Kapitalizam nije mrtav; mogao bi da postane sila dobra u društvu

Kapitalistički model se napada sa svih strana. Ipak, uprkos želji za promenama, čak ni pokret Occupy nije izašao sa nekakvim koherentnim alternativnim modelom. U svom autorskom tekstu, poslova koledža pri univezitetu Kembridž postavlja pitanje, “Da li se, dakle, kapitalizam može reformisati tako da služi društvu”? Njen odgovor glasi: Naravno, jer (etički osnaženi) kapitalizam nema alternativu – barem ne za sada.

00

U Oksfamu (Oxfam) gde sam bila izvršni direktor 12 godina, verovali smo da privatni sektor ima sposobnost da pomogne ljudima da izađu iz ralja siromaštva, na primer, kroz stvaranje novih radnih mesta ili kupovinom proizvoda od poljoprivrednika po fer ceni.

Međutim, videla sam i dosta primera neetičkog poslovanja u privatnom sektoru u zemljama u razvoju. Ponekad je to bilo delom zbog nedostatka propisa. Zaista, ponekad su vlade bile sklone da odobravaju ili čak podstiču loše standarde da bi zadržale kompanije u zemlji. Ipak, bilo je šokantno videti nedostatak brige tih kompanija za poteze koji bi nesumnjivo bili neprikladni na njihovim matičnim tržištima.

Nekoliko primera sam dobro zapamtila: 2006. godine iskrsao je spor oko imena nekih brendova između Starbaksa (Starbucks) i Etiopije kada je kompanija pokušala da iskoristi imena nekih etiopskih sela na svojim pakovanjima kafe bez plaćanja tantijema zajednici ili vlastima; 2001. godine farmaceutska industrija je izvela južnoafričku vladu na sud kada je ona izrazila nameru da uveze jeftine verzije leka za HIV/AIDS pristupačnije njenom stanovništvu.

Takva izrabljivačka praksa se nastavlja i danas. Najstrašniji primeri su oni vezani za otimanje zemlje, gde su kompanije preuzimale zemljište u delovima Afrike, kao i zemljama kao što su Kambodža ili Gvatemala, bez saglasnosti zainteresovanih zajednica i bez naknade. U velikom broju slučajeva, vlasti su bile saučesnici ili su čak ohrabrivali takvo ponašanje, tvrdeći da tamošnji stanovnici nemaju nikakav pravni mandat, iako su možda imali dugotrajno tradicionalno pravo na zemlju.

04

Ovde ne govorim samo o ponašanju privatnog sektora u zemljama u razvoju. Mnogi okrivljavaju finansijski sektor za izazivanje finansijske krize iz 2008. godine, koji je kasnije doveo do oštrih mera štednje. U mnogim zemljama traju demonstracije ljudi koji imaju snažno osećanje da je srednja klasa osiromašila i da je isceđena jer se na njena pleća svalio teret odbijanja kapitalizma da se promeni. Bogati postaju bogatiji, dok ekstremna nejednakost raste širom sveta.

Sa pričama o izbegavanju plaćanja poreza, visokim platama menadžera i incidentima – poput nedavnog skandala sa Folksvagenom i lažiranjem podataka o emisiji štetnih gasova u njegovim vozilima – u ljudima narasta bes. Ne iznenađuje da svake godine Edelmanov barometar poverenja pokazuje izuzetno nizak stepen poverenja u privatni sektor širom sveta.

Pomislili biste da će ova situacija postati neodrživa, na kraju krajeva, društvo daje dozvolu privatnom sektoru da funkcioniše. U kratkom roku, međutim, problemi izgledaju ogromni, i obični ljudi mogu da se osećaju nemoćnim da utiču na sistem.

Pa ipak, pritisak javnosti na kompanije ili vlade ima potencijal da dovede do značajnih promena. U slučaju Starbaksa (Starbucks) i etiopskih sela, potrošači u SAD i Evropi bojkotovali su ovu multinacionalku, koja je na kraju morala da postigne dogovor sa vladom Etiopije.

10

Tu je i pitanje morala. Neki lideri kompanija nesumnjivo žele da rade pravu stvar. Nema sumnje da takvo šta žele i mnogi njihovi zaposleni, kao i potencijalno novi uposlenici. Kao šef katedre na koledžu u Kembridžu, redovno čujem od studenata da se ne osećaju prijatno kad pomisle da treba da rade u privatnom sektoru zbog njegovog niskog etičkog standarda. Jedna studentkinja mi je rekla da joj je na jednom sajmu zapošljavanja regruter jedne velike multinacionalke rekao “mi ne radimo ništa nelegalno; Možda mislite da je ono što radimo nemoralno, ali mi pravimo mnogo novca”. To je za nju bilo dovoljno da odustane od apliciranja za radno mesto u ovoj kompaniji. Kompanije se mogu primorati na promene, zahvaljujući negativnom mišljenju njihovih zaposlenika.

Da bi smo zadobili i ostvarili nama tako potrebne sveobuhvatne reforme, moramo da sagledamo situaciju na sveobuhvatan način. Dobro je što od kompanija zahtevamo da se promene, ali one funkcionišu unutar sistema u koji veruju – s pravom ili ne – a to ih ograničava.

Investitori su izuzetno uticajni, zahtevaju kratkoročne profite koji podstiču izvršne direktore da ostave po strani pitanja održivosti – i stoga i profitabilnost kompanije na dugi rok. Neke kompanije pokušavaju da se tome odupru. Unilever, na primer, ne objavljuje kvartalne rezultate. Isto tako, postoje primeri gde su investitori svojim postupanjem delovali pozitivno na kompanije. U vezi sa primerom koji sam iznela o HIV / AIDS i farmaceutskim kompanijama, investitori su bili ti koji su pritisli kompanije da se promene jer nisu želeli da stanu na stranu kompanija, koje su svojim ponašanjem dopuštale da milioni ljudi umru jer im njihovi lekovi nisu dostupni.

06

Pred nama je još uvek dug put pre nego što investitori počnu sistematski da podržavaju neophodne reforme, kao što je, na primer, poštovanje Principa odgovornog investiranja koje podržava UN.

Jedan od najvećih problema na globalnom nivou u našem kapitalističkom sistemu je uloga rada. Sa toliko mnogo poslova koji će nestati usled automatizacije, postavlja se pitanje: kako da rastućem broju stanovnika obezbedimo zaposlenje i smislen, svrhovit posao? Trenutno je polovina stanovnika na planeti mlađe od 25 a 1,8 milijardi ljudi je u dobu između 16 i 25 godina. Ovoliki broj mladih stanovnika naše zemlje – dovoljno mladih da budu bez radnog iskustva koje bi im diktiralo visine prihoda – lako bi moglo doći do trke ka dnu u platama i velikog broja obespravljenih mladih ljudi. Mladi ljudi bi tako, ne svojom krivicom, mogli biti uzrok još ozbiljnijeg obezvređivanja prihoda u budućnosti.

Pored klimatskih promena, mislim da je ovo najveći izazov sa kojim ćemo se kao društvo suočiti na globalnom nivou. Ali razmislite samo o mašti, inovacijama i posvećenosti koju bi ti mladi ljudi mogli da nam donesu.

Ostajem u uverenju da kapitalizam mora biti reformisan da bi postao pozitivna sila u društvu. To od kompanija zahteva da budu fokusirane na pozitivne svrhe i etičko ponašanje. Potreban nam je dugoročan pristup investitora, etički zahtevni kupci i javni pritisak na vlade. Svi mi u našim različitim ulogama imamo moć i možda iznad svega moramo da se uverimo da su naši mladi ljudi spremni da uđu u privatni sektor i naprave razliku zarad sopstvenih budućnosti.

 

Marej Edvards koledž, Kembridž, (Murray Edwards College, Cambridge) nedavno je pokrenuo “Kapitalizam na ivici,” (Capitalism on the Edge) dvogodišnji ciklus predavanja o razumevanju kapitalizma iz različitih perspektiva.