Žigosan kao terorista (2/2)

Pitanje me je tako pogodilo da su mi celim telom prošli trnci. To me je podsetilo na pitanje sa kojim sam se suočio na aerodoromu Luton, ali i s pitanjem koje sam sebi stalno postavljao. Da li sam ovu scenu dodavao katalogu u fazi jedan, dva ili tri? Da li je to film koji sam kao 18-godišnjak želeo? Da li bi to ogrlicu učinilo opuštenijom ili čvršćom?

Razmišljao sam šta bi bio najbolji odgovor. Put za Gvantanamo je bio dokumentarna drama, ali možda ne bi bilo pametno da kažem da sam bio u tom filmu. Drama bi možda bila bolje rešenje. Rekao sam: “Hm, to je nagrađivana drama koja se zove Put za Gvantanamo.”

Usledila je duga tišina. Policajac je podigao obrvu. Ponudio sam mu DVD. Imao je sliku mene u lisicama u narandžastom odelu na omotu. Odmah sam zažalio. Još duža tišina. Druga obrva ide gore. Nagnuo se prema meni.

“Da li znate nekoga ko bi želeo da naudi Sjedinjenim Državama?”

Odmahnuo sam glavom i ispustio nekoliko Hju Grant zvukova, mrmljajući “Bože!” neodređeno u vazduh. Saslušao je moj nastup pre nego što je uzeo u ruke knjigu iz mog prtljaga. Bio je to roman Mohsina Hamida, Neodlučni  fundamentalista (The Reluctant Fundamentalist).

“O čemu je ova knjiga?”

Objasnio sam, ali on nije baš slušao. Bacio se na obaveštajni rad guglovanjem koje mu mu je izbacilo vest o mom incidentu sa aerodroma Luton. Jebi ga. Moje srce je utihnulo. To je bilo to. Nema Holivuda za mene. Nikada neću biti Brad Pitt. Neću biti čak ni Apu iz jebenih Simpsonovih iz gradića Springfild (gde se, uzgred, i rodio Bred Pit). O čemu sam mislio?

Kada sam, posle tri sata agonije, propušten kroz kontrolu, nisam mogao da verujem. Osetio sam olakšanje, zahvalnost, sreću – a onda sam iznenada postao razjaren. Na putu ka izlasku sa aerodroma nekima koji su ličili na mene otpozdravio sam glasno, “Selam alejkum” (As-Salamu alaykum). Niko nije skočio da mi uzvrati pozdrav. Možda nisu imali sigurnosnu mrežu kao što je moje ubedljivo “Bože!”

Pridružio sam se prijatelju na Menhetnu za večeru, izvinjavajući se što kasnim tri sata, i bio odsutan dok su raspravljali o astrologiji. Neko se na večeri okrenuo ka meni.

“Ti si takav terorista“, rekla je ona.

Trepnuh. Koji kurac? Moje lice iskrivilo se u izraz mržnje, zažalivši jer ga nisam pokazao na aerodromu – umesto što sam nešto mrmljao u bradu policajcima na ulasku u zemlju.

“Šta je, dođavola, to trebalo da znači?”

Moj prijatelj je stavio njenu ruku na moju i blago je stisnuo.

“Riz, pitala te je da li si Strelac.”

Progutao sam knedlu. Zbunjena lica zurila su u mene sa zabrinutošću.

“Tačno. Izvinite. Da. Da, jesam “, rekoh.

Ubrzo potom, desila mi se slična verzija iste stvari. I opet. I opet. I opet. Postao sam ratoboran.

06

Jedan od policajaca me je pitao da li sam imao neku vojnu obuku. Moja škola je imala program za kadete sa koga sam brzo bio izbačen, ali sam bez ulaženja u detalje odgovorio potvrdno. Pitali su me da li sam skoro putovao u Iran, Irak i Avganistan.

“Svuda osim Iraka, ali ako to pomaže takođe sam bio i u Pakistanu i Saudijskoj Arabiji,” Nasmejao sam se.

Ovo je možda i delovalo detinjasto ali je i sama ova situacija bila detinjasta. Simuliranje zaboravnosti kao odgovor na sumnjičavost jednog policajca i odbijanje da podstaknem njegovo interesovanje bili su moja jedina odbrana.

Ali, farsa se nastavljala.

Dva puta prilikom apliciranja za američku radnu vizu bio sam izložen proceduri iz odeljka 221G – dugačkoj dubinskoj proveri u globalnoj bazi podataka o teroristima – što me je umalo koštalo izgubljenih poslova.

Video sam email prepisku između Stejt departmenta i mog advokata: “Hej Bil, čekiram tvoj klijenta, g. Ahmeda – prilično britansko ime a? Video sam njegovu post 9/11 blues pesmu, šta je sa ‘Osaminim srcem’ i tim forama? “

To je fer, možda mislite. Pretražujete podatke o njemu. Pogledate koje je rase, pečate u njegovom pasošu i njegove opasno zabavne reperske stihove. Ali s obzirom da su me pustili u SAD i smatrali sigurnim pre samo mesec dana, još jedno pretresanje mojih podataka ovog meseca je očigledno bilo bez rezultata.

Na kraju sam uvek bio propuštan preko granice u zemlju, tako da su ove moje audicije na aerodromima bile uspešne. One su, međutim, uključivale i to da mi je uvek dodeljivana ista uloga, i kada se to događa dovoljno često, vi internalizujete ulogu koju su vam drugi dodelili. Sada, kao preterano prilježan glumac u jednom formatu, borio sam se da izađem iz tog karaktera.

Pokušao sam da progutam sve znake koji su mi govorili da sam osumnjičeni. Pokušao sam da ne kupim priču o ovom “protokolu” ili faza-jedan-stereotip o tome ko sam. Ali kada stalno oblikujete svoj identitet prema svom okruženju i znate da je vašu ogrlicu izabrao neko drugi, to nije lako. Nisam mogao da vidim sebe kao “samo jednog momka”. Propao sam na svakoj audiciji na koju sam otišao.

Kad jednu ulogu non-stop probate ona se u vas ugnjezdi. Ipak, ponekad, ako previše probate a da niste u tome otkrili neko novo značenje, iznenada možete da zaboravite šta je trebalo da kažete. Shvatate da ste na sceni, ne u stvarnom svetu. Emocionalna snaga scene i vaše utapanje u ulogu nestaju.

I tako mi je sinulo da su ta saslušanja predstavljala jedno izmišljeno igranje uloga u balonu, a ne procena moje vrednosti. To je bio način na koji je to trebalo videti. A onda se, iznenada, ispostavilo da je ovo ujedno i način na koji je trebalo gledati na audicije. Protokol je prestao da me guši i počeo sam ponovo da dobijam uloge. Jedan veliki posao mi je obezbedio odgovarajuću američku vizu, a ubrzo sam počeo da prelazim granicu bez protokola. Počeo sam da se, korak po korak, približavam Obećanoj zemlji.

Počeo sam da, kako na audicijama tako i na aerodromima nalazim sebe na pravoj strani somotskog konopca, gde su me nekada odvajali na stranu. Vidim većinu mojih kolega, a la Being-John-Malkoviche, još nagnutih unazad, kičmi izvijenih do pucanja u pokušaju da pređu na drugu stranu konopca. Ovih dana mi verovatno više niko u čekaonici za glumačku audiciju ne liči, a isto važi i za svakoga koga je imigraciono odeljenje SAD propustilo u zemlju. U oba prostora, moj izuzetak potvrđuje pravilo.

Nemojte me pogrešno shvatiti: iako je moj aerodromsko iskustvo u SAD sada lakše, i dalje me na Hitrou zaustavljaju pred ulazak u avion za SAD. Ali sada mi je to smešno, ne pogađa me. Možda se znatno lakše osmehnem s mojom radnom vizom u džepu i strateški raspoređenim uzvicima “Bože!”. Ali mi je isto tako lako da se nasmejem, jer što više putujem, više uviđam koliko ove procedure postaju sve smešnije.

07

Aerodrom Hitrou regrutuje osoblje iz obližnjih azijskih predgrađa Heunslou i Sauthol. Moj “slučajan izbor” da letim ka Los Anđelesu je bio toliko pouzdan da sada, kada sam počeo da putujem znatno intenzivnije, prošao sam kroz šestomesečni dril u kojem sam konstatno bio čekiran od strane jednog sredovečnog Sika. Instinktivno sam počeo da ga nazivam stricem, kao što je uobičajeno među starijim azijatama. On je počeo mene da zove “beta”, ili sine, dok je pomirljivo prolazio kroz čekiranje mog prtljaga. Bilo mi je toplo oko srca, ali je skretalo gotovo ka incestu svaki put kad je trebalo da mi čekira pantalone.

“Kako si, sine?”

“Ja sam ovaj, oh, ovaj, dobro, striče. “

Što sam više putovao, sve sam više radio i na filmu, što je povećavalo moje šanse da budem prepoznat među mlađim službenicima na aerodromu Hitrou. Neki od njih bi mi citirali rečenice iz mojih filmova dok su preturali po donjem vešu ili su me pitali da napravimo selfi dok su pretraživali da li nosim eksploziv.

Poslednji klinac koji me je pretresao, mlad dečak, Musliman sa besprekornom linijom vilice i bradicom, posebno mi se izvinjavao.

“Žao mi je, brate. Ako ćeš se od toga osećati bolje, i mene pretražuju pre nego što letim.”

Smejali smo se, ne zato što se šalio, već zato što je bio smrtno ozbiljan. Bilo je to savršeno minijaturno zaokruživanje o položaju manjina i tome kako smo raspolućeni, prisiljeni da internalizujemo ograničenja koja su nam postavljena kako bismo mogli da pređemo sa pogrešne na pravu stranu konopca na ulasku u zemlju, čak i kada, ili možda baš zbog toga što smo bili na njegovoj pravoj strani. Izvaljivali smo šale, udarivši se pesnicama.

Kako sam već bio u odlasku, zaustavio me je pitanjem. “Brate, što ćeš sledeće da snimiš?”

Pogledao sam ID bedž koji visi na kanapu oko njegovog vrata. Rekao sam mu da se nadam da će to biti neka uloga koja će mu se svideti.

Ovaj esej je deo knjige eseja The Good Immigrant (Dobri imigrant) o rasi i migracijama u u Velikoj Britaniji koji je napisao 21. britanski crni, azijski i manjinski etnički pisac, a koji je uredio Nikesh Shukla i sadrži priloge koje su napisali Bim Adewunmi, Salena Godden, Musa Okwonga, Coco Khan, Himesh Patel i drugi.

Gardijan

Panamska dokumenta: zlatni rudnik za teoretičare zavere

02

Na prvi pogled, Panamski dokumenti kao da su, čini se, predodređeni da prerastu u mit i legendu unutar krugova teoretičara zavere. Istraga, objavljena u nedelju trećeg aprila oslanjala se na 2,6 terabajta tajnih podataka koji razotkrivaju ogromnu mrežu ofšor kompanija koje kriju novac povezan sa političarima, poznatim ličnostima i kriminalcima širom sveta. Ova otkrića nude teoretičarima zavere još jedan opijajući “gutljaj ambrozije”, jer su ovi papiri retka i veoma očigledna potvrda organizovane “podlosti s predumišljajem” od strane elite. Još od Edvarda Snoudena (Edward Snowden) nije bilo dokumenata koji su tako čvrsto potvrđeni od strane zvaničnih instanci.

Ali, možda i očekivano, teorije zavere sada cvetaju na temu samih Panamskih dokumenata. Jesu li oni autentični, sumnjičavo se upitala čak i grupa aktivista okupljena oko WikiLeaks, koja podržava kako Snoudena tako i Džulijena Asanža.

08Neki veruju da ovaj set iscurelih podataka ima za cilj ublažavanje kriticizma na račun Hilari Klinton, koja je u jeku kampanje za demokratskog kandidata na ovogodišnjim izborima u Sjedinjenim Državama. Nakon ubistva američkih diplomata u sigurnoj kući u Bengaziju 11.septembra 2012, ona se, uoči ovog terorističkog napada, a u svojstvu šefice Stejt Departmenta i samim tim najodgovornija, oglušila o molbe osoblja američke ambasade u Libiji da im se pojačaju bezbednosne mere, uz to i pokušavajući da zataška ovaj masakr time što je u medijima isprva tvrdila kako je ovo ubistvo plod “trenutnih, nekontrolisanih emocija rulje”, dok se kasnije pokazalo kako je napad bio unapred osmišljen od strane ISIS-a. Drugi tvrde kako je američki Stejt Department sam proizveo ovu priču kako bi oblatio svoje političke neprijatelje. Online diskusije na forumu su uzavrele, i, naravno, u njima prednjači čuveni teksaški teoretičar zavere, radio-voditelj i autor mnogih dokumentaraca na urotničke teme, Aleks Džons, koji je takođe sumnjičav i kada je u pitanju motiv onih koji stoje iz ovog curenja podataka. On i Vikiliks izrazili su sumnju na poreklo dokumenata kao i na integritet novinarstva. U pitanju su, kako kažu, organizacije koje finansiraju projektne lidere u ICIJ-u. Ono što je možda najupečatljivije jeste kako se, ovakvim nerazumevanjem situacije oko Panamskih dokumenata kao i nesposobnošću poimanja načina na koji mediji funkcionišu, istovremeno mogu osuditi svi koji traže i otkrivaju stvarne ili navodne skandale oko korupcije, posebno u politici, ali i osnažiti medijska artiljerija koja se nalazi u rukama države. Stoga je afera oko Panamskih dokumenata mač sa dve oštrice. I dalje u vazduhu visi pitanje: da li je ova afera isprodukovana, i, ukoliko jeste, u koje i čije svrhe?

01

Za početak, evo malo i pozadine čitave situacije oko curenja Panamskih dokumenata: Nemački list Zidojče Cajtung (Süddeutsche Zeitung) počeo je da prima zaštićene datoteke iz nepoznatog izvora, što je trajalo više od godinu dana. Dokumenti – email poruke, računi, fotografije, itd koji su pripadali panamskoj advokatskoj kancelariji Mosak Fonseka (Mossack Fonseca), koja je već nekoliko decenija opštepoznata “javna tajna” među brojnim poslovnim i javnim ličnostima. Fonseka je bilo mesto specijalizovano za otvaranje ofšor kompanija u ime banaka, koje su ovo činile u ime svojih klijenata. Novine su kontaktirale ICIJ kako bi ova krovna svetska organizacija istraživačkih novinara vodila ono što će ovog aprila postati dosad najveća novinarska međunarodna istraga, obuhvatajući više od 100 novinskih redakcija iz 80 zemalja. Pokazalo se da su njihovi nalazi u nekim slučajevima bili dalekosežno kompromitujući i intenzivno razorni. Do sada, Panamski dokumenti rezultirali su ostavkama islandskog premijera, najvišeg funkcionera u FIFA, kao i šefa Austrijske banke.

Kada je ova vest pukla kao grom iz vedra neba, Putin i njegovi saradnici počeli su da uzvraćaju medijsku paljbu. Ruska državna televizija RT i njena informativna mreža tvrdili su da su zapadni mediji ovim skandalom nastojali da uzdrmaju Putina uoči predstojećih ruskih izbora. Ostali novinski članci postavljali su pitanje da li, koliko i kako je na ovo curenje imala uticaja američka vlada i moćni američki pojedinci.

Očigledna implikacija bila je da je na ICIJ počelo da se gleda samo kao na medijsku “pokrivku” za one prave, opake igrače koji deluju u tajnosti. Ko su, dakle, donatori koji stoje iza ICIJ-a, s, ko su, dakle, ljudi sposobni da utiču na uredničke i uređivačke aktivnosti u redakcijama širom sveta, i da li ih oni finansiraju?

ICIJ na svojoj internet stranici navodi ko su njegove pristalice koje ga finasiraju. Neki, poput Pulicerovog centra za izveštavanje o krizama, usmereni su ka podsticanju jakog istraživačkog novinarstva. Većina drugih naginjalo je nalevo. Fondacije Otvoreno Društvo (Open Society Foundations), na primer, finansira bogati liberal Džordž Soroš (George Soros), potom Ford fondacija, Adesijum fondacija (Adessium), uz Fondaciju Dejvida i Lusil Pakard, koji svi teže da podrže istraživanja pre svega onih uzročnika koji su povezani sa aktuelnim svetskim stanjem i problemima, recimo, klimatskim promenana.

12Tako se može reći da oni koji su uhvaćeni u unakrsnoj vatri Panamskih dokumenata, čemu se pridružio i medijski konzervativac Breitbart, bacaju senku na finansijere novinarskih organizacija.

Ovo se čini kao sasvim fer (U stvari, novinari bi trebalo da se zapitaju da li bi trebalo da javnosti skreću pažnju na finansijere jedne novinske organizacije koju finansiraju republikanski teškaši poput braće Koh ili Šeldona Adelsona. “Da” je pravi odgovor). Direktor ICIJ-a Džerard Rajl, međutim, kaže da osobe koje ispisuju čekove za ICIJ ne pišu preko ove novinarske organizacije svoje priče. Zaštitni zid koji postoji između redakcije i njenih finansijera znači da finansijeri znaju samo to da je na pomolu neka velika priča. On kaže da ne prihvata donacije od onih potencijalnih izvora koji žele da diktiraju reportaže i novinarska istraživanja, tvrdeći da ne postoje nikakvi dokazi da takvi donatori kao što je Ford pokušavaju da igraju uređivačku ulogu. “Novac od finansijera nije bitan u našoj uređivačkoj politici”, dodaje on. “A ne verujem ni u uzimanje njihovog novca samo kako bismo pisali priče na teme koje nam oni diktiraju.”

07

Iako je ICIJ svoju reputaciju izgradio objavljivanjem informacija o međunarodnim istragama vezanim za poreske rajeve, ova novinarska grupacija nipošto nije specijalizovanaa samo za novac sumnjivog porekla. ICIJ je takođe medijski pokrivao o priče o posledicama aktivnosti Svetske banke, o rudarstvu u Africi, kao i o trgovini leševima.

Ako su ove optužbe plod konspiracije,  onda je izvesno da su njeni organizatori u tu bombu upakovali mnogo šrapnela. Čak se i filmska zvezda Džeki Čen našao pod mikroskopom.

15Ono što je još verovatnije jeste da je šačica bogatih ljudi krenula da finansira dobro novinarstvo. Već sam imovinski status povezan s njihovim imenima podstiče paranoidne spekulacije. Neki ljudi, na primer, skloni su da atakuju na porodice Rokfelera i Karnegija kao finansijere ICIJ-a. Postoji jedan mali broj “nekih” imena koja pobuđuju daleko žustrije reakcije među teoretičarima zavere. Ova tvrdnja, ipak, nije sasvim tačna. Fondacije povezane sa svakom od ove dve porodice podržavaju matičnu organizaciju kojoj ICIJ pripada, a to je Centar za javni integritet (Center for Public Integrity), mada sam Rajl kaže kako njeno funkcionisanje ne zavisi od novca koji se direktno prima od njih.

Malo je dokaza koje su teoretičari zavere dosad ponudili kako bi potkrepili svoje teorije. “Verovati u teorije zavere umnogome je nalik podržavanju nekog kandidata”, kaže Džozef Uscinski, profesor na Univerzitetu Majami i stručnjak za teoretičare zavere. “Bez obzira šta da im se kaže, oni će svaku informaciju uvek tumačiti u svetlu svojih predubeđenja, onoga u šta već veruju.”

Kao što  Uscinski primećuje, čak je i izveštavanje o Votergejtu od strane dnevnog lista Vašington Post bilo predmet sumnjičavosti i spekulacija.

03

Da su Panamski dokumenti nekim slučajem razotkrili veći broj Amerikanaca, manje bi se skeptika pojavilo. Naravno, nekoliko američkih medijskih kuća želelo je da radi sa ICIJ-om, koji god da je bio razlog za tu zainteresovanost, a tu su i stotine stručnjaka za offshore kompanije čiji su fajlovi još uvek na bezbednom.

Ono što smo dosad saznali je isprovociralo Vikiliks da pozove ICIJ na objavjivanje svih dokumenata vezanih za Panamske dokumente. “Krtica” koja je dosad obezbedila ovoliko obimno curenje podataka kaže da će omogućiti nezavisnim novinarskim izvorima da proveravaju postojeće informacije, da će istraživati one informacije o kojima se dosad nije izveštavalo, i na taj način se suprotstavljati svakoj potencijalnoj pristrasnosti. Rajl ne planira da svoj kancelarijski orman otvori za svetsku javnost. On kaže da postoji puno dokumenata sa podacima iz pasoša i ostalih ličnih dokumenata, podacima o osobama čije je korišćenje offshore kompanija legalno, a može biti osetljiv materijal za krađu identiteta mnogobrojnih osoba.

09Neslaganje između dve strane, međutim, moglo je biti razlog zbog kojeg je Rajl napao VikiLiks u intervjuu za magazine Wired. “Mi nismo Vikiliks. Pokušavamo da pokažemo da novinarstvo može biti odgovorno”, rekao je on ovom mesečniku. Od tada, kriticizam od strane Vikiliksa, koji je u početku bio koncentrisan na Panamske dokumente, dodatno poduprt teorijama zavere i propagandom koja se pojavila u medijima onih zemalja čiji su se građani nađli na udaru  ovog curenja podataka.

Nakon svega ovoga, postavlja se pitanje: postoji li neki efikasan način za utišavanje galame koja se digla oko Panamskih dokumenata? Postoji jedan način kojeg je sam Rajl uspeo da se seti:  “Sve što možete da uradite jeste da radite ono što mislite da je najbolje moguće kada je u pitanju vaša (novinarska) profesija, a onda se udobno zavalite i pustite da samo novinarstvo progovori.”

Jack Murtha, CJR

Globalna ekonomija nafte: nova pravila igre

Ukoliko uvoz SAD opadne, američki interes za stabilnost na Bliskom istoku će se smanjiti a interes Kine i Indije porasti, piše glavni ekonomski komentator Fajnenšel Tajmsa, Martin Volf.

Zašto su cene nafte pale? Da li je ovo privremeni fenomen ili odražava strukturnu promenu na globalnim tržištima nafte? Ako je strukturna, ona će imati značajne implikacije na svetsku ekonomiju, geopolitiku i naše sposobnosti da upravljamo klimatskim promenama.

Sa američkim potrošačkim cenama kao deflatorom, realne cene pale su za više od polovine od juna 2014. do oktobra 2015. U ovom poslednjem mesecu, realne cene nafte bile su 17 odsto niže od njihovog proseka od 1970. godine, iako su bili daleko iznad nivoa u ranim 1970-im i između 1986. i početkom 2000-ih.

Govor Spensera Dejla, (Spencer Dale) glavnog ekonomiste naftne kompanije BP (i bivšeg glavnog ekonomiste Banke Engleske) baca svetlo na ono što utiče na cene nafte. On tvrdi da ljudi imaju tendenciju da veruju da je nafta neobnovljiv resurs čija će cena verovatno porasti tokom vremena i da su potražnja i ponuda krivi za strmu (neelastičnu) cenu nafte, da nafta teče pretežno u zapadne zemlje i da je OPEC voljan da stabilizuje tržište. Veći deo ove konvencionalne mudrosti oko nafte je, tvrdi on, lažan.

Jedan deo onoga što dovodi u pitanje ove pretpostavke je američka revolucija rafinacije nafte iz škriljaca. Od gotovo nultog rezultata u 2010. godini, proizvodnja nafte iz škriljca u Sjedinjenim Državama je porasla na oko 4,5 miliona barela dnevno. Većina ove „frekovane“ nafte je, ukazuje Spenser Dejl, profitabilna: između $50 i $60 za barel.

Štaviše, produktivnost proizvodnje nafte iz škriljaca (merena kao početna proizvodnja po platformi) porasla je na preko 30 odsto godišnje između 2007. i 2014. godine. Povrh svega ovoga, ubrzani rast proizvodnje nafte iz škriljaca je bio odlučujući faktor za prošlogodišnji kolaps cene sirove nafte: proizvodnja nafte u SAD se povećala za skoro dva puta iznad povećanja tražnje. To je, jednostavno, bila stvar ponude.

Šta bi to moglo da podrazumeva?

Jedna implikacija je da je kratkoročna elastičnost ponude nafte veća nego što je bila. Relativno visok procenat troškova proizvodnje nafte iz škriljaca je promenljiv, jer je investicija brza i daje brz povratak profita. Kao rezultat toga, snabdevanje bolje reaguje na cenu nego što je to slučaj za konvencionalnu naftu, koja ima visoke fiksne troškove i relativno niske varijabilne troškova.

Ova relativno visoka elastičnost ponude znači da tržište treba da stabilizuju cene efikasnije nego u prošlosti. Ali proizvodnja nafte iz škriljaca je takođe zavisnija od raspoloživosti kredita nego što je to kod konvencionalne nafte. Ovo dodaje direktan finansijski kanal snabdevanju naftom.

Druga implikacija je ogroman pomak u pravcu trgovine. Posebno, Kina i Indija će verovatno postati daleko važniji neto uvoznici nafte, dok se američki neto uvoz smanjuje. Sasvim moguće da će 60 odsto globalnog povećanja potražnje za naftom, u narednih 20 godina, doći od strane ova dva azijska kolosa.

Od 2035. godine, Kina će verovatno uvoziti tri etvrtine svoje nafte a Indija skoro 90 odsto. Naravno, to podrazumeva da transportni sistem i dalje ostane zavisan od nafte tokom ovog dugog perioda. Ako se to desi, ne treba nam veliki mentalni sklop da bi smo pretpostavili da će interesovanje SAD za stabilizaciju na Bliskom istoku opadati, a interes Kine i Indije porasti. Geopolitičke implikacije mogu biti duboke.

Dalja implikacija odnosi se na izazov za OPEC da stabilizuje cene. U svom World Energy Outlook 2015 (pdf). Međunarodna agencija za energiju (IEA) predviđa cenu od $80 po barelu u 2020. godini, kako rastuća potražnja bude apsorbovala ono što u ovom trenutku izgleda kao višak ponude. Prognoze o nižoj ceni nafte se takođe razmatraju sa cenama koje bi ostale blizu 50 dolara za barel tokom ove decenije.

Dve pretpostavke su u osnovi ove druge prognoze: elastična ponuda nafte SAD i odluka proizvođača OPEC, posebno Saudijske Arabije, da brani strukturu proizvodnje (i samog tržišta nafte). Ali strategija niskih cena bi stvorila teškoću za proizvođače kako javna potrošnja nastavlja da prevazilazi prihode od nafte za duži vremenski period. Koliko bi taj zastoj mogao da traje?

Konačni set implikacija vezan je za klimatske politike. Pojava nafte iz škriljaca naglašava ono što je već prilično jasno, naime, da je globalni kapacitet snabdevanja ne samo ogroman, nego se i širi. Zaboravite vrh snabdevanja naftom. Kako Dejl primećuje: “U veoma teškim uslovima, u proteklih 35 godina, svet je konzumirao oko 1 trilion barela nafte. U istom periodu, pokazalo se da su rezerve nafte porasle za više od jednog triliona barela. ”

Problem nije u tome da svetu ponestaje nafte. Ima je daleko više nego što svet može da iskoristi dok ima bilo kakvu nadu da može ograničiti porast srednje globalne temperature iznad pred-industrijskog nivoa do 2°C. Samo korišćenjem postojećih rezervi nafte i gasa trostruko će biti premašen globalni karbonski budžet. Dakle, ekonomija fosilnih goriva i upravljanje klimatskim promenama su u direktnoj suprotnosti. Jedno mora popustiti. Duboka tehnološka promena može uzdrmati ekonomiju fosilnih goriva. Ako ne, to će morati da urade političari.

Ovo potcrtava obim izazova s kojima se suočavaju lideri na klimatskoj konferenciji u Parizu. Ali odgovor na pad cena nafte pokazuje kako su kreatori politika bili bez nade. Prema IEA, subvencije za nabavku i korišćenje fosilnih goriva i dalje iznose $493bn u 2014. Istina, oni bi bili $610bn bez reformi koje su sprovođene od 2009. Dakle, neki napredak je napravljen.

Niske cene nafte, međutim, sada opravdavaju ukidanje subvencija. U bogatim zemljama prilike koje pruža niska cena nafte mogle bi – a, zapravo, i trebalo bi – da budu iskorišćene za nametanje viših poreza na njeno korišćenje. Time bi se postiglo osnaživanje podsticaja za uštede u korišćenju fosilnih goriva, povećanje fiskalnih prihoda i omogućavanje smanjenja ostalih poreza, posebno na zapošljavanje. Ipak, zaključuje svoj članak Martin Volf iz FT, ova važna prilika je gotovo potpuno ispuštena.

 

Martin Wolf, FT

Koji je naredni potez FED-a, pitanje je sad

Glavni ekonomista Saxo banke, Stin Jakobsen (Steen Jakobsen), analizira efekte eventualnog podizanja kamatnih stopa.

01

Hoće li se sve okončati u jednom potezu, to jest da li će američki Fed podići kamatne stope samo u jednom navratu, ili će to možda biti samo početak ciklusa sastavljenog od više manjih korekcija, sa stopama koje će se penjati naviše?

Ovo je glavno pitanje s kojim globalna ekonomija započinje treći kvartal 2015. godine. U slučaju da se sve dogodi jednokratno, u jednom potezu, američki dolar će početi da slabi zato što će tržište reagovati tako kao da su američke Federalne rezerve “odradile svoj posao”, a što bi izazvalo izvesni marginalni skok cene kapitala, uz usporavanje očekivanog rasta.

Tome nasuprot, ukoliko bi Fed podizao kamatne stope u više navrata tokom naredne dve godine (24 meseca), u tom bi slučaju referentna kamatna stopa do 2018. dostigla nivo od 2%. Ovo bi takođe predstavljalo i sporu ali nadasve dramatičnu promenu u odnosu na prethodnih devet godina, tokom kojih su kamatne stope imale tendenciju ka nuli, pa bi ovo, najverovatnije, prouzrokovalo nestabilnost uobičajenih tj. klasičnih portfelja.

Međutim, Stin Jakobsen ne veruje da su američka, a još manje svetska ekonomija u stanju da odole takvom pritisku, što nas upućuje na izvestan zaključak: da će se ići na povećanje u jednom potezu, procenjujući takvu meru kao opciju koja je najbezbolnija. Analitičari američkih Federalnih rezervi zastupaju stav da su agregatne prednosti niskih kamatnih stopa, posmatrano na duži rok, manje od posledica stvaranja potencijalnog finasijskog balona, odnosno, kako se već ovo stanje stručno kvalifikuje u rečniku centralnih banaka, “inflacije aktive.

05

Globalni ekonomski izgledi i nadanja za ovu godinu: neutemeljeni optimizam

Jednopotezni pristup: Stin Jakobsen je, prilikom procene mogućnosti primene “jednokratnog” pristupa, krenuo od pretpostavke da će Federalne rezerve preduzeti set određenih mera u oblasti monetarne politike, ne bi li se ostvarili programom uspostavljeni ciljevi: inflacija od očekivanih dva odsto, stabilna odnosno neinflatorna nezaposlenost od 4-5% i dugoročni rast BDP-a od 3%.

Ova formula odnosno jednačina bi izgledala ovako: dugoročni rast+inflacija, minus nezaposlenost = inflacija od dva odsto, plus rast BDP-a od 3%, minus petoprocentna nezaposlenost = nula procenata. Federalne rezerve će kamatne stope podići onda kada konačni rezultat ove kalkulacije bude iznad 1%, a sniziti ih onog momenta kada rezultat napravi pad ispod minus jedan odsto. U slučaju da se FED-ovi analitičari oslone na ekonomske podatke iz prošlosti, onda bi spremnost na dizanje kamatnih stopa bila nepotrebna. Ipak, uprkos ovome, oni najavljuju rast kamatnih stopa.

Jakobsen postavlja pitanje: kako je ovo, uopšte, moguće? Za sada je poznato da ljudi iz američkih Federalnih rezervi imaju želju da se oslone na inflaciju aktive, ne bi li se ublažile posledice trenutno veoma jeftinog novca. Drukčije rečeno, prvo (a možda i jedino!) podizanje kamatne stope neće biti utemeljeno na egzaktnim indikatorima i stvarnim brojkama već na – politici. U tom smislu, septembar bi bio nadasve pogodan momenat za aktivno delovanje u tom pravcu. Među nepovoljne indikatore spada i negativna stopa rasta BDP-a, koju su američka privreda i ekonomija zabeležile tokom prvog tromesečja ove godine.

Ovome bi trebalo dodati i činjenicu da je kineski rast na ivici kolapsa, kao i da su ekonomski pokazatelji Evropske unije i dalje razočaravajući (premda ima izvesnog napretka), tako da globalni privredni rast, po svemu sudeći, neće uspeti da prebaci čarobnu granicu od 3%.

Povrh svega, ako pođemo od premise da se kamatne stope neće uvećavati, makroekonomski analitičar Sakso banke Mads Kefed pokušava da na tome utemelji svoju prognozu američkog privrednog rasta od 2,4%, a u Evropskoj uniji od 1,8%, dok bi kineski privredni rast bio oko 6,7 odsto a u Japanu od 1%. Ove projekcije ukazuju na relativno loše performanse odnosno rezultat, pre svega uzimajući u obzir da su cene inputa prilično niže nego što je to bio slučaj tokom 2013. i 2014. godine.

International

International

U svojoj analizi, Jakobsen se dotiče i nultog rasta, napominjući kako se “već neko vreme suočavamo sa ekonomskim okruženjem nultog rasta, baš kao i nulte inflacije ali i, nažalost, izostanka nužnih reformi, što sveukupno ukazuje na to da većina sadašnje aktive poseduje petogodišnji očekivani nulti povraćaj investicije, i stoga će odvajanje od nulte stope rasta biti bolno – ukoliko i dalje ne bude reformi, dok bi porast inflacije lako mogao da nas iznenadi.”

Dolaskom ove 2015. godine, na tržištu je uspostavljen jednoglasan stav vezan za – strah od deflacije: ovogodišnja situacija je sasvim suprotna od prošlogodišnje, kada je Evropska centralna banka negirala da će u prvom tromesečju biti inflacije. Stoji činjenica da i dalje rastu inflatorna očekivanja merena “break-even” stopom (što predstavlja razliku koja postoji između nominalnog prinosa na obveznice sa fiksnom kamatom i stvarnog prinosa na obveznice vezane za inflaciju) na desetogodišnje obveznice. Izvesno je i to da je “premija na rok”, odnosno očekivana kompenzacija za inflaciju dramatično uvećana, što bi značilo da je rast inflacije brži od ekonomskog rasta. Ovo, potom, navodi na pretpostavku da će prinosi na desetogodišnje obveznice u Nemačkoj i Americi rasti za sto baznih poena. U prinos na nemačke desetogodišnje obveznice je već uključena buduća inflacija. Ovo povećanje cene kapitala će dodatno usporiti privredni i ekonomski rast, dok će marginalno podizanje cene kapitala uvećavati opterećenja dužnika.

Ovu svoju projekciju Jakobsen zaključuje završnom fazom: Nalazimo se u finalnoj etapi ciklusa sve nižih prinosa kao i inflacije, koji traju već više decenija. Na nultom nivou, ništa ne funkcioniše: Voda se zamrzava na nula stepeni, a identična je situacija i sa ekonomijom. Jakobsen upozorava da “ulazimo u period najznačajnijih promena u prinosima, uzimajući u obzir to da će, najverovatnije, doći do podizanja kamatnih stopa, dok će viša cena kapitala, u sprezi sa povećanjem cena inputa, opet dovesti evropsku i američku ekonomiju do nultog rasta. Ipak, nakon tog perioda, treba očekivati oporavak ekonomije i to kako na makro tako i na mikro planu. Imali smo, dakle, pogrešan start ove 2015. godine, zasnovan na nadanjima i željama, pa ćemo imati pad ekonomskog ciklusa na ulasku u 2016. godinu, tački od koje bi trebalo da vidimo napredak u privredi “odozdo naviše” (odnosno umesto makro pristupa, odozgo nadole). Ono što je dobra vest je to što će poslovni ciklus biti aktiviran ponovo, nakon skoro osam godina hibernacije. Tu je i loša vest: novac mora da pritiče sa tržišta obveznica i deonica ka realnoj ekonomiji, ostavljajući očekivane prinose na nuli i, kao nus-efekat, generišući veću nestabilnost.

Jakobsen, po običaju, svoju analizu završava citatom Vinstona Čerčila (Winston Churchill), jednog od njemu najomiljenijih političara svih vremena: “Niti je uspeh konačan, niti je neuspeh fatalan – ono što je jedino važno jeste imati hrabrosti da se nastavi dalje”.

 

Stin Jakobsen, glavni ekonomista Saxo Banke