Knjižarstvo u doba Amazona

Nezavisna platforma BookShoop vs. Amazon: David koji se uhvatio u koštac sa pozno-kapitalističkim Golijatom

Foto: Jorg Greuel/Getty Images

Kada razmišljamo o najvećim svetskim onlajn prodavcima, pitanje koje često postavljamo je da li bi neko – izuzev decenijama prisutnog Amazona – mogao da sebi sačini iole neki prostor, odnosno „tržišnu nišu“, unutar koje bi mogao da postavi svoju „tezgu“ i prodaje knjige po modelu različitom od Bezosovog (prvenstveno se razlikuje po tome što značajno veći procenat od prodaje knjiga ide autorima i nezavisnim izdavačima). Ovo je priča o startapu koji želi da pomogne nezavisnim prodavcima knjiga da se nose sa takvim gigantom kakav je Amazon.

Knjige se sve češće kupuju preko interneta: par klikova na njihove „sličice“, mahom na veb lokaciji Amazona. Kliknuvši na sličicu sa „naslovkom“ željene knjige, ona se istog momenta “uparkira“ u vašu e-biblioteku, ili se, nakon nekoliko dana, pojavi u paketu na vašem kućnom pragu. Što bi se reklo, „laganica“. Prema BookStat-u, ovaj onlajn prodavac je danas (a zapravo već jako dugo) najdominantnija sila u američkoj prodaji knjiga – i ne samo njih. Amazonova prodaja literature zahvata preko 90 odsto e-knjiga i audio-knjiga, i oko 42-45% prodaje štampanih primeraka. U ovu surovu Amazonovu arenu (koju su mnogi već iskusili) uskočio je jedan novi, nezavisni internet-prodavac: Bookshop. Ovaj mala mrežna „Knjigoteka“ nada se da će ljubitelji literature prepoznati njihovu vrednost onda kada zažele da kupe neku – a kako bi bilo da ih, možda, i ne kupe na Amazonu, već na nekom drugom mestu? Cilj je da se nezavisnim prodavcima pruži šansa da uzmu jedan (doduše prilično mali) deo tržišnog kolača. „Ovde se, zapravo, ne radi o rušenju (Amazonove) trgovačke mreže i modela“, kaže izvršni direktor Bukšopa, Endi Hanter. „Radi se o jačanju ove, nešto drukčije, vrste poslovanja s knjigama. A spremni smo da naš biznis što više odaljimo od razarajućeg uticaja Amazona.”

Ovo je kao neka „anti-prekretnica“, ili „navodni preokret“, koji će se pokazati kao veliki poslovni izazov. Za početak, Amazon se u navikama potrošača uvrežio kao prvi izbor. Uprkos nedavnim pokretima koji zagovaraju „nešto što je drugo i drukčije“ od Amazona, većina kupaca u Sjedinjenim Državama gaji pozitivan stav o Džefu Bezosu i njegovoj mrežnoj „radnji u kojoj se sve prodaje.“ Piter Hildik-Smit, predsednik kompanije „Codex“ za istraživanje tržišta knjigama i njihovih kupaca, kaže da je u ovu brojku kupaca na Amazonu uključena i većina onih koji često posećuju nezavisne prodavnice; prema istraživanju iz 2019. godine, nešto više od tri četvrtine ove grupe ljubitelja „indie“ knjiga takođe koristi i usluge Amazona, i to u proseku pet puta mesečno. Hildik-Smit kaže da čak i među bibliofilima, „Nije baš kao da svi govore u smislu ‘Jao, Bože, stvarno ne volim taj Amazon. Ne kupujem tamo.’ ” Rezultat? Po njegovim rečima, “ishod je veoma varirajuće tržište.“

Ako ništa drugo, barem je to tržište Hanteru dobro poznato. On je i osnivač neprofitnog digitalnog izdavača „Električna literatura“ (Electric Literature), a isto tako osnivač i izdavač veb-stranice LitHub, kao i koosnivač i izdavač „Katapulta“ (Catapult), tako da je imao prilike da aktivno učestvuje u industriji prodaje knjiga, svedočeći i o borbi klasičnih izdanja u eri uspona e-trgovine. To je takođe ideja koja je u njemu dugo sazrevala: 2010. godine započeo je izdavaštvo u jednom obliku veoma nalik današnjem Bukšopu: kao organizaciji nezavisnih književnih izdavača. U to vreme je većina ljudi još uvek lično kupovala knjige, odlazeći do knjižara, ali Hanter je naslutio nadolazeće promene. “Čak i tada, na samom startu Amazonovog pohoda, ozbiljno sam se zamislio nad njegovim brzim usponom i onim što će taj proces (prodaje e-knjiga) učiniti tradicionalnoj knjižarskoj kulturi”, kaže on. Nakon što je pre godinu i po dana uspeo da Američkom udruženju knjižara napokon „proda“  svoj koncept za ’Bookshop’, Hanter je otpočeo sa radom. U početku je predložio da ABA „remontuje“ svoj onlajn marketinški centar za nezavisne knjižare, ’IndieBound’,  i pretvori ga u ovu vrstu platforme za elektronsku trgovinu. Pošto ABA nije bila spremna da postane mesto za maloprodaju, umesto toga je odlučila da sarađuje sa Hanterovim Bukšopom.

Evo kako to funkcioniše: Za nekoga ko kupuje knjige, Bukšop se neće mnogo razlikovati od Amazona (Budući da je platforma još uvek u beta verziji sklopljenoj za šest meseci, ipak neće biti tako besprekorno „sašivena“ kao Amazonova). Kliknete na sličicu s knjigom, skinu vam pare s kartice, a vi dobijete ono što ste odabrali. Prava razlika je u tome kako se deli zarada, kao i kako kupci otkrivaju knjige koje kupuju. Svakih šest meseci, deset odsto ukupnog profita biće podeljeno između nezavisnih knjižara; u zamenu za ovaj fer poslovni model, te će prodavnice pružati podršku ovom poslovnom poduhvatu – tako što će Bukšop promovisati svojim kupcima. Mnoge nezavisne knjižare su izuzetno naklonjene „pravim“, tradicionalnim knjižarama i ne veruju partnerima koji su isključivo u e-trgovini. “Sa dobrim razlogom”, kaže Hanter. Pridobijanje njihove podrške će, ipak, biti od presudne važnosti. „Nadamo se da ćemo im za nekoliko meseci poslati ček od prodaje njihovih izdanja, a sa njim u džepu će se osećati poprilično dobro“. Hanter, takođe, naglašava da bi svi koji žele da podrže internetprodavnicu lokalne nezavisne knjižare trebalo da nastave u tom pravcu.

Ovi prodavci (čije se knjige iz tradicionalnih knjižara naručuju i prodaju onlajn) takođe imaju mogućnost da se prijave za partnerski program kompanije BookShop, koja (fizičkim) prodavnicama nudi proviziju od 25% (svoje elektronske prodaje njihovih papirnih izdanja). Ako, recimo, prodavac knjiga ne želi da se bavi e-trgovinom, može se prijaviti za ovaj program i tada će, u suštini, prodavati svoje knjige putem Interneta kroz platformu Bookshop, koja svoje narudžbine realizuje uz pomoć velikog knjižarskog giganta, ‘Ingrama’.

Partnerski program je dostupan kako velikim tako i malim medijima, od najtiražnijih časopisa pa do uticajnih mikro-blogova o literaturi, uz proviziju od 10 procenata. Kada dođe vreme da se objave sezonski pregledi, vodiči za poklone i povoljne dilove, ili za književne kritike ili druge informacije o knjigama, ove medijske kompanije moći će da se povežu na Bookshop i dobiju novac za sve ono što su onlajn interesenti kliknuli na „kupi“ (inače, magazin Wired, iz kojeg je preuzet ovaj članak, učestvuje u takvim partnerskim programima koje ima BookStore). Trenutno je ovo uobičajena medijska praksa, ali velika većina prodajnih mesta se – na kraju, ipak! – povezuje, i “kači” na Amazon. „Bez obzira na to koliko se žalili na to što je prodaja zapaženih i popularnih izdanja na kraju „lanca ishrane“ povezana s Amazonom, njihovi izdavači, na sreću, ne mogu tek tako okrenuti leđa ni od značajnih prihoda koji im obezbeđuju i pridružene filijale (nezavisnih knjižara)“, kaže Deni Kejn iz svetski poznate knjižare iz Lorensa u Kanzasu, Raven Book Store.

Nudeći mnogo veću proviziju onima koji joj se pridruže, nezavisna platforma Bookshop se nada da će privoleti kako mikro-blogere tako i poznate institucije i organizacije, uz podrazumevani način na koji funkcionišu poslovni ekosistemi partnerske veze. “Imate sve te blogove o knjigama i najtiražnije časopise i uticajne vebsajtove koji se povezuju s Amazonom, jer im Amazon daje četiri i po procenta partnerske naknade za svaku knjigu koju prodaju”, kaže Hanter. „Trebalo je da imamo rešenje koje će prekinuti taj ciklus i stvoriti nešto što bi koristilo nezavisnima, koji oponašaju (Amazon).“

Do sada, čini se da je zavisnost od velikodušnog partnerskog sporazuma stvorila međusobnu sinergiju, i da je u vazduhu uzbuđenje usled širenja još jednog modela poslovanja sa dobrom svrhom (izuzev profita, koji je, prirodno, glavni i prvi razlog). “Izgleda da će Njujork tajms ući u upravni odbor kao pridruženi član, što je za nas ogroman pomak i od izuzetne važnosti”, kaže Hanter.

Autori koji su dobili pozitivne kritike, poput Malkolma Herisa ili Vijet Tan Ngujena (Malcolm Harris, Viet Thanh Nguyen) su na Tviteru već izrazili podršku projektu, a u planu je da dobiju širu podršku prodavaca knjiga. “Isplovili smo”, kaže Kolin Koleri (Colleen Calleri), koja radi u marketinškom odeljenju knjižare ‘Brooklin’s Books Are Magic’. „Knjižarstvu i prodaji knjiga je već tako dugo potrebna alternativa Amazonu, i srećna sam što je jedna takva napokon „porinuta“!“

Sve ovo izgleda obećavajuće, ali opet – obećava uz upozorenje da će zadatak koji stoji pred osnivačima Bukšopa biti neizmerno težak. Budući da Bookshop ne želi da snizi cene nezavisnih knjižara, moraće da ubedi potencijalne kupce da se prebace na njihovu plaformu čak i kada Amazon ili druga već opštepoznata mesta za e-trgovinu nude znatno bolje ponude. “U onlajn trgovini se sve vrti oko najniže cene “, kaže Hildik-Smit. “Zvuči veoma izazovno, i stavlja na iskušenje naše sposobnosti.”

U skladu sa narativom „Davida protiv pozno-kapitalističkog Golijata“, mali petočlani tim Bukšopa funkcioniše s jednog iznajmljenog mesta čije prostorije deli sa redakcijom uticajnog levo orijentisanog časopisa ‘The Baffler’s Manhattan’. Budući da planiraju da se odreknu tako zamašnog dela svog profita, verovatno će to biti poduhvat sa nevelikom, takoreći provizornom profitnom marginom. „Teško je pridobiti ljude koji će uložiti u ovaj projekat jer po svojoj prirodi on „prosledi dalje“ između  60 i 80 procenata svoje profitne marže, u zavisnosti od prodaje“, kaže on. BookShop će morati da proda knjige u vrednosti od oko šest miliona dolara kako bi postigao prihvatljiv poslovni model. Ukoliko uspe da zaradi i nešto više od toga, u tom će slučaju razmotriti dodatne načine za raspodelu tog profita nezavisnim knjižarima.

Možda će ove reči čuti i neko iz Bezosovog onlajn giganta.

 

Kate Knibbs, wired.com

Svetosavski fiskulturni recepti, uz Jutjub (SFRJ)

Najbolje vežbe za vaše 50-te, 60-te, 70-te, 80-te i “iza duge”. A i inače, usred zime, u jeku slava, jubileja i obletnica. I uz mali detalj: fizička aktivnost ne uvećava samo mišićnu, već i moždanu masu (maksimalni razvitak svih grupa se, uvek, po pravilu, realizuje na mestima koja nisu fitnes sale ili teretane, a potrebno je možda tek nešto malo ili nimalo opreme i plivanje u hektolitrima znoja). Priču donosi Volstrit žurnal.

Ovo su vežbe koje preporučuju vrhunski sportski stručnjaci i fizijatri, sa ciljem angažovanja većeg broja mišićnih grupa i poboljšanje ravnoteže.

Svi znaju da je vežbanje “blagotvorno po zdravlje”. Iako ne može da zaustavi proces starenja, ono može produžiti očekivani životni vek i zadržati stanja koja mogu telesno onesposobiti  – od srčanih bolesti do depresije.

Pa ipak, kako starimo, tako više nije dovoljno radimo samo omiljenu vežbu ili set vežbi – bilo da je to igranje tenisa, trčanje, joga ili Tai či. To je zato što se aerobni kapacitet, mišićna masa, gustina kostiju, vid i ravnoteža tokom vremena umanjuju – a svaki aspekt zahteva određenu pažnju.

“Tek kad po dostizanju u svoju petu deceniju, počinjemo da shvatamo da je u našem rutinskom vežbanju potrebno više ravnoteže, mišićne sposobnosti i fleksibilnosti”, kaže Sedrik Brajant, predsednik i glavni naučni saradnik Američkog saveta za telesno vežbanje. „One su toliko važne da nam dozvoljavaju da na duge staze zadržimo svoje funkcionalne sposobnosti i nezavisnost.“

Sledi nekoliko vežbi za ljude u 50-im, 60-im, 70-im, 80-im godinama i “iza duge”, plus bonus aktivnosti za svaku deceniju koje preporučuju sportski lekari, fiziolozi vežbi i fizikalni terapeuti. Neke od njih – uključujući čučnjeve, daske i iskorake – pojavljuju se u različitim oblicima tokom svake decenije.

Sve ove vežbe mogu se raditi bez ili uz vrlo malo opreme a osmišljene su tako da angažuju više mišićnih grupa i poboljšavaju ravnotežu. Kada se kombinuju sa aerobnim aktivnostima, približavaju se programu total-fitnesa i ukupne telesne spremnosti. Bonus aktivnosti predstavljaju „podsetnik“ da povremeno treba dodati nešto novo i zabavno u svoju rutinu. Ovo može podstaći kako fizičke tako i kognitivne sposobnosti.

Ukoliko niste sigurni u svoj nivo zdravlja, počnite s preporučenim rutinama za “zlatno doba” i postepeno ih nadograđujte shodno svojoj dobi. „Česta greška je prebrzo pojačavanje (intenziteta) treninga“, kaže Džordan Mecl (Jordan Metzl), doktor sportske medicine iz njujorške Bolnice za specijalnu hirurgiju.

Svaka rutina se preporučuje dva do tri puta nedeljno, sa barem jednim slobodnim danom između seta vežbi. Mogu se dopuniti aerobnim treningom i već istog dana, ili ga naizmenično upražnjavati, u danima kada se ne radi uobičajen set vežbi. Američko Ministarstvo zdravlja preporučuje najmanje 150 minuta umerenog vežbanja ili 75 minuta intenzivne vežbe nedeljno, a poželjno je da se ovo vreme raspodeli na pet ili više dana (Uz umereno vežbanje, pojedinac nije „ne može da bude previše pričljiv, ali je u stanju da kratko odgovara na osnovna pitanja“, kaže Brajant; uz intenzivan i brz trening, razgovor postaje težak i kontraproduktivan).

Ukoliko vodite sedentarni život ili imate hronične zdravstvene probleme, pre nego što započnete novi program vežbanja posavetujte se sa lekarom. Forma je, takođe, važna za sprečavanje povreda, i osigurava da vežbama aktivirate prave grupe mišića, kaže Tom Baford, vanredni profesor medicine na Univerzitetu Alabama u Birmingemu (UAB) i saradnik direktora UAB Centra za medicinu vežbanja. Stoga se posavetujte sa stručnjakom ukoliko smatrate da su vam potrebna uputstva.

Kada dođete do preporučenog broja ponavljanja, „trebalo bi da osećate onda kada ste stvarno gotovi (umorni do tačke kada bi svaki dalji trening bio kontraproduktivan)“, kaže Sara Berd, fizikalna terapeutkinja i specijalista za vežbe snage i kondicije. „Ako osećate da možete da nastavite dalje, onda je došlo vreme da vaše vežbanje učinite zahtevnijim.”

50

Mnogi u periodu svojih pedesetih možda ne trče ili ne plivaju tako brzo kao nekada, a možda će i vreme oporavka od napornog vežbanja duže potrajati. Cilj vežbanja često se kreće od „postavljanja rekorda“ u ličnim performansama do – možda najvažnije u svakoj dobi i bilo kom sportu – stvaranja dobrog osećaja kojeg nakon vežbanja imate, uz motiv za održavanje zdravlja i fizičkih funkcija u normali, kaže Samer Kuk (Summer Cook), vanredna profesorka odeljenja za kineziologiju na Univerzitetu u Nju Hempširu.

Da bi održali snagu mišića i kostiju, stručnjaci preporučuju i dodavanje vežbi visokog intenziteta, poput čučnjeva sa poskocima, koji zahtevaju kratke ali intenzivne nalete energije. Prema Američkom fakultetu za sportsku medicinu, ove vežbe su efikasnije od mnogih drugih programa u fazi lečenja i rehabilitacije, uključujući dijabetes tipa 2, depresiju i gubitak mišićne mase.

“Nemojte se plašiti intenziteta”, kaže Mecl, koji svojim pacijentima preporučuje da dva dana u nedelji rade barem neke od vežbi visokog intenziteta.

1. Čučnjevi sa poskocima (Jump Squats)

Za zgradnju mišića bedara, kukova, zglobova i gluteusa. Stoj sa nogama u širini ramena i rukama na temenu ili ispruženih ravno ispred vas. Spuštati telo u čučanj, idealno će biti u tački kad bedra budu paralelna s podlogom. Držati grudni koš uspravno i paziti da kolena budu direktno iznad stopala. Nakon pauze – skok, a pri doskoku započeti sledeći čučanj. Ponavljanja: Početi sa tri serije od pet ponavljanja, i raditi do tri serije od 15 ponavljanja.

2. Daske jednom nogom i bočne daske (Single leg and side planks)

Povećanje čvrstoće abdomena i poboljšanje ravnoteže. Ući u položaj za sklek sa težinom na rukama ili podlakticama. Držati telo u pravoj liniji od stopala do glave. Podići desnu nogu 8-10 centimetara od poda. Držati ovu pozu između 15 i 30 sekundi, a tokom vremena produžiti držanje ovog stava na do minut. Prebaciti se i učiniti isto s levom nogom.

Za bočnu dasku, postavite se na levu podlakticu ili ruku u bočni položaj daske na levoj strani. Podići kukove i držati telo u pravoj liniji od stopala do glave. Držati je 15 do 30 sekundi, a vremenom produžiti na do minut. Prebaciti se na desnu stranu i uraditi istu vežbu, samo nadesno (desna bočna daska).

3. Skokovi s iskorakom (Jumping lunges)

Jača noge, abdomen i leđa, i poboljšava ravnotežu. Stav na podlozi s nogama u širini kukova. Desnu nogu postaviti prema napred u ležeći položaj sa desnim kolenom savijenim pod uglom od 90 stepeni, a desnom nogom direktno ispod kolena. Saviti levi lakat i dodirnuti njim desno koleno. Leva noga treba da bude savijena iza, i izdignuta iznad podloge. Skočiti i prebaciti noge na pola puta kako bi se doskočilo u položaj  s levom ispred a desnom nogom pozadi. Početi sa tri serije od po tri ponavljanja i raditi do tri serije od po 10 ponavljanja.

4. Poskoci sa sklekovima (Burpees with push-ups)

Izgradnja ukupne i kardio-pulmonalne snage. Stav nogu u širini ramena, s rukama na bokovima. Ići u čučanj. Staviti ruke na pod ispred sebe. Odskočiti tako da se nađete u položaju za sklek. Uraditi sklek, potom doskok, ponovo u čučanj. Podići se u početni stoj. Početi sa tri serije od po pet i raditi do tri serije od po deset ponavljanja.

5. Presežni potisci sa čučnjevima (Overhead push presses with squats)

Ojačavanje ruku i gornji deo tela, butina, kukova i gluteusa. Stati sa nogama u širini ramena. Držati par bučica ispred sebe, dlanovima okrenutim jedan prema drugom. Čučnuti i dodirnuti utegama podlogu pod sobom, ispravljajući leđa. Dok se iz čučnjeva podižete u stojeći položaj, podignite ruke s utegama iznad glave. Ponovo s tegovima idite kroz čučanj do poda i – sledi sklek. Ponavljanja: Počnite sa tri serije od po pet ponavljanja i radite do 3X10.

Bonus: Pilates za mišiće abdomena.

60

Kako starimo, raznolikost vežbi postaje ključni faktor, kaže profesorka Summer Cook. Aerobni fitnes smanjuje rizik od kardiovaskularnih bolesti. Trening snage i otpornosti (izdržljivosti), može dodati mišićnu masu i podstaći rast gustine kostiju.

Mišel Segar (Michelle Segar), direktorka sportsko-zdravstvenog centra Univerziteta u Mičigenu, preporučuje osnovne vežbe poput pilatesa i joge za jačanje ravnoteže – mnogo pre nego što rizici od potencijalnih padova postanu sve verovatniji.

1. Čučnjevi (Squats)

Izgradnja mišića bedara, kukova, zglobova i gluteusa. Stav s nogama u širini ramena, ruku položenih na teme ili ispred vas. Telo se spušta u čučanj, sve dok vam bedra ne budu paralelna s podlogom. Držati prsa uspravno i paziti da kolena budu u poziciji direktno iznad vaših stopala. Nakon pauze se vratiti u u početni, stojeći položaj. Ponavljanja: Početi sa tri serije od po pet, a raditi dok ne postignete do tri serije od po 15 ponavljanja (samo ukoliko ste zdravstveno i fizički sposobni) .

2. Daske (Planks)

Povećava čvrstoću abdomena i poboljšava ravnotežu. Ući u položaj skleka sa težinom prebačenom na ruke ili podlaktice. Držati telo u pravoj liniji od stopala do glave. Sačekati 15 do 30 sekundi i vremenom povećavati na do jednog minuta. Ponoviti ovu vežbu još dvaput.

3. Iskoraci (Lunges)

Jačajj noge, abdomen, leđa i poboljšavaju ravnotežu. Stojte sa nogama u širini kukova. Desnom nogom iskoraknite sa desnim kolenom savijenim pod uglom od 90 stepeni, desnog stopala direktno ispod kolena, a levog kolena na podlozi. Zadržite taj položaj nekoliko sekundi. Vratite se u početni položaj. Promena nogu. Ponavljanja: u početku, radeći tri serije od po tri ponavljanja, pokušati do tri serije od po deset ponavljanja.

4. Naskok, čučanj, sklek, čučanj, naskok (Burpees)

Izgrađuje ukupnu snagu i kardiopulmonalnu snagu. Stojeći stav, s nogama u širini ramena, a rukama na bokovima. Čučnite. Stavite ruke na pod ispred sebe. Skok nogama unatrag, tako da se nađete u položaju za sklek. Prikupiti noge iz sklek-poze natrag u čučanj. Ustati u početni, stojeći stav. Ponavljanja: Početak uz tri serije od po pet ponavljanja, rad do tri serije od po 10 ponavljanja.

5. Vežbanje bicepsa sa bučicama ili ruskim zvonom (Dumbbell curl & press)

Ojačava ruke i gornji deo tela. Započinje se u stojećem položaju sa razmaknutim nogama. Držati par bučica u svakoj ruci uz bok, sa dlanovima okrenutim jedan ka drugom. Podizati utege, istovremeno ih uvijati do ramena.

Podignite bučice iznad glave, a potom, istim pravcem, u drugom smeru – nadole. Ponavljati u tri serije od po pet i raditi najviše tri serije od po deset ponavljanja.

Bonus: Unapređenje ravnoteže postiže se upražnjavanjem joge, pilatesa ili Tai čija.

70

Američki sportski lekari i fizijatri kažu kako je uvrežena ideja, da tokom svake naredne decenije treba upražnjavati sve manje sportskih aktivnosti, „pogrešna“. Ako treba išta činiti, dodaju stručnjaci, „to je upravo suprotno od ove tradicionalne zablude“.

Na primer, vežbe ravnoteže, s godinama, postaju sve važnije. Isto je i sa isprobavanjem novih stvari. “Učenje novih veština – kao što je novi plesni korak, pilates ili golf definitivno poboljšavaju kognitivno i fizičko zdravlje”, kaže dr Brajant. „Ovim se aktivnostima razvijaju nove neuronske ’magistrale’ i, naposletku, smanjuju rizici od razvoja demencije, povezane sa starenjem.“

1. Zidni čučnjevi (1. Wall squats)

Izgrađuju mišiće bedara, kukova, zglobova i gluteusa. Stati uza zid nogu razmaknutih nogu u širini ramena a ruku spojenih iza potiljka. Postepeno spuštati trup kroz čučanj, idealno dok vam bedra ne budu paralelna s podom. Držati grudni koš uspravno i paziti da kolena budu direktno iznad vaših stopala. Nakon pauze se vratiti u stojeći položaj. Početi sa tri serije od po pet ponavljanja, a raditi do tri serije od po 15 ponavljanja.

2. Modifikovane daske (Modified planks)

Povećavaju čvrstoću abdomena i poboljšavaju ravnotežu. Ulazak u položaj skleka, ali s kolenima spuštenim na podlogu, uz prebacivanje težine na ruke ili podlaktice. Držati telo u pravoj liniji od glave do kolena. Sačekati 15 do 30 sekundi, a vremenom produžiti do 60 sekundi. Ponoviti vežbu još dvaput.

3. Čučnjevi us podizanje i iskorak (Split squats)

Povećava snagu nogu, abdomena i leđa, uz unapređenje ravnoteže i fleksibilnosti bokova i gležnjeva. Kleknuti desnom nogom, postavljenom u položaj ispred sebe. Proveriti da li je vaše desno koleno savijeno pod uglom od 90 stepeni i iznad desnog stopala, kao i da li je leva potkolenica savijena pod 90 stepeni u odnosu na levu butinu. Upreti nožnim prstima leve noge, uz simultano podizanje obe noge, to jest kolena, u stojeći položaj. Noge su, nakon ove vežbe, pomalo nestabilne (usled iznenadnog prestanka mišićnog rigora). Spustiti se nadole sada levim kolenom, sve dok ono ne dotakne pod, i ponoviti vežbu. Zatim je izvesti desnom. Početi sa tri serije od po tri ponavljanja i raditi do 3X10.

4. Zamasi bučicama ili ruskim zvonom (Kettlebell Swings)

Za bedrene i mišiće bokova, abdomena i ramenskog dela (i još ponečeg). Radi se sa bučicama ili uz lakši tip ruskog zvona, čiji se rukohvat drži s obe ruke, ispružen – pravo ispred vas. Noge u širini kukova, ravnih leđa. Saviti kolena u blagi čučanj i istovremeno zamahnite tegom unazad, između nogu. Dižite utegu do visine ramena, držeći ruke ravno ispružene. Tegove spustiti između vaših nogu, održavajući kontrolu nad težinom. Ponavljanja: tri serije od po pet ponavljanja, raditi do tri serije od po deset.

5. Dosezi iznad glave (Overhead reaches)

Za istezanje bočnih mišića, doprinosi njihovoj definiciji i ukupnom držanju. Stati s nogama u širini kukova, početi s malom težinom u desnoj ruci, ispravljenoj u visini ramena. Saviti telo ulevo, preko boka, dižući utegu pravo uvis, ka najvišoj tački. Vratiti se u početni položaj. Ponoviti sa bučicom na levoj strani, pri savijanju udesno i dosezima iznad glave. Po pet ponavljanja sa ​​svake strane odnosno boka.

Bonus: Naučite golf ili neku novu plesnu rutinu, ili se zabavljati uz Zumbu (onu Gold verziju, za “starije odrasle”).

80 (i posle, “s one strane duge”)

Iako mnogi smatraju kako nema smisla vežbati ukoliko ne mogu da se upražnjavaju barem svih tih zvanično preporučenih 150 minuta nedeljno, nove smernice američkog Ministarstva zdravlja pojašnjavaju da se „sve računa, pa čak i jedan do dva minuta“. Stariji bi trebalo da pronađu neki oblik aktivnosti koji doprinosi osećaju igre, i koji podstiče osećaj „zadovoljstva u kretanju“, a koje bi upražnjavali najmanje jednom nedeljno.

1. Čučnjevi sa stolice (Chair squats)

Izgradite mišiće bedara, kukova, zgloba i gluteusa. Sedite u stolicu. Ustanite u stojeći položaj, a zatim ponovo sedite. Da biste je učinili zahtevnijom, izvedite je s rukama prekrštenim na grudima ili se prebacite na nižu stolicu. Ponavljanja: Početi sa tri serije od po pet ponavljanja i raditi do tri serije od po 15 ponavljanja.

2. Zidne daske (Wall planks)

Povećavaju čvrstoći abdomena i poboljšavaju ravnotežu. Stati oko pola metra od zida, s licem ka njemu. Potisak ka zidu, dok se težina prebacuje na podlaktice. Telo treba da formira trougao tako naslonjeno uza zid, s nogama u širokom raskoraku i podlaktica naslonjenih o zid. Držati telo ravno, od glave do stopala. Sačekati 15 do 30 sekundi, a vremenom produžavati ostanak u ovom stavu do jednog minuta. Ponoviti ovo još dvaput. Ukoliko ste raspoloženi za malo veći izazov, držite zidnu dasku 30 do 60 sekundi, a zatim okreniti desnu ruku od zida, polako uvijajući trup i glavu u desnu stranu i balansirajući težinu na levoj ruci. Vratiti se na položaj daske. Zakrenuti levu ruku od zida, lagano se okrećući ulevo.

3. Modifikovani iskoraci (Modified lunges)

Ojačavaju noge, abdomen i leđa i poboljšavaju ravnotežu, smanjujući pritisak na kolenima. Počinje od stava s nogama raširenim u širini kukova. Iskoračiti napred desnom nogom i spustiti telo za oko četvrtinu ukupne visine (od vrha temena do podloge) prema dole, tako da se levo koleno savija do podloge, ali ne dolazeći s njom u kontakt. Započnite kraćim iskorakom i graditi ga vremenom na većoj udaljenosti.

Pauza, a potom povratak u početni položaj. Promena nogu. Ponavljanja: Početi sa tri serije i raditi do 3X10.

4. Bočne vetrenjače, ležeći stav (Side-lying windmills)

Poboljšavaju fleksibilnost bokova, ramenog i leđnog pojasa. Najbolje je konsultovati i video ispod, koji brže i preciznije objašnjava ovu vežbu. Ponoviti 10 puta, sa oba boka.

5. Dosezi iznad glave (Overhead reaches)

Za istezanje bočnih mišića i poboljšanje definicije i njihovog držanja. Stati nogama u širini kukova, i početi s malom težinom utege (opciono) u desnoj ruci u visini ramena. Saviti telo ulevo, uz istovremeno podizanje utege pravo ka plafonu. Vratiti se u početni položaj. Ponoviti sa levom rukom uz torziju udesno. Nešto izazovniji vid ove vežbe podrazumeva lagano povećavanje težine utega. Ponavljati po pet puta, sa oba boka.

Bonus: Održavanje gipkosti uz vodeni aerobik ili klasične vežbe istezanja.

 

En Tergesen (Volstrit žurnal)

Uspon koreografije intime: inscenacija seksa u #MeToo eri

Studiji i pozorišta zapošljavaju koordinatore intimnosti kako bi glumci bili bezbedni i zaštićeni od mogućih hotimičnih činova na snimanju ili u pozorištu. Tu je i pomalo neočekivani obrt: Koordinatori, takođe, čine da ove scene publici deluju više “seksi”.

Koordinatorka intimnosti Čelzi Pejs tokom rada sa Rajanom Mejerom (na leđima) i Džošom Fultonom (preko njega) tokom probe kratkog filma “1781” u Osajninu, Njujork (Jackie Molloy/NYT)

Jednog subotnjeg popodneva prošlog novembra, koordinatorka intimnih scena Čelzi Pejs (Chelsea Pace) se probijala kroz gusto šumovito područje parka u Osajninu, država Njujork (Ossining), prema dvojici glumaca obučenim u odeću iz epohe Američke revolucije (1775-1783), koji su sedeli na hrpi lišća. Snimali su kratak film mladog režisera po imenu Itan Fjurst (Ethan Fuirst), o vojnicima koji se slučajno susreću u šumi i koji u njoj nastoje da prežive. Pejs je koordinatorka intimnih scena: profesionalna moderatorka simuliranog seksa i scena s obnaženim izvođačima na pozorišnim daskama i pred filmskim kamerama. Ona i njene kolege – ima ih najmanje četrdeset petoro koji sada rade širom Sjedinjenih Država, Kanade i Britanije – često objašnjavaju neupućenima da je ono što rade „borba protiv (loše) koreografije seksualnih scena.“

Uoči dolaska na set je na parkiralištu položila jedan dlan na drugi, ispreplevši prste i rukama uvežbavajući koreografiju scene, okrenuvši jastučiće dlanova i priljubivši pete. „Stvar koju želimo da izbegnemo je ono što nazivamo “G.P.M.”, ili „stenajnje po potezima“ (grunts per move)”. Posvećeno, i prilično precizno, Pejsova je izvela tri suzdržana šoto-vočea (sotto-voce) uz stenjanje: ”Ono, kad tek stigneš na set, ‘uhh…”

Poziv koordinatora intimnih scena donedavno praktično nije ni postojao. Ali, u vremenskom rasponu od oko dve godine, uporedo sa evolucijom pokreta #MeToo, ova je profesija postala veoma tražena u granama industrije zabave koje su postajale odgovorne za ranjivost svojih izvođača, kao i, čak često, sasvim hotimičnu (zlo)upotrebu njihovih hijerarhija. HBO je s jeseni 2018. godine počeo da zahteva prisustvo koordinatora intimnosti na bilo kom setu u kojem ima obnaženosti glumaca ili intimnih radnji, a prošlog leta je reditelj koreo-intime (u teatru se ta profesija naziva ”režiser”, a ne ”koordinator”) započeo sa postavljanjem takvih scena u komadima brodvejskih pozorišta. Ovaj poziv uključuje aspekte savetnika ali i koreografa, uvodeći prakse prihvatanja/usvajanja novog umetničkog procesa, jednog sasvim novog područja tehničke stručnosti u pozorištu, na filmu i televiziji.

I dok je direktor fotografije bio usredsređen na svoj objektiv, glumci su polegali na pod kako bi vežbali. Čelzi Pejs je početkom te nedelje izvela probu sa Fjurstom i dva glumca putem video-linka. Sada, na probi, jedan je grickao ruku koja se nalazila oko bedara drugog; drugi se okrenuo. Njihove oči su se srele. Usledio je zagrljaj. Nekoliko okreta u jednoj poziciji, grubi manevri kotrljanja, a zatim još nekoliko okreta na drugu stranu. Pejsova je glasno štopovala dužinu trajanja svake pozicije glumaca.

Improvizovana ili “lako koreografisana” intimna scena je nekada bila norma i na filmu i na televiziji, gde se očekivalo da glumci zajedno isprobavaju, eksperimentišu i potom vide šta je to što funkcioniše i kako da se u trenutku prebace na nove smernice, određene zahtevima scene (praktično, kada bi trebalo da “povuku ručnu” i u kom trenutku da se “prešaltuju” i otpočnu izvođenje sasvim različite scene, koja nije po pravilu i intimne prirode). Za to vreme su režiser i ekipa zajedno radili na rešavanju neizbežnih “tehničkih  neobičnosti” koje su prateći deo ovakvih scena: dvoje ljudi koji se pretvaraju, koji glume da imaju seks. “Snimio sam fotografije iz svakog mogućeg ugla u kojem biste ga mogli imati”, rekao je 2015. režiser Džad Ejpatau (Judd Apatow) u intervjuu za Njujork tajms. “Tog dana (snimanja) sve to ‘ide kroz prozor’ ” dodaje on. “Izvesno je da ovo nije najprijatnija stvar na svetu”, kaže glumica Ketrin Han (Kathrin Hahn), koja je nedavno radila sa koordinatorom za prisnost na setu HBO-ove serije ‘Gospođa Flečer’, u kojoj glumi roditelja čija su deca napustila ‘porodično gnezdo’ (“empty-nester”), i koja počinje da širi svoje seksualne horizonte. “A u vezi scena seksa, želite da ih naprosto obavite“.

Kate Weare Dance Company

Čelzi Pejs se ohrabrujuće sagla, s rukama na kolenima. Kao i većina koordinatora za prisnost, i ona je nosila tamnu, praktičnu a funkcionalnu odeću koja ju je “spojila” s ostatkom filmske ekipe, mada je izgledalo i da je njena fizička prisutnost osmišljena kako bi u trupi pobudila radoznalost, gledajući je priljubljenih stopala i neposrednog kontakta očima prema svima. Jedan glumac se oprezno pozicionirao iznad drugog, ka licu i vratu svog partnera. „Hoćeš li da malo spustiš koleno unazad, još iza sebe“, naložila mu je. ”Dalje. Još. Izgledaće sasvim dobro sa mesta gde je kamera, tamo iza tebe. “Dok je glumac ispružio nogu, telo mu je bilo istegnuto a karlica spuštena; iako nije legao direktno preko partnera, počelo je da znatno više deluje kao da, zapravo, jeste.

“Moramo da postignemo verodostojnost (intimnih kontakata)”, dovikuje asistent producenta, gledajući zalazak sunca. Pejsova je podsetila glumce da dišu kao da upražnjavaju tehniku Kundalini disanja na časovima joge (ili “carsku ljuljašku”, udisajem od dijafragme odozdo-naviše i obrnutim redosledom: sve do rezidualnog dela pluća koji se kratkim udisajim retko kada koristi). Prigušenog glasa, namerno prilagođenog da ga čuje samo dvoje ljudi s kojima je u tom trenutku razgovarala, a zatim, kada je osetila, podižući ga. „Ubrzajte sve više na vrhu svakog kruženja, tako da postoji naglasak“, rekla je, rotirajući prst. (Pejsova koristi ‘krugove’ kako bi opisala šta jedan partner može da uradi sa karlicom dok opkoračuje drugog). ”Sad sve ide glatko.”

Direktor fotografije je prišao. Može li Pejsova da zarotira čitavu scenu za 90 stepeni? Fjurst je izrazio blagu paniku, ali je Čelzi Pejs već u hodu napravila korekciju ugla, koreografišući scenu kao fluidan niz gestova umesto da je “razbije” u različite poze i za različite kadrove. Čitava sekvenca se brzo pomerala, bivajući na “jednoj osovini”: ugao nije nikakav problem za uspešno uvežbanu koreografiju.

Pejsova i Fjurst nadvili su se nad monitor, pregledajući prvi od nekoliko snimaka. Suvo lišće na šumskom tlu je glasno pucketalo pod nogama i telima, zahtevajući od svih da budu potpuno nepomični tokom kretanja kamere. Jednom kada je Fjurst osetio da je postigao ono što je zamislio u toj sceni, ekipi bi se istovremeno oteo uzdah olakšanja, uz čestitke i živahnu larmu. Pejsova je uzela grejače za ruke. „Bilo je fascinantno“, rekao joj je jedan glumac. Drugi se nacerio, izvadivši iz kose nekoliko suvih listova.

The Deuce, sezona 2: Megi Gilenhal (Paul Schiraldi/HBO)

Praksa oslanjanja na stručnjake koji će svojom glumom doprineti verodostojnosti scena seksa toliko je nova u industriji zabave da čak i prilično mladi glumci s autoritetom govore o tome koliko je ova “koreografska niša” nekada bila drugačija. Glumica Hamberli Gonzales (Humberly González, 27), koja je baš nedavno završila rad sa “koordinatorom za intimne scene” na setu Netfliksove serije „Jupiterovo nasleđe“ (Jupiter’s Legacy) je opisala jednu drukčiju, prilično tipičnu scenu tokom rada na ovoj TV sagi. Ona i njen partner na sceni, koga je upoznala tog prepodneva, snimali su kako se ljube u šatoru, dok je kamera sa spoljne strane “hvatala” njihove siluete.

Nije bilo proba niti bilo kakve posebne koreografije. Kad je došlo vreme za snimanje scene, dvoje glumaca ušlo je u šator, prethodno dobivši uputstva da ”samo krenu”, priseća se Gonzaleova, dok je režiser posmatrao sa strane, izvikujući dodatne instrukcije. Glumci su improvizovali sve, ”u fulu” (full on) dok se ekipa na setu trudila da ih najbolje instruira gde da se postave kako bi njihove siluete delovale što izražajnije.

Bilo je potrebno nekoliko sati mukotrpnog ponavljanja po sistemu pokušaja i pogrešaka kako bi se utvrdio sasvim jednostavan sled prostih pokreta. Na osnovu onoga što je Gonzalesova opisala, novinarki Njujork tajmsa Lizi Fajdelson, inače profesionalnoj plesačici, nije delovalo baš najjasnije da li glumci “čak” treba i da se poljube: “odmah sam pomislila na dužinu produkcije filma ‘Kosa’ iz 2000-ih kojeg sam nedavno videla na Jutjubu, a u kojem su glumci stvarali neki vid seksualne igre kroz igru senki, koristeći se rukama. U slučaju Gonzalesove i njene trenutne situacije, ona i njen partner na sceni su se sve vreme dodirivali, a on se nehotice uzbudio. „Bilo je tako neprijatno“, rekla je Gonzalesova.

Kao i kod drugih intimnih prizora koje je radila, potencijalne posledice i mogući izgovori nadvladali su bilo kakve neprijatnosti koje je Gonzalez mogla imati. Bila je dobrovoljna učesnica u snimanju i pitala se retrospektivno, naime, da li bi to mogla shvatiti kao problem ili čak „izgubiti posao“, kako je rekla, ukoliko bi tražila da se na sceni uradi nešto drugačije. Rešavanje emocionalnih potreba glumca, znala je dobro, moglo bi biti teže i sporije od brzog pronalaženja zamene za onoga ko podnosi bilo kakvu žalbu vezanu za ovakve scene.

Kao glumac, „Uvek postoji taj vrlo zastrašujući osećaj: Ako javno podelim-ispoljim svoja iskrena osećanja, da li ću ponovo biti angažovan?“ Pored toga, izazovno okruženje izvođača je oduvek bio deo onoga što bi iznova osnaživalo njenu želju da postane glumica. Izgledalo je nejasno kako tačno navesti ono što je doživela kao problem. U tom trenutku je, kako je objasnila, sa partnerom u toj sceni podelila svoja osećanja i unutrašnju teskobu – dok je njen partner na sceni, takođe, bio potpuno iznuren usled nastojanja da savlada ove ‘delikatne’ scene. ”Samo sam pomislio, ‘Čoveče, naš posao je potpuno sumanut!’“

Triple Dog Dare

Uprkos prirođenoj nespretnosti prilikom snimanja ovakvih scena, „nikada nisam mislila da je u tome bilo ičeg što bi još bilo potrebno (dodavati, oduzimati ili korigovati)“, rekla je Ketrin Han (Katherine Hahn), koja je uglavnom radila sa rediteljkama. Smatrala je da je nedostatak posredovanja između nje i njenog režisera toliko ugrađen u njihovu „svetu povezanost“ kao i u samu profesionalnu kulturu snimanja filmova. Glumci često kažu – kao što je to činila i Hanova – da se scene seksa uopšte ne osećaju kao da su „u vezi seksa” – ili čak, povremeno, da posmatračima sa strane baš i ne deluju kao da su odglumljene.

Seksualnu intimu za pozornicu ili ekran odjednom je neprirodno izvesti i “fizički doslovno”, na način na koji drugi prizori to nisu. Glumci i publika imaju drugačiju “fizičku i psihološku barijeru” sa drugim vrstama fizičkog kontakta – naročito kada je reč o nasilju – nego kada se radi o prikazima seksa, kaže koordinatorka za intimne scene Šivon Ričardson (Siobhan Richardson). Naime, svi znaju da je nasilje lažno i inscenirano: ”U stvari nikada nikoga ne gušim ili pridavljujem”, rekla je. Činjenica da je penetracija simulirana u scenama seksa gotovo da promašuje suštinu: Intimna bliskost, blizina između samih glumaca gotovo nikada to nije… Svaki poljubac, u svakom filmu…“, piše teoretičarka filma Linda Vilijems u svojoj knjizi “Snimanje seksa” (Screening Sex), „već je, po sebi, jedna vrsta dokumentarca.“

Nekoreografski prizor seksa nije uvek i neodgovoran, a neki režiseri se svojski trude da koreografski simuliraju seks. Ali scene seksa koji se “izmakao” kontroli posledica su kako neuspeha u međusobnoj detaljnijoj i jasnijoj komunikaciji, tako i mogući ishod namerne “zloupotrebe moći”, što bi se, u nedostatku jasnog scenskog protokola za seks na sceni moglo teško razaznati. U decembru je magazin Hollywood Reporter izvestio da je Rut Vilson (Ruth Wilson) napustila snimanje serije ”Afera”, delimično i zbog načina na koji su obrađivane scene seksa; izvori su tvrdili da se na setu osećala pod pritiskom koji je išao preko njenog praga, i da je ignorisana kada je uložila prigovor zbog učestalosti scena obnaženosti u seriji. Za poslednju (petu) sezonu serije, ove godine je mreža Showtime angažovala koordinatora za intimne scene.

Nakon što je 2013 objavljen film Abdelatifa Kečiče „Plava je najtoplija boja“ (Abdellatif Kechicha, Blue Is the Warmest Color), vodeće glumice filma Lea Sejdu i Adel Eksarhopulos (Léa Seydoux, Adèle Exarchopoulos) ispričale su kako su se osećale „užasno“ i „izmanipulisano“ tokom iscrpljujućeg snimanja – što je tako tipično za metod koji je najviše odgovarao Kečičinom rediteljskom stilu: dani i dani provedeni u posvećenom izvlačenju zadovoljavajućih performansi iz koreografisanog, simuliranog seksa.

Idući dalje u prošlost, a na ovom fonu, Bertolučijev „Poslednji tango u Parizu“ iz 1972 –  skoro sedam godina nakon što je Marija Šnajder izjavila za Dejli Mejl da se „osećala kao da je pomalo silovana“ na setu, Bertoluči je decenijama kasnije (u intervjuu iz 2013.) priznao da su se on i Marlon Brando dogovorili (kao profesionalci) da Brando “iznenadi” svoju mnogo mlađu i daleko manje poznatu koleginicu seksualnim kontaktom kojeg nije bilo u scenariju – kako bi iz nje za tu scenu izvukli kvalitet „autentičnog besa“, za koji on (Bertoluči) verovatno nije mislio da je bilo moguće proizvesti na neki drugi način. Slični problemi pojavljivali su se i u svetu teatra: ugledna ne-sindikalna teatarska kompanija ‘Profiles’ se 2016. zatvorila se nakon što je Chicago Reader otkrio široko poznat, 20-godišnji obrazac zlostavljanja od strane umetničkog direktora, koji je uključivao seksualno uznemiravanje glumaca tokom izvođenja intimnih scena.

Ovo su incidenti koje su mediji svojevremeno zdušno pokrivali, ali praktično da nema nijednog glumca-glumice kojem-kojoj nedostaje „priča o nečemu što se dogodilo, ili čemu su bili svedoci“, onda kada intimna scena krene naopako, kaže rediteljka ovakvih scena Kler Vorden (Claire Warden); može se činiti teškim izbeći ovakve situacije i neprilike ne samo zbog granice kada performans možda prelazi granice društvenim normama zacrtanog ponašanja – zalazeći time na područje “pogrdnog i uvredljivog” – već i zbog nedostatka predstave, percepcije – a samim tim i stava – o fizičkim granicama, ugrađenim u tradicionalnu “telesnu mehaniku” tih scena. Pre nekoliko godina, dok je gostovala u emisiji “Šou Hauarda Sterna”, glumica i komičarka Sara Silverman je samo kratko spomenula ”brutalnu scenu seksa” koju je doživela na komičarskom setu, a tokom koje je ”gledala oko sebe kako se stvari odvijaju pitajući se, ‘Hoćemo li se zaustaviti, ili će između nas biti i još ponečeg?’ “

U januaru 2018. godine, dok se pripremao za snimanje druge sezone serije u režiji Dejvida Sajmona “Dvojka” (The Deuce, sleng za njujoršku 42. ulicu, kod nas prevedenoj kao “Hronike sa Tajms skvera”), o procvatu porno-industrije u Njujorku 1970-ih, glumica Emily Meade, koja je tumačila rolu seksualne radnice i porno glumice po imenu Lori je odlučila da decidno i promptno izmoli od kuće HBO da angažuje nekoga ko bi joj olakšao te delove svoje role, u kojima su prikazane scene seksa. Slušajući priče drugih glumica o uznemirenosti, odnosno, uznemirujućoj dozi intime na snimanjima, te jeseni je Midova uočila koliko je „počela da razvija oklop“, kao i da je „nekako potpuno odvojila svoje telo“ od simuliranja seksa i golotinje. „Nisam htela da se isključujem, ograđujem ili distanciram kako bih obavljala svoj (glumački) posao.“

HBO je angažovao Ališu Rodis (Alicia Rodis), osnivačicu sada vodeće organizacije za koordinaciju intimnih scena “Intimacy Directors International”, koja će biti angažovana na njihovim setovima. Nakon završetka sezone, Rodisova je “aterirala” u tu mrežu, ali i u niz drugih TV mreža, uključujući Netflix, Showtime, FX i TNT, koji su po prvi put u istoriji svojih produkcija počeli da angažuju koordinatore-koreografe intimnih scena.

Veza Emily Mead je uz Ališu Rodis “potpuno transformisala” sopstveno glumačko iskustvo i praksu. Ona i Ališa trenutno se konsultuju sa Američkim udruženjem filmskih, TV i radio-izvođača (SAG-AFTRA) o prvom setu uputstava kojim će ovaj profesionalni esnaf definisati aktivnosti koordinatora intimnih scena. Pre nego što je počela da radi sa koordinatorkom za intimu, „jedina moć koju sam po tom pitanju ikada posedovala u karijeri je bilo to što bih na snimanju scene seksa naprosto smogla tek toliko snage da kažem ‘ne’, Dodaje Mid. “Uvek je postojao taj vrlo komplikovan odnos, komplikovan način kojim komunicirate (s partnerom u tim scenama), a da li i kakvu snagu imate kad jednom kažete ‘da’? “Imati profesionalca s kojim bih mogla da porazgovaram o onome što me je u svim takvim scenama zabrinjavalo donelo mi je neku vrstu oslobođenja, uvida, pozornosti, ali i svrhovitosti ovih scena koje nikad ranije nisam radila”, rekla je. Emili se stoga obratila HBO-u, iz bojazni zbog toga što su to bile scene seksa koje je lično preuzela na sebe; sada je shvatila i da je to, takođe, cena koju istinski umetnici moraju da plate.

Glumica, po pravilu, treba da se ogluši o bilo kakva “ometanja” koja potiču od telesnog – činjenicu da je možda gladna, ili da joj je hladno, da je fizički zastrašena ili da kipti od adrenalina – iako je reditelj taj koji “premerava” i procenjuje izvođača – ili, ako ništa drugo, ono barem delimično – upravo onaj aspekt i tačka u kojoj će pokazati nivo spretnosti i veštine delikatnog “prepuštanja roli” u trenucima kada nastupa. Jedna definicija izvođačke (glumačke) umetnosti kaže da je to mera sofisticiranosti kojom glumac označava prostor između umetnosti i svakodnevnice odnosno realnosti. Ipak, još uvek je prilična novina i nepoznanica tvrditi da su uslovi umetnikovog telesnog prisustva od fundamentalnog značaja za suštinsko pitanje: kako i da li može izvući iz sebe ono najbolje? Radeći sa koordinatorkom scenske intime, „otkrila sam toliko raznovrsnih unutrašnih slojeva u scenama seksa koje sam izvodila”, rekla je Mid. Govoreći o ovom otkriću, ona je zvučala i odsečno i živahno – na način na koji to čine oni koji su napokon rešili šta je izvor dugogodišnje zaraze insektima, ili uzrok neke alergijske reakcije.

Na svoje iznenađenje, rekla je glumica Ketrin Han, i ona je koordinatore intimnosti počela da smatra neophodnim, kao profesionalce od vitalne i suštinske važnosti za uspešnu i kvalitetnu inscenaciju seksa. Ketrin Han se priseća da ”Obično, nakon što bih stigla na snimanje scene seksa”, s partnerom bih pomalo ‘lažirala’, praveći zajedničke spontane incenacije, sve dok vam osoba za kamerom ne bi rekla šta je to što je ispalo dobro, a šta nije.” Sa koordinatorkom pokraj sebe tokom snimanja, koja bi joj govorila kako će tačno određena scena/snimak/kadar biti konstruisani i kako će sve to izgledati, scene seksa su išle daleko brže, imajući manje „sjaja“, uostalom tako irelevantnog u istinskom umetničkom stvaralaštvu glumca. „U stvari biste, (uz koordinatora) nesagledivo brže stigli do tog ‘mesa’, do svega onog što je pod njim i duboko u njemu“, rekla je Han. Kad je prvi put čula izraz “koordinator intimnosti”, našalila se da joj je on zvučao potpuno otkačeno; podsećao ju je na donje rublje. „Bila sam sigurna da ću u budućnosti izvoditi scene bez njih (koordinatora)“, rekla je. „Ali, nadajmo se da neću.“

Lizzie Feidelson, New York Times

∗ ∗ ∗ 

Koreografkinja Kler Vorden odobrava scenu u kojoj su Blenkson-Vud i Kusati-Mojer.

Nekoliko minuta kasnije grupa se zaglavila u maloj blokadi: Pre nego što će se on (Cusati-Moier) i Blenkson-Vud “navatati” i ispreplesti u poljskim kolicima, sledilo je nekoliko replika u sparing-dijalogu, a Mojer je smatrao da bi bilo prirodno suprotstaviti se Blenkson-Vudu jednim korakom u njegovom pravcu tokom jedne od njegovih replika. Vordenova je mislila da Mojer treba da stoji, bez pravljenja dodatnog koraka. Odluka bi pomogla postavci ostatka ove scene, u kojoj je ispričana priča o tome kako se rasne hijerarhije, usled međusobne privlačnosti, mogu “rasklimati”, potom ponovo očvrsnuti i “zamrznuti” a onda se čudovišno povratiti tokom samo jednog seksualnog susreta. „Svaki pojedinačni preokret (u komadu), ili suptilno kretanje, utiču na sve (ostale elemente predstave i njene aktere)“, komentarisao je po završetku scene Cusati-Moier.

Suzan Zontag se 1967. u svom eseju “Pornografska mašta” pozabavila književnom pornografijom iz vremena Britanske restauracije, tokom druge polovine XVII veka. U njemu je pisala kako je opscena književnost sve samo ne nepristojna: umesto toga, eksplicitni prizori “nose sa sobom sve ono što dodiruje celokupno čitaočevo iskustvo i suštinu svačije ljudskosti – njenih mentalnih i fizičkih granica: kao ličnosti, i kao tela. I, dok scena između Gerija i Dastina ulazi u krešendo, Dastin liže Gerijeve čizme. Ovaj zvuk prenosi zadovoljstvo i energiju partnera koji izvodi scenu uživanja. Taj specifični ton, izgled ličnog ispunjenja ovakvim zadovoljstvima, “to je ono za šta mislim da nikada ranije nisam videla na pozornici. Veliki je deo onoga što čini da, kao gledateljka u publici, osećam da Dastin voli Gerija, želeći da se i on oseća zadovoljenim”, piše autorka ovog članka, Lizzie Feidelson.

Snimljene scene seksa mogu biti suptilnije od pozorišnih, jer se od pozorišnih glumaca zahteva prenaglašavanje gestova, kako bi tim motoričkom afektom privukli pažnju gledalaca – iako Kusati-Mojer takođe izjavljuje i kako se na pozorišnim daskama oseća “sposobnijim” za proizvođenje traženog efekta. On kaže i da u pozorištu ”kontrolišeš taj trenutak”, ne brinući se o tome kako će biti percipiran tokom ponavljanja. Ipak, na pozorišnoj sceni je ključna mogućnost ponavljanja, “ponovljivost” trenutka; kada se dinamika između glumaca oseća previše zacrtanom u scenariju ili na sceni, reakcije publike mogu zapretiti destabilizacijom njihove veze. „Ja sam osoba kojoj je potrebno ponavljanje“, kaže Blankson-Wood. „Moram znati da mi svaki put, u svakom navratu, ruka ide baš tu – tako da kada to učinim u datom trenutku pokret bude proizvod moje emocije, a ne glumačke tehnike.“

Susan Sontag (Foto: Annie Leibovitz)

Robert O’Hara, reditelj ove produkcije je poznat po tome što spretno “kormilari” kroz hrabar, seksualno provokativni dramski materijal, a pre nego što je radio sa režiserkom za intimu je stvorio naviku da se sa glumcima “razgovara o našim telima, kao i o poštovanju koje se prema njemu mora imati” tokom izvođenja dodeljenih uloga; tu je i izjava o odricanju od odgovornosti tokom audicija, uz upozoravanje glumaca koji su odabrani za ulogu – ali koji u takvim scenama osećaju veliku nelagodnost – da ulaze u rizik od ponovnog razmatranja audicije za novog glumca-glumicu u toj roli. Sada je, međutim sve svoje  napore smatrao nepotpunim; Posao Kler Vorden izgledao mu je različit od njegovog onoliko koliko je to, recimo, i posao kostimografa ili dizajnera rasvete. „Ne znam šta da kažem kada su u pitanju određene stvari – kako, recimo, sašiti majicu ili kako usmeriti svetlo“, kaže O’Hara. Tokom druge probe ”Igranja roba” (Slave Play) u septembru 2019., Vordenova i Kusati-Mojer su dugačku providnu traku nalepili duž Gerijeve kožne čizme tako da je Kusati-Mojer, zapravo, nije odista lizao. Kao neko ko gaji drukčiji odnos prema hijerarhiji moći u pozorišnoj (ili filmskoj ili televizijskoj) produkciji, O’Hara kaže da je shvatio da glumci “osećaju kao da se “u vezi određenih stvari” pre mogu poveriti Kler Vorden… stvari koje možda ne bi želeli da kažu preda mnom.”

Na setu, koordinatori intime zauzdavaju se u simuliranoj sceni seksa nakon što se pokazala previše prisnom, ili stopiraju određeni potez ukoliko prethodno nije detaljno razrađen i proveren, a potom se o njemu razgovara sa izvođačem. Koordinator intimnosti je osoba koja osigurava da se set “zatvori” odnosno uspešno realizuje i pre nego što scena uopšte započne, ponekad upućujući glumcima iz trupe predlog da “ne zure u daljinu niti kolutaju očima kao da su smoreni”, što je nekada uobičajena nesvesna reakcija. Rodisova kaže da su, do pojave koreografa intimnih scena, kostimografi i šminkeri bili ti koji su de facto često služili kao koordinatori intime – oni su, uostalom, po prirodi svog posla, ti koji i dalje glumicama lepe “stidne perike” (merkin) i drže im odeću s kojom izlaze na scenu. Ona je izjavila da joj profesionalci iz tih branši često prilaze kako bi joj se zahvalili jer je niz “neobaveznih-ali-izvesno-prisutnih-obaveza” koje su dugi niz decenija obavljali “u hodu” – poput povlačenja glumaca u stranu kad im je očigledno neprijatno, uz savetovanje šta da rade, ili čak navodeći slučaj da se, nakon razgovora sa rediteljima, jedan kostimograf “prekvalifikovao” u koordinatora scenske intimnosti, a koji je režiserima oduvek bio preko potrebna ali sve doskora nepostojeća profesija – konačno formalizovana, i da sada ima i svoje ime.

Tehnički aspekti forme su najviše nalik onima koji su prisutni u koreografijama borbe, a koja se takođe vrti oko dekonstruisanja to jest “razlaganja” jedinstvenog pokreta na delove-faze, uz savladavanje tehnika kojim pokreti dva tela izgledaju strasno i spontano. Umesto da se osmišljava koreografija seksualnog kontakta, tako da izgleda mučno – ali da to nije – koordinacija intime može uključivati izvođenje dogovorenih fizičkih “igrokaza” koji nisu tako intimni koliko isprva deluju – često koristeći posebno razvijene, penaste pregrade ili navlake od janjeće vune, i koje su sofisticiranije od obične odeće (uključujući i onu lepršavu najlonsku stvar koja se zove “Shibue”, a koja se prodaje kao donje rublje, među kozmetičarima poznatoj i kao sredstvo za depilaciju intimnih delova tela).

Bahantkinje (Bakkhai), Pozorišni festival u Stratfordu

Radionice takođe podučavaju specifične tehnike i veštine povezane sa realističnim prikazima nežnog dodira: Mitchell McCoy, koji je sve doskora pohađao obuku za koordinatora i jedan od šačice muških koordinatora intimnosti “na terenu” kojim dominiraju uglavnom žene – i to mahom belkinje – izrekao je jednu upečatljivu rečenicu, a ticala se toga kako se emocije obično manifestuju kroz ruke, prste, dlanove i šake. “Ukoliko ne znate kako da se odnosite prema nekome u smislu telesnih dodira i osobina vašeg i tuđeg tela u specifičnoj funkciji vaših rola”, rekao je, “dodir ima tendenciju da bude ograničen na jastučiće prstiju”. Demonstrirao je jednu “nepristojnost” mazeći  vrhovima prstiju ivicu stola. Ako je gluma motivisana „sa više srca“, dodir ima tendenciju da uz vrhove prstiju uključi i dlan. Ukoliko je seksualno motivisan, dodir može uključivati kontakt do zglavka ruke.

Međutim, specifičnosti svake scene toliko se razlikuju od projekta do projekta, pa je uobičajenije upotrebiti fleksibilniji pristup rešavanju problema nego uvesti izolovanu seriju već “izlizanih” pokreta koji su prethodno više puta “apsolvirani” i igrani. Ono što je najuže specijalizovana veština koordinatora za intimnost ne tiče se toliko nekog “tehničkog trika” koji biste mogli da naučite za sat vremena, koliko je pre svega način na koji razgovarate, kojim komunicirate sa glumcima, uz sposobnost opisivanja prisnih pokreta na način da postignete određeni kvalitet potonje reakcije glumaca na sceni ili na setu, odnosno shvatanje onoga o čemu je zapravo reč u određenoj sceni, da bi se tek potom prihvatao sled pokreta u funkciji. Ovo je izuzetno teško učiniti na dobar način: pomalo podseća na napredne učitelje plesa ili joge u kombinaciji sa pronicljivošću i praktičnim razumevanjem situacije “na terenu” – svojstvima koja poseduju vrhunski sportski treneri. Šta je, recimo, ono što treba da kažete igraču usred igre, u trenutku njegove maksimalne napetosti ili nesigurnosti, kako biste ga motivisali da svoje telo “upotrebi” na drukčiji način, da se kreće drugačije, bolje, i uz više nijansi pokreta?

Pejsova za svoja uputstva koristi jednostavne pojmove i rečnik – poput “krugova”, što je reč koju upotrebljava za torziju kukovima i karlicom, ili “vidljivi pomak u (prikazivanju) snage”, tokom promena intimnih položaja u sceni. Ispostavlja se da se telo u sceni kreće realističnije onda kada odreaguje na opisni jezik i u “opuštenijem izdanju”, nego kada pokušavamo da rečima opisujemo instrukcije za doslovne položaje u seksu. Ako vam ovo zvuči kontrainuitivno, zamislite režisera koji glumcu govori da „postane malo seksepilniji“ – a to je ono što reditelj vidi, ali ne i ono što glumac oseća – nasuprot intimnosti sprovođene po uputstvu kordinatorke intime, koja, recimo, nekoj glumici nalaže da hoda sporije i teatralnije, ili da “zatvori” to jest premosti udaljenost između svog i tela i partnera u toj sceni.

Kada je u pitanju sam prikaz, koordinacija seksualne intimnosti vizuelno ne “odvodi” gledaoca do nekih izrazito različitih tretmana to jest pristupa seksu: Vizija režisera, i ograničenja zadata ugovorom sa koreografima intime i dalje su najvažniji, a koordinacija intimnosti osmišljena je tako da pomogne ostvarivanju svih vizuelnih i dramaturških zahteva reditelja/scenariste koji nastoji da željenu scenu snimi ili postavi na pozorišne daske. Na primer, u “Euforiji”, seriji HBO-a o tinejdžerima koji pokušavaju da izađu na kraj sa različitim oblicima zavisnosti i zlostavljanja, koordinatori intimnosti su ove sezone pomagali vrlo mladim glumcima kako bi im olakšali prolazak kroz intimne scene zadate knjigom snimanja: vizuelno ne sasvim jasnih i bez do kraja razrađenih detalja, a u kojima se prikazuje seks između vrlo mladih glumaca; produkcijska kuća FX ima svoju „Pozu” (The Pose): seriju o afroameričkoj i latinoameričkoj LGBT zajednici tokom 80tih (druga sezona zahvata 90-te), i u kojoj se oživljava gej “balska kultura” s početka 1920tih. Koreografi intime su mladim izvođačima omogućili da snime ljubavni prizor između dva HIV-pozitivna lika, što je po svojoj tematici tokom 80tih bio potpuno revolucionarno, ali je snimljeno na “jestivo” banalan način – onaj kojim se snima većina polnih odnosa na filmu, uz brzu seču kadrova i montažerske “vratolomije”.

Ponekad se nameće pitanje da li bi osoba koja ima pozitivan stav prema radu na seksualno eksplicitnim scenama – ona koja rado pristaje da nauči nešto o ovoj nepoznatoj oblasti, na dobrovoljnoj bazi i lično inspirisana, nadahnuta a ničim uplašena jer u sceni, recimo, “obrađuje” pokrivke za bradavice koje se proizvode u mnogim nijansama kože – da li bi takva osoba, na kraju dana, bila u stanju da stekne iole neki uvid u “opipljivost rezultata” scene intimnosti na kojoj je predano radila, onda kada je izvodi – u trenutku kada je uhvaćena okom gledaoca? Koordinacija intimnosti stvara koreografiju koje nipošto nije isključivo namenjena viziji režisera, već i kao lako uklopivi element u glumačkim rolama, uzimajući u obzir kako se izvođači mogu osećati u liku kojeg tumače. Ako je fakat da današnje holivudske priče zaista prave otklon od onih koje su doskora uglavnom pisali beli muškarci, ta promena izgleda kao da će se neizbežno ubrzati prisustvom profesionalaca, čiji je posao da predlažu suptilnije uvide u fizička i psihološka iskustva seksa.

Katja Blichfeld i njen suprug Ben Sinkler su idejni tvorci HBO-ove komične serije “Na visini zadatka” (High Maintenance) koja (u moderiranoj vizuelnoj formi) krši društvene i moralne norme: ovo je priča o trgovcu “travom”, i Njujorčanima koji čine njegovu klijentelu. Katja kaže da su ove sezone ona i aktuelni koscenarista Ajzak Oliver u početku napisali scene sa uputstvima koja glase: „nešto nekako pojede, a onda se nekako smesti na terasu“, priseća se uz smeh. Njen odabir glumaca je prvenstveno prilagođen načinu na koji sami glumci definišu scene koje se od njih zahtevaju, a kao rezultat ovakvog pristupa, kaže Katja, ona prilazi pisanju priče veoma labavo i elastično: ”Moja prva misao je bila: šta je zabavno, šta je smešno?” Pre snimanja, Ališa Rodis, novopridošla u ekipu kao koordinatorka intime za ovu seriju je pregledala scenario. Pitanja koja je postavljala u vezi priče – a kako bi pomogla što realističnijem prikazu scena – bila su tipa: „Kako ovaj dodir ili fizički čin produbljuju već postojeći narativ?“. Pitala je Katju Blichfeld zašto joj je u tritmentu potreban baš taj seksualni čin. Šta on otkriva u vezi likova? Konačno je, kaže, Blihfeld, shvatila da joj više takvih scena nije potrebno: Bila je to svakako, sa ili bez seksa, potpuno vanserijska priča, pa je smislila nešto drugo: vrlo kratak prizor seksualne scene – pre nego što su glumci čak bili postavljeni. Neki koordinatori seksualne intime se čak nadaju da će u budućnosti možda učestvovati i u pisanju scenarija; uostalom, TV mreže se intenzivno konsultuju sa Pejsovom onda kada serija ili fil uđu u fazu postprodukcije.

Koordinator intimnosti Mičel Mekoj (Mitchell McCoy) je krajem prošlog septembra stigao u Novu školu drame na Menhetnu kako bi realizovao scenu između dvojice studenata B.F.A. programa – koji su tek započeli probe adaptacije “Fuenteovehune”, predstave Lope de Vege iz 1619. o španskim seljanima koji su u dotičnom selu u Kastilji svrgli zlog vojnog zapovednika (zasnovano na istinitom događaju iz 1476). Programi poput onih koji se predaju u Školi drame univerziteta Jejl, Novoj školi ili Džulijardu urednije i redovnije integrišu koordinaciju intimnih scena u svoje nastavne programe; oba aktera na ovoj probi upoznala su se sa tom novom glumačkom disciplinom tokom radionica na njihovoj prvoj godini. Ipak, nijedno od njih dvoje dosad nije direktno imalo prilike da radi sa rediteljem intimnih scena. Dok su ih fakultetski pedagozi promatrali sa sklopivih stolica, Mekoj i glumci su prekrštenih nogu sedeli na patosu. Mekoj je objasno da je tog dana trebalo da “probije led” za njihov prvi poljubac, i ono što je nazvao ”okvirnim skeletom strukture”.

Scenu su izvodili dvadesetogodišnji glumci, Čejs Čester i Malaika Vilson (Chace Chester, Malaika Wilson), uglovi usana su im se trzali dok su stajali uspravno, u pozi koja prethodi njihovom zagrljaju. Čester, koji je ranije studirao glumu na prestižnoj Baltimorskoj umetničkoj školi (Baltimore School of the Arts) je nakon probe izjavio da nikada ranije nije poljubio nikoga na pozornici. Kad je prvi put čuo za “koreografiju intime”, rekao je kako je bio ‘zbunjen’. ”Mislio sam, znaš, samo poljubiš nekoga – i to je to.” Nakon što ga je produkcijski tim komada odabrao za ulogu, ”Mislio sam da će mi biti ugodno”, rekao je. Ali, ta ugodnost nekako “nikako nije nailazila” kada je stao pred Malaiku Vilson… momentalno shvativši da ne shvata neke stvari, recimo, da nema pojma šta bi sa svojim – rukama.

PlayME – Bunny Episode III

„Trebalo bi da vam se obe ruke približe u visini donjeg rebra“, rekao mu je Mekoj. Vilsonovoj je rekao: “Ako ste oboje O.K. s ovim (tehnikama), prebacite desne ruke preko levog trapezoida (leđni mišić ispod vrata i ramena, bliže kičmi), i dlanom idite do podnožja vrata.” Mekoj ih je zamolio da pokušaju da se u ovoj pozi zadrže 10 sekundi. ”Ovo je u osnovi nešto poput nespretnog zagrljaja tokom plesa srednjoškolaca.” Stajali su zagrljeni a potom su se razmakli. „Fenomenalno!“, prokomentarisao je Mekoj.

Čester je izgledao zamišljeno. „Koliko traje tih deset sekundi?“, pitao se naglas. Mekoj je klimnuo, shvativši njegovu dilemu. „Moramo nekako da to osetimo – potpuno je prirodno da (na početku glumačkih proba) utisak o scenskoj dužini varira, kao i da nemate osećaj (za dužinu sekvence).“

Zatim su probali zvukove tokom ljubljenja, zamahujući glavama napred-nazad, karikirano poput lutaka što se lepe na kontrolne table u auto-kabinama. Smejali su se. “Sjajno!”, Rekao je Mekoj. „Ovo je bilo zaista nešto posebno.“

Pola sata su vežbali, ljuljajući se poput figurica napred-nazad dok su vežbali ovaj pokret, dolazeći u poziciju za poljubac da bi potom ponovo izlazili iz njega. Proces je lagano prerastao u komičan, ali je postepeni i sigurni napredak imao umirujući efekat po glumce. Muzika je dopirala niz hodnik, a atmosfera je odisala mirom i lakoćom. Raspoloženje među glumcima je odjednom odisalo smirenošću i energijom, nalik onoj kakva postoji i u intimnom ponašanju u realnosti. „A ako ste u fazonu „Hej, ovo je čudno, pa ljudi to ne rade tako često!“, pa, to je potpuno O.K.“, rekao je Mekoj.

„Čudno“, priznao je Čester slegnuvši ramenima. „ali se osećam ugodnije.“

Sa probe komada Slave Play

Donedavno koordinacija intimnih scena praktično nije postojala. Međutim, u rasponu od oko samo dve godine, uporedo sa evolucijom pokreta #MeToo, ova je profesija postala veoma tražena u industriji zabave, koji je postala odgovorna za potencijalnu ranjivost svojih glumaca u intimnim scenama, kao i iskorišćavanje hijerarhije u nametanju knjige snimanja i instrukcija za rad na scenskom seksu. Mreža HBO je u jesen 2018. počela da zahteva prisustvo koordinatora intimnosti na bilo kom setu koji je pozivao na golotinju ili intimu, a od prošlog leta reditelji intime (u pozorištu se ta profesija zove ”režiser”, a ne ”koordinator”) započeli su prvo da ga primenjuju u radu s jednom trupom na Brodveju. Uloga koordinatora uključuje aspekte kako savetnika tako i koreografa, uvodeći prakse pristajanja na novi umetnički proces, i jedno sasvim novo područje tehničke ekspertize koja se već primenjuje u pozorištu, filmu i na televiziji.

U septembru prošle godine, nekoliko nedelja uoči pretpremijere brodvejskog komada Džeremija Herisa, „Igranje roba” (Slave Play), koreografkinja Kler Vorden (Claire Warden) je stigla na set kako bi “zategla finese” jedne intimne scene u studiju za probe u Midtaunu (Midtown). Glumac Ato Blenkson-Vud u ovoj tročinki glumi lika koga publika isprva upoznaje kao roba na plantaži u Virdžiniji, u vreme pre američkog Građanskog rata – Gerija – koji ponosno naskače na ivicu poljske dvokolice, s rukama na bokovima i isturenih laktova i kukova.

Iako su scenske smernice, naročito u ambicioznim predstavama, često jedva opisivale šta će se dogoditi na pozornici, Kler Vorden, koja je bila jedna od prvih članica organizacije “Intimacy Directors International”, rekla je da se pita “kako ćemo to da izvedemo”, kada je prvi put pročitala „Igranje roba”. „Ova scena je pozivala na sve erotičniju “uskomešanost u plesu udvoje” (meleed pas-de-deux), između muškog i “ženskog” lika, plesu u kojem „krvavih lica, počinju da se međusobno sudaraju, otvorenih usta, međusobno u nekontrolisanom koškanju “gutajući” brade, noseve i uši i potpuno nestajući u francuskom poljupcu. “Ljudi koji glume u ovoj erotskoj sceni su Dastin, belac “bez rasnih predsrasuda” čija krv nije čisto belačka (off-white), i „plavo-crni” Geri (čija krv nije čisto crnog porekla, već je u njoj i pokoja robovlasnička kap), i jedan je od tri “međurasna” para koje susrećemo na plantaži u doba američke segregacije (sve do 1861. ali i mnogo decenija nakon Građanskog rata, uglavnom u državama američkog Juga). U prvom činu komada, tek druge brodvejske predstave čija je produkcija angažovala “koreografe seksualne intime”  – prva je odigrana letos: osvežena verzija čuvenog komada za dvoje ”Frenki i Džoni na mesečini” Terensa Meknalija (Frankie and Johnny in the Clair de Lune, praizvedba 1987), na kojem je Vordenova takođe radila koreografiju intimnih scena – sve se vrti oko seksualnih tabua pri susretima tako tipičnim za svaki par. A onda – eto i spojlera – saznajemo da su  ove scene, zapravo, odigrane uloge koje praktikuju savremeni parovi podvrgnuti ekspanzionoj eksperimentalnoj terapiji. Drugi deo predstave “secira” rasnu i seksualnu dinamiku prikazanu u prvom delu komada. Bilo je dosta reakcija i kritika u javnosti, nekih zaista burnih, a zbog upotrebe reči kao što su “crnčuga”, ili “rakun” (coon), uz, mnogi misle, bespotrebnu eksplicitnost scena, kao i upitnost o svrsi i realnoj potrebi scenariste-reditelja da nas na ovaj način informiše o dubokim porivima koji se “usput, ali neizbežno” vrte oko seksa, ili pak maštanja o istom – a gde je međurasni momenat bio oduvek prisutan na nivou instinkta).

Annie McNamara, Sullivan Jones (“Slave Play” – New York Theatre Workshop)

Blenkson-Vud bio je za vreme proba u sportskom izdanju, ali tokom predstave nosi sjajne crne čizme uvučene u ‘Kelvin Klajn’ pantalone, prsa orošenih znojem. Naskočivši na kolica, Vud vežba tekst: „Kleknite i otvorite usta, zatvorite oči i pustite jezik da palaca“, naloživši ovo glasnim tonom. Dok ovo izgovara, spušta se u sugestivni čučanj.

Zastao je a potom se ispravio: „Je li ovo glupo?“, pitao je.

„Sviđa mi se ta izloženost ovde, u ovoj sceni“, zamišljeno mu odgovara Kler Vorden, pomerajući karlicu po kvadratnoj formi, baš kao što je prethodno radio i Blekson-Vud dok je stajao na plantažnim kolicima. ”Ali čim počnete, ako je prisutna karlica (sa tim pokretima), tada će to postati vizuelna sugestija za oralni seks… kojeg ne želim (u sceni).”

Ovaj prizor kulminira erotskom inscenacijom lizanja čizama, s tim što bi Geri jednom nogom bio na tlu a drugom na dvokolicama, u položaju koji dočarava njegovu dominaciju nad Dastinom: Heris je kasnije objasnio kako je ovo bila ‘seksualno najneobičnija” scena komada. Opisao je to kao pokušaj da se „homoseksualizaciju očekivanja publike”, odudarajući od tradicionalne dinamike seksualne moći, pokazujući prisnost između istopolnih aktera, intimne odnose u kojima penetracija nije centralna osa seksualnog čina. Heris je, takođe, želeo da ta scena bude i veoma seksi: „neuroni publike koji očekuju uobičajenu reakciju bi trebalo da se (u ovoj sceni) rasprsnu.“

Blenkson-Vud se premestio. Glumac Džejms Kusati-Mojer, u ulozi Dastina, pada na kolena i puzi napred, zatvorenih očiju. „Možete li ga malo voditi?“, pripitala je Kler Vorden. Vud improvizuje zvuk na način na koji biste pozvali mačku. Bilo je delikatno, “primamljivo bezobrazno”, dok je ekipa iz produkcije koja je sedela duž ivica scene instinktivno odobravala. ‘Ooh! Da!’, rekla je Vordenova.

„Neko me je na ulicama Londona zaista tako i pozvao“, odvratio je Vud. Na ove reči se prostorijom oteo uzdah prisutnih.

Glumci angažovani u pozorišnoj predstavi “Slave Play”

Kler Vorden je kao koordinatorka započela obuku glumaca 2017. godine, nakon što je pročitala priču o Tonji Sini (Tonia Sina) koreografkinji koja je poslednjih 14 godina provela razvijajući set protokola za ono što je nazivala scenskom intimom. “Sina je počela da o tome razmišlja pri kraju svojih postdiplomskih studija za zvanje pedagoga za pozorišne pokrete, u čemu se usavršavala tokom svih narednih godina, radeći sa studentima na univerzitetskim programima i kao konsultantkinja za profesionalne pozorišne kompanije. Ona i Ališa Rodis, takođe koordinatorka scenske intimnosti, sada “trejdovana” za HBO, su 2015. osnovale “Intimacy Directors International”, koji se bavio instruktažom, odnosno podučavanjem scenske intime na filmu, u teatru i medijima.

“Sina mi je rekla da je provela deceniju u nastojanjima da pristup zasnovan na dobrovoljnom pristanku aktera što više približi klasičnom teatarskom obrazovanju glumaca, a za koji je iz prve ruke znala da je skopčan sa širokim spektrom problema vezanih za postavljanje intimnih scena. Jezgro koreo-intime njene organizacije je “pet nosećih stubova“: tekst i pravila koje je napisala s Ališom i ostalim kolegama, sada je svima dostupan na njihovoj veb-lokaciji. Ona i Rodisova izgradili su se na sopstvenim iskustvima, intenzivno ispitujući one koji imaju bogato iskustvo u ovoj oblasti: savetnike za osobe koje su preživele seksualne traume kao i osobe uključene u BDSM – koje su po Ališinim tvrdnjama “bile od neprocenjive pomoći jer oni rade i žive i vole u ​​skladu sa smernicama koje moraju biti vrlo eksplicitne“. Započele su jednonedeljne obuke za potencijalne koordinatore tokom 2017, iako se obuka za ovu disciplinu pre svega sastoji od dugotrajnog procesa izuzetno pažljivog promatranja i učenja, kroz praćenje vizuelnih instrukcija (‘shadowing’). „To (koordiniranje intimnih scena) nigde nije uklesano u kamenu, već je vrlo individualna disciplina“ i stvar pojedinca, kaže Vordenova. „Način na koji radim i moja estetika razlikuju se od načina na koji rade moje koleginice i kolege“. Način na koji radi Tonja Sina je vrlo suzdržan, elegantan i „mekši“. Moja estetika naginje pre svega “epskom realizmu”; Često je mračna, a scenski deluje veoma moćno, pomalo na ivici ljudskosti.”

 

Link na srodnu temu: Is Broadway Ready for ‘Slave Play’?

Ghosn Gone: Epsko bekstvo Karlosa Gona

Voz, avioni i velika crna kutija

Kerol i Karlos Gon. Bivši predsedavajući Nisana je aprila 2019. pušten uz kauciju

Desetak operativaca, uključujući najmanje jednog dugogodišnjeg vojnog eksperta sa iskustvom spašavanja talaca, osmislili su rizično izvlačenje Nisanovog bivšeg direktora iz Japana. Priču sa Bliskog i Dalekog Istoka kao i SAD donose novinari Volstrit žurnala.

Nakon višemesečnog planiranja i utrošenih miliona dolara, Karlos Gon legao je u veliki, crni sanduk čije je dno bilo izbušeno rupama. Upravo je putovao vozom koji se nalazio na 300 kilometara od njegove kuće u Tokiju, put koji mu je odobrio sud u Osaki u Japanu.

Bila je nedelja uveče, 29. decembra kada je nastupio „trenutak istine“ za realizaciju ovog spektakularnog plana – možda isprva toliko odvažan da su se neki od organizatora na trenutke pitali hoće li, uopšte, upaliti. Tim privatnih bezbednosnih stručnjaka angažovanih da „sprovedu“ Gona iz Japana do Mediterana nije prethodno izvodio generalne probe ili bilo koju vrstu simulacije-inscenacije, kako bi proverili da li će sanduk za koncertne instrumente poslužiti svrsi – crna kutija u kojoj će se nalaziti bivši izvršni direktor japanske auto-kompanije u kojoj će proći aerodromsko obezbeđenje u Osaki. Ovo je standardni operativni postupak za tako veliku krijumčarsku operaciju. Aerodrom su uoči početka same akcije osmotrili tek u dva navrata: drugi put su ga videli tog jutra – kada su se pojavili na aerodromu.

“To je, zapravo, predstavljalo nemoguću misiju”, izjavio je jedan od članova tima koji je osmislio plan ove akcije.

Bloomberg Best Of The Year 2019. (Foto: The Time)

Gonova odluka da „preskoči“ plaćanje kaucije u Japanu pokrenula je pravu međunarodnu ludoriju koja je trajala tačno 23 sata, presedan s kojim se u savremeno doba malo šta može uporediti. Zaplet je uključivao timove koji su trasirali operaciju i kontrolisali predstojeće korake, one koji su pronašli ranjive aerodrome idealne za korišćenje, ljudstvo za neprekidnu dojavu situacije u realnom vremenu i rulanje afaltnom pistom uoči svitanja, na gotovo napuštenom aerodromu u blizini Istanbula (pista vazdušne luke Ataturk).

Grandiozno bekstvo

Te večeri, uz kišu koja je rominjala, dve osobe su sprovodile sanduk na točkićima – kutija koja se obično koristi za koncertnu opremu – prošavši kroz privatni salon za putnike međunarodnog aerodroma Kansai u Osaki, a prema izveštaju koji su japanske vlasti dale lokalnoj štampi i iskazu osobe upoznate sa slučajem. Tim je prošao kroz drvena vrata salona „Tamayura“, ili „kratki trenutak“, uputivši se niz hodnik sa par sofa kremaste boje, sve do bezbednosnog kontrolnog punkta.

Po rečima insajdera, Gonov sanduk prošao je ovaj kontrolni punkt bez i najmanje provere: bio je prevelik da bi mogao stati u rendgen, a niko ga od osoblja iz bezbednosti nije lično proveravao. Sanduk je potom natovaren u kabinu aviona za trinaest putnika, ’Bombardier Inc. Global Express’ dospevši u trup kroz zadnja teretna vrata. Tu je bio i mamac; lažna identična kutija u kojoj se takođe nalazila audio-oprema, i takođe utovarena u istom momentu, i to u putničku kabinu. Odmah po utovaru ovih sanduka, avion je poleteo, što su naknadno pokazali i snimci tog leta.

Ovaj izveštaj o Gonovom bekstvu sačinjen je na osnovu intervjua s osobama koje su imale uvid u njegovo planiranje i sprovođenje, kao i s onima koji su upoznati s istragom u Turskoj i brifingom koji su japanski predstavnici vlasti dali novinarima (Gon je zakazao konferenciju za novinare u Bejrutu za sredu 15. januara).

Gon, bivši šef francuskog auto-giganta Renault SA a potom i japanske kompanije Nissan Motors Co. (koje su strateški partneri više od dve decenije) suočio se sa suđenjem koje je trebalo da počne početkom ove godine. Optužba ga je teretila za finansijske malverzacije, uključujući navodno skrivanje desetina miliona dolara odloženog obeštećenja i protivpravnog prisvajanja sredstava koja pripadaju Nisanu.

Gon negira optužbe, ponudivši kauciju od gotovo 14 miliona dolara kako bi se branio sa slobode, živeći u kući pod video-nadzorom i uz stroga ograničenja s kim se mogao viđati. Okupio je međunarodni tim pravnika koji je trebalo da ga zastupa na sudu (podcast).

Na kraju je ipak svoj novac uložio u jedan malo drukčiji tim – grupu od desetak operativaca, uključujući barem jednog sa bogatim iskustvom izvlačenja talaca iz zatočeništva u ratnim zonama širom sveta.

Gon je rekao da je sam „priredio“ svoj izlazak iz Japana. Ovaj izveštaj, međutim, sugeriše da je u toj dosad neviđenoj „predstavi“ bilo još likova. Operativci su počeli da postavljaju temelje ovoj akciji još proletos (2019), nedugo nakon što je Gonu u aprilu po drugi put odobren kućni pritvor uz kauciju. Članovi tima su razmišljali o načinima kako da Gona izvuku iz Japana i potom prebace u zemlju u kojoj će možda lakše „izbrisati“ svoje ime. Osobe bliske Karlosu Gonu počele su akciju tamo gde je i bilo najlogičnije: kontaktirali su bivše profesionalne vojnike i obaveštajce, kako bi pronašli ljude sposobne i voljne da se late ovog zadatka.

Krajem jula, ovaj „bezbednosni tim“ – koji se, po svemu sudeći, do kraja proširio na 10 do 15 internacionalaca – počeo je da planira  konkretnu i ozbiljnu akciju. Tim je bio podeljen u različite operativne pravce, od kojih je svaki bio izolovan od ostalih grupa koje su učestvovale, tako da pojedinci angažovani na jednom specifičnom zadatku nisu znali šta rade oni drugi, niti ko su oni i koliko ih ima, kao ni prirodu celokupnog plana – bili su upoznati samo sa svojim delom zadatka koji je trebalo da obave.

Čuvar privatnog obezbeđenja pred kućom bivšeg šefa Nisana Karlosa Gona, Bejrut 5. januar 2020 (Hussein Mall/AP)

U timu je, prema iskazima detektiva koji rade na istragama u Japanu i Turskoj, bio i Majkl Tejlor (59), bivši pripadnik specijalnih snaga, poznat po svojim uspesima u spašavanju talaca u saradnji sa američkim Stejt departmentom i FBI-jem. Čvrste četvrtaste brade, guste prosede kose i osmeha koji mu je na obrazima pravio rupice, Tejlor je tečno govorio arapski i imao je duboke, čvrste veze sa Libanom, gde je upoznao svoju suprugu kada je sa Zelenim beretkama bio tamo raspoređen tokom 1980-ih.

Uzgred, Njujork tajms je pre deset godina unajmio bivšu Tejlorovu kompaniju kako bi im pomogla u oslobađanju novinara Dejvida Rohda iz talibanskog zatočeništva u Avganistanu 2009. godine. Tejlor je, takođe, nedavno odslužio kaznu u američkom zatvoru, nakon što je priznao krivicu po dve optužbe proistekle iz federalne istrage o nameštanju poslovnih ponuda.

Prema rečima ljudi upoznatih sa istragom, u timu je bio i Žorž-Antoan Zajek (George-Antoine Zayek), američki državljanin libanskog porekla, koji je više od decenije povremeno sarađivao s Tejlorom. Prema izjavama svojih rođaka u Libanu, Zajek je, baš kao i Gon, pripadao libanskoj hrišćanskoj zajednici. Povređen u borbama u Libanu tokom 1970-ih, kasnije se angažovao u operacijama privatnog obezbeđenja zajedno s američkim snagama u Avganistanu i Iraku.

Turske vlasti su njih dvojicu identifikovale kao osobe koje su se zajedno sa Gonom ukrcale u ‘Bombarder’ koji je poleteo iz Japana.

Dubai je postao jedna od lokacija za izvođenje plana. Uoči operacije, Tejlor je tokom šest meseci posećivao Emirate u osam navrata, dok ih je Zajek u poslednja tri meseca posetio četiri puta, ponekad zajedno s Tejlorom a ponekad odvojeno, sudeći po izveštajima iz Dubaija u koje su imali uvid novinari Volstrit žurnala.

Tokom više od 20 putovanja u Japan, operativci su identifikovali više od 10 aerodroma i drugih vazdušnih luka iz kojih je Gon mogao da napusti Zemlju izlazećeg sunca.

Tim za izvlačenje je takođe ozbiljno razmatrao i druge opcije pored aerodroma, uključujući krijumčarenje Gona iz Japana brzim čamcem. Ukupan budžet za operaciju merio se milionima dolara, tvrdi osoba upoznata sa slučajem.

Da bi komunicirali jedni s drugima kao i sa samim Gonom, organizatori su često koristili ljude koji su prenosili poruke, a ne mašine, mobitele, internet ili telekomunikacione mreže. Ovi glasnici su lako „preskakali“ ograničenja japanskih zvaničnika o Gonovoj upotrebi interneta – zabranjeno mu je korišćenje pametnog telefona i nosio je mobilni uređaj bez internet konekcije.

Komunikaciona mreža je korišćena za sužavanje datuma, vremena i lokacije, ali je „ćaskanje“ svedeno na minimum.

Jedan od članova „spasilačkog tima“ je tek u jesen 2019. prvi put posetio privatni avionski terminal na aerodromu Osaka. I dok je sam aerodrom bio u večitoj gužvi, terminal za privatne avione pojavio se kao najizgledniji kandidat jer je često bio upražnjen pa se s njega moglo obaviti promptno poletanje. Povezan je sa Kansaijevim prostorom za domaće letove na Terminalu br.2 i relativno je mali – samo 300 kvadratnih metara, uključujući prostoriju za okupljanje putnika, kružni salon-čekaonicu, kupatilo i sigurnosnu zonu, navodi se u brošuri.

Prolaz za putnike u premijum klasi na Kansaiju u Osaki (Tim Kelly/ Reuters)

Druga ključna tačka bila je da ništa izuzev malih vreća (kesica) ne može proći kroz rendgensku aparaturu aerodroma – a svakako ne sanduk kakav bi Gon mogao da koristi. Razgovarajući sa ljudima koji su koristili terminal, tim je saznao da torbe i prtljag putnika na privatnim letovima gotovo nikada nisu proveravani na izlazu.

Početkom decembra je operacija Gonovog izvlačenja bila konstantno pripravna za aktivaciju, sa aerodromom u Osaki kao tačkom izvlačenja. Prema priči onih koji su bili upoznati sa njegovim naumima i planovima, Gon je, ipak, još uvek držao otvorene one mogućnosti koje su mu stajale na raspolaganju, pa je plan „spašavanja“ i dalje mogao biti opozvan u poslednjem trenutku.

Prema njegovom advokatu u Japanu, na katoličko Badnje veče, 24. decembra, Karlos Gon je – nakon što mu je sud uskratio pravo na posetu supruge u vreme božićnih praznika – razgovarao sa njom sat vremena preko video-linka.

Istog dana, osoba koja se identifikovala kao „Dr. Ross Allen ”potpisala je ugovor na 350.000 dolara sa turskim privatnim avio-operaterom, MNG Jet Havacilik AS, kako bi se rezervisao avion ‘Bombardier’ dugog dometa za dva putovanja – prvo od Dubaija do Osake, a onda i od Osake do Istanbula, prema dokumentaciji rezervacija koju je pregledao WSJ i osobama koje imaju uvid u ovaj slučaj. U cenu su bile uračunate i logističke usluge na terenu u Osaki, rekao je jedan od insajdera.

Privatni avion ’Bombardier’ korišćen za bekstvo Karlosa Gona (Alp Akbostanci/ Reuters)

Iz MNG-a su rekli da niko od osoblja u kompaniji nije bio upoznat sa ovim planom, podnevši krivičnu prijavu protiv jednog zaposlenog; u toj tužbi stoji da je bio „saučesnik u zaveri krijumčarenja gosp. Gona“. Tursko tužilaštvo je okrivilo ovog radnika i četiri pilota zbog „krijumčarenja migranata“. Advokat ovog zaposlenog je izjavio da njegov klijent negira krivicu. Advokati pilota ili se nisu mogli dobiti ili su pak odbili da daju komentar.

Pretresno ročište na Božić je dodatno učvrstilo Gona u odluci da ilegalno napusti Japan. Bio je ubeđen da će sud odugovlačiti kao i da prema njemu nikada neće postupati fer. Japanska stopa donošenja presuda po optužbama se kreće iznad 99%. Ova zemlja brani svoj sistem rigoroznim merama, dok tužioci, sa svoje strane, po tradiciji obećavaju pošteno suđenje.

Dva dana kasnije, kako pokazuju snimci, Tejlor i Zajek zajedno su stigli u Dubai poslednji put uoči svog putovanja u Japan. A onda su 28. decembra kasnim noćnim letom krenuli prema Osaki. U njihovom Bombarderu dugog dometa nalazila su se dva kofera za koncertnu opremu.

Prema japanskim istražiteljima koji su lokalnim medijima dali snimke sa nadzornih kamera, Gon je napustio svoju trospratnicu u Tokiju oko pola tri popodne po lokalnom vremenu. Uočen je na video-snimku, sam, sa šeširom na glavi i hirurškom maskom na licu koja je u Japanu uobičajena zaštita od mikroba i zagađenja. Uhvatio je kratku taksi vožnju do impozantnog hotela Grand Hajat, popularnog među kompanijskim rukovodiocima i političkim liderima u okrugu Ropongi.

Nakon što je ušao u predvorje obloženo bambusom, sa disko-kuglama i bajkovito treperećim lampicama postavljenim za novogodišnje praznike, sreo je dvojicu „stranih muškaraca“, prema izveštaju istražitelja. On se, isto tako, za dlaku mimoišao s japanskim premijerom Šinzoom Abeom, koji je nešto kasnije ušao u Hajat – da bi u njemu otpočeo svoj  godišnji odmor.

Gon je mogao da „delimično“ nestane jer niko od organa bezbednosti nije redovno i neprekidno nadgledao njegovu kuću. Njegov pravni tim je morao da podnosi bezbednosne snimke samo jednom mesečno. Pripadnici obezbeđenja na obližnjim lokacijama rekli su da nije delovalo kako policija i tužioci nadgledaju njegovu zgradu. Od početka svog pritvora u Japanu, Gon je zatražio od suda da mu dozvoli slobodno kretanje uz elektronsku narukvicu. Zahtev je odbijen jer Japan ne koristi ovu tehnologiju. Kasnije je pušten uz kauciju.

Japanske vlasti (2. januara) iznose torbe iz tokijskog prebivališta nekadašnjeg automobilskog tajkuna Karlosa Gona (Foto: JIJI PRESS/ Agence France-Presse/ Getty)

Jedna privatna kompanija za obezbeđenje koju je Nissan angažovao da prati svog bivšeg egzekutivca je tog dana prestala s radom odnosno nadgledanjem Gona, nakon što su joj njegovi advokati zapretili tužbom zbog navodnog maltretiranja osumnjičenog, prema izvorima upoznatim sa situacijom u korporaciji Nissan. Portparol ovog auto-proizvođača odbio je da komentariše situaciju vezanu za nadzor i izostanak istog u kritičnom momentu, naime, kada je Gon „nestao sa radara“.

Gon je otišao do jedne od najvećih japanskih železničkih stanica i tamo uhvatio superbrzi Šinkansen do Osake. Dok je u vozu vladala uobičajena gužva, rizici u ovoj fazi putovanja bili su po njega minimalni. Uostalom, bilo mu dozvoljeno da putuje gde god želi unutar Japana.

U Osaki je već pao mrak kada je Gon stigao – bilo je oko pola osam. Prema brifinzima japanskih vlasti, taksijem je od stanice prešao do hotela smeštenog u visokom belom tornju, udaljenom na samo 10 minuta vožnje do aerodroma. Gon je viđen kako ulazi u hotel, ali ne i da ga napušta, pa istražitelji koji vode slučaj pretpostavljaju da je u kutiju za instrumente ušao tokom svog boravka u hotelu.

Te noći je jedan crni kombi stigao na Kansaijev privatni avio-terminal, gde su ga čekale dve osobe, navodi radnik na prtljagu klijenata koji dolaze aerodromskim autobusima. Izgleda da su oba putnika tada izašla iz kombija, da bi nakon nekoliko minuta napustila ovu prilaznu lokaciju, kazao je ovaj uposlenik.

Do 23:10 su Gon, Tejlor i Zajek već bili u vazduhu, uputivši se prema severu i međunarodnim vodama, sudeći po podacima o letu i saznanjima onih koji su upoznati sa slučajem. U Turskoj su na nadzornim kamerama bili uočeni samo Zajek i Tejlor – a Gona nije bilo nigde, kažu upoznati sa turskim delom ove istrage.

Dok je avion leteo ka severu, prelazeći Rusiju, Gon je iskrsnuo iz koncertne kutije ali je ostao u pozadini aviona, na jednom od kremasto mebliranih sedišta u dnu putničke kabine, kako ga avionska posada ne bi primetila.

Snimci leta pokazuju da je Bombarder stigao na istanbulski aerodrom Ataturk u 5:12 ujutro po lokalnom vremenu. Jedan od razloga za ovu „usputnu stanku“ bio je zbog predostrožnosti i kao sigurnosna procedura, kako bi se izbegle potencijalne sumnje koje su japanske vlasti možda u tom momentu već imale, a ticale su se plana leta koji bi povezivao Japan s Bejrutom, tvrdi osoba upoznata sa temom. Kraće, rečeno, direktan let od Tokija ka Bejrutu bi bio isuviše naivan i nesmotren.

Ataturk (nazvan po osnivaču moderne Turske) je jedno vreme bio najprometniji aerodrom u Turskoj. Ali, od prošle godine, ovaj aerodrom je postao „grad duhova“ i skoro prazan jer se većina saobraćaja preselila na novi aerodrom koji se otvorio prekoputa megalopolisa. Uz tu srećnu okolnost – malog broja putnika na ovom aerodromu – sretna okolnost je  to što je privatni avionski terminal na Ataturku relativno udaljen i dosta „skrajnut“ od očiju.

Prema ljudima upoznatim sa turskim delom istrage i načinom na koji je Gon koristio avion, on je pre izlaska sunca izašao iz ‘Bombardera’ na kišu, ostavljajući za sobom koncertnu kutiju. Automobil ga je odvezao otprilike 100 metara, do jednog manjeg poslovnog aviona koji se nalazio na pisti.

Za razliku od leta iz Tokija za Tursku, za ovaj manji mlazni avion nije podnešen plan leta, a Gon je sedeo na mestu kopilota, navodi osoba iz turskog dela slučaja. Tejlor i Zajek ga u ovoj završnoj fazi nisu pratili.

Kao uslov za kauciju u Japanu, Gon je ostavio svoj francuski, libanski i brazilski pasoš pod starateljstvo svog advokata u Japanu. On je, međutim, po izlasku iz pritvora, podneo molbu sudu da mu dozvoli da izvadi drugi francuski pasoš, tvrdeći da bi stranci trebalo da nose pasoše sa sobom kada putuju Japanom: ovaj gaf je uspeo, pa mu je drugi francuski pasoš izdat.

Gon je koristio francuski pasoš i libansku ličnu kartu za ulazak u zemlju.

Te je večeri već procurela priča o njegovom bekstvu, prvo u libanskim medijima a potom i još ponegde. Gon je krenuo ka kući svojih zetova. Njegov PR tim u Sjedinjenim Državama je dao izjavu u njegovo ime: „Nisam pobegao od pravde – samo sam izbegao nepravdu i politički progon“, navedeno je u saopštenju.

Za sada se čini da je Gon ostao u Libanu, gde je dugi niz godina ulagao u svoje vinograde i vinariju, planirajući da po odlasku u penziju tamo provodi više vremena.

Karlos Gon i njegova supruga Kerol dolaze na projekciju tokom filmskog festivala u Kanu, maj 2018. (Franck Robichon/ EPA/ Shutterstock)

U novogodišnjoj noći, Gon i njegova supruga otišli ​​su na zabavu u kuću bliskih prijatelja. Sledećeg dana, prema osobi koja je upoznata sa temom, Kerol Gon je povela svog supruga kako bi zapalili sveće u podnožju statue Sen Šarbela, maronitskog svetitelja koji je 23 godine u Libanu tihovao životom pustinjaka (današnji maronitski sveštenici ga smatraju svecem i čudotvorcem).

Gospođa Gon je otpisala novinarima Volstrit žurnala kako je ponovno ujedinjenje sa suprugom “najveći dar u mom životu. Verujte u čuda”, dodala je.

Japanski sud je od tada izdao nalog za hapšenje i gospođe Kerol Gon, zbog sumnje u počinjenje krivokletstva. Portparol porodice je ovaj potez okarakterisao kao “patetičan”.

Gon provodi vreme u ružičastoj rezidenciji koju mu je kupila kompanija Nissan, plativši i troškove njene obnove, u vreme dok je još upravljao ovim japanskim proizvođačem vozila. Od Gonovog hapšenja, Nissan je pokušavao da porodicu Gon deložira iz ovog objekta, ali im je bilo dozvoljeno da ostanu sve dok pravni spor ne bude iznašao svoj put do libanskih sudova.

Nissan, koji ovu rezidenciju smatra vrednom imovinom u sopstvenom posedu, i dalje drži ovu kuću pod nadzorom, rekao je advokat kompanije. Neretko se dogodi da osoblje iz Nisanovog obezbeđenja, baš kao i ono iz Gonovog, ponekad istovremeno patroliraju imanjem, mimoilazeći se u bliskom susretu.

Privatno Gonovo obezbeđenje pred kućom u Bejrutu, a po svom dolasku u Liban

∗  ∗  ∗

Priču napisali: Bradley Hope (London), Mark Maremont (Boston), Rory Jones (Dubai), Nazih Osseiran (Beirut).

Nick.Kostov@wsj.com, David.Gauthier-Villars@wsj.com, Sam Schechner sam.schechner@wsj.com, Miho Inada  miho.inada@wsj.com

Povodom afere oko Karla Gona – doskorašnjeg prvog čoveka Nisana i nekadašnjeg izvršnog direktora Renoa, s kojim je ova japanska fabrika u strateškom partnerstvu preko 20 godina – oglasio se i francuski predsednik, koji je svoje stavove izneo japanskom premijeru, Šinzou Abeu.

 

WSJ 

Špricer: „Voda za obraz, vino za dušu…”

…Italijanska poslovica, ujedno i preporuka: Eleanor Park iz poslovnog dnevnika Wall Street Journal spušta zavesu na 2019. savetom enofilima da za novogodišnju noć ne smetnu s uma stari dobri – špricer.

Verujete da je vino za špricer nekako ispod vašeg nivoa. Okej. „Pa, deluje tako neprivlačno obično. Tako ‘bezbedno’. Tako ‘prigradski’. Tako nemaštovito“, napisao je Krejg Lejn (Craig Lane), glavni barmen i menadžer u lokalu ’Bar Agricole’ u ​​San Francisku, u nedavnoj razmeni e-mailova. “Možda smo takođe apsorbovali neke podsvesne pristranosti iz vremena kada su Bartles & Jaimes u ponudi imali svoje prethodno flaširane vinske špricere.”

Njemu i svoj njegovoj braći i sestrama iza šanka bih imala da dojavim nešto važno: kada je vinska ponuda i „miksologija“ u pitanju – živnite malko i razmrdajte se.

Bar Agricole je bilo mesto za zabavu uz piće dobrodošlice noć uoči svog nedavnog venčanja – i mesto gde je u meni buknuo novi respekt za špricer: belo, presečeno silovitim mlazom soda-vode iz sifona. Kad je prijatelj samouvereno naručio „belo za  špricer“, njegovu narudžbinu pratili su i svi oni dovoljno mudri da shvate kako im špricer sutradan neće „pokloniti“ mamurluk – uključujući, definitivno, i mene. Živahni, bezalkoholni ili niskoalkoholni napici na kraju su te večeri nadmašili raznovrsne šarolike koktele u ponudi. “Nije se uživalo u belom za špricer više od 20 godina – sve do mog venčanja – ali je tog dana on zadobio svoj smisao”.

Bar Agricole, SF

Vino za špricer, naravno ne mora da podražava flaširane stvari „nečije nestale mladosti“, niti da služi kao pokrivka ili maska lošim vinima. Da bi dobio svoj laki, okrepljujući aperitiv, Lejn je ušpricao Selcer u svoje belo s notama sočnog grejpfruta i citrusnog voća. „Dobro spravljen špricer, u pravoj prilici i s pravim vinom, može biti otkrovenje“, rekao je. Usudio bih se i da tvrdim kako nema bolje situacije za njegovu konzumaciju od sezone praznika i posebno novogodišnje noći, kada svi zaigramo „dugu igru“, tražeći piće koje nas neće srušiti već u devet uveče.

U receptu ispod, Lejn zagovara Garciarévalo Casamaro Verdejo, mada će i bilo koje lako belo savršeno odraditi posao. I dok vrhunski koktel program u Baru Agrikol uglavnom od barmena i barmenki zahteva ručno sečene kocke leda (ili „nagrebene“ nožem za led), Lejn je primetio da špricer predstavlja izuzetak: “Ovo je jedan od retkih slučajeva gde mislim da ‘fensi’ nagrebeni ili ručno sečeni led ne bi ovo piće napravilo boljim nego što već jeste.“

U čašu vina koja se – ipak – puni velikodušnom količinom leda, sipajte 5 unci belog vina (150ml), kao što je ’Garciarévalo Casamaro Verdejo’. Prelijte sa dve unce (60ml) gazirane ili soda-vode. Razmera vode  i vina u špriceru je, prema ovoj recepturi, 2:5.

Svaka Nova godina je, na neki način, kolektivni rođendan svih nas i “stvarno stvarna stvar”, kada napokon dođe trenutak za predah od “vožnje”.

 

Želimo vam ugodnu i uspešnu, a pre svega zdravu, bezbednu i vedru 2020.

WSJ

Potrošači vina u Kini – profil i kriterijumi

Na osnovu studije iz 2013. godine, koju je uradio portal “Vinski pregled” , tipični potrošač uvoznog vina u Kini je muškarac između 30 i 39 godina koji živi u Šangaju i pripada srednjoj ili višim klasama, a zarađuje više od 10 000 renminbija mesečno (1.300 evra). On je neko ko voli da otkriva i konzumira nove varijante vina, naročito crvenih, uglavnom zbog njegovih pozitivnih zdravstvenih aspekata (u veoma umerenom obimu konzumacije). Obično bi za bocu bio spreman da izdvoji između 100 i 300 RMB (10 do 35 evra).

Profili potrošnje vrlo se razlikuju prema starosnom profilu konzumenata. Sledeće starosno segmentiranje potrošača vina u Kini pružiće ideju proizvođačima vina o njihovom ciljnom tržištu.

∗  ∗  ∗

Mladi između 20 i 30 godina ne ustručavaju se da otkrivaju nove proizvode. To su vrste vina koje nude „opojnost“ odnosno opijenost koju obezbeđuje sadržaj alkohola u vinima, a pritom se konzumiraju u svečanim, neformalnim ili prijateljskim prilikama, uz „usku“ budžetsku marginu od 60 do 100 RMB po boci (7 do 12 evra);

Kineski potrošači uzrasta od 30 do 45 godina imaju veću kupovnu moć i radije redovno konzumiraju crno vino, uključujući i restorane odnosno posetioce ugostiteljskih objekata;

Potrošači stariji od 45 godina uglavnom su poznavaoci i ljubitelji vina. Vino konzumiraju uglavnom radi prestiža i imidža koji iz njega proističu. Oni iz ove kategorije ne ustručavaju se da za jednu bocu izdvoje pravo malo bogatstvo. Prosečni budžet za vina koja se konzumiraju kod kuće je 179 RMB (21 evro) po boci/ Off Trade (prodavnice vina), i 219 RMB (26 evra) po boci / On-Trade (CHR). Ovaj prosečni iznos može u velikoj meri biti „izuvijan“ cenama vina iz starijih berbi i, nekako već po tradiciji, biti znatno zastupljen u posebnim prilikama – ili tokom poslovnih susreta za trpezom.

Izveštaj koji je Wine Intelligence  dao u svom odeljku China Portraits 2019 identifikovao je različite grupe potrošača, sa zanimljivim karakteristikama koje odražavaju profile već viđene na razvijenim tržištima vina. U prvi plan je izbilo nekoliko potrošačkih profila:

Vinski konzumenti tipa „Gutljaj zdravlja“ pripadaju onoj vrsti kupaca koji ga piju zbog njegovih lekovitih svojstava.

 U grupu neformalnih ljubitelja tipa „Mainstream Casuals“ spadaju oni vinski sladokusci koji ga konzumiraju iz jedne „opuštenije perspektive“, usvojivši jednu ležerniju kulturu ispijanja.

U grupu „Tradicionalista u potrazi za  prestižom” spadaju oni koji su doskora pili uglavnom ’crnjak’ a koji njegovu visoku cenu izjednačavaju sa kvalitetom, dok se, potom – u svojoj „renoviranoj“ formi“ – taj sloj kupaca sada više izjednačava sa „Angažovanim istraživačima“, novootkrivenim profilom u osvrtu koji je Wine Intelligence napravio u odeljku „China Portraits“ za 2019. godinu; ovo je sloj konzumenata koji i dalje izdvaja značajne sume po boci, mada se češće odlučuje na istraživanje i voli da proba vina koja ne spadaju u tradicionalne kategorije.

Potrošači vina tipa „U potrazi za statusom“ jesu oni koji ovaj napitak konzumiraju kako bi pokazali svoj društveni status, i stoga troše više novca po boci vina kako bi „pojačali“ impresije o tom statusu (neki su iz ove grupe malopre pomenuti „Angažovani tragači za prestižom“ koji pokušavaju da „doskoče“ jedan stepenik iznad, do statusnog sloja).

„Novajlije u visokom društvu“ piju različita vina u raznim intervalima iz želje za eksperimentisanjem, što im pomaže da pronađu vina koja im se najviše dopadaju (a i kao tema tokom prigodnih okupljanja).

U „Povremene skromnije slučajeve“ spadaju oni koji retko kad piju, odnosno „samo kada je cena ‘prava’ “.

Što se tiče kriterijuma kupovine, poreklo i cena vina su glavna osnova. Štaviše, u zavisnosti od konsultantskih firmi, razmotreni kriterijumi se zasnivaju na imenu, brendu, nalepnici i obliku boce. Po značaju, najpoznatije sorte vina za potrošače su, pre svega, 1. Kaberne sovinjon i 2. Pino Noar, a slede ih 3. Merlo i 4. Širaz, dok je peto mesto tržišne popularnosti zauzeo Šardone.

Na margini predstavljenih profila, zanimljivo je primetiti još jedno potpuno špekulativno ponašanje u kupovini, naime, ono koje se odnosi samo na grand cru vina (ona iz najbolje, prve berbe). Veb lokaciju Liv-exa, sada smeštenu u Londonu su pre nekoliko godina stvorila dva bankara iz Hong Konga. Klasifikacija odličnih vina predstavljena je berzanskim indeksima. Kada neki ugledni eno-kritičar dobro oceni neko vino, kineski potrošači masovno ulažu u njih, što tim vinima brzo povećava cene. Ovo je tržište visokog rizika čije cene veoma brzo variraju.

Sever-Jug: Različite navike konzumiranja vina u različitim regionima Kine

Uprkos brojnim specifičnostima potrošnje vina u različitim regionima, Kina je i dalje – opšte uzev – izdašan i zainteresovan potrošač vina koji kupuje s entuzijazmom. Vino se najčešće konzumira u velikim gradovima smeštenim u severnom delu zemlje (predvođenog Pekingom), istočnom primorskom (Šangaj) i južnom (Kanton, Hong Kong) regionu Kine. Ove oblasti i tržišta su u kontrastu sa drugim oblastima, manjim gradovima i zapadom Kine, gde se ulažu napori za uspostavljanjem tržišta.

U Pekingu, potrošnja među srednjom klasom doskora da gotovo nije ni postojala. To je zato što su zvaničnici i vojska nekada bili jedini koji su navikli da vino kupuju i konzumiraju.

Kanton i Šangaj su karakteristično ekonomičniji i imaju veliku zajednicu iseljenika. Oni su mesto savremenih mega-gradova u kojima pojedinci iz srednje klase redovno konzumiraju vino. Klima je u tim regionima zimi mnogo toplija, ali, isto tako, i „neodrživa“ tokom leta, sa temperaturama blizu 40°C. Region je, shodno tome, zainteresovaniji za konzumiranje belih i svežih voćnih vina. Tržište vinima u ovim regionima i dalje raste. Pića poput Armanjaka (Armagnac) su, recimo, cenjenija na kineskom jugu.

Kako privući kineskog potrošača

Primer: Rebrendiranje vina iz Bordoa za kinesko tržište

Kao vinar ili prodavac, vi ujedno utičete i na to koji biste „marketinški miks“ predložili kako biste se prilagodili kineskom tržištu. Studija koju je sprovela SOPEXA mogla bi biti od velike pomoći. Prema tom istraživanju, oblik boce je bio ključni element: Boce koje su po obliku bordoškog tipa, po mogućnosti, moraju imati veoma visoko ili visoko „rame“, dok boce šampanjca svojom formom treba da su sinonim prestiža i kvaliteta, i potrošači ih veoma cene (šampanjske boce su bez oštrog „ramena“ i blago izdužene, ujedno i prve vinske boce u istoriji jer su ih staklari najlakše izlivali, za razliku od bordoških boca koja imaju „rame“. Oblik boce nam govori da je dizajnirana tako da uhvati vinski sediment u svoja „ramena“ prilikom sipanja vina u čašu, ili je dizajn išao u tom smeru kako bi omogućio lakše skladištenje boce u horizontalnom položaju).

Što se tiče etikete, preporučljivo je da budu jednostavne, tradicionalnog dizajna, moraju jasno da pokazuju poreklo, znakove kvaliteta (AOC) i sve primljene nagrade. Kinezi cene tipografiju u kaligrafskom stilu sa crvenim i pozlaćenim profilima. Bordoška vina su tačan primer takvog označavanja. (Ilustruje grafičku obradu koju je SOPEXA napravila za domen Bordoa). Neki proizvođači odlučuju da im se brend prevede na kineski jezik kako bi bio privlačniji, ali to, međutim, nije i garancija uspeha. Iz regulatorne perspektive, etikete se u svakom slučaju moraju prevesti na kineski jezik.

Nadalje, imajući u vidu da je kultura poklanjanja među Kinezima i te kako ukorenjena, poželjno je ozbiljno razmotriti ambalažu. Element za razmatranje je drvena ambalaža za gajbe, posebno vrhunskih brendova. Takođe je pametno uzeti u obzir da kineski potrošači cene slatkoću, ali ne podržavaju gorčinu (tanine) u vinima. Zato je pametno pretpostaviti u trgovini pre svega voćna crvena vina. Crvena vina proizvedena termičkom obradom izgledaju savršeno prilagođena kineskom ciljnom tržištu. Primer vina koje obuhvata ovaj senzorni profil je crveno vino „Tarani“, koje se u Kini najviše prodaje u lancu prodavnica Casal.

Da biste saznali više o azijskim ukusima i bukeima, pogledajte knjigu Dženi Čo Li „Azijsko nepce“ (Jeannie Cho Lee, „Asian Palate“, veb-lokacija autora: asianpalate.com) koja sadrži informacije o tome kako odabrati vino na osnovu ukusa azijske kuhinje: slatko, kiselo, slano, gorko i umami. A možda će vas zanimati i čitanje o tome kako u Kini zaštititi svoj vinski brend od lažnih vina (uključujući i vaš).

Koja su uvozna vina najprodavanija?

S više od 80% tržišnog udela, kineska domaća vina su vodeća u prodaji ove zemlje. Velike grupe kao što su Changyu i Great Wall-COFCO prodaju više od 30 miliona boca iz svoje prve berbe, koja se plasira na tržištu po ceni od oko 60 RMB (sedam evra). Što se tiče uvezenih vina, Privredna komora Francuske u Kini (CCIFC) je sprovela istraživanje na uvoznicima i distributerima, obezbedivši podatke o top pet najprodavanijih uvezenih vina.

Najboljih pet uvoznih vina u Kini

1: Roche Mazet – Castel Group (IGP Pays d’Oc). Ovo vino plasirano je u preko sedam miliona boca i imalo je ogroman uspeh na kineskom tržištu. Uvozi ga kompanija C&D, koja je posedovala monopol na delu tržišta koji je imala država i državne službe.

2: Legend R – Baron de Rothschild (AOP Bordeaux). Ovaj cuvée plasiran je u preko pet miliona boca a uvozi ga isključivo kompanija ASC Fine Vines. Saga, kao i Sheep-Cadet, pripadaju brendovima koji su takođe veoma zastupljeni na kineskom tržištu. Nakon ulaska ovih kupaža na kinesko tržište s likom Barona de Rotšilda na etiketi, usledile su oštre kazne zbog prodaje Castle Lafitte Rothschild. Kompanija Baron de Rothschild SA je 2007. godine uzela 10% udela u prihodima distributerskog lanca Torres China.

3: Torres – Sangre de Torro (Španija). Ova grupa prodala je prošle godine oko šest miliona boca svog ikoničkog crvenog vina. Torres je u Kini već dugi niz godina i u potpunosti kontroliše distribuciju preko filijale Torres China, stvorene 1997. Ova grupa je, takođe, u posedu prodajnog lanca „Everwines“ u svim većim gradovima zemlje.

4: Rawson Retreat – Penfolds – Cabernet Sauvignon (Australija). Nakon efikasne kampanje reklamiranja na nacionalnom i regionalnom nivou, australijska grupa nedavno je postigla veliki uspeh u Kini sa više od tri miliona boca njenog Kabernea. Pomalo je čudno što australijski Penfolds, baš kao i Jacob’s Creek, imaju prodaju i zaradu kroz upotrebu modela bordoških vina i ne izlažu svoj Širaz, koji je vodeća australijska sorta.

5: Jacob’s Creek – Merlot (Australija). Među referencama dostupnim na kineskom tržištu (Merlot, Cabernet Sauvignon, Cabernet-Shiraz), ovaj australijski merlo je na prvom mestu, sa nešto više od dva miliona prodatih boca.

 

New Horizons Global Partners

https://nhglobalpartners.com/how-to-enter-the-wine-market-in-china-strategies-and-recommendations/

Blumbergovih top 10 vina u 2019.

Nakon jučerašnjeg posta o bezbednosnim rizicima (i pitanja na tu temu koja su stigla u inbox), jedini odgovor na njih je: “hocus-focus”: Nedostatak pažnje čest je slučaj (lični primer nije naodmet). Za neupućene i pre svega neusredsređene, poenta je u bezbednosnim rizicima koje (svi mi) obični građani osećamo kada je u pitanju cyber bezbednost (tema br.1 u epohi koja nam je nagovestila dokle idu sredstva masovne prismotre). “Zavere” su, pretpostavljamo, jedino intrigantne i zabavne onima koji su skloni takvom modelu razmišljanja – pa se na njemu i stalno zadržavaju.

Ne manje važno, na ovom mestu, već izvestan broj godina, izlazi poneki “web-roto-triler” sličnog “špijunskog” tipa i na sličnu temu. Za neupućene, naravno, i informacija da što se upućenosti u temu tiče – ne dobacujemo dalje od tog teksta… a koga nešto više, dublje i detaljnije interesuje – tu je “čika Google” pa će vam javiti, kao što je i nama…

Nakon “bezbednosne” priče o privatnosti i “čerupanju” podataka od strane država i korporacija, evo jednog bezbednog posta – o vinima… (za neupućene u spektar tema na ovom mestu). Neka od njih, nažalost, retko ko da će ikada videti u radnji, a kamoli probati. Priču i fotografije donosi portal Bloomberg.

Pred kraj svake godine, a uoči naredne, dođe i trenutak za rekapitulacije, osvrte i ocene onoga što nam je donela (ili odnela). Liste su raznovrsne: bezbrojne muzičke, književne, filmske, sportske, finansijske. A tu su i enološke, osvrti na to šta je tokom 2019. neko dobro popio “s kraja na kraj sveta”. Na Blumbergovoj ovogodišnjoj listi prisutna su vina iz Francuske, Nemačke i  – šampanjac iz Japana.

Vinska kritičarka Elin Mekoj (Elin McCoy) je ove godine probala više od četiri hiljade vina (!), a njena omiljena kreću se od već legendarnih berbi (koje su dostigle vrhunac) do nepoznatih, mahom regionalnih „malih“ sorti iz regiona koje se piju uglavnom „na lokalu“ a sa kojima se nikada ranije nije susrela (uz napomenu da retko šta može oraspoložiti kao enološki opisi vinskog bukea, koji su književni žanr za sebe: “Raskošno zlatne boje, zavodljive arome meda i čaja Earl Grey, začinjenih aromom kajsije, i dovoljno kiselkasto prijatnog ukusa kao kontrast neverovatnoj slatkoći”, ili, recimo, “duboki, suptilni, mineralni ukus, uz intenzivne arome zemlje i belog cveća”. Naravno, verovali ili ne – ovakva vrsta “poezije” za nekog ima i te kakvog smisla, naročito među poznavaocima i vinskim poklonicima.

∗ ∗

Pregled mog najupečatljivijeg iskustva s vinom zahteva dva sata listanja kroz beleške o ovogodišnjim degustacijama.

Nikad nije lako odabrati moju godišnju listu 10 najboljih od najboljih, a posebno je bila naporna 2019. Probala sam više od 4.000 crvenih, belih i penušavih, iz vinogorja koja su „poletela“ i izdvojila se od ostalih – kao što su to bila vina u Japanu.

Ove godine je zaista obeležilo mnoštvo iznenađujućih buteljki – i to od nekih novih sorti grožđa, iz novih regiona, pa čak i zemalja. Neka nova zadovoljstva sam ove godine našla i u ponovo otkrivenim „klasicima“, uključujući kabernee iz kalifornijskih vinarija koji slave 40. i 50. godišnjicu. Stare berbe finog Bordoa susretale su se sa sjajnim uzorcima vina u buradima iz 2018. godine, i predvidljivo neverovatnom prvom (nezvaničnom) degustacijom jedne burgundske zvezde na NoMad-u, čuvenog Domaine de la Romanee-Conti’s.

Sva su me zadivila, ali vina koja mi najviše ostaju u sećanju jesu ona čiji su me buke, ukus i priča inspirisali da vina gledam u novom svetlu.

Mojih 10 istaknutih kreće se u rasponu od legendarnog bordoa, preko kvalitetnog šampanjca iz Japana i sasvim vanvremenog kabernea iz Nape, do jednog od najboljih – i najređih – slatkih vina koje sam ikad probala. Sva odražavaju ono što je novo i važno u današnjem svetu vina, kao i svetske trendove među vinarima.

(Odnosi se na 10 najboljih vina 2019. iz Francuske, Nemačke i Japana. Izvor: prodavci)

2015 Domaines Lupier La Dama ($42)

Svoj ovogodišnji „vinski bingo“ pronašla sam na njujorškom vinskom sajmu New York Matter of Taste kojeg su organizovali Robertparker.com i sada njegov jedini vlasnik, Mišlenov vodič. Elisa Ucar sa svojim suprugom je u vinogorju španske regije Navara, na obroncima Pirineja, spravila ovaj baršunasto lagani crveni grenaš (garnacha). Ovaj par je objedinio 27 sitnih parcela stare organske loze za svoja dva kuvea (kupažna vina od najboljih sorti iz prve berbe), od kojih jedan ima snagu, čistoću, kao i živost svežeg bobičastog voća i opojne arome ljubičice i bilja. A sada pravo pitanje: zašto je grenaš toliko potcenjen?

2014 Grace Blanc de Blancs Extra Brut ($ 65, 700 jena u Japanu, 540 evra)

Tokom posete japanskom vinskom regionu Jamanaši sam probala svoje iznenađenje godine: ovaj impresivni penušac spravljen je tradicionalnom metodom i recepturom po kojoj se dobija svaki šampanjac. Iako je to područje poznato po domaćem grožđu koshu, ovaj je u potpunosti nalik šardoneu. Sveže pečeni brioš i citrusne arome, uz nežne mineralno-zemljane ukuse, podseća na finog proizvođača šampanjca. Probala sam ga u društvu vlasnika, Šigekazua Misave (Shigekazu Misava) i njegove ćerke-vinarke, Ajane na njihovom imanju u Akenou.

2011 Tement Sudsteiermark Sauvignon Blanc Ried Zieregg GSTK ($71)

Nisam bila upoznata sa vinima iz Štajermarka, austrijskog dinamičnog vinskog regiona na granici sa Slovenijom, pa je moj boravak na Njujorškoj master-klasi od 18 vrhunskih vina bila otkriće. Ovaj sovinjon blan zagasito žute boje, sa puno zemljanog karaktera i „vulkanskim“ tonovima, predstavlja najbolji izdanak prve berbe (GSTK) u vinarskoj hijerarhiji regiona – i dokaz je da su boce najboljeg austrijskog sovinjona u samom svetskom vrhu.

2017 Kistlerov šardone “Kistler Vineyards” (oko 160 dolara, još nije u prodaji)

Po osnivanju vinarije u Sonomi, Kistlerov šardone je danas prerastao u pravi mali kult. Uživala sam u berbi 2017. (svih 11 varijeteta šardonea koje ovaj vinograd ima!), u društvu vinara Džejsona Kesnera, malo uoči groznih požara koji su zadesili ovaj vinarski kraj. Probajući ih, otkriju se i njihove različite “ličnosti” i osobenosti. Ovaj, sa prvog Kistlerovog imanja u okrugu Mona Mauntin, očarao me svojim dubokim, suptilnim, mineralnim ukusom i intenzivnim aromama zemlje i belog cveća. Kada je o kvalitetu reč, najbolji kalifornijski šardonei, već po tradiciji, zaista mogu biti rivali francuskim belim burguncima.

2011 Joseph Drouhin Montrachet Marquis de Laguiche ($700)

Svaki zaljubljenik u Burgonju i burgundac zna šta je Montraše – Mont Everest među šardoneima. Poznata porodica Druan od 1947. godine proizvodi svoje grand cru vino od loze ponikle u vinogradima Marquis de Laguiche. Dosad nisam imala prilike da probam klasičnu berbu iz 2011. godine, a ova boca me nije razočarala. Arome pečenog badema i slatka od limuna, bogata tekstura i moćna aroma bili su savršeni sa žutorepom tunjevinom i fuagraom (guščjom džigericom) u njujorškom Le Bernardinu.

(Odnosi se na 10 najboljih vina 2019. iz Francuske, Nemačke i Japana. Izvor: prodavci)

2012 Georges Laval Les Longues Violes Champagne ($740)

Vinska godina  u državi Njujork je obeležena raskošnim degustacijama, a „La Fete du Champagne“ je oduvek bila prilika da se probaju sjajni mehurići najboljih proizvođača. Ove godine su me zaveli uzbudljivi, neverovatno čisti kuvei Žorža Lavala, jednog malog proizvođača i uzgajivača sa samo 2,5 hektara sertifikovane organske loze. Živopisan, intenzivan, kremast, složen i sofisticiran, ovaj prirodni šampanjac pripada prvoj berbi iz potpuno novog, jedinstvenog vinograda; vino je kupaž nastao od pinoa noar i pinoa monje (pinot meunier).

2016 Masseto ($790)

Šansa da uporedim pet berbi bogatog toskanskog merloa, u Italiji poznatog kao Petrus, sa vinarom Akselom Hajncom bila je prilika koja se nije smela propustiti. Nakon prve degustacije Masetina u njujorškom restoranu Per Se, novom (jeftinijem ili, bolje rečeno, manje skupom) drugom vinskom super-proizvođaču „Masseto“, pozabavili smo se berbama grand vin-a, jednog od italijanskih prepoznatljivih brendova. Bila sam raspeta i u nedoumici između čiste, živahne berbe iz 2010. i mirisne, raskošne 2016., i konačno sam dala prednost ovom drugom; „modernom klasiku“.

2011 Egon Muller Scharzhofberger Riesling Trockenbeerenauslese (oko 8.500 USD za bocu od 750 ml)

Raskošno zlatne boje, zavodljive arome meda i čaja Earl Grey, začinjenih aromom kajsije, i dovoljno kiselkasto prijatnog ukusa kao kontrast neverovatnoj slatkoći: To je moj utisak nakon što sam probala ovo retko slatko vino iz Mozela, nemačke vinske regije, i od ručno ubranih zrna. Pitala sam za druge berbe. Nema problema: Egon Miler mi je doneo magnum bocu svog rizlinga, otvorene tokom svečanog ručka sa Primum Familiae Vini, grupom od 12 vodećih evropskih vinskih porodica, koje su sve donele podjednako sjajna vina. Zašto ljudi ne piju više slatkih vina?

Chateau Lafite Rothschild iz 1959. godine (nedavna aukcijska cena: 24.000 do 27.000 dolara po boci)

Večera u privatnoj trpezariji zamka uz mramorno poprsje osnivača Džejmsa Rotšilda bilo je posebno iskustvo. U sećanje mi se još više urezao trenutak kada je otvorena jedna od boca vina nastalog od grožđa iz berbe legendarne 1959. godine – bio je to najfiniji Lafit koji sam ikad probala. Osećala sam miris kedra, mente, tartufa i duvana koji su se pretvorili u zadivljujuću mešavinu. Dodajte tome njegove duboke slojeve ukusa i svilenkasto bogatu teksturu. Ovo savršeno zrelo vino stiglo je pravo iz podruma Lafite, podsećanje na to koliko je za proizvodnju dobrih vina važno poreklo.

1979 Smith-Madrone Cabernet Sauvignon (još nije u prodaji- neprocenjivo!)

Braća Stu i Čarli Smit – koji još od 1970-ih proizvode vino u svom „ambaru“ obraslom u bršljan na obroncima Spring Mauntina, blizu auto-puta 29 na izlazu iz doline Napa: Nikad nisu odustali od svoje posvećenosti struktuiranim, uravnoteženim kaberneima koje prodaju po povoljnim cenama. Poseta njima me je podsetila na jednu raniju eru u dolini Nape, pre nego što su se pojavili blještavi izveštačeni glamur, Ferariji i „kultna vina“ od 800 dolara. Probali smo petnaestogodišnju „retrospektivu“ njihovih izvrsnih planinskih kabernea, za stolom postavljenim među buradima. Ovo 40-godišnje vino, druga po redu berba iz vinograda Smith-Madrone, i dalje je jedinstvenog ukusa, sa živahnim aromama i notama slatkog voća, začina, metvice i zemlje.

 

Elin McCoy, Bloomberg

10 poučnih romana za pametnije i bolje poslovanje

Odlazni terminal, Fraport (Frankfurt Nov 14, 2012. Reuters/Lisi Niesner/Davos Agenda)

Kada govorimo o “poslovnim knjigama”, obično podrazumevamo stručnu literaturu a ne književna dela.

Pa ipak, ukoliko želite da nešto naučite o dobrom liderstvu, preduzetništvu ili karijernom razvoju, nema razloga da svoju potragu u knjižarama ograničite samo na police na kojima su poslovna, ekonomska i finansijska literatura. Neke od najupečatljivijih i najinspirativnijih lekcija o biznisu i ekonomiji potiču iz – književnosti.

Setite se priče o propalom savetniku koji putuje svetom kako bi predstavio svoj proizvod („Hologram za kralja“ Dejva Egersa); ili one o ambicioznoj novinarki koja polaže računa tiraninu-uredniku (“Đavo nosi Pradu” Lorin Vajsberger); ili o grupi klinaca koji se združenim snagama snalaze nakon što su se obreli na pustom ostrvu („Gospodar muva“ Vilijema Goldinga).

Bez obzira na vašu strast ili profesiju, ove priče će nas zabavljati, dok nas u isto vreme, čak, možda, poduče ponečemu o poslovanju.

Džošua Feris, “Tada smo došli do kraja” (‘Then We Came to the End’, Joshua Ferris)

Ferisov satirični roman odvija se u jednoj čikaškoj reklamnoj agenciji koja je usred finansijskih previranja, a preostalo osoblje okreće se tračevima i kancelarijskom „političarenju“.

Knjiga nudi uvid u način na koji čak i najiritantniji saradnici mogu postati vaši najbolji prijatelji – i kako se čak i u najmučnijim poslovima može, barem donekle, pronaći izvesno ispunjenje i zadovoljstvo.

 

Mohsin Hamid, „Kako postati bezobrazno bogat u Aziji prosperiteta“ (‘How to Get Filthy Rich in Rising Asia’, Mohsin Hamid)

Prema Krisu Saki, multimilijarderu i investitoru u tehnološke biznise, svi oni koji su angažovani u Silicijumskoj dolini bi trebalo da pročitaju ovaj roman, u kojem pisac čini značajan zaokret u odnosu na sličnu literaturu ove vrste; jedan „tvist“ u odnosu na oveštalu, tradicionalnu „self-help“ spisateljsku produkciju tipa „uradi sam“; za razliku od nje, ova Sakijeva govori o čoveku koji odrasta u siromaštvu azijskog jugoistoka, da bi postao poslovni tajkun ni iz čega: od nule, a onda, vremenom, „per aspera ad astra“.

Verovatno realnija od bilo kojeg stručnog ili dokumentaristički napisanog dela sličnog tipa, ovaj „Milioner sa ulice“, u knjizi oslikava ambiciju, tako nužno potrebnu da se postane uspešan preduzetnik/ca, i to posebno u, blago rečeno, nepovoljnim ekonomskim uslovima.

“Mobi Dik”, Hermana Melvila (‘Moby Dick’, Herman Melville)

Ovaj književni klasik nije toliko konvencionalna priča o poslovnom poduhvatu koliko je,  u stvari, niz lekcija o liderstvu. Mornar po imenu Išmael pridružuje se posadi mornara u ekspediciji predvođenoj kapetanom Ahabom – u pitanju je lov na kitove (zabavna činjenica: Kompanija Starbucks dobila je ime po Starbaku, prvom oficiru broda „Pequod“, kojim komanduje Ahab (Inače, u pitanju je istorijski događaj pretočen u literarnu formu)

Ahab je harizmatičan i odlučan u pogledu hvatanja kita kojeg je prozvao Moby Dick (to je, opet, priča za sebe, čudan i pomalo bizaran način kojim Ahab naziva životinju koju želi da ulovi). Ipak, na kraju, Ahab, tokom svoje besno-očajničke potere kopa rupu pod sobom, gubeći tle razuma i racionalnosti, a samim tim i podrivajući čitavu ovu misiju, ne slušajući savete svoje posade niti mareći za sve realne opasnosti plovidbe usredsređene na hvatanje Velikog“.

„Stvari se raspadaju“, Činue Ačebea (‘Things Fall Apart’, Chinua Achebe)

Na površini, (površinski sloj, koji je „Naive transparency“), ovaj roman govori o širenju/nametanju britanskog kolonijalizma u jednom izmišljenom nigerijskom selu, i borbi onih koji predvode selo ne bi li spasli svoju zajednicu od uticaja hrišćanskih misionara.

I pored svega, uz taj sloj, priča takođe postavlja pitanja o tome šta čini uspešnog vođu i šta se dešava kada su ambicije vođe u sukobu sa interesima grupe.

 

Dejv Egers „Hologram za kralja“ (‘A Hologram for the King’, Dave Egers)

U jeku američke recesije, samozaposleni konsultant Alen Klej suočen je sa mogućnošću zaplene imovine, dok njegovoj ćerki preti napuštanje koledža jer ne može da joj plati školarinu. Sticajem okolnosti, Klej poslovno otputuje do jednog grada u Saudijskoj Arabiji kako bi kralju te oblasti predstavio hologramski sistem za telekonferencije.

Dok čeka da kralj konačno stigne, borba Kleja da ostane na „površini“ ilustruje ne samo kako je to poslovati u inostranstvu, već i kakav je osećaj kada vaš rad, u sasvim stranoj sredini, izgubi svoj uticaj.

„Don Kihot“ Miguela de Servantesa (‘Don Quixote’, Miguel de Cervantes)

Don Kihot je španski gospodin iz 16. veka koji čita toliko romantičnih priča o viteštvu da u jednom trenutku sebe imenuje vitezom i kreće na put kako bi spasao svet.

Don Kihot kroz čitavo delo utelovljuje duh preduzetnika koji insistira na tome da može da unapredi društvo iako se (neretko i njemu samom) te ideje čine nerealnim i predstavljaju značajnu prepreku na njegovom putu do uspeha. Borba protiv vetrenjača za njega, ali i za sve nas čitaoce, ipak – ima i te kakvog smisla, što je možda najveća draž ovog legendarnog dela. Duhovitost utkana u svaku stranicu, pa se komotno može preimenovati i u „Don Kikot“: od samog početka pa do kraja ovaj „gospodin“ je ushićujuće poletan, i beznadežno-komično veliki entuzijasta.

„Nešto se dogodilo“ Džozefa Helera (‘Something Happened’, Joseph Heller)

Ovaj satirični roman autora čuvenog trilera „Kvaka 22“ („Catch-22“) napisan je iz perspektive prvog lica; pratimo naratorov tok svesti, a to je biznismen Bob Sloukam. Kao što naslov kaže, Sloukamu se nešto dogodilo što je potkopalo njegov osećaj sreće, odnosno, u njemu je zapreteno da, i pored svega što je „sve na svom mestu i kako treba“, nešto nedostaje.

Ovo je snažna priča o tome kako profesionalni uspeh ne znači uvek i lično ispunjenje i sreću – toliko da jedan profesor Harvardske Poslovne škole svojim budućim studentima preporučuje da je pročitaju pre nego što dođu da slušaju njegov prvi čas.

“Beli tigar” Aravinda Adige (‘The White Tiger’, Aravind Adiga)

U nizu pisama kineskom premijeru koji treba da poseti njegov grad, pripovedač Balram Halvaj priča priču o svom preduzetničkom putu. Radnja se zbiva u Bangaloru, gde počinje da radi kao vozač jedne bogate porodice. Na kraju (a delom i kroz svoje „sumnjive“ aktivnosti), pokreće sopstveni taksi-biznis.

Ovaj pogled unutar psihe samoukog čoveka pokazuje koliko moćna može biti želja za profesionalnim i finansijskim uspehom – i dokle su ljudi spremni da idu kako bi ga ostvarili, prelazeći preko svih granica logike i morala.

„Đavo nosi Pradu“, Lorin Vajsberger (‘The Devil Wears Prada’, Lauren Weisberger)

Andrea „Endi“ Saks (En Hatavej), koja je nedavno diplomirala novinarstvo, dobija posao za koji bi „milion devojaka ubilo”: postaje zamenica urednice modnog časopisa „Pista“ (Runway), Mirande Pristli (Meril Strip). Miranda dominira svetom visoke mode sa svoje pozicije. Svojim asistentkinjama zadaje gotovo nemoguće zadatke, ali je Endi rečeno da se ovaj posao isplati: nakon godinu dana rada s Mirandom, možeš da se zaposliš u bilo kojem magazinu. Endi se odlučuje na taj izazov. Endi odmah biva privučena, i uvučena, u malo poznati svet moćnih modnih mogula. Svaki trenutak na poslu skopčan je s nekim novim zahtevom njene šefice, bilo da je to bukiranje karte za međunarodni let ili naručivanje odreska za ručak.

Bez obzira na pozadinu vaše karijere, većina će se osloniti na ideju da žrtvujete svoju strast (ili svoje dostojanstvo) kako biste stekli impresivno iskustvo prikazano u vašem poslovnom rezimeu. Konačno, „poslovne putešestvije“ glavne junakinje nadahnuće neke čitaoce da prevaziđu profesionalne izazove koji im izgledaju nepremostivo.

„Gospodar muva“ Vilijema Goldinga (‘Lord of the Flies’, William Golding)

U ovom anti-utopijskom romanu (jer je danas dobra stara anti-utopija zatrta „distopijom“), grupa britanskih dečaka nenadano skonča na napuštenom ostrvu posle avionske nesreće. Njihov opstanak zavisi od saradnje i organizacije.

Za ljude svih nivoa poslovanja, ova knjiga nudi izuzetno smislene lekcije o odnosu između lidera i sledbenika, kao i večite napetosti između timskog rada i individualnosti.

Kada se dublje zaviri u nju, kada se pažljivije čita, ona zapravo nosi jednu sasvim drugačiju, skrivenu poruku. Pažnja se na taj deo i suštinu priče izvesno ne uočava odmah, ali je, s druge strane, nemoguće ne primetiti šta se zapravo krije iza svađe i nesuglasica koje izbijaju među dečacima, i njihovom nasilnom uspostavljanju međusobne hijerarhije. Književni odraz darvinizma u svom „najlepšem“ obliku.

“Stvari su počele da se raspadaju. Ne znam zašto. U početku je sve bilo dobro…A onda su ljudi počeli da zaboravljaju sve što je važno.”

“Možda zver ne postoji. Možda smo to – mi.”

 

Davos Agenda, weforum.org (preuzeto sa portala Business Insider –  Shana Lebowitz, rubrika biznis strategija)

Meso se prvo poseje, potom poraste, kada se i ubere…

Konačno, pravo meso: sočan odrezak od Angus govečeta spravljen od, recimo – bambusa, graška i repe. Ovo je još uvek budućnost, ali nimalo daleka. A do tada – tek sjajni “mesoliki hlorofil” u formi burgera (u kojima ima već navedenih sastojaka). Tekst objavio portal Fast Company.

The Conversation

Sada kada je industrija zamenskog mesa dostigla korporativni nivo i široku proizvodnju, u trendu je primena finih kulinarskih veština na ovaj novi prehrambeni proizvod koji osvaja zapad.

Neki potrošači (i restorani) koji nastoje da smanje procesiranu (visoko obrađenu) hranu imaju određenih problema s integrisanjem aktuelne ponude zamenskog mesa, koje bi velike kompanije želele da se nađe u njihovoj ponudi. U takvoj situaciji, a kako bi popunile prazninu u ovoj tržišnoj niši, u igru ulaze neki manji proizvođači čiji su proizvodi organski u značajno većem procentu.

Kada je početkom ove jeseni lanac brzih restorana Tender Greens odlučio da testira novo jelo na svom jelovniku – po receptu koji je uključivao „meso biljnog porekla“ – ova firma se prilikom traženja nabavljača nije automatski okrenula kompanijama poput „Impossible Foods“ ili „Beyond Meat“, već malo poznatom proizvođaču zvanom „Abbot’s Butcher“ (Opatov mesar), koji svoju uslugu opisuje kao „zamenu za životinjsko meso u proizvodnji veoma ograničenog, odnosno malog obima“.

Zamensko meso kompanija „Beyond Meat“ i „Impossible Foods“ sada se prodaje u hiljadama restorana, od onih „vrhunski niskobudžetnih“ (Del Taco, Burger King), pa do onih vrhunski renomiranih, poput  Čengovog „Momofuku Nishi“. „Oni su napravili toliko brendova koji su izvorno sjajni“, kaže Džek Oh (Jack Oh), direktor marketinga u Tender Grinsu. „Nama je, međutim, bilo veoma teško da i pomislimo, a kamo li počnemo da nešto ozbiljnije razmišljamo o jelovniku koji bi gostima ponudio ukusna i zdrava jela od proteina zasnovanih na – biljkama. Razlog tome je što imamo prilično jednostavnu filozofiju poslovanja: u našem restoranu kuva se prava hrana, koju pripremaju pravi kuvari, u pravim kuhinjama.”

Naš tim se našao na teškim mukama, intenzivno razmatrajući da li da u svoj izbor jela uvrsti i ovo „lažno meso“ i napokon je odlučio da želi da radi sa proteinima biljnog porekla. Ipak, i tu je bilo finesa: odlučeno je da „filtriramo“ tržišnu paletu zamenskog mesa, odnosno da ne nabavljamo one zamenske proizvode koji se tokom proizvodnje previše obrađuju, oni koji su prejako procesirani tokom postupka njihovog dobijanja. „Bila je to jednostavno odluka koja je dolazila „iz stomaka“: pri pogledu na etiketu s otštampanim sastojcima koji se nalaze u hrani“, kaže on. „Da li vam ona deluje kao prava hrana? Postoje li „stvari“ koje izgledaju kao da dolaze iz naučne laboratorije?”

„Opatov mesar“ je, kako se ispostavilo, bio jedini dobavljač koji je ispunio nivo kvaliteta koji je ovaj lanac restorana zahtevao: da je hrana napravljena od prirodnih sastojaka, kao i da je nabavljač u stanju da opsluži njihove restorane širom zemlje. Startup je 2016. osnovala Keri Song, bivša investiciona bankarka koja je odlučila da izađe iz sveta korporativnih finansija. Pohađala je časove kuvanja i, s obzirom da je vegetarijanka, počela da eksperimentiše u pravljenju tekstura i ukusa hrane koja bi što više nalikovala ukusu pravog mesa. “Imala sam prilike da probam brojne alternative mesu, i nisam se osećala baš dobro nakon što bih ih pojela”, kaže izvršna direktorka i vlasnica EM-a.

Keri je dijagnostikovan autoimuni poremećaj, i tada je počela da razmatra mogućnost je li, možda, hrana koju je kupovala uzrok tome, naime, da li je zdrava kao što je pretpostavljala. „Shvatila sam da jedem prilične količine veoma procesirane (zdrave) hrane“, kaže ona. „Dakle, sve sam to izbacila.“ Tokom njenih eksperimenata s pravljenjem manje obrađenih verzija „kupovnih originala zdrave hrane“, počela je da prodaje svoju hranu na poljoprivrednim pijacama u Los Anđelesu, na kojima su se pojavljivali mali proizvođači, a zatim i u radnjama zdrave hrane, potom se uključivši i u lanac koji je svoje prijavljene klijente-članove snabdevao na osnovu listinga.

Njena seckana „piletina“ se, u stvari, pravi od graška i pšeničnih proteina, bilja poput žalfije i timijana, soli i bibera – bez konzervansa, aditiva ili veštačkih aroma ili boja. „Mislim da u kategoriji zdravih namirnica baziranih na biljkama postoji toliko inovacija i toliko uzbuđenja oko toga šta se sve može razviti u laboratoriji, kao i kako nauka može dati svoj doprinos ovoj kategoriji potpuno novih vrsta namirnica“, kaže Keri Song. “Međutim, na kraju dana, sve se svodi na geslo i fakat: ” Mi pravimo – hranu”, koliko god da je ona inovativna i kreativna. Mislim da ljudi neretko zaboravljaju da naše proizvode treba da tako i tretiraju – kao hranu, što ona i jeste.”

Neki prigovori na izvesne proizvode koji se prodaju u ovoj tržišnoj niši deluju neutemeljeno; neki potrošači izbegavaju „Impossible“ burgere, jer kompanija koristi dva genetski modifikovana sastojka, uključujući verziju „hema“, sastojka koji pomaže da hrana zadobije taj karakterističan ukus mesa. Pa ipak, velika većina naučnika ubeđena je da je genetski modifikovana hrana bezbedna, a njihovo mišljenje dele i članovi američke Nacionalne akademije nauka, kao i Američkog medicinskog udruženja.

Intenzivna prerada nekog „mesa“ na biljnoj bazi može se, međutim, ispostaviti kao problem. U nedavnom članku u časopisu Američkog medicinskog udruženja, profesori sa Harvardove zdravstvene škole (Harvard’s School of Public Health) napominju da bi kupci trebalo da budu obazriviji u svojim pretpostavkama i stavovima, naime, da se dokazane koristi od ishrane namirnicama biljnog porekla ne mogu zdravo za gotovo i po nekom automatizmu preslikati i na slučaj „mesa biljnog porekla“ – upravo zbog „prljavog“ procesa prerade biljnih sastojaka u „biljno meso“. Oni, takođe, ukazuju na malu kontrolisanu studiju iz oblasti kontrole namirnica, koja je otkrila da Amerikanci koji konzumiraju “ultra-prerađenu” hranu jedu više, time dobijajući veću težinu od onih koji takvu hranu ne konzumiraju, ili je unose u daleko manjim količinama (Iako je većina hrane koju jedemo barem donekle prerađena, „ultra-obrađena“ hrana uključuje ne samo dodavanje šećera, soli i masti, već i veštačke arome, boje i konzervanse).

Hamburgeri kompanija „Beyond“ i „The Impossible“, osim što nemaju ni procenat holesterola, sadrže manje masnoća od „dobrih, starih“ hamburgera izrađenih od goveđeg mesa – ali, nažalost, i više natrijuma kao i sličnu kalorijsku vrednost koju imaju goveđi ili juneći burgeri, pa stoga autori ove studije kažu da, zapravo, i nije baš jasno po čemu bi to hamburgeri na biljnoj bazi imali neke značajnije nutritivne prednosti u odnosu na one od životinjskog mesa. Uzgred, prekomerna konzumacija „hema“ iz biljnih proteina koji podsećaju na životinjske takođe je povezana i sa nekim zdravstvenim problemima.

Meat the Future

To, ipak, ne znači kako bi trebalo „udarati“ po mesu i jesti ga prečesto ili u prevelikim količinama. Članak objavljen u Žurnalu Američke medicinske asocijacije (JAMA) predstavlja dokaze iz studije rađene na Amerikancima, u kojoj je meso povezano sa srčanim oboljenjima i drugim zdravstvenim tegobama. Međunarodna agencija za istraživanje raka, koja je deo Svetske zdravstvene organizacije, svrstala je prerađeno meso u kancerogene prehrambene proizvode, uz napomenu da je i neobrađeno crveno meso verovatno kancerogeno. Antibiotici koji se koriste u proizvodnji mesa (to jest u ishrani tih prilično nesrećnih životinja) mogu na čoveka preneti bakterije otporne na lekove – kroz meso životinja koje konzumiramo. Takođe, oticanje sa životinjskih farmi može da kontaminira pitku vodu i useve uzgajane na obližnjim poljoprivrednim posedima, kao što se to dogodilo u skorašnjim slučajevima zagađene zelene salate, od koje su oni koji bi je pojeli poboljevali ili umirali – usled materija koje su oticale sa stočarskih farmi. I, što je možda još važnije, proizvodnja mesa najviše doprinosi klimatskim promenama, koje same po sebi štete ljudskom zdravlju na nekoliko načina. Drastična redukcija ishrane životinjskim mesom je, pre svega, „korisnija varijanta“ za očuvanje klime na Zemlji, a ne samo „korisnija varijanta“ za naše zdravlje: ovo je glavni pokretački motiv za kompanije poput „Impossible Foods“.

Kako bismo imali šansu da se izborimo sa ovim klimatskim problemom nastalim uzgajanjem životinja kojima se hranimo – i koje, pre klanja, tokom svog boravka na farmama, emituju ogromne količine metana čije delovanje „ubija“ ozonski omotač – možda bi bilo moguće da, nastojeći svim silama, ubedimo potrošače da se „otkače“ i prestanu sa ishranom visoko prerađenim životinjskim mesom, dok bi zamena za ove mesne prerađevine, s druge strane, takođe trebalo da u budućnosti budu što ukusnije. “Većina potrošača ne želi da zameni svoj ‘dobri, stari hamburger’ za pasulj”, kaže Kerolajn Bušnel (Caroline Bushnell), pomoćnica direktora za korporativni angažman pri neprofitnom Institutu za zdravu hranu. Kerolajn se bavi proučavanjem biljne prehrambene industrije. „(Ljudi) daleko više vole da imaju burger, ali koji bi bio bolji (od današnjeg). A po mnogim važnim metrikama, burger na bazi biljaka je svakako zdravija opcija od tradicionalnog hamburgera. Na primer, burger biljnog porekla uopšte nema holesterola niti sadrži antibiotike, kojih ima u životinjskom mesu. A u našem trenutnom sistemu ishrane (u SAD) i našem načinu proizvodnje hrane većina namirnica koje jedemo je, na neki način, procesirana odnosno prerađena, uključujući i konvencionalne (klasične) hamburgere.”

Burgeri na bazi biljaka čiji ukus, po svemu sudeći, manje nalikuje ukusu mesa prisutni su na tržištu već izvesno vreme (poznati svima kao „vegi“ burgeri). Oni, međutim, nisu izazvali neko veće interesovanje među onima koji nisu vegetarijanci. Sada, kada se tržište proširilo i postalo više „mejnstrim“, odnosno, ulilo u glavne tokove proizvodnje i biznisa, ipak je moguće da alternative poput EM-a takođe otpočnu sa zauzimanjem jednog dela trenutnog tržišta, praveći time i prostor za naredni talas novih kompanija koje su u prehrambenoj industriji ove specifične vrste.

Izvesna potražnja već postoji. Izvršni direktor kompanije Chipotle, lanca meksičkih grill-restorana, na primer, izjavio je za Blumberg da je njegovo osoblje već kontaktiralo i razgovaralo sa proizvođačima „mesa“ biljnog porekla, ali da se „nažalost, ono ne bi uklapalo u naše principe ‘hrane sa integritetom’ zbog prerade, koliko sam uspeo da razumem, koja je potrebna da bi biljni ukus bio nalik klasičnom hamburgeru…” Uostalom, kako bi “taj-neki-zdravi-biljni-hamburger” poklonici Čipotleovog “opusa“ uopšte mogli da upoređuju sa ovom mitskom meks-roštiljarnicom, legendarnom upravo zbog svojih dobrih klasičnih buritosa, takosa, halapenjosa, enčilada, kesadilja, oahaka, empanada, takitosa, klajudasa ili – kako preskočiti – čili kon karnea… što je, po donosiocima odluka u vrhu Čipotlea „hrana sa integritetom“ – za razliku od „lažnog mesa“. “Opatov mesar“ je, sa druge strane, nedavno testirao svoj chorizo od biljaka (čorizo je, originalno, svinjska kobasica poreklom iz Portugala i Španije). U EM-u eksperimentišu kakva je ova nova namirnica u kombinaciji s menijem kojeg ima Mod Pizza, lanac koji se fokusira na kvalitetne sastojke.

I, baš nalik onim daleko većim i uticajnijim kompanijama koje proizvode namirnice bazirane na biljkama, tako se i osoblje kompanije Abbot’s Butcher pre svega fokusira na ukus svojih proizvoda, pokušavajući da što više „skine“ i oponaša teksturu, izgled i ukus – celokupni „šmek“ hrane zasnovane na životinjskim proteinima. „Za nas su ukus i tekstura još uvek najvažniji, jer šta da radimo ako se ispostavi da naši klijenti ne vole da jedu „nešto“, iako je „to nešto“  inače izvrsno i zaista uživaju u njegovom ukusu – zbog „neprepoznatljivog“ izgleda hrane, koji im nije blizak, oni se i pored sjajnog ukusa i kvaliteta neće vratiti. Dakle, izgled jela mora da je ’mesolik’, da verno oponaša meso“, kaže Keri Song. “Ono što rade kompanije „Beyond“ i „Impossible“ je neverovatno, jer uspevaju da mnoge svoje klijente koji su mesojedi „prevedu u drugu veru“ – ili da ih, ako ništa drugo, zainteresuju u toj meri da bi ih zapamtili i, onda, barem ponekad opet sa zadovoljstvom probali”, dodaje ona.

„Oni koji možda nikada nisu imali želju da se otvore za ideju veganskog mesa sada shvataju koliko je ono cenovno pristupačno, sveprisutno na tržištu i koliko ukusno može biti. Tako da mi definitivno pripadamo „drugom talasu“ proizvođača mesa biljnog porekla: onih koji traže način kako da, na neki način, pročiste i „oplemene“ svoj tanjir, kako da dođu do boljeg izbora koji će biti „personalizovan“. Jer, današnja ponuda obezbeđuje mogućnost da se i za vas nađu pravi ukusi i pravi kvalitet. Takođe, želja nam je da pravimo ukusne i zdrave stvari koje ne moraju nužno biti spravljene od mlevenog mesa govečeta.”

 

Uzgred, Abbot’s Butcher na svom sajtu ima i recepte koji će možda nekome čak biti i zanimljivi.

 

Fast Company

rAD(no) i privat(no)

Poznato je da pravi način reklamiranja proizvoda ili usluga spada u neizostavne pokretačke sile svakog zdravog biznisa i ekonomije. Dobro “upakovana” reklama, efikasno korišćenje “kanala” za oglašavanje, stil i dizajn proizvoda, “pečat” tog proizvoda koji se mora zapaziti u reklami, odnosno “brend” koji mora zapasti za oko (ali i novčanik kupca) itd itd – suština je i deo reklamne industrije. Reklama je, ukratko, gotovo neizostavni deo pravilnog osnaživanja brenda, biznisa i – profita. Međutim, zadnjih godina je tehnologija preobrazila reklamnu industriju u neku vrstu “voajera”, koji nas ispotiha prati i beleži šta radimo, kuda idemo, šta kupujemo i s kim se viđamo. Evo jednog prilično zabavnog teksta na tu temu.

Ričard Stouks, osnivač i izvršni direktor kompanije Winston Privacy piše o razlozima zbog kojih je istupio iz reklamne industrije, naime “jer me je naša (advertajzerska) upotreba tuđih ličnih podataka sablaznila.”

Svakim postom, klikom i kupovinom, i sami postajemo proizvod. Nešto se baš ne slažem s tim, a kladim se da se ni vaš stav ne razlikuje previše, piše Stouks.

Bilo je to pre nešto više od dve godine kada sam shvatio da je ad-tech industrija otišla predaleko. Bio sam izvršni direktor jedne globalne reklamne kompanije i pratio sam demonstraciju trećeg dobavljača koji mogu pomoći u reklamnom targetovanju klijenata – takozvanom ciljanom advertajzingu podataka (third-party data provider, firma koja prikuplja, agregira, „čisti“ i selektuje podatke internet-korisnika, koje potom prodaje drugim firmama). Njihov predstavnik nam je do drskosti „odvažno“ pokazao kako je u stanju da pokupi svoj lični „dosije“ i hrpu „zapisa lične prirode“, recimo, da podeli sa nama svoja primanja, podatke o hipoteci, gde je radio, kakav automobil je vozio, za koju političku stranku bi verovatno glasao ali i svoje lične afinitete (kraft pivo, naravno). Bilo je o njemu svega, i sve to na jednom mestu.

Podaci “trećih strana” su sve informacije prikupljene od strane entiteta koji nemaju direktni odnos s korisnikom čiji se podaci prikupljaju. Podaci treće strane se često generišu na mnogovrsnim veb-lokacijama i platformama, a zatim bivaju objedinjeni odnosno “agregirani” od strane third-party provajdera podataka, kao što je DMP (Data management platform: softverska platforma koja se koristi za prikupljanje i upravljanje podacima, uglavnom za potrebe digitalnog marketinga).

Da ne bismo preterivali i „dramili“, jedan vlasnik “izglednog” startapa je prikazao mapu San Franciska sa izvesnom crvenom linijom koja prati stvarnu, anonimnu osobu tokom čitavog dana. Izazvao nas je da počnemo da zaključujemo šta se sve iz “priložene linije” može doznati o toj osobi. Izašla je iz kuće u 7 sati i otišla u Starbucks. Otišla je u školu. Otišla je u studio da vežba. Vratila se u školu. Bila je to majka sa najmanje jednim detetom – i znali smo gde živi. Znali smo to jer je mobilni telefon ove gospođe pratio svaki njen pokret. Kao, uostalom, i svaki drugi mobilni telefon, uključujući i onaj koji vam je trenutno  džepu.

Kad sam se tog dana osvrnuo, mnoge moje kolege koje su sa mnom bile prisutne u prostoriji su delovale uznemireno. Sve do tada, i do te tačke, reklamna industrija tražila je od nas da imamo poverenja u to kako koriste naše lične podatke koje neprekidno sakupljaju. Pa… upravo smo se vratili na to „svečano obećanje“. Ubrzo nakon toga napustio sam reklamnu industriju.

Shvatio sam da se ova grana biznisa promenila. Oglašavanje je prestalo da bude povezano sa potrošačima – sada se radilo o pronalaženju novih načina za „rudarenje“; vađenje i prekopavanje sve veće količine ličnih podataka iz računara, telefona i „pametnih“ umreženih domova. Za mnoge najmoćnije i najprofitabilnije kompanije na svetu mi smo tek proizvodi, a usluge koje svi koristimo samo su posledice onoga što nam „uvaljuju“ (putting out) kako bi nas držali upecane, neprekidno zakačene za udicu. A ostatak reklamne industrije, koja zavisi od njihovih podataka – kako bi ostali u igri i kompetitivni – nemaju drugog izbora do da krenu zajedno s njima, najvećima, istim putem – gde god ih ćudi i promene odvedu.

U međuvremenu, svi mi ostali smo prihvatili da se svaki naš potez prati i koristi zarad manipulisanja onim što čitamo, kupujemo, kako glasamo i kako vidimo svet – manipulisanja našim stavovima. Korišćenjem ‘pametnih’ uređaja smo u naše domove i džepove prizvali široku mrežu velikih tehnoloških kompanija, oglašivača, posrednika koji trguju našim podacima, a prizvali smo i vladine strukture – i još mnogo toga. Ovi tehnološki giganti i njihova „flotila“ su mahom kompanije koje „izvlače“ naše lične podatke bez našeg odobrenja, uz to “pomalo” i zarađujući na njima. I sada, ovog trenutka, sa svakom vašom objavom na nekom sajtu, forumu, „fejsu“, Instagramu, svakim klikom na bilo šta ili kroz onlajn kupovinu… postajemo proizvod. Mi smo podatak, „jedinica koja kupuje“, pa se u tom svetlu i advertajzeri ponašaju prema tom „podatku-proizvodu-kupcu“: serviraju vam se reklame za ono „što volite“…

Izvlačenje iz ekonomije praćenja, prismotre i nadzora

Prema nedavnoj studiji kompanije Pew Research, 61% Amerikanaca bi želelo da učini više na zaštiti sopstvene privatnosti. Dve trećine njih izjavilo je da aktuelni zakoni nisu dovoljno dobri (REF). Potrebno nam je kombinovano političko i tehnološko rešenje kako bismo se odvojili i „razvezali“ od ove ekonomije nadzora. Evo kako bi to trebalo da izgleda.

Prvo, svakome mora biti omogućeno da izabere koje lične podatke želi da podeli. Ako nemate neku želju da informacije o sebi „delite“ s nekom kompanijom, onda to i ne bi trebalo – a one, u tom slučaju, i ne bi smele da ih naknadno i “ispotiha” ubiraju i agregiraju bez vašeg znanja i saglasnosti. Već više od decenije nas tehnološke kompanije i oglašivači ubeđuju kako “nema potrebe za odustajanjem od ovakvog modela“, jer, eto, „ljudi vole ciljane reklame“. Siguran sam da je ovo tačno i da ova izjava važi za neke od nas – ili čak za većinu – ali bi mi ostali trebalo da imamo izbor. Stvarni izbor, zapravo, znači da ste dali svoj pristanak nakon što ste obavešteni o procedurama  i načinima na koji se vaši podaci dalje koriste – a kompanije bi trebalo da veoma transparentno objasne šta rade sa vašim podacima, zašto to rade i koliko dugo to jest na koji rok će ih upotrebljavati; to objašnjenje treba da bude predstavljeno jednostavnim i svima razumljivim jezikom.

Drugo, kompanije se moraju sprečiti od odbijanja pružanja usluga onima koji odustanu, to jest onima koji su izabrali da ne učestvuju u nečemu takvom. Ako je vaša jedina opcija i mogućnost to da se, zarad narušavanja sopstvene privatnosti odreknete nekog korisnog i vama poželjnog proizvoda, ili da pristajete na stalni nadzor, onda vi, u stvari, nemate izbora. Još su zloćudniji takozvani „profili u senci“, koje ad-tech kompanije kreiraju bez vašeg pristanka. Ako nemate Fejsbuk nalog, onda je to vaš izbor: Fejsbuk ne bi trebalo da ima internet-nalog koji se tiče vas i vašeg poslovanja, a da vi prethodno niste bili pravilno i pravovremeno upoznati s tim.

Treće, od tehnoloških kompanija moramo zahtevati da otkriju krajnje tačke uređaja koji pohranjuju podatke o nama – drugim rečima, da nam kažu koje podatke prikupljaju, u kom su trenutku, sa kog mesta i pomoću kojeg softvera/uređaja “preuzeti”, gde oni idu i kako dospevaju tamo. Nudeći „potrošačima“ ovu vidljivost, omogućiće im bolje razumevanje šta se, zapravo, dešava sa njihovim ličnim podacima kada koriste bilo koji umreženi uređaj: računar, mobilni telefon, televizor… (ali, recimo, i „pametne“ ručne satove koji prate vaše kretanje kroz GPS, bazne stanice i wi-fi tačke – čak i onda ako ste samo u prolazu i „okrznete““ ih bez logovanja, naravno, vaši pametni satovi vas bude a kraj kreveta mogu da snimaju zvuk, sliku, pokretnu sliku sa zvukom, registrujući i s kim ste trenutno u prostoriji povezani, kakve podatke međusobno razmenjujete itd…). Naši domovi su umreženi mobilnom, internet i bluetooth tehnologijom… i šta se dešava onda kada reklamna industrija bude „obaveštena“ o, recimo, našim odlukama pri kupovini – informišući advertajzere o proizvodima i uslugama na koje smo potrošili novac. Majkrosoft je 2018. dobrovoljno u javnost izneo svoje krajnje tačke za Windows 10, pruživši korisnicima detaljnu i lako shvatljivu priču o tome koje podatke Windows prikuplja, „gde oni idu, i kako tamo stižu“. To je sjajan početak u stvaranju transparentnosti kompanija koje eksploatišu/upotrebljavaju/zarađuju od ličnih podataka svih nas, ali je isto tako potrebno da daleko više njih krene stopama ove kompanije.

Konačno, usled značajnog rizika od zloupotrebe, postoje neki podaci koje kompanije nikada ne bi trebalo da prikupljaju niti bi im se smelo to dozvoliti. Nema nikakvog razloga, objašnjenja ili opravdanja zašto bi se, recimo vaš ISP to jest provajder internet usluga usudio da oglašivačima ili onima kod kojih ste uspostavili zdravstveno osiguranje ustupi podatke vaših internet-pretraga (dijabetes, grip, loša krvna slika, itd), ili podataka dobijenih onlajn anamnezom, ili meračem glukoze, ili krvnim semplerom – koji su u vašem domu povezani na internet (i vašeg provajdera).

Lokacija je još jedan zgodan primer: trebalo bi da ste u mogućnosti da delite svoju trenutnu lokaciju kako biste pronašli gde se nalazi neki restoran, a da pritom ne delite svoju preciznu lokaciju iz minuta u minut. Imajući ovo u vidu, Apple je počeo da „lupa banane“ na one aplikacije koje zahtevaju podatke o vašoj lokaciji – iako im taj podatak ne treba kako bi njihove aplikacije i dalje besprekorno funkcionisale – ovaj primer s Eplom bi trebalo da bude standardna praksa na svim platformama.

Dodajući uz ovo i potrebu za političkim to jest zakonodavni rešenjem i pravnom regulativom znači da treba realizovati „konverziju“, to jest pretvaranje nekih operacija Big Tech kompanija iz javno dostupnih podataka u domen privatnosti. Google i Facebook postali su dve najmoćnije svetske kompanije čiji profit nastaje prikupljanjem i prodajom ličnih podataka svojih korisnika: nisu to kompanije koje bi razdragano prigrlile taj poslovni model – izuzev ukoliko na njega ne budu primorane (zakonom). Njihova nedavno najavljena poboljšanja standarda lične privatnosti više se tiču „monopolizacije“ vaših podataka, a ne njihove zaštite… [Nadajući se da nećete primetiti razliku između zaštite privatnosti i prostog spinovanja (izvrtanja) suštine]. Tako ćemo, po ko zna koji put, zagristi na istu udicu i isti mamac: „Obaveštavamo vas kako ste ovim putem primili k znanju da koristimo vaše podatke; ukoliko želite da prilikom korišćenja naših usluga nešto modifikujete, slobodno idite u „podešavanja parametara privatnosti“… (iako to obaveštenje u ovom tekstu nije doslovce citirano, parafrazirana je suština: „slobodno okrećite volan kako god želite, kočite i menjajte brzine – mi smo ti koji će vas, napokon, i uvek bezbedno voziti do željenog mesta“).

Važno je napomenuti da u ovoj priči ne postoji nijedan akter koji bi bio loš, neka „zlica“ odgovorna za ovo postepeno razaranje naše privatnosti. Živimo u sistemu izvitoperenih pobuda, gde neki čestiti građani svakodnevno „rade ono što uvek i rade“; takvim svojim „ad-friendly“ i uglavnom sasvim „opuštenim“ ponašanjem malo-pomalo pogoršavaju problem, iz dana u dan, bez razumevanja, ili čak bilo kakve svesti o široj slici, u kojoj je njihova privatnost deo „advertajzerskog pejzaža“. Sada možemo i moramo da korigujemo pravac kretanja „ekonomije nadzora“, kaže Stouks. Jer, po njemu, samo bi tako bilo moguće kreirati okruženje pogodno za onu vrstu inovacija koje u budućnosti – možda uskoro – neće od nas zahtevati da im predamo ključeve naših privatnih života.

(Vezano za ovu temu, petog decembra je Fondacija SHARE podnela prekršajne prijave protiv kompanija Facebook i Google. Povod za prijave je nepoštovanje obaveze da imenuju predstavnike u Srbiji za pitanja zaštite podataka o ličnosti)

SHARE Foundation files complaints against Facebook and Google

Richard Stokes (Fast Company / Medium)

View at Medium.com

Evo i par zabavnih video-linkova na srodnu temu:

Privacy And Power: Your Digital Fingerprint (Part 1) | NBC Nightly News

Privacy And Power: What Your Apps Say About You (Part 2) | NBC Nightly News

Privacy And Power: The Illusion Of Choice (Part 3) | NBC Nightly News