Svi smo sada – Evroazijci

U novom dobu geopolitikeEvropljani moraju da misle na superkontinentalnoj skali, piše za FT prvi sekretar Portugala u EU diplomatiji, Bruno Makaeš (Bruno Macaes)*

05

Prošlo je pet godina otkako je Vladimir Putin, tada ruski premijer, pozvao na formiranje jedne ekonomske zajednice od Lisabona do Vladivostoka – ali Evropa i danas nije ništa bliža razumevanju onoga na šta je Putin mislio.

Kada je Putin govorio o “istinskoj, i istinski usaglašenoj sintezi dve ekonomije”, uključujući i napredne forme integracija i zajedničkih industrijskih politika, činilo se da govori jezikom Brisela. Do današnjeg dana, može se čuti čežnja izražena na sastancima Evropskog saveta za ono što su politički lideri smatrali da predstavlja predlog za stvaranje slobodne trgovinske zone na kontinentu. Smatra se da je to bio trenutak kada se Putin najviše približio prihvatanju metoda i ciljeva EU.

Istini za volju, bilo je suprotno. Putin je samo lansirao nove reči u tradicionalnoj teoriji ruske geopolitike. Rusija će uvek biti previše evropska za Aziju i previše azijska za Evropu. Ali u Evroaziji se može osećati kao kod kuće.

Ova ideja je izazvala malo entuzijazma zapadno od Petrograda; na istoku, međutim, to je druga priča. Peking zna da njegov nastavak ekonomskog rasta zavisi od razvoja centralnih i zapadnih provincija, kao i na pronalaženju novih prostora za kapitalne investicije – da ne pominjemo obezbeđivanje stabilnog snabdevanja sirovinama. Otuda kineski smeo plan da oživi stari put svile preko centralne Azije ka Evropi i na Bliskom Istoku.

00

Možda je, otkrivajući potencijalno pozitivne znake svojih azijskih suseda, ruski ministar spoljnih poslova prestao da priča o Vladivostoku kao o istočnoj ivici novog superkontinenta i umesto toga sada koristi imena kao što su Džakarta ili Šangaj.

Zapadni Evropljani su skloni da to odbace kao oholost. U stvari, iza ove ideje je ubedljiva logika. Razmislite o nerešenim međunarodnim pitanjima u poslednjih 20 godina – uspon Kine, umesto Rusije, energetska bezbednost i islamski radikalizam. Svi oni prekoračuju granicu koja deli Evropu i Aziju. Oni se, zapravo, mogu rešiti samo u okviru proširenog, novog superkontinenta. U okviru ove velike kopnene mase, Evropa je malo više od perifernog poluostrva.

Ova činjenica je bez sumnje u korenu i ruskih i kineskih proračuna. Barem u jednom ključnom pogledu, moramo priznati da su u pravu. Veštačka podela Evrope i Azije ne može se održati u današnjem povezanom svetu. Halford Makinder (Halford Mackinder), britanski akademik koji je bio otac moderne geopolitike, istakao je da, kada se Azija spoji sa Evropom, neće postojati ekvivalent jakim prirodnim granicama Sahare i Himalaja. Zanimljivo, on je takođe predložio razlog zbog koga nikada nismo počeli da razmišljamo o Evropi i Aziji kao o jednom kontinentu a taj je da pomorci nisu bili u stanju da naprave putovanje oko Evroazije. Ipak, u istoriji postoje više nego dobri temelji da Evropljani sebe mogu komotno percipirati kao Evroazijce.

Ali stare navike umiru, i svaki dan mi Evropljani dolazimo bliže razumevanje koliko su važna ta granična područja. Postoji samo jedan način da Evropa pobegne od svoje geopolitičke zamke: i ona mora prihvatiti svoju evroazijsku prirodu. Turske diplomate se već dve godne pozivaju na ovo. U toku ove nedelje, tursko obaranje ruskog lovca koji je navodno povredio granice njenog vazdušnog prostora i ruska pretnja ozbiljnim posledicama, pokazuju da ni Ankara, ipak i najposle, ne sme biti ostavljena sama u ovim pokušajima Kremlja da kontroliše ove tradicionalne kapije Evrope.

02

Nečiji uticaj u novom dobu geopolitike će zavisiti manje ili više direktno od sposobnosti i spremnosti da razmišljaju i deluju na superkontinentalnoj skali. Trebalo bi da pozdravljamo izazove. Uprkos veličini, ruski plan nije naročito inspirativan a nije ni kineski. Nasuprot tome, Evropa se može osloniti na ogromne resurse kapitala i mašte kroz koje može da osmisli nove oblike integracija.

Mnogi od naših regiona i gradova su istorijski bili otvoreni za verske i kulturne uticaje sa istoka. Naši gradovi su dom za velike zajednice čije je poreklo u južnoj i istočnoj Aziji i na Bliskom istoku. Singapur i Hong Kong su postali evroazijske prestonice, fuzije istoka i zapada, zahvaljujući evropskim institucijama i vrednostima. Naše kompanije i brendovi znaju kako da privuku potrošače u Aziji i nastaviće na tome da profitiraju. Evropske investicije, svaki iole značajniji evropski brend, ostaje od najveće važnosti za izazov povezivanja Evrope sa Kinom.

Kada ste poslednji put o sebi mislili kao o Evroazijcima? Zavisi gde ste. Možda je to bilo juče. Ili vam ta ideja možda nikada nije pala na pamet. Zvuči čudno i neverovatno, ali je došlo vreme za to. Što pre to shvatimo, to bolje.

 

* Pisac je državni sekretar Portugala za Evropu

Ostaviti sve… i bicikirati po svetu sa psom

Džošua Sivaradžah i njegov pas, Neron.

02Par je putovao nadugačko i naširoko po Britaniji, a Džošua je imao posebno prilagođen bicikl. Fotografija: SVNS.com

Prve 34 godine mog života provodio sam prilično konformističku egzistenciju – Univerzitet, redosled koji mi je zapao pri nalaženju i napredovanju u poslovima, a sada imam i svoj: bavim se prodajom… iako se nikada nisam osećao ispunjenim.

Kada je moja majka predložila da se s njom preselim u Indoneziju, pomislio sam “Zašto da ne?”, i počeo da se spremam za taj put. Ali, kako se datum polaska bližio, shvatio sam koliko će mi faliti Britanija. Odlučio sam da provedem neko vreme obilazeći zemlju na biciklu sa Neronom, mojim petogodišnjim Kolijem (Collie). Prodao sam svoj auto, poklonio sav nameštaj, otkazao stan i kupio bisage i korpu za bicikl, kako bih na njemu vukao šator i vreću za spavanje koje sam držao ispod stepeništa. Do kraja nedelje, već sam bio na putu, dok je Neron kaskao kraj mene.

Planirao sam da biciklom napravim krug po Velikoj Britaniji, računajući da ću to biti u stanju da uradim za oko sedam nedelja. Ali, nakon dve nedelje, shvatio sam da nema potrebe da sebe požurujem – morao sam da cenim i posvetim pažnju onome što je oko mene. Ponekad je bilo teško nastaviti vožnju, ali sam brzo shvatio da ljudi žele da pomognu. Većinu noći smo proveli kampujući na poljoprivrednim imanjima ili u parkovima (čak i u jednom dvorcu), ali smo Neron i ja takođe upoznali mnoge dobre ljude, koji su bili srećni što mogu da nam pomognu oko prenoćišta.

Putujte sa psom, i kuda god da krenete imaćete prijatelje.

Već na samom početku putovanja Neron je na vrelom asfaltu spalio svoje šape, tako da je zajedno sa mnom bio na biciklu, udobno se smestivši na bisagama iznad zadnjeg točka; gvožđar u Vitbiju (Whitby) je na biciklu zavario posebnu policu, kako bi Neron mogao da se smesti iza sedišta.

01

Video sam i uradio daleko više nego što sam očekivao. Zapadna obala Škotske je posebno uzbudljiva – naučio sam da plovim i hvatam ribu, loveći divlje skuše za doručak i diveći se Morskim orlovima nad pučinom, čiji je raspon krila preko dva metra. Bio je to momenat kada sam nazvao majku, rekavši joj: “Ne verujem da ću uspeti da dođem u Džakartu. Ovo sada je ono za šta sam rođen.”

Moj jedini rashodi bili su su hrana za mene i Nerona, što je oko 300 funti mesečno. Nosim šator, vreću za spavanje, mrežu za spavanje, i, naravno, moj laptop – izuzev minimuma odeće i nekoliko posuda, to je sve što imam. Osećam se lakšim, i fizički i psihički.

Sada Neron i ja bicikliramo Evropom – dosad smo posetili Francusku, Španiju i Portugal. Ne želim da prestanem. Kretanje nam je unekoliko ograničeno jer Neronov pasoš za kućne ljubimce nema prolaz za ulazak u Afriku ili Aziju, iako se nadam da ću dogodine napraviti krug po Sjedinjenim Državama.. a nakon toga – ko zna? Dokle god me kolena budu držala, Neron i ja ćemo putovati po svetu biciklom.

 

Joshua Sivarajah (Gardijan, 9.jul, 2015)