Svi smo sada – Evroazijci

U novom dobu geopolitikeEvropljani moraju da misle na superkontinentalnoj skali, piše za FT prvi sekretar Portugala u EU diplomatiji, Bruno Makaeš (Bruno Macaes)*

05

Prošlo je pet godina otkako je Vladimir Putin, tada ruski premijer, pozvao na formiranje jedne ekonomske zajednice od Lisabona do Vladivostoka – ali Evropa i danas nije ništa bliža razumevanju onoga na šta je Putin mislio.

Kada je Putin govorio o “istinskoj, i istinski usaglašenoj sintezi dve ekonomije”, uključujući i napredne forme integracija i zajedničkih industrijskih politika, činilo se da govori jezikom Brisela. Do današnjeg dana, može se čuti čežnja izražena na sastancima Evropskog saveta za ono što su politički lideri smatrali da predstavlja predlog za stvaranje slobodne trgovinske zone na kontinentu. Smatra se da je to bio trenutak kada se Putin najviše približio prihvatanju metoda i ciljeva EU.

Istini za volju, bilo je suprotno. Putin je samo lansirao nove reči u tradicionalnoj teoriji ruske geopolitike. Rusija će uvek biti previše evropska za Aziju i previše azijska za Evropu. Ali u Evroaziji se može osećati kao kod kuće.

Ova ideja je izazvala malo entuzijazma zapadno od Petrograda; na istoku, međutim, to je druga priča. Peking zna da njegov nastavak ekonomskog rasta zavisi od razvoja centralnih i zapadnih provincija, kao i na pronalaženju novih prostora za kapitalne investicije – da ne pominjemo obezbeđivanje stabilnog snabdevanja sirovinama. Otuda kineski smeo plan da oživi stari put svile preko centralne Azije ka Evropi i na Bliskom Istoku.

00

Možda je, otkrivajući potencijalno pozitivne znake svojih azijskih suseda, ruski ministar spoljnih poslova prestao da priča o Vladivostoku kao o istočnoj ivici novog superkontinenta i umesto toga sada koristi imena kao što su Džakarta ili Šangaj.

Zapadni Evropljani su skloni da to odbace kao oholost. U stvari, iza ove ideje je ubedljiva logika. Razmislite o nerešenim međunarodnim pitanjima u poslednjih 20 godina – uspon Kine, umesto Rusije, energetska bezbednost i islamski radikalizam. Svi oni prekoračuju granicu koja deli Evropu i Aziju. Oni se, zapravo, mogu rešiti samo u okviru proširenog, novog superkontinenta. U okviru ove velike kopnene mase, Evropa je malo više od perifernog poluostrva.

Ova činjenica je bez sumnje u korenu i ruskih i kineskih proračuna. Barem u jednom ključnom pogledu, moramo priznati da su u pravu. Veštačka podela Evrope i Azije ne može se održati u današnjem povezanom svetu. Halford Makinder (Halford Mackinder), britanski akademik koji je bio otac moderne geopolitike, istakao je da, kada se Azija spoji sa Evropom, neće postojati ekvivalent jakim prirodnim granicama Sahare i Himalaja. Zanimljivo, on je takođe predložio razlog zbog koga nikada nismo počeli da razmišljamo o Evropi i Aziji kao o jednom kontinentu a taj je da pomorci nisu bili u stanju da naprave putovanje oko Evroazije. Ipak, u istoriji postoje više nego dobri temelji da Evropljani sebe mogu komotno percipirati kao Evroazijce.

Ali stare navike umiru, i svaki dan mi Evropljani dolazimo bliže razumevanje koliko su važna ta granična područja. Postoji samo jedan način da Evropa pobegne od svoje geopolitičke zamke: i ona mora prihvatiti svoju evroazijsku prirodu. Turske diplomate se već dve godne pozivaju na ovo. U toku ove nedelje, tursko obaranje ruskog lovca koji je navodno povredio granice njenog vazdušnog prostora i ruska pretnja ozbiljnim posledicama, pokazuju da ni Ankara, ipak i najposle, ne sme biti ostavljena sama u ovim pokušajima Kremlja da kontroliše ove tradicionalne kapije Evrope.

02

Nečiji uticaj u novom dobu geopolitike će zavisiti manje ili više direktno od sposobnosti i spremnosti da razmišljaju i deluju na superkontinentalnoj skali. Trebalo bi da pozdravljamo izazove. Uprkos veličini, ruski plan nije naročito inspirativan a nije ni kineski. Nasuprot tome, Evropa se može osloniti na ogromne resurse kapitala i mašte kroz koje može da osmisli nove oblike integracija.

Mnogi od naših regiona i gradova su istorijski bili otvoreni za verske i kulturne uticaje sa istoka. Naši gradovi su dom za velike zajednice čije je poreklo u južnoj i istočnoj Aziji i na Bliskom istoku. Singapur i Hong Kong su postali evroazijske prestonice, fuzije istoka i zapada, zahvaljujući evropskim institucijama i vrednostima. Naše kompanije i brendovi znaju kako da privuku potrošače u Aziji i nastaviće na tome da profitiraju. Evropske investicije, svaki iole značajniji evropski brend, ostaje od najveće važnosti za izazov povezivanja Evrope sa Kinom.

Kada ste poslednji put o sebi mislili kao o Evroazijcima? Zavisi gde ste. Možda je to bilo juče. Ili vam ta ideja možda nikada nije pala na pamet. Zvuči čudno i neverovatno, ali je došlo vreme za to. Što pre to shvatimo, to bolje.

 

* Pisac je državni sekretar Portugala za Evropu

Svetsko ekonomsko usporavanje: mamurluk, ne i koma

Dug leži iza mnogo toga što se dogodilo u proteklih sedam godina, piše za FT harvardski profesor ekonomije Kenneth Rogoff.

03

Globalna ekonomija se verovatno nalazi u kasnijim fazama dužničkog ‘super ciklusa’

Šta je prava dijagnoza tavorenja globalne ekonomije? Ušli smo u sedmu godinu globalne finansijske krize, a Međunarodni monetarni fond nastavlja da svoje prognoze globalnog rasta spušta naniže, sada na najniži nivo od 2009. godine.

Neki tvrde da živimo u svetu nedovoljne potražnje, i da smo osuđeni na decenije takozvane sekularne stagnacije. Može biti. Ali, druga mogućnost je da je globalna ekonomija u kasnijim fazama dužničkog “super ciklusa”, koji se slomio pod teretom nagomilanog duga tokom godina manjka regulative i finansijskog viška.

Ako je tako, bilo bi veoma teško dobiti razumljiv dugoročni trend rasta sve dok se dim ne raziđe. Alvin Hansen, profesor na Harvardu, prvi put je izašao sa hipotezom o sekularnoj stagnaciji (odnosno, minornom rastu ili odsustvu rasta u ekonomiji) još 1938, neposredno pre spektakularnog buma produktivnosti.

U kasnim 1970-tim, mnogi analitičari su verovali da će se svet suočiti sa visokom inflacijom i niskim rastom (“stagflacijom”) na neodređeno dugo vreme. U ranim 2000-im, mnogi vrhunski ekonomisti su verovali da će povišeni rast produktivnosti trajati decenijama.

Šta god da je nečiji sud o faktorima koji pritiskaju globalnu ekonomiju, važno je pronaći pristupe koji su robusni. Znatno povećanje kvalitetnih infrastrukturnih investicija je sjajna ideja. Ona, međutim, ne može dovesti do povećanja potrošnje tako da se ona uspostavi kao trajniji trend.

Šta ako je dijagnoza sekularne stagnacije pogrešna? Tada bi loše dizajniran stalni rast državne potrošnje mogao da stvori samu bolest koju je trebalo da izleči.

01

Zapravo, ne može biti sumnje da je dužnički super-ciklus faktor koji stoji iza značajnog dela onoga što je svet doživeo u proteklih sedam godina. To je rezultiralo prvo krizom rizičnih hartija od vrednosti u SAD, potom krizom evropske periferije, a sada proizvodi nevolje Kinezima i novim, brzorastućim tržištima.

Cela priča ima prethodnike u ranijim sistemskim finansijskim krizama, i kvantitativno i kvalitativno. Iskustvo Amerike – bez obzira da li neko gleda putanje cena u stambenom sektoru ili cene kapitala, nezaposlenost i proizvodnju, ili javni dug – jasno prati standarde iz prošlih sistemskih finansijskih kriza.

Ovo, naravno, ne znači da su sekularni faktori nebitni. Većina finansijskih kriza ima svoje korene u ekonomskom usporavanju usled nemogućnosti da se izdrži teret dugova.

Sigurno je da je nepovoljna demografija važna. Neki ekonomski istoričari tvrde da će stopa tehnološkog napretka uskoro drastično usporiti, ali drugi tvrde suprotno, ukazujući na veštačku inteligenciju i umrežavanje globalnih istraživača, što poboljšava njihovu sposobnost da uče jedni od drugih. Istina je da je rast produktivnosti u SAD i Velikoj Britaniji sumoran u poslednje vreme. To može biti delimično zbog kolapsa svetskih privatnih investicija nakon krize.

Ili je ovo, možda, delimično iluzija; merenje realnog ekonomskog rasta u svetu gde se stalno uvode novi proizvodi je teško – možda teže nego ikada, s obzirom na sve veći značaj nematerijalnih umrežavanja, komunikacije i robe zasnovanih na znanju (knowledge goods) – onih roba i usluga u koje je uključeno znanje (informacije o aplikaciji, funkcionisanju itd). Standardne mere proizvodnje ne uzimaju u obzir slobodno vreme, uključujući odlazak u penziju – baš one prostore gde je tehnološki napredak postigao neke od najvećih uspeha.

Možda je najubedljiviji razlog da se veruje da su ekonomske nevolje u svetu izazvane hroničnim nedostatkom tražnje izuzetno nizak nivo dugoročnih globalnih kamatnih stopa. Ali, opet, postoje i druga objašnjenja.

02

Postkrizni finansijski propisi su primorali banke, penzione fondove i osiguravajuće kompanije da kupe značajne količine “sigurnog” državnog duga. Ovi propisi su priklještili mnoge male i srednje dužnike, koji se suočavaju sa strogim ograničenjima o tome koliko oni mogu da pozajme, ako uopšte nešto mogu da pozajme.

Strah od sledeće finansijske krize podiže tražnju za državnim obveznicama. Centralne banke su usisale dugoročne sigurne hartije od vrednosti sa tržišta, ponovo namećući opadanje kamatnih stopa.

Ako je dužnički super ciklus izvor naših bolesti, što je pravi odgovor? Radikalan odgovor je da se kamatne stope smanje znatno ispod nule. Ovo će povratiti moć monetarne politike da podstakne rast. Ali za sada to je pitanje daleke budućnosti.

Većina ekonomista se slaže da bi na kratak rok trebalo iskoristiti dugoročna ulaganja u finansiranje produktivnih investicija u infrastrukturu i obrazovanje, ali to bi pomoglo ako bi zemlje stvorile institucije koje bi bile bolje u odabiru projekata.

Američki naprednjaci koji favorizuju ulaganja u infrastrukturu verovatno ne misle na izgradnju ogromne ograde duž meksičke granice, a nemački zagovornici fiskalne ekspanzije ne predviđaju još jedan fijasko sa berlinskim aerodromom.

Američki predsednik Barak Obama je jednom prilikom predložio stvaranje banke za finansiranje infrastrukturnih radova, koja bi zapošljavala tehnokrate sposobne da pruže objektivnu analizu. Bila je to dobra ideja.

Ukoliko razvijene ekonomije nameravaju da nastave sa povećanjem državnih izdvajanja (ono sada čini 57 odsto autputa u Francuskoj), neophodno je da se pronađu bolji načini da se naprave pravi izbori i odluke. Potrebne su nove politike, ali one prave vrste – i kao odgovor na tačnu dijagnozu.

 

Kenneth Rogoff, FT

(Autor je profesor ekonomije na Univerzitetu Harvard)

 

Naučna disciplina koja proučava – neznanje

Često smo skloni da razmišljamo o neznanju kao o nečemu što bi trebalo da se prevaziđe ili nekako iskoreni mada je, zapravo, baš neznanje onaj glavni pokretač koji podstiče, prvo radoznalost, a samim tim i – razvoj nauke, donosi NYT.

07

Negde sredinom 80-ih godina prošlog veka, profesorka hirurgije sa Univerziteta u Arizoni, Marlis Vit (Marlys H. Witte) je predložila da se počne s uvođenjem predmeta “Uvod u medicinsko i drugo neznanje”.

Mora se reći da ova njena ideja nije bila baš najbolje prihvaćena; službenik izvesne fondacije kojoj se profesorka Marlis obratila kao potencijalnom finansijeru ovog predmeta joj je odgovorio kako će radije podneti ostavku nego što bi podržavai predmet iz oblasti – neznanja.

Prijateljski su joj napominjali da makar promeni naziv “predmeta”, kako bi bila “probojnija” za moguće finasijere ali ona, ipak, nije htela da odustane od koncepta da to ipak bude “predmet o neznanju”. Pedagozi i nastavni sloj prečesto propuštaju da naglase koliko, zapravo, ima nepoznanica u okviru nekog klasičnog školskog predmeta, discipline ili zadate teme. Marlis Vit je nekoliko godina kasnije napominjala da “Današnji tradicionalni udžbenici posvećuju najviše osam do deset stranica raku pankreasa”, a da pritom nikada ne kažu svojim učenicima i studentima kako, zapravo znamo jako malo o ovome.” Marlis je pre svega želela da njeni studenti počnu da shvataju granice (ne)znanja, kao i da razumeju da dobra i prava pitanja po pravilu zaslužuju podjednaku pažnju kao i odgovori. Napokon se pojavio i finansijer: bio je to Američki medicinski Savez – asocijacija koja je prva učinila da njena zamisao postane stvarnost… pa se njeni studenti rado prisećaju tog predmeta pod nazivom “(Ne)znanje stotinu i jedan”.

Predmeti egzotični poput ovog su i dalje su retki, zapravo gotovo da ih i nema, mada su poslednjih godina naučnici ubedljivi u svojim tvrdnjama da usredsređivanje na nepoznato može da pobudi latentni, skriveni poriv radoznalosti, dok isključivo isticanje samo onog što nam je poznato može dovesti do iskrivljenog razumevanja jedne bitne stvari, a to je: kakva je prava priroda znanja?

02

Stručnjak za neurologiju s Univerziteta Kolumbija, Stjuart Firstejn (Stuart J. Firestein) je 2006. godine započeo da drži predavanja iz “predmeta o naučnom neznanju”, pošto je, na svoje zaprepašćenje, otkrio da mnogi njegovi studenti veruju i gaje iluziju kako se danas zna gotovo sve o mozgu (duhovitost u vezi ovoga je njegov komentar: “Posumnjao sam da bi udžbenik-knjižurina od 1414 strana iz neurologije mogla da bude glavni krivac za ovu masovnu studentsku samoobmanu”).

Po njegovim tvrdnjama koje se pojavljuju u njegovoj knjizi koja datira iz 2012. o tome na koje sve načine neznanje podstiče razvoj nauke – mnogobrojni naučni fakti i “dokazi”, jednostavno, nisu dovoljno čvrsti da bi bili “večito nepromenjivi”, već im je, u stvari” suđeno da nailaze na žestoko osporavanje i revidiranje od strane generacija koje tek dolaze.

Firstejn piše i da otkrića u nauci nikada nisu bila rezultat nekakvo linearnog, urednog i pedantnog “procesa” – kako to mnogi njegovi studenti u svojim glavama zamišljaju – već najčešće podrazumevaju, prema njegovim rečima, “tapkanje u prostoriji u kojoj vlada mrkli mrak, kada počinjete da se sudarate s neidentifikovanim objektima dok tražite jedva uočljiva prikazanja”. Doktor Firstejn, potom, poziva svoje kolege naučnike iz različitih disciplina da svoje studente podučavaju onome što ih zaista uzbuđuje — ne, u svakom slučaju o hladno i neosetljivo predstavljenim činjenicama već o intrigirajućim, sasvim nepoznatim, nazovimo ih tek predosećajima — čime ovaj eminentni neurolog pokušava da uspostavi novu relaciju između studenata, učenika i mladih naučnika i istraživačkog procesa.

Predstaviti nesaglediva područja neznanja manjima nego što ona zaista jesu, a “čvrsta i ustanovljena saznanja” stabilnijim i solidnijim, studente često navodi da počnu da se navikavaju na pogrešno shvatanje odnosa između pitanja i odgovora na njega.15Mi, u stvari, o neznanju (pre)često razmišljamo kao o nečemu što bi trebalo prevazići ili iskoreniti, kao da je neznanje, naprosto, tek nedostatak tj odsustvo znanja. Ali, treba biti svestan da odgovori na trenutna pitanja nikako ne predstavljaju kraj zapitavanja; naprotiv – trenutni “odgovori” trebalo bi da posluže tek kao provokacija za neka nova pitanja.

Majkl Smitson (Michael Smithson), profesor sociologije sa Državnog Univerziteta u Australiji koji je svojim studentima ovog leta održao onlajn kurs iz “neznanja”, voli da upotrebljava analogiju koja sledi: Što više bude raslo “ostrvo znanja”, tim će pre njegova obala biti sve duža i duža. Prostije rečeno: što se više budemo uljuljkivali da je u srcu našeg malog ostrva znanja sve veće područje izvesnosti, tim pre će obale neznanja našeg ostrva postajati sve veće.

A upravo je to prostor u kojem se neznanje i znanje dodiruju. Bolje rečeno, što je više onih stvari koje navodno “znamo”, tim se pre više možemo dalje upitivati. Naravno da odgovori ne treba i ne mogu da pobeđuju pitanja, već se pitanja, upravo suprotno, međusobno umnožavaju. Odgovori po pravilu kreiraju neka nova pitanja.

Treba napomenuti, takođe, kako radoznalost nije tek neko “duševno raspoloženje”, stvar dobre volje da se za nešto zainteresujemo, niti je naročita sposobnost za nešto (npr. za nauku, istraživanja) statični nacrt, dispozicija; radoznalost je strast ljudskog uma koja treba i mora da se neprekidno širi.

Mapirati ove obale koje treba da pripadnu “ostrvu znanja” (sjajna metafora koja veoma slikovito i tačno prikazuje sićušnost našeg znanja naspram ogromnog prostranstva koje je i nadalje neizmerni “okean neznanja”) zahteva od nas shvatanje šta je to “psihologija nepoznatog”: to je Obala koja neprekidno raste, i gde odgovori samo rađaju neka nova pitanja. To je teren koji je karakterističan po tome što su u njemu kontradiktorne, suprotne i nejasne informacije. Ishod naše samoupitanosti je stanje u kojem se osećamo nesigurnima, kako su pokazali psiholozi, doprinoseći da naše emocije budu još intenzivnije: ne samo osećanja iznenađenosti i uzbuđenosti, već i osećanja frustracije i konfuzije.

21

Granično područje između onog što je potpuna nepoznanica poznata teritorija predstavlja ono mesto na kojem započinjemo borbu protiv sopstveniih predrasuda, kako bismo istražili i prihvatili sve one podatke koji odstupaju. Ovo je, u stvari, borba koju je 1962. fizičar, istoričar i filozof nauke Tomas Kun (Thomas S. Kuhn) opisao 1962. godine u svom klasiku pod nazivom “Struktura naučnih revolucija.” Nasuprot tome, u središtu našeg “ostrva” je utešno i sigurno, “bezbedna zavetrina” čime bi se mogli objasniti razlozi zbog kojih se biznisi žilavo bore kako bi uvek ostali inovativni – a samim tim i konkurentni na tržištu. Onda kad stvari idu dobro, firme započinju da “izostaju iz prakse učenja novih stvari, i potom se neminovno uparlože”, kaže prof. Geri Pizano (Gary P. Pisano) sa Harvardske poslovne škole (Harvard Business School). Oni tada počinju da beže od neizvesnosti, tražeći bezbedno utočište u unutrašnjosti ostrva.

“Nauka o (ne)znanju — ili kako se zove agnotologija jeste termin koji je postao popularan i široj javnosti zahvaljujući Robertu Proktoru (Robert N. Proctor), istoričar nauke na Univerzitetu Stenford. Ova “naučna disciplina je tek u svom nastajanju. Ova nova istraživačka je rasuta u komadiće i još uve nije sistematično povezana jer je još uvek relativno mlada i zbog toga što prevazilazi tradicionalno zacrtane granice naučnih disciplina. Ipak, pridavanje pažnje nepoznatom, uz predstavljanje i osvetljavanje onih slučajeva koji mogu da sjajno ilustruju plodotvoran odnos između pitanja i odgovora koji na njega usledi, uz istraživanje “psihologije nepoznatih oblasti” predstavlja neophodnost današnje ozbiljne nauke.

Stoga bi svi koji se bave obrazovanjem – profesori i nastavnici – trebalo da dužnu pažnju posvete odnosu koji postoji između neznanja i kreativnosti koju ona proizvodi, uz “strateško kreiranje neizvesnosti” koja bi buduće naučnike uvek iznova podsticala na istraživački proces.

Izgleda da je došao trenutak da “na neznanje gledamo kao na uobičajenu pojavu, a ne kao na nekakvu devijaciju,” odvažno izjavljuju sociolozi Linzi Mekgoj (Linsey McGoey i Matijas Gros (Matthias Gross). U tom slučaju će naši studenti postati inteligentniji i radoznaliji: ukoliko, uz sve dosadašnje “naučne dokaze i činjenice”, budu upoznati i s teorijama koje barataju nepreglednom teritorijom našeg naučnog neznanja.

 

nytimes.com

Kako voditi kompaniju bez šefova?

Možda ste čuli za eksperiment sa nehijerarhijskim menadžmentom pod imenom „Holakratija“ (Holacracy, termin koji označava celinu kao deo veće celine) koji se sprovodi u online kompaniji za prodaju obuće na malo Zappos, o kojem je u maju za Wall Street Journal pisao ekonomski novinar Justin Fox.

01

Početkom tog meseca oko 14% zaposlenih ili njih 210 od oko 1500 odlučilo je da napusti Zappos jer “Holakratija nije za njih“.

Tony Hsieh, izvršni direktor kompanije ponudio im je tromesečnu otpremninu a u memou iz marta meseca je na 4700 karaktera napisao zaposlenima da „kompanija nedovoljno brzo napreduje ka samoupravljanju“. On je ponudio zaposlenima da uzmu otpremnine ukoliko se ne slažu sa novim konceptom upravljanja, što je nazvao „pokušajem da se ubrza proces prelaska na novi menadžment“.

Holakratija je zamisao bivšeg preduzetnika u oblasti softvera Briana Robertsona, koji sada “sprovodi novi ustav” i poslovne zakone u firmi, obavljajući dužnost “portparola Holakratije” i predstavljajući “glavnu sponu između ljudi i partnerstava “, radeći kao “arhitekta kompenzacije”. Uz to, Robertson nosi još oko 20 drugih titula vezanih za koncept konsultantske firme HolacracyOne, čiji je kofinansijer, propagirajući ovaj novi način menadžmenta. Holakratija, odnosno “nehijerarhijski” pristup upravljanju biznisom je već unekoliko zaživeo, i to mahom među start-up kompanijama koje uglavnom imaju samo po nekoliko zaposlenih. Holakratski sistem poslovanja je, stoga, idealan za preduzeća koja tek započinju svoj život.

Ime Holacracy izvedeno je od termina “holon” pisca Artura Kestlera (Arthur Koestler), kojim se označava celina koja je deo veće celine, ali Robertson kaže da je njegov pristup manje zasnovan na nekoj filozofskoj postavci a više proizvod grešaka i pokušaja u menadžmentu. U Zapposu će eksperiment biti nastavljen, kao i u platformi za objavljivanje tekstova Medium, u kancelariji glavnog sekretara za informisanje države Vašington i u 300 drugih organizacija. Robertson je upravo napisao jedan veoma interesantan i jasan izveštaj o tome šta je, zapravo, Holakratija, pod nazivom “Možete li da verujete u ovo? – Holakratija” Justin Fox je razgovarao s njim prošle nedelje u Njujorku, a ono što sledi je nešto doteran transkript razgovora.

JF: Zašto nam je potreban novi način upravljanja organizacijama?

BR: Ako razmišljate o načinu na koji se formama danas upravlja, vidite da je tu reč o malom feudalnom carstvu. Imate kraljeve, lordove, seljake i kmetove. U našim društvima smo videli prelazak sa upravljanja sa vrha naniže, od feudalnog sistema i diktatura, na nove sisteme koji se zasnivaju na slobodi ljudi da sprovode svoje individualne ciljeve unutar nekog zadatog okvira pravila, međupovezanosti i održavanja reda. Želim da vidim iste te prednosti koje smo osetili u društvu, na nivou organizacija.

tony-hseih-zappos_2Tony Hseih, pokretački duh kompanije Zappos

JF: Ali, korporacije se vrlo često hvale time da je u njima upravljanje znatno efikasnije i brže nego u vladama jer mogu brzo da promene pravac kada je to potrebno.

BR: Ja ne kažem da je hijerarhijski menadžment loš u tome. Samo želim da znam šta je bolje. U našem društvu, do inovacija dolazi kada vlada ustanovi izvestan okvir u okviru koga se ljudi samoorganizuju. Inovacije ne dolaze od donjeg nivoa birokratije. One dolaze od pojedinačnih aktera unutar sistema u okviru koga su oni slobodni da se bave čime god žele a što na lokalnom nivou ima smisla.

JF: Dakle šta vi mislite kako je najbolje organizovati taj okvir upravljanja u biznisu?

BR: To je pitanje koje smo istraživali kada smo smislili Holacracy. Holacracy se ponekad pogrešno shvata kao bilo koji sistem koji nema menadžera. Ne, to nije to. To je specifičan sistem koji zamenjuje hijerarhijsko upravljanje različitim okvirnim pravilima o tome na koji način možemo da radimo zajedno. Naš najbolji odgovor na to pitanje smo dali u “Ustavu Holacracy”. To je nešto što se samo po sebi razvija. To je open source sistem.

JF: To zvuči kao da počinjete sa mnogo sastanaka na samom početku da bi ste izbegli kasnije sastajanje?

BR: Postoji element toga. Za mene je stavljanje fokusa na to da se ovim metodom smanjuje broj sastanaka u kompanijama – promašena poenta. Ono što mi želimo je da svaki minut na sastanku, koliko god da ih ima, bude najproduktivniji minut koji bi ste mogli imati u tom trenutku. Ako to nije slučaj, onda idite i bavite se nečim drugim.

Vrlo često prisustvujemo sastancima na kojima ljudi žele da pokupe neku dobru informaciju i da stignu do konsenzusa oko toga šta je najbolje preduzeti u narednom periodu. To je znak da postoji nejasnoća u vezi sa tim ko može da donese odluku.

Holakratija se ponekad brka sa sistemom zasnovanim na pronalaženju konsenzusa, ali on to nije. Sastanci se koriste samo za definisanje ovlašćenja i granice. Slično kao u društvu, gde morate da dođete do konsenzusa sa susedima svaki put kada biste od svog suseda želeli da pozajmite njegova kola i negde ih odvezete. Ako želite da učinite takvo šta, potrebna vam je dozvola. Postoje granice. Holakratija predstavlja isti takav sistem samo u preduzeću. Sastanci postoje da se razjasne te granice – šta je vaše i „vaš reon“, da time rukovodite. Onda više ne moramo da se sastajemo kako bismo to nanovo utvrđivali, ne treba nam da ponovo stižemo do konsenzusa u vezi s tim, jer je već ustanovljeno da možete dobiti onoliko podrške ili sredstava koliko vam treba i voditi proces za koji ste zaduženi. Tačno znate šta je imovina vašeg suseda, i ukoliko želite da je za nešto koristite – morate prvo da se uverite da je on s tim saglasan.

Pogon kompanije Zappos u Kentakiju, SAD

JF: U kompaniji organizovanoj po holakratskom sistemu, osoba ranije poznata kao CEO tj. generalni direktor bi ubedljivo mogla imati ogroman autoritet da promeni smer poslovanja organizacije.

BR: Apsolutno, naravno da može. Oni takođe imaju i limite svojih ovlašćenja. U tome je ovaj pristup interesantan jer drugi takođe imaju dosta ovlašćenja. U mojoj kompaniji ja znam da ima puno slobode da uradim ono što mislim da bi bilo korisno, ali istovremeno znam kada mi je potrebna dozvola nekog drugog za neku od takvih odluka. Ja sam osnivač kompanije, ali kada želim da napravim promene na našem sajtu, znam da je naš menadžer sajta taj koji ima ovlašćenje da to uradi. Ne mogu da mu kažem da nešto mora da uradi. Moram nešto da mu predložim na isti način na koji bih to predložio svom šefu. Vebsajt je njegova oblast i on ga kontroliše u okviru svog domena rada.

JF: Ako želite promene na sajtu svoje kompanije, a ne možete da u to ubedite svog menadžera sajta, kako ćete rešiti taj sukob?

BR: Prva linija odbrane je da jednostavno odem do njega i porazgovaram s njim i predložim mu to što hoću. Dakle samo pokušavam da ubedim kolegu da je ono što sam zamislio dobra ideja i mi o tome diskutujemo. Moja sledeća linija odbrane je da idem na ono što se zove sastanak uprave, i mislim o tome šta treba da očekujem od tog sastanka. Ne konkretna odluka, već obrazac, njihova očekivanja. Možda želim da budem glasnogovornik kompanije, i želim od menadžera vebsajta da mi omogući prostor na istom, na kojem ću moći da delim svoje prezentacije. On i dalje ima autonomiju da smisli kako to treba uraditi, ali u tom procesu upravljanja neko od njegovih kolega može takođe da predloži šta očekuje od menadžera vebsajta. On ima glas u tom procesu, i to je neka vrsta finog načina da se naša sukobljena mišljenja pomire.

JF: Šta ako postoji neko ko jednostavno ne radi dobro svoj posao?

BR: Neko mora da kaže nekom drugom da se jednostavno ne uklapa u ulogu koju zauzima u organizaciji. Ta potreba neće nestati nekom magijom, samo zato što ste primenili naš model. Dakle, postoji još jedna uloga a to je da se pazi na učinke na svim radnim mestima. Ono što naš pristup razlikuje od sadašnjih je da neko ko ima tu ulogu ne može da mikromenadžuje i da tim osobama kaže šta treba da rade, ali ima pravo da nađe osobu za tu poziciju i da napravi promenu, ako je to potrebno.

Ono što je takođe malo drugačije je da ljudi kojima je poverena ova uloga ne mogu otpustiti tu osobu, jer u našem pristupu ljudi mogu zauzimati mnoge pozicije. Ja, na primer, u našoj kompaniji obavljam nekih 20-tak poslova, i ako bi me neko oslobodio jedne od tih uloga bio bih mu veoma zahvalan, zar ne? Možda sam ja totalno pogrešan izbor za neku od tih uloga, a istovremeno savršen izbor za preostalih 19.

JF: Holakratija je nastala iz eksperimenta koji ste sprovodili u vašoj prethodnoj kompaniji, zar ne?

BR: Da, bila je to softverska firma koju sam osnovao baš zahvaljujući tome što sam osećao potrebu da pronađem bolji način upravljanja.

JF: Šta ste tamo otkrili i mislili da će super funkcionisati, da bi se kasnije ispostavilo da je ta ideja bila greška?

BR: Mnoge ideje koje sam imao nisu dobro funkcionisale. Na primer, želeli smo da budemo sigurni da, ako bilo ko bilo gde u kompaniji ima neku dobru ideju, da možemo da je integrišemo u rad kompanije. Mislili smo, znate, da što većem broju ljudi damo glas u gotovo svemu što radimo sa kompanijom. To je bila katastrofa. To je proizvelo mnogo sastanaka, mnogo neprijatnih sastanaka, pokazivanja ega. To je bio ludilo.

Pokušali smo sa mnogo manje šematske strukture, kao što to danas rade brojne start-up kompanije. U veoma malim preduzećima, to do izvesne granice može da funkcioniše, ali vrlo brzo se pojavljuje neka politička struktura koja, onda, počinje da ostvaruje moć i posle je to jako teško promeniti. U takvom slučaju je osnivaču, generalnom direktoru mnogo bolje da jednostavno dođe i kontroliše i nadgleda sve, ali to s druge strane otežava da posao raste i da se biznis uvećava.

Shvatili smo da odsustvo struktura nije odgovor, isto kao što ni birokratske strukture koje smo ostavili za sobom nisu rešenje. Holakratija je, zapravo, više strukturisana od tipičnog hijerarhijskog upravljanja. Radi se samo o drugačijoj vrsti strukture, koja vam daje mnogo više jasnoće o tome ko donosi odluke i ko šta radi.

02

JF: Da li je Zappos najveća organizacija koja sprovodi ovaj eksperiment?

BR: Oni su najveća organizacija koja taj koncept sprovodi, od vrha do dna.

JF: Oni privlače mnogo pažnje, i očigledno je reč o bolnom procesu. Kada ga gledate spolja, ili čitate veliki tekst u Wall Street Journal-u, da li ste iznenađeni ili je vaša reakcija u stilu, “pa, momci, šta ste drugo očekivali?”

BR: Da, delom je tako – pitam se “a šta ste očekivali”? To je velika promena. To nije nešto što ćete da ostvarite u roku od nekoliko meseci. To je višegodišnji proces. Ali to što piše da ljudi odlaze iz Zappos-a jer su digli ruke jednostavno nije tačno. Zappos je svesno rekao svim zaposlenima: ako niste 100% za ovo onda idite, i daćemo vam zaista dobru otpremninu ako odmah odete. Broj ljudi koji su napustili Zappos se verovatno ne razlikuje od bilo kojeg slučaja velike reorganizacije, samo što je tamo taj proces odlazaka potrajao godinu ili dve pošto su ti ljudi davali otpor promenama. Ono što je Zappos uradio je da svi koji to hoće odustanu odmah i budu vrlo bogato isplaćeni.

JF: Imamo čitav niz slučajeva gde su uspešne softverske kompanije izgrađene zahvaljujući harizmatičnim liderima, kako se holokratija uklapa sa tim?

BR: Mnoge kompanije usvojile su holakratski princip direktno pošto su napravile takav veliki uspeh. Tony je snažan harizmatični lider u Zapposu. Polovina tekstova o Zapposu je o njegovoj ličnosti i kulturi rada koju je izgradio na tim temeljima. Zappos je bila neverovatna, fantastična kompanija i to dosta pre nego što je naš pristup u njoj primenjen.

Kada je Toni prvi put otkrio ovaj naš pristup, on je već sam tragao za nekim novim pristupom koji bi osnažio samoupravljanje, i od Zapposa napravio nešto više nalik na gradsku strukturu gde produktivnost raste uporedo sa uvećavanjem kompanije – nasuprot kompanijama kojima, kako postaju sve veće, produktivnost opada a birokratija raste. Tony je već znao da je to jedino što bi mogao da uradi kao „herojski lider“ koji na vrhu kompanije vuče sve konce.

JF: Šta se desilo sa vama i vašom karijerom kad vam je sinulo “bam, moram to da uradim?”

BR: Jedna avio-kompanija u kojoj sam radio dobila je nagradu kao najbolje srednje preduzeće za rad, u Americi, i ja sam shvatio da ne volim da radim tamo. Mada to nije potpuno tačno – voleo sam. Kompanija je imala fenomenalne pogodnosti, odličnu unutrašnju kulturu, sve stvari koje očekujete od kompanije koja pobeđuje na takvom takmičenju. Ipak, čak i sa svime što sam imao, osećao sam da ne mogu da iskoristim sve svoje talente. Želeo sam da budem kreativan i doprinosim kompaniji, ali sam morao da udovoljavam svojim šefovima i da se bavim politikom, da bih uspevao nešto da proguram u kompaniji jer je sve bilo pomalo okoštalo.

To je bila jedna od stvari. Imao sam i jedno drugo, prethodno iskustvo koje je za mene postalo važna metafora. Ja sam pilot, i kada sam kao učenik leteo na jednom avionu dogodilo mi se da je zatreperilo svetlo koje pokazuje nisku voltažu u avionu – struja je počela da nestaje. Ali, pošto su svi ostali instrumenti pokazivali da je sve u redu, ja sam to svetlo ignorisao i zamalo nisam srušio avion. Shvatio sam da svetlo koje pokazuje nisku voltažu nije povezano ni sa jednim drugim senzorom, odnosno da njihove informacije nisu povezane. Kada se pojavimo u preduzećima, mi postajemo senzori, instrumenti. Ako ne možemo da koristimo ono što osećamo, ili ako jedna osoba koja oseća da nešto nije u redu nema načina da sa tim osećajem nešto uradi, rizikujemo da naša organizacija propadne. Dakle, za mene je upravo to bio taj glavni pokretač koji me je naterao da razmislim o tome kako možemo stvoriti kompaniju u kojoj svako, bilo gde u organizaciji, ko oseća da nešto treba poboljšati, zaista može to i da dela u tom pravcu, pokrećući neku promenu koja je smislena, bez prepreka na tom putu.

Amazon je 2009. kupio Zappos, ali je kompaniji dozvolio veliku autonomiju.