamo, samo dva ili tri hotela izdavala su takvo pismo, a da bih ga dobio morao sam da naručim i platim unapred – i to bespovratno – trista dolara za noć.

Međutim, problemi oko ulaska nisu bili završeni nakon dobijanja rezervacije.

Odmah po mom dolasku na aerodrom N’Djamena, jedan uniformisani policajac prišao mi je protrljavši svoj palac i kažiprst: univerzalni gest koji kazuje: “Pare, pare, pare.” Tražio je mito od 50 dolara kako bi mi dozvolio da napustim aerodrom.

Rekao sam mu na svojem najjačem francuskom da sam već platio svoje vize. Izgledao je kao da nije impresioniran: “Pare, pare, pare.” Lagao sam rekavši da me je ambasador Čada u Sjedinjenim Državama uverio da ne moram da platim još nepredviđenih troškova za ulazak u ovu zemlju.

Pogledao me je kao da sam budala: “Novac. Novac.” Zamolio sam ga da mi pokaže propis koji mi je nalagao da mu platim. Gledao me ja kao osobu koja pravi probleme. Rekao sam mu da ću mu platiti samo ukoliko mi da potpisanu priznanicu.

Zacenio se od smeha, podelivši svoje dobro raspoloženje i „šalu“ s dvojicom svojih kolega koji su čekali svoj deo mita. Kako se bližio kraj ne samo njegove smene već i mom strpljenju, cena mita pala je na 15 dolara.

Imao sam samo dvadeset dolara koje sam mu dao, i zatražio sam kusur od pet dolara. Za ovaj zahtev sam dobio najveći smeh dana i preporuku da se gubim odatle.

06

Za Nauru je od 2001. do 2007. godine bilo nemoguće dobiti vizu.

Od kasnih 1960-ih, i tokom prve polovine 70-ih, stanovnici ovog malenog pacifičkog ostrva bili su najbogatiji ljudi na planeti per capita, zbog velike količine  veoma vrednog guana – izmeta morskih ptica koji se, nataložen u ogromnim količinama po pacifičkim ostrvima, prodaje kao najbolje poljoprivredno đubrivo. Izuzetna količina fosfata u guanu može se pripisati ribi, kojom se ptice u oblasti Naurua hrane još od osvita planete i obrazovanja Pacifičkog okeana. Poslednje zalihe guana bogatog fosfatima iscrpljene su još 2006. godine, a iznenada osiromašeni Nauranci bili su primorani da se snalaze kako god znaju i umeju. Prvo je zemlja postala poreski raj, da bi ubrzo potom prerasla u oazu za navodno pranje novca i centar za ruske kriminalce. Potom su na ovom ostrvcetu osnovani sabirni logori za izbeglice, kao deo “Pacifičkog rešenja“ (Pacific Solution) kako bi se sprečile izbeglice koje žele da dopru – ili ostanu – u Australiji. Nauru je ovim potezom postao zatvoren za uobičajen režim izdavanja svih viza; njih je, od tog momenta, odobravao australijski Visoki komesar, čime se sprečavalo da stranci prate uslove u kojima migranti žive.

Nauru je relaksirao ove restrikcije odmah po formalnom završetku akcije „Pacific Solution“ tokom 2008. Iako je ova mikro-država i dalje ostala poželjna destinacija za mnoge izbeglice koje traže boravak ili azil, vlasti su sada fokusirane na legitimna preduzeća, pre svega računajući na ona koja se bave turizmom; iz tog razloga, daleko je lakše dobiti vizu za Nauru sada nego pre desetak godina; ostrvska avio-kompanija Nauru Airlines je obezbedila moju vizu, i 2011. sam ga konačno posetio. Pa ipak – osim ako niste dovoljno ludi da kao ja krenete u avanturu obilaska svake zemlje na planeti – možda ćete zaželeti da preskočite ovaj prilično neprivlačan prizor obala razrovanih eksploatacijom guana.

Najbolje zemlje za biznis u 2015. godini

U potrazi ste za zemljom mogućnosti? Stari svet zove. Uprkos usporenoj ekonomiji, Evropa dominira vrhom Forbsove godišnje liste najboljih zemalja za kapitalizam – sa Skandinavijom koja se posebno izdvaja kao mesto za dobar biznis. Evropske zemlje zauzimaju dve trećine liste u prvih 25, sa Danskom koja zauzima dvostruku krunu: najbolje zemlje za biznis i na globalnoj listi zemalja dobrih za poslovanje.

Danska: u vrhu po mogućnostima za start-up firme. Infografika: Mecometer

Danska: u vrhu po mogućnostima za start-up firme. Infografika: MecoMeter

Slika nije tako svetla za Sjedinjene Države, koje su skliznule za četiri mesta nadole, na 22. poziciju. Ova zemlja nastavlja šestogodišnji pad započet 2009. godine, kada su SAD zauzimale drugo mesto u ukupnom plasmanu. SAD je finansijska prestonica sveta i njegova najveća ekonomija sa $17.4 triliona (Kina je druga, sa $10.4 triliona), ali slabo stoji kada su u pitanju slobode u vođenju monetarne politike, birokratija i preveliko administriranje. Više od 150 novih masivnih propisa je dodato od 2009. godine a cena njihovog sprovođenja je, prema procenama Heritidž Fondacije (Heritage Foundation) $70 milijardi dolara.

Za ovogodišnji pad SAD može se okriviti nekoliko faktora. Njen rejting je pao u odnosu na druge zemlje zahvaljujući pokazatelju Svetske banke o merama zaštite investitora koji je deo godišnje “Doing Business” liste ove međunarodne finansijske institucije. Za loše rezultate okrivite “obim učešća akcionara u upravljanju”. SAD su takođe dobile niži rang u poreskoj komponenti liste Svetske banke  a takođe su slabije ocenjene i za tehnološku spremnost od strane Svetskog ekonomskog foruma,  odnosno njihovog “Globalnog izveštaja o konkurentnosti”.

Danska: Mogućnosti za građevinski sektor i preduzimače. Infografika: Ellen Macarthur Foundation

Danska: Mogućnosti za građevinski sektor i preduzimače. Infografika: Ellen Macarthur Foundation

Danska je na prvom mestu u šest od 10 godišnjih izdanja zemalja najboljih za biznis koju izdaje Forbs.  Ova zemlja našla se na vestima u SAD zahvaljujući predsedničkom kandidatu Demokrata Berniju Sandersu (Bernie Sanders), koji ovu naciju sa 5,6 miliona žitelja smatra socijalističkom utopijom vrednom poštovanja. Danska ima jedno od najviših poreskih opterećenja u svetu u zamenu za koje nudi svoj širok dijapazon socijalnih usluga, ali je po svim parametrima veoma tržišno orijentisana ekonomija.

Danska je rangirana u prvih 20 zemalja u svim – osim jednog – od 11 indikatora koju su novinari magazina The Forbes koristili kako bi izabrali najbolje zemlje za biznis (ona se nalazi na 28. mestu po oceni birokratije). Danska se izuzetno dobro rangira kada je reč o ličnim i monetarnim slobodama i niskom nivou korupcije. Regulatorni okvir je jedan od “najtransparetnijih i najefikasnijih” na svetu, navodi Heritidž Fondacija.

Sa 341 milijardom dolara vrednom ekonomijom, Danska privreda je u poslednje vreme prilično bezvoljna i njen BDP je prošle godine porastao za jedva 1,1%, a verovatno neće biti bolji ni u 2015. godini, kad se na kraju godine svedu računi. Pad prihoda od izvoza je glavni krivac za to, ali, u suštini, Danska je mesto koje je odlična baza za nastavak snažnih ekonomskih aktivnosti. Danska berza je oduševljena i poletna privrednim i poslovnim izgledima ove zemlje. Berzanski indeks je u proteklih 12 meseci porastao za 34% .

Danska: Pravne procedure i uslovi poslovanja

Danska: Poslovno okuženje vs. pravne procedure. Infografika: MecoMeter

Da bi sastavio list najboljih zemalja za poslovanje u 2015. godini, The Forbes je rangirao 144 zemlje po 11 različitih faktora: imovinska prava, inovacije, porezi, tehnologije, korupcija, slobode (lične, trgovinske i monetarne), birokratija, zaštita investitora i performanse berze. Svaka kategorija je jednako ponderisana*. Do podataka o ovim pokazateljima Forbs je došao iz objavljenih izveštaja sledećih organizacija: Freedom House, Heritage Foundation, Property Rights Alliance, Transparency International, World Bank Group i World Economic Forum (kliknite ovde za više detalja o metodologiji).

Novi Zeland se pomerio za jedno mesto, na poziciju broj 2 (bio je na prvom mestu u 2012. godini). Sa $ 201 milijardi dolara ovo je najmanja ekonomija na listi  naših 10 najboljih ali je ostvarila veoma dobre rezultate i u 2014. godini zabeležila rast od 3,3%  Ova zemlja nudi transparentnu i stabilnu poslovnu klimu koja podstiče preduzetništvo. Njegova privreda je usko vezana za Australiju. Novi Zeland dobija visoke ocene u oblasti imovinskih prava, monetarnih sloboda, zaštite investitora i niske korupcije.

U prvih pet su još Norveška, Irska i Švedska.

Dok je SAD pala u našoj listi, naredne četiri najveće svetske ekonomije su sve listom poboljšale svoju ukupnu poziciju. Britanija i Japan su se popeli za po tri mesta na mesto broj 10 i broj 23, respektivno. Nemačka je skočila za dva mesta na poziciju broj 18. Kina je otišla na gore za tri mesta sa 97 mesta na 94. Relativno nisko mesto ove siromašne komunističke zemlje može se pripisati pre svega niskim rezultatima u vezi sa ličnim i monetarnim slobodama, kao i u vezi sa zaštitom investitora i birokratijom.

03 business-environment-taxes

Danska: Poslovno okruženje i takse. Infografika: MecoMeter

Na samom dnu liste ima mnogo zemalja u razvoju čiji je rast ograničen visokim stepenom korupcije i manjkom sloboda. Čad je zamenio Gvineju na poslednjem mestu, koja je tu poziciju držala u poslednje tri godine. Čad je bio na poslednjem mestu po pet od ukupno 11 naših kriterijuma. Ova kontinentalna zemlja u centralnoj Africi oslanja se na naftu koja učestvuje u izvozu sa oko jednom polovinom ukupne vrednosti izvoza. Pad cene energenata dodatno otežava poziciju Čada, koji se suočava ekstremnim nivoima siromaštva. Među ostalih pet na dnu liste su Gvineja, Libija, Haiti i Mijanmar (kliknite ovde za više o najgorim zemljama za biznis).

 

(* Ponderisanjem se određuje značaj pojedinih elemenata uzorka na kretanje skupa kao celine. Najčešće se za pondere uzima broj koji odražava učešće kapitalizacije date akcije u kapitalizaciji skupa, odnosno tržišnog segmenta koji se želi aproksimirati)

 

Kurt Badenhausen (The Forbes)