Svi smo sada – Evroazijci

U novom dobu geopolitikeEvropljani moraju da misle na superkontinentalnoj skali, piše za FT prvi sekretar Portugala u EU diplomatiji, Bruno Makaeš (Bruno Macaes)*

05

Prošlo je pet godina otkako je Vladimir Putin, tada ruski premijer, pozvao na formiranje jedne ekonomske zajednice od Lisabona do Vladivostoka – ali Evropa i danas nije ništa bliža razumevanju onoga na šta je Putin mislio.

Kada je Putin govorio o “istinskoj, i istinski usaglašenoj sintezi dve ekonomije”, uključujući i napredne forme integracija i zajedničkih industrijskih politika, činilo se da govori jezikom Brisela. Do današnjeg dana, može se čuti čežnja izražena na sastancima Evropskog saveta za ono što su politički lideri smatrali da predstavlja predlog za stvaranje slobodne trgovinske zone na kontinentu. Smatra se da je to bio trenutak kada se Putin najviše približio prihvatanju metoda i ciljeva EU.

Istini za volju, bilo je suprotno. Putin je samo lansirao nove reči u tradicionalnoj teoriji ruske geopolitike. Rusija će uvek biti previše evropska za Aziju i previše azijska za Evropu. Ali u Evroaziji se može osećati kao kod kuće.

Ova ideja je izazvala malo entuzijazma zapadno od Petrograda; na istoku, međutim, to je druga priča. Peking zna da njegov nastavak ekonomskog rasta zavisi od razvoja centralnih i zapadnih provincija, kao i na pronalaženju novih prostora za kapitalne investicije – da ne pominjemo obezbeđivanje stabilnog snabdevanja sirovinama. Otuda kineski smeo plan da oživi stari put svile preko centralne Azije ka Evropi i na Bliskom Istoku.

00

Možda je, otkrivajući potencijalno pozitivne znake svojih azijskih suseda, ruski ministar spoljnih poslova prestao da priča o Vladivostoku kao o istočnoj ivici novog superkontinenta i umesto toga sada koristi imena kao što su Džakarta ili Šangaj.

Zapadni Evropljani su skloni da to odbace kao oholost. U stvari, iza ove ideje je ubedljiva logika. Razmislite o nerešenim međunarodnim pitanjima u poslednjih 20 godina – uspon Kine, umesto Rusije, energetska bezbednost i islamski radikalizam. Svi oni prekoračuju granicu koja deli Evropu i Aziju. Oni se, zapravo, mogu rešiti samo u okviru proširenog, novog superkontinenta. U okviru ove velike kopnene mase, Evropa je malo više od perifernog poluostrva.

Ova činjenica je bez sumnje u korenu i ruskih i kineskih proračuna. Barem u jednom ključnom pogledu, moramo priznati da su u pravu. Veštačka podela Evrope i Azije ne može se održati u današnjem povezanom svetu. Halford Makinder (Halford Mackinder), britanski akademik koji je bio otac moderne geopolitike, istakao je da, kada se Azija spoji sa Evropom, neće postojati ekvivalent jakim prirodnim granicama Sahare i Himalaja. Zanimljivo, on je takođe predložio razlog zbog koga nikada nismo počeli da razmišljamo o Evropi i Aziji kao o jednom kontinentu a taj je da pomorci nisu bili u stanju da naprave putovanje oko Evroazije. Ipak, u istoriji postoje više nego dobri temelji da Evropljani sebe mogu komotno percipirati kao Evroazijce.

Ali stare navike umiru, i svaki dan mi Evropljani dolazimo bliže razumevanje koliko su važna ta granična područja. Postoji samo jedan način da Evropa pobegne od svoje geopolitičke zamke: i ona mora prihvatiti svoju evroazijsku prirodu. Turske diplomate se već dve godne pozivaju na ovo. U toku ove nedelje, tursko obaranje ruskog lovca koji je navodno povredio granice njenog vazdušnog prostora i ruska pretnja ozbiljnim posledicama, pokazuju da ni Ankara, ipak i najposle, ne sme biti ostavljena sama u ovim pokušajima Kremlja da kontroliše ove tradicionalne kapije Evrope.

02

Nečiji uticaj u novom dobu geopolitike će zavisiti manje ili više direktno od sposobnosti i spremnosti da razmišljaju i deluju na superkontinentalnoj skali. Trebalo bi da pozdravljamo izazove. Uprkos veličini, ruski plan nije naročito inspirativan a nije ni kineski. Nasuprot tome, Evropa se može osloniti na ogromne resurse kapitala i mašte kroz koje može da osmisli nove oblike integracija.

Mnogi od naših regiona i gradova su istorijski bili otvoreni za verske i kulturne uticaje sa istoka. Naši gradovi su dom za velike zajednice čije je poreklo u južnoj i istočnoj Aziji i na Bliskom istoku. Singapur i Hong Kong su postali evroazijske prestonice, fuzije istoka i zapada, zahvaljujući evropskim institucijama i vrednostima. Naše kompanije i brendovi znaju kako da privuku potrošače u Aziji i nastaviće na tome da profitiraju. Evropske investicije, svaki iole značajniji evropski brend, ostaje od najveće važnosti za izazov povezivanja Evrope sa Kinom.

Kada ste poslednji put o sebi mislili kao o Evroazijcima? Zavisi gde ste. Možda je to bilo juče. Ili vam ta ideja možda nikada nije pala na pamet. Zvuči čudno i neverovatno, ali je došlo vreme za to. Što pre to shvatimo, to bolje.

 

* Pisac je državni sekretar Portugala za Evropu

Tužni, nezdravi život poslovnih putnika

Mnogi od nas su se našli u situaciji kako prijateljima i kolegama pokušavaju da objasne da poslovna putovanja nisu tako zabavna i glamurozna kao što to, u prvi mah uzgleda. Konačno, postoje i dokazi koji podržavaju ovaj naš osećaj, donosi londonski magazin The Economist.

01

Istraživači sa britanskog Univerziteta u Sariju i Lineovog Univerziteta u Švedskoj su objavili novu studiju naglašavajući u njoj ono što su nazvali “mračnijom stranom hipermobilnosti”. Jer, “hipermobilnost” je situacija u kojoj se – uglavnom ali ne i isključivo – nalaze poslovni putnici: hipermobilna osoba poprimila je određeni “statusni pečat” u savremenom društvu, postigavši da njeno kretanje planetom identifikujemo sa ovozemaljskim uživanima. Ovo je učinilo da “hipermobilac” svojim putovanjima i porukama-fotografijama na društvenim medijima kod drugih izaziva zavist. Međutim, istraživači upozoravaju da, “dok su aspekti glamurizacije hipermobilnosti sveprisutni u našim životima, postoji i zlokobna ćutnja povezana s njenom tamnom stranom”.

07Studija koja sintetizuje postojeća istraživanja o efektima čestih putovanja ustanovila je tri vrste komplikacija od kojih pate današnji hiperputnici: fiziološke, psihološko-emocionalne i socijalne. Fiziološki efekti su najočigledniji. Džet-leg je problem kojeg hiper-putnici najbolje poznaju, mada ni oni, i pored svega, ne mogu predvideti neke od kobnijih, a možda ne tako učestalih, potencijalnih posledica kao što je ubrzavanje starenja ili povećanje rizika od srčanog i moždanog udara. Tu je, zatim, opasnost od tromboze dubokih vena, izloženost virusima i mikroorganizmima kao i zračenju, na čijem se udaru nalaze svi koji lete više od 135.000 kilometara godišnje (recimo, od Njujorka do Sijetla i nazad na svake tri sedmice, ili od Njujorka do Tokija i nazad sedam puta godišnje), premašujući time fiziološki regulatorni prag za bezbednu izloženost radijaciji. I, na kraju, naravno, poslovni putnici imaju tendenciju da manje vežbaju, kao i da se hrane nezdravije od onih koji borave na samo jednom mestu.

06Psihološki i emotivni ceh kojeg plaćaju oni koji veoma često putuju poslom je u neku ruku više apstraktan, premda isto tako realan. Iskustvo čestog letenja doprinosi da hiperputnici podlegnu “putnoj dezorijentaciji”, prečesto menjajući mesta boravka i vremenske zone. Oni, takođe, pate od stresa prouzrokovanog osećajem pretrpanosti poslom za kojim, kako misle, uvek kaskaju: s obzirom da “vreme provedeno u putovanju retko može nadomestiti smanjenje opterećenja, kao i to da mogu postojati strahovanja u vezi s poslom koji nastavlja da se akumulira (npr. ‘inbox vaše elektronske pošte je uvek preopterećen novim porukama koje nikada ne uspevate da pročitate’) za vreme dok ste odsutni”. Usled udaljenosti i odvojenosti od porodice i prijatelja,”hipermobilnost često indukuje iskustvo izolacije i usamljenosti”, pišu autori ove studije. Akumulirano dejstvo stresova nastalih putovanjima može biti i te kako prisutno: Jedna studija rađena na 10.000 zaposlenih u Svetskoj banci utvrdila je da kod onih koji su hipermobilni postoje triput veće šanse za odalazak kod doktora iz psiholoških razloga.

A tu su, napokon, i posledice po društveni život i okolinu. Brakovi pate usled međusobne udaljenosti partnera, kao što je to već pokazalo ponašanje kod dece. Štaviše, međuljudski odnosi imaju tendenciju da prerastu u nejednakost pri ispunjavanju dužnosti, jer je partner koji ostaje kod kuće primoran da na sebe preuzme više obaveza u domaćinstvu. Tu je i polni disparitet, jer je većina poslovnih putnika muškog pola. Jedna anketa hotelskog lanca Accor iz 2011. godine, rađena na uzorku azijskih poslovnih putnika, utvrdila je kako gotovo “okruglo” tri četvrtine (74%) svih poslovnih putnika čine muškarci. Po svemu sudeći, poslednja sveobuhvatna istraživanja američkih poslovnih putnika rađena je 2002. godine, kada je utvrđeno da je 77% muškaraca letelo poslom – dok su Amerikanke bile znatno manje zastupljene – manje od četvrtine. I prijateljstva se, takođe, kvare i raskidaju s obzirom da hipermobilni poslovni putnik “žrtvuje svoje dotad uobičajene društvene aktivnosti i prioritete na lokalu, zarad boravka u užem krugu porodice pri povratku s putovanja”.

10Naravno da su ovi uticaji ublaženi činjenicom da neproporcionalno “padaju” na teret onog segmenta populacije kome u karijeri već ide prilično dobro. “Mobilna elita” često ima veće prihode i pristup boljoj zdravstvenoj zaštiti od ostatka stanovništva. Prema jednoj studiji, u Švedskoj 3% stanovništva učestvuje s jednom četvrtinom u međunarodnim putovanjima, dok u 5% francuskih hiperputnika u međunarodnom saobraćaju “odradi” čak polovinu ukupnih godišnjih putovanja svih Francuza.

02Ovo, dakle, mogu biti problemi jednog procenta ukupnog broja stanovništva (ili 3%, odnosno 5%). Bez obzira na ovako mali procenat, ovi problemi su i te kako prisutni i destruktivni. U svakom slučaju, možda ćete i dalje osećati izvesnu ljubomoru pri pogledu na fotose vašeg kolege-prijatelja-poznanika koji je na svoj Instagram okačio gomilu prizora uživanja u egzotičnim jelima i nedostižnim atrakcijama. Ipak, nakon čitanja ove priče, možda ćete imati barem neku utehu: imaćete, takođe, i manje briga i problema prouzrokovanih prečestim putovanjima.