Treba li i dalje putovati na poslovne sastanke?

 

Razmislite o tome: Možete telefonirati, poslati e-mail, pa čak i gledati svog sagovornika oči u oči zahvaljujući servisima FaceTime, Skype, ili GoToMeeting. Zašto onda preduzeća izdvajaju više od $1.2 triliona godišnje, punih 1,5% svetskog BDP-a, za međunarodna poslovna putovanja? Bolje bi bilo kada bih za svoj biznis našao utočište na mestu na kojem već jesam – bez dugačkih i zamornih putovanja – rekli bi mnogi, ako ne i većina onih čiji su poslovi vezani za druga mesta, gradove, zemlje i meridijane, piše ekonomista Rikardo Hausman za sajt Svetskog ekonomskog foruma.

Trošak nije samo ogroman; on takođe i raste – i to po stopi od 6,5% godišnje, skoro dva puta većoj od stope globalnog privrednog rasta i skoro jednako brzo kao informacione i telekomunikacione usluge. Kompjuterska moć je prešla iz naših laptop računara i mobilnih telefona u oblak, i svi od toga imamo koristi. Pa zašto ona moramo da šaljemo mozgove umesto da taj mozak ostane kod kuće a da umesto njega pošaljemo bajtove? Zašto gubiti dragoceno vreme rada na sedenje u kabini aviona, na bezbednosne provere, i čekanje našeg prtljaga?

Pre nego što iko počne da saseca budžete za putovanja, hajde da pokušamo da razumemo zašto nam je potrebno pre da šaljemo ljude nego informacije. Zahvaljujući istraživačkom radu o inkluzivnom rastu sa MasterCard-om i anonimnim donacijama podataka Centru za međunarodni razvoj (the Center for International Development) na Univerzitetu Harvard, počeli smo sa rasvetljavanjem ove misterije. Tokom mog rada sa Denijem Baharom (Dany Bahar), Mikelom Kosijom (Michele Coscia) i Frenkom Nefkeom (Frank Neffke), bili smo u stanju da otkrijemo neke zanimljive činjenice.

Zemlje sa više stanovnika imaju više poslovnih putovanja u oba smera, ali je obim putovanja disproporcionalan u odnosu na njihovo stanovništvo: zemlja sa 100% više stanovništva u odnosu na neku drugu zemlju imaju samo oko 70% više poslovnih putovanja. Ovo sugeriše postojanje ekonomije obima u vođenje biznisa koje favorizuje velike zemlje.

Nasuprot tome, zemlja sa dohotkom po glavi stanovnika koji je 100% viši nego kod neke druge zemlje dobija 130% više poslovnih putnika i šalje 170% više ljudi u inostranstvo. To znači da poslovna putovanja teže da rastu više nego proporcionalno u odnosu na nivo  razvoja.

Dok privrednici putuju kako bi trgovali ili investirali, više od polovine međunarodnih poslovnih putovanja izgleda da se odnose na upravljanje stranim filijalama. Svetsku ekonomiju karakteriše sve više globalno prisutnih firmi koje treba da prenesu svoje znanje na različitim lokacijama širom sveta. Podaci pokazuju da je broj putovanja od matice ka filijalama gotovo dvostruko veći nego u suprotnom smeru. Izvoznici takođe putuju duplo više nego uvoznici.

Ali zašto moramo da pomerimo mozak, a ne samo bitove? Mogu da navedem najmanje dva razloga. Prvo, mozak ima kapacitet da apsorbuje informacije i identifikuje promene, i reši probleme a da nije svestan na koji način to obavlja. Zato možemo, na primer, da zaključimo šta su ciljevi i namere drugih ljudi iz izraza njihovih lica, govora tela, intonacije u glasu i drugih suptilnih pokazatelja koje nesvesno prikupljamo.

Kada fizički prisustvujemo jednom sastanku  možemo da pratimo govor tela, a ne samo izgovorenu reč, i možemo da biramo gde da gledamo, a ne samo u određeni ugao koji nam video ekran prikazuje. Kao posledica toga, mi smo u stanju da bolje procenimo, saosećamo i stvorimo ličnu vezu, što ne možemo da učinimo sa današnjim telekomunikacionim tehnologijama.

Drugo, naš mozak je dizajniran tako da radi paralelno sa drugim mozgovima. Rešavanje mnogih problema traži da više ljudi zajednički o njima promišlja jer njihovi mozgovi imaju različite “softvere” i informacije, ali se njihove misli koordiniraju. Zato imamo dizajnerske timove, savetodavne odbore, međuagencijske grupe i druge oblike grupne interakcije.

Konferencijski pozivi pokušavaju da pruže takvu vrstu interakcije, ali je teško govoriti ili pratiti izraze lica drugih kada neko govori. Konferencijski pozivi nisu uspešni u repliciranju zamršenosti svesnih i nesvesnih interakcija grupa ljudi koje su od ključnog značaja za rešavanje problema i ostvarivanje zadataka.

Količinu putovanja treba staviti u vezu sa količinom znanja koje treba pomerati. Zemlje se razlikuju u količini znanja koje poseduju, a industrije se razlikuju po količini znanja koja im je potrebna. Ako naše rezultate izrazimo vodeći računa o veličini populacije i prihodima po glavi stanovnika, putovanja su znatno intenzivnija ka i iz zemalja i industrija koje poseduju ili koriste više znanja.

Zemlje koje spadaju u one čija biznis zajednica najviše putuje u odnosu na broj stanovnika skoncentrisane su u Zapadnoj Evropi: Nemačkoj, Danskoj, Belgiji, Norveškoj i Holandiji. Izvan Evrope, zemlje sa najintenzivnijim poslovnim putovanjima su Kanada, Izrael, Singapur i Sjedinjene Države, što je odraz činjenice da oni moraju da pošalju puno mozgova da bi iskoristili svoja raznolika znanja.

Zanimljivo, zemlje u razvoju se znatno razlikuju u količini znanja koje dobijaju kroz poslovna putovanja. Na primer, zemlje poput Južne Afrike, Bugarske, Maroka, Mauricijusa dobijaju mnogo više znanja nego zemlje na sličnom nivou razvoja kao što su Peru, Kolumbija, Čile, Indonezija, ili Šri Lanka.

Činjenica da preduzeća snose troškove poslovnih putovanja ukazuje na to da je za neke ključne zadatke, lakše pokretati mozgove ka informacijama nego relevantne informacije do mozga. Osim toga, činjenica da poslovna putovanja rastu brže od globalne ekonomije ukazuje na to da proizvođenje rezultata kroz know-how postaje sve intezivnije i da se know how širi kroz mobilnost mozgova. I, konačno, velika raznovrsnost intenziteta poslovnih putovanja sugeriše da neke zemlje šalju ili traže mnogo više znanja (know-how) nego druge.

Umesto slavljenja štedljivosti, zemlje koje su izvan krugova poslovnih putovanja trebalo bi da budu zabrinute. One možda gube više od bonusa za broj pređenih milja (frequent flyer miles).

 

Autor: Rikardo Hausman, bivši ministar za planiranje Venecuele i bivši glavni ekonomista Inter-American Development Bank, je profesor Primene ekonomskog razvoj na Univerzitetu Harvard.

 

Rikardo Hausman

World Economic Forum online

Istorijat prirodnih katastrofa – Al Roker: tragična povest nekadašnje vremenske prognoze

Evo ekskluzivnog izvoda iz knjige Ala Rokera o Velikom zalivskom uraganu iz 1900. godine objašnjava kako je vremenska prognoza prerasla u nauku

anemometer 02

Meteorologija nije oduvek bila precizna i egzaktna nauka kao što je danas – što Al Roker dobro zna. Njegova knjiga u izdanju Harper-Kolinsa koja je izašla pre tri dana (11.avg) pod nazivom Oluja stoleća (Storm of the Century), pripovest je o uraganu koji je septembra 1900. godine uništio Gelvisten (Galviston), teksaški grad na obali Meksičkog zaliva, sravnivši ga u jednom dahu. Jedan od mnogobrojnih likova, kojima obiluje ova interesantna priča o katastrofi bez presedana, je i Isak Klajn (Isaac Cline), nekada glavni meteorolog gelvistonskog okruga. Godine na prelazu iz XIX u XX vek bile su nadasve uzbudljiv period u oblasti meteorologije: činilo se, smatra Roker, da bi “Teror Prirode i njenih sila mogli da podlegnu superiornoj inteligenciji ljudske rase”. Slučaj Gelvistena iz 1900. dokazuje da je ova teorija pogrešna, iako je Klajn više nego dobro upućen u najnaprednijie meteorološke metode svoga vremena, što objašnjava i Roker u ekskluzivnom izvodu:

anemometerI dok je nauka predviđanja vremena u Klajnovo doba tek prerastala u modernu i objektivnu disciplinu, većina tehnoloških sprava od kojih je zavisila su postojale od davnina. Jedna od tri najznačajnije starinske naprave bio je i anemometar, baziran na najstarijim principima. Četiri metalne lopatice krstasto postavljene, “činije” u obliku polulopti postavljene vertikalno u odnosu na vetar, “hvatale” su vazdušna strujanja. Anemometar s lopaticama je najčešće upotrebljavana vrsta anemometra. Jeftiniji su u odnosu na druge vrste anemometara i mogu biti vrlo robusni. Sastoje se od 3 ili 4 lopatice koje su smeštene vertikalno na horizontalne nosače. Horizontalni nosači smešteni su na zajedničku osovinu koja se okreće zajedno s lopaticama. Osovina je spojena na električni konvertor koji proizvodi električni izlazni naizmenični signal, čiji je napon i/ili frekvencija proporcionalna brzini vetra. NSRW_AnemometerLopatice i njihove vođice se vrte oko svoje ose; U Klajnovo vreme, osovina je bila povezana sa senzorom i brojčanikom, koji je očitavao broj obrtaja. Ovaj senzor je beležio broj obrtaja u minuti, prenoseći silu vetra kroz osovinu na zupčanike, a ovi dalje do displeja brojčanika, koji je prikazivao brzinu vetra izraženu u miljama na sat. Obrtanje lopatica, samim tim zupčanika i brojčanika: ovakav anemometar je bio potpuno mehanički, bez oslanjanja na električnu energiju, široko rasprostranjeni merni instrument za merenje jačine vetra i brzine strujanja vazduha.

Ovaj instrument meri nekoliko ili sve komponente vektora vetra. Idealni merni senzor vetra bi trebalo da reaguje na najmanji povetarac i vetrove poput uragana, kao i da poseduje linearni izlaz, uz trenutno reagovanje na turbulentne fluktuacije. U stvarnosti, merni senzori ne mogu da reaguju na vetrove male snage, ali ni da izdrže orkanske udare vetrova. Vetar je vodoravno strujanje vazduha koje nastaje usled nejednakosti pritiska u zemljinoj atmosferi, a određen je brzinom i smerom. U meteorologiji je službena jedinica za brzinu vetra metar u sekundi (m/s), dok je smer određen engleskim skraćenicama strana sveta (npr. E, NE, SW). Merenje vetra vrši se na visini od 10 metara iznad tla kako bi se izbegli negativni uticaji od mešanja vetra pri samom tlu, prouzrokovanih raznim faktorima. Brzina se izražava najčešće u km/h, m/s ili čvorovima (kt – engl. knot).

freeimages.co.uk nature images

I dok su, istovremeno, postojale i rivalske verzije anemometara, uključujući one s tečnostima i cevima (Pitotov cevni anemometar, koji se koristi uglavnom za vetrove velike brzine i snage), dizajn anemometra sa četiri lopatice postao je standard u američkoj meteorologiji devetnaestog veka, ostavši i do danas izuzetno stabilan. Neke osobene vrednosti vezane uz ovu vrstu anemometra su njegova tačnost od ± 4%, rezolucija 0,1 m/s, kao i merni opseg od 1 do 75 m/s. Smer vetra se, osim stranama sveta, može prikazati i u obliku stepena (W = 270°, SW = 225° itd.). Može se odrediti npr. potenciometrom: Napon pobuđenja se dovede na potenciometar, a izlazni signal je analogni napon, direktno proporcionalan uglu azimuta. Ovi instrumenti prikazuju ugao od 0° do 360° s tačnošću od ± 5° i rezolucijom od 1°.

Irski meteorolog po imenu Džon Tomas Robinson je 1846. godine unapredio ovu tehnologiju. Ali, pre toga, najznačajniji razvoj u merenju brzine vetra postignut je 1485. godine od strane – Leonarda da Vinčija. Anemometar je već bio trajni “meteorološki klasik” kada je Isak Klajn počeo da studira.

Daniell_Hygro543x800Druga sprava iz velike tehnološke trojke koja je široko upotrebljavana za merenje meteoroloških pojava, a koja je korišćena u doba kada je Isak Klajn studirao u sklopu američkih “Jedinica obaveštavanja i uzbunjivanja” (Signal Corps), bio je higrometar, koji meri relativnu vlažnost. Kao i anemometar, i higrometar je već odavno postojao – otkad je ovo ne baš precizno sredstvo za merenje relativne vlažnosti vazduha izumeo – još jednom – Leonardo da Vinči. U Klajnovim danima, osnovni higrometar merio je stepen vlažnosti vazduha pomoću dve staklene retorte oblika sijalice; svaka se nalazila na jednom kraju staklene cevi. Cev je prolazila preko i kroz vrh drvenog stuba, savijajući se nadole sa obe strane stativa, s tim što je jedna retorta bila pozicionirana niže od druge. Tako je jedna retorta tj. “sijalica” bila niža od druge. U toj donjoj “sijalici” se nalazio termometar, potopljen u etar, gas koji su u toj retorti kondenzovao u tečnost. Druga, veća “sijalica” je takođe sadržavala etar, iako je u ovoj retorti gas ostajao u svom obliku isparenja – bez kondenzacije.

Ova retorta bila je prekrivena svetlom tkaninom. Kada se kondenzovani etar sipa na tkaninu koja pokriva veći deo sijalice, sijalica se ohladi, a isparavajući etar koji je unutra se kondenzuje, smanjujući pritisak pare u sijalici. Ovo snižavanje pritiska prouzrokovalo bi da tečni etar u donjoj sijalici počne da isparava u dati prostor. Dakle, temperatura niže postavljene retorte je takođe pao. Vlaga – poznata kao “rosa” – bi se, stoga, formirala sa spoljne strane donje sijalice. Kada se to desi, temperatura koja se ukazuje na termometru u toj sijalici ovo “pročita i primeti”. Ovaj postupak se zove “čitanje temperaturne tačke rose”. Jednostavnim poređenjem temperature tačke rose sa temperaturom vazduha izvan sijalice – merenom termometrom obično okačenim o drveni stalak barometra – davao bi podatak o relativnoj vlažnosti. To je, zapravo, odnos temperature tačke rose spram temperature vazduha. Što je temperaturna tačka rose bliža temperaturi vazduha, tim je veća i relativna vlažnost vazduha.

04

Kako je kao student proučavao vlažnost vazduha, Isak Klajn je čitao tabele (ponekad ugrađene u vidu pločica za brze reference na samom higrometru), koje su prikazivale tačne pokazatelje vlažnosti. Ali, iskusni prognozeri napamet znaju i mogu da izdeklamuju sve pokazatelje ugrubo. Fenomenom vlažnosti vazduha se bavimo uglavnom za toplih dana. Kada u vazduhu ima puno vlage, pa sam vazduh ne može da prihvati više vlage, to znači da toplini iz naših tela treba više vremena da izađe preko znoja, dakle, u danim koji su ekstremno vlažni se i daleko teže rashlađujemo. Sa temperaturom od 32 stepena Celzijusa i temperaturnom tačkom rose od takođe 30 stepeni Celzijusa, dobićemo relativnu vlažnost vazduha od skoro 86 odsto – što je poprilično neprijatno. Kada su temperatura vazduha i temperaturna tačka rose identični, vlažnost je 100%. A to je ono što nam se zaista ne dopada.

Bilo je i drugih vrsta higrometara razvijanih u začecima meteorološke karijere Isaka Klajna. Jedan od njih je i “Psikrometar” (Psychrometer), sprava koja je poredila vlagu retorte u kojoj je termometar, ohlađenom usled isparavanja, sa temperaturom termometra koji se nalazi u suvoj retorti. Nemački naučnik nesrećnog prezimena Rihard Ezman (Richard Assman)Psychrometer – osmislio je spravu koja je potom postala poznata kao Psikrometar, koja je bila još preciznija. Psikrometar koristi dva uparena termometra, zaštićenih toplotnim štitom od mešanja sa sunčevim zračenjem, kao i ventilatorom za sušenje kojeg je pokretao motor.

Do 1900. godine, kada je Isak Klajn je radio u gelvistonskoj meteo-stanici “Levy”, metoda očitavanja vlažnosti bila je na svom vrhuncu. Ipak, možda najvažniji element u vremenskoj prognoze je – barometar. Uloga barometarskog pritiska – vazdušnog pritiska – ide protiv svake intuicije. Mi, recimo, uz pomoć svojih čula direktno osećamo fenomene merene anemometrom i higrometrom – a to su brzina vetra, odnosno, relativna vlažnost vazduha: vazdušna kretanja tj. vetar su posvuda, dok je vlažnost vazduha ono zbog čega se osećamo kao da smo “lepljivi”. Ali, senzacije prouzrokovane vazdušnim pritiskom deluju na način različit od onog koji možemo očekivati. Ova razlika ima veze sa samom prirodom vazduha.

Obično ne razmišljamo baš previše o vazduhu. Iako znamo da nam daje preko poseban kiseonik, disanje je radnja koju naše telo obavlja uglavnom nesvesno. Vazduh primećujemo onda kada je veoma mirno ili, nasuprot tome, kada je veoma vetrovito. Primećujemo ga i kada – smrdi. Inače ga, uglavnom, ignorišemo. Zamišljamo ga nikako drugačije nego kao neku vrstu “bestežinske praznine”. Vazduh, međutim, ima težinu. Ova težina vrši pritisak na površinu Zemlje, kao i na sve što postoji na Zemlji: takođe i na ljudsku kožu i nežive objekte. Ovaj pritisak, nastao težinom samog vazduha, nazivamo “atmosferskim pritiskom”, i merimo ga barometrom. Kada se grupiše veći broj molekula vazduha, automatski se povećava i težina vazduha, a atmosfera vrši pritisak u pravcu odozgo-nadole, ka zemljinoj površini, pokušavajući da se izjednači na svim njenim tačkama. Ovu pojavu nazivamo, što nije iznenađujuće, “efektom visokog pritiska.”

06

Ono što je neobično je, međutim, to što je visok pritisak – sva ta ogromna masa vazduha – ono što nas čini da se osećamo slobodnijim i s više energije. Veći vazdušni pritisak, nasuprot našoj prirodnoj intuiciji, čini da vazduh osećamo ne kao teži već kao lakši. To je zato što je u poljima visokog vazdušnog pritiska potisnuta relativna vlažnost vazduha: Toplota ne može da se podigne tako lako sa površine bilo kog predmeta, uključujući i toplotu koja potiče sa Zemljine površine. Tople vazdušne struje drže vlagu “na odstojanju”, vlaga je blokirana, a vetrovi ostaju stabilni i bez snažnih udara. Kiša, munje i gromovi su tada, takođe, predupređeni. Visoki vazdušni pritisak obično znači da imamo lepo vreme. Po istom principu, kada se žalimo na “težinu u vazduhu” – onih dana kada osećamo tromost, i “kao da hodamo kroz močvaru” – ono što tada osećamo nije težina samog vazduha već upravo suprotno. U tim danima, vazduh ima manju težinu, a pritisak je niži. Ovo obično rezultira određenim osećajem neprijatnosti. To je zato što lakši molekuli vazduha, kojih je tada manje u atmosferi, uzrokuju atmosfersko “podizanje”. Toplota i vlaga se onda podižu sa svih površina. Vlažnost nam tada pridaje dosta poteškoća. Ali, kada atmosferski pritisak padne dovoljno nisko, tada se može očekivati duvanje vetrova, formiranje oblaka i kiša praćena grmljavinom i munjama.

Sa veoma niskim vazdušnim pritiskom dolaze i pojave koje nisu samo neprijatne. One su i opasne, a ponekad i smrtonosne. Barometri za merenje pritiska koji su još od 1640. bili deo eksperimenta u prirodnim naukama, mnogo pre nego što su postali sastavni deo savremene vremenske prognoze. Dugo vremena, ovo je samo izgledalo kao jedna “uzgredna zanimljivost”, a možda čak i korisno znati da atmosferski pritisak uopšte i postoji. Ili, recimo, uočavanje da se živa penje i cevčici s porastom temperatura. Ali, uskoro su ljudi ove pojave počeli da primenjuju na naučnoj osnovi: očitavanja pritiska ne samo da nam skreću pažnju na postojeće vremenske prilike, već su se njima predviđale i buduće promene u vremenu. Jedan naučnik bi savladao graduaciju, tako da je pritisak postao merljiv u tačnim podeocima. Drugi bi shvatio da bi, umesto guranja žive u stubu skale naviše, skala mogla da se pretvori u krug i tako formira “brojač”; ovo zapažanje je omogućila daleko suptilnija očitavanja. Na horizontu meteorologije se pojavila još jedna promena nabolje: portabl barometar. Oni nisu koristili tečnost, pa su samim tim bili lakši i praktičniji za transport na brodovima. Prenosivi barometar je poprimio oblik metalne kutijice od berilijuma i bakra, zapečaćene i u vakuumu.

Atmosferski pritisak je činio da se kutija širi i skuplja, čime je pokretana iglu na njenoj skali. Barometar je, tako,postao prenosiv pa ga je brodski kapetan mogao nositi i u svom džepu. Ova praktičnost omogućila mu je praćenje pada vazdušnog pritiska, pa je unapred bio upoznamtda da li plovio u oluju. Pre nego što je Isak Klajn počeo da studira, svetski putnik sa svih meridijana po imenu Robert “Fic” Ficroj  (Robert FitzRoy), viceadmiral Britanske kraljevske mornarice je formalizovao novi sistem predviđanja detaljne vremenske prognoze na osnovu barometarskih očitavanja. Fic je služio kao kapetan čuvenog broda “Beagle”, na kojem je Čarls Darvin (Charles Darwin) proplovio čitav svet tokom svojih istraživanja; on je, takođe, uspeo da u međuvremenu postane i – guverner Novog Zelanda. Njegova ideja je bila da se ide dalje od tek pukog notiranja trenutnih vremenskih uslova, trudeći se da razvije meteo-prognozu: predviđanje budućih vremenskih uslova. On je, takođe, što je veoma važno za pomorce, iznašao način međubrodskog komuniciranja o meteorolškim uslovima. Ovo je značajno doprinelo povećanju bezbednosti plovila na otvorenom moru. Do sredine devetnaestog veka, veliki barometar Ficrojevog dizajna postavljan je na masivne kamene postamente ispred svake britanske luke. Kapetani i posade su tako mogli da vide kakvo ih vreme očekuje. Oluja na otvorenom moru je 1859. oduzela toliko života, da je ovaj događaj nagnao Fica da započne rad na sistemu grafikona koji će po prvi put u ljudskoj istoriji, kako je rekao, “bilo kad i bilo gde, omogućiti predviđanje vremena”.

Time

HarperCollins