Teroristi i ekonomisti

Šumi ekonomske literature o povezanosti siromaštva, nivoa obrazovanja i sklonosti ka učešću u terorističkim napadima, koja sugeriše oprečne rezultate, novija praksa Al Qaeda i ISIS dodala je još jednu zagonetku – open source terorizam.

16

U dokumentarcu o legendarnom automobilu DeLorean DMC-12 proizvedenom 1976. godine, koji se ovih dana „vrti“ na kanalu History, važno mesto zauzima podatak da je britanska vlada koja je subvencionisala otvaranje fabrike insistirala da ona bude izgrađena na samoj granici dva zaraćena fronta – katoličkog i protestantskog – u predgrađu Belfasta. Kako u filmu svedoče neki od tadašnjih radnika, „politika je ostajala iza fabričkih vrata“, a otvaranje značajnog broja radnih mesta doprinelo je smanjenju tenzija i posredno naklonjenosti stanovništva Irskoj Republikanskoj armiji. Dok fanovi ovog ikoničkog automobila čekaju da iz fabrike u Teksasu iduće godine izađe njegova nova verzija, političari, pre nego ekonomisti, ovaj severnoirski primer citiraju kao još jedan dokaz u prilog uverenju da ekonomski prosperitet predstavlja dugoročno rešenje za suzbijanje terorizma.

Nosioci javnih politika imaju snažne razloge da podstiču studiranje uzroka terorizma uključujući i njegove potencijalne ekonomske korene.

Broj smrtnih slučajeva u svetu kao posledica terorističkih napada porastao je sa 3.329 u 2000 na 32.685 u 2014, objavio je Institut za ekonomiju i mir u novembru prošle godine. Najveći gubici u ljudskim životima u 2014, 78% nastali su u pet zemalja: Iraku, Nigeriji, Avganistanu, Pakistanu i Siriji.  Za oko 50% ovih smrtnih ishoda odgovornim se smatraju Boko Haram i ISIS. Teroristički napadi zabeleženi su u 93 zemlje od Francuske do Austrije i Australije, a izveštaji za 2015. i 2016. godinu verovatno će biti  i daleko nepovoljniji.

Istraživanje povezanosti socio ekonomskog okruženja i predispozicija grupacija ili individua unutar jednog društva ka terorizmu,  nije nova oblast, ali je, posebno u angloameričkoj literaturi, kulminirala posle serije terorističkih napada u SAD, 11. septembra 2001. Uporedo sa rastom broja studija na ovu temu, snažno je ustoličena i politička doktrina od Buša do Kolina Pauela, od Obame do Džona Kerija, da će se SAD boriti protiv siromaštva u zemljama iz kojih se regrutuju teroristi, jer veruje da nada u bolju budućnost trijumfuje nad sklonosti ka nasilju. Ukratko ljudi koji svoje vreme i resurse mogu da posvete lagodnijim i po njihov društveni status unosnijim zanimanjima, biće manje skloni da tako nešto stave na kocku. Ili, kako je to još 2002, godine rekao tadašnji američki predsednik Bil Klinton „Morate da imate pozitivnu strategiju da biste imali više partnera i manje terorista. Hari Truman i Džordž Maršal (George Marshall) su iskoristili malo našeg novca kako bi izgradili svet koji je imao više prijatelja i bolje neprijatelje. Strana pomoć je nacionalna bezbednost – ne milostinja. Maršalov plan je to razumeo na ovaj način, i mi moramo da uradimo isto to i danas.“000

Maršalov plan za Bliski istok je mantra koja se od tada konstantno ponavlja, i, kad se pogledaju razorene zemlje u kojima teroristi regrutuju svoje sledbenike, deluje samorazumljivo. Ogorčeni siromašni ljudi koji nemaju nikakve mogućnosti za normalan život i ne mogu da obezbede sigurnu budućnost svojoj deci, bivaju radikalizovani i, posebno, ako su uz to i loše obrazovani, spremni su da postanu bombaši samoubice. Mučenici vere, imaju i snažan ekonomski motiv za to, jer svojoj porodici osiguravaju istaknuto mesto u društvu, koje im inače po njihovom položaju na dnu lestvice ne bi pripadalo, i doživotnu finansijsku potporu zajednice.

11Veliki deo ekonomske literature, protivreči svakom od podsegmenata ove linije razmišljanja.  Alan B. Krueger i Jitka Malecková profesori sa Prinstona i Karlovog univerziteta u Pragu nisu prvi ali su svakako jedni od najuticajnijih autora koji su 2002. izneli tvrdnju da pomaganje siromašnim i ratom razorenim zemljama predstavlja hvale vredan napor sam po sebi, ali da između siromaštva, nivoa obrazovanja i terorizma nema značajnije povezanosti. Do tog zaključka došli su između ostalog proučavanjem biografija bombaša samoubica u redovima Hezbolaha u Libanu, i Hamasa u Palestini, njihovih porodica i onih koji su ih podržavali: i jedni i drugi dolazili su iz manje siromašnih i bolje obrazovanih slojeva društva. Do sličnih rezultata došli su i istraživači Rand korporacije: „Lideri terorističkih organizacija ne dolaze ni iz siromašnih slojeva niti su manje obrazovani niti imaju mentalne probleme“. Štaviše, u nekim istraživanjima posebno se insistira na gotovo bizarnom podatku da se oko 40%  terorista regrutuje iz redova inženjera. Dobro je poznato da neki od najistaknutijih terorističkih vođa dolaze iz izuzetno bogatih porodica i obrazovali su se na zapadnim univerzitetima.

Ekonomisti prave i razliku između toga da li se teroristi regrutuju da izvrše terorističke akte unutar njima poznate zajednice ili nepoznate. Oni prvi, posledično mogu posedovati niže obrazovanje i životni standard, dok bavljenje međunarodnim terorizmom i više košta i traži daleko širi dijapazon različitih znanja i veština. Ipak, i kada se gotovo sve ove ekonomske komponente uzmu u obzir, i dalje nivo političkih sloboda i mikrospecifičnosti zemlje, kao na primer snažne etničke podele,  prema gore citiranim autorima predstavljaju znatno važnije faktore koji određuju sklonost ka terorizmu.

Paletta InterviewOva i slična istraživanja ispitivala su direktnu vezu rasta BDP i BDP per capita i sklonosti ka učešću u terorističkim akcijama, a zatim su uvodila različite varijable, kao što je odnos ekonomskih faktora prema učestalosti terorizma u zemljama iz kojih dolaze teroristi, iz kojih vrše operacije ili onih u kojima sprovode svoje akcije. Potom je ispitivana veza ekonomskih faktora i međunarodnog i domicilnog terorizma i nelinearne relacije prema BDP. Karakteristike ljudi koji su učestvovali u terorističkim napadima poređene su sa prosekom ostatka stanovništva – po socio ekonomskom položaju i nivou obrazovanja i tipu obrazovanja i sadržaju (obrazovanje u sekularnim školama versus medresama na primer), a potom i unutar različitih grupacija – ljudi koji učestvuju u nenasilnim protestima, pristalicama nasilnih akcija i unutar samih terorističkih grupa, između rukovodstva i neposrednih izvršilaca napada. Takođe ispitivani su i ekonomski motivi pojedinaca, odnosno oportunitetni troškovi bavljenja terorizmom za ljude različitog imovnog i obrazovnog stanja unutar različitih širih društvenih konstelacija – odnosno života u zemljama koje pružaju više ili manje mogućnosti za društveni i ekonomski prosperitet.

Konačno, i ne na kraju, ispitivan je i odnos ekonomskih faktora i političke orijentacije terorista – levičarskih i desno orijentisanih nacionalističkih grupacija i njihova evolucija.

00

Tako je na primer jedna studija iz 1977. godine pokazala da, uprkos činjenici da se teroristi najčešće regrutuju iz srednjih i viših slojeva društva, Irska republikanska partija predstavlja izuzetak i u smislu klasne pripadnosti i u smislu obrazovanja dok je baskijska ETA evoluirala od organizacije koju su prvenstveno podržavale više klase, ka tome da je prigrle radnici. Istovremeno, teroristi leve orijentacije bili su skloniji da minimizuju broj nasumičnih žrtava što delom objašnjava i manji broj mrtvih u terorističkim napadima u nekim ranijim periodima, suprotno sadašnjem rastućem trendu broja slučajnih žrtava.

0000Sekularne levičarske terorističke grupe iz 70 tih i 80 tih godina prošlog veka uglavnom su bile negativno nastrojene prema bogatim zemljama koje su po njihovom  mišljenju vodile neprihvatljivu spoljnu politiku (rat u Vijetnamu, podrška Izraelcima u borbama sa Palestincima), ili su, ako je bila reč o anarhistima i komunistima bili specijalizovani za terorizam u sopstvenim zemljama, i sa padom Berlinskog zida uglavnom  su nestali ili bili trajno potisnuti.

Mnogi današnji komentatori sa desnice pak smatraju da nasilni Islam nije reakcija na siromaštvo pa čak ni na zapadne politike na Bliskom istoku, već ideološki izazov zapadnoj civilizaciji i principima koji se zasnivaju na slobodnoj štampi i slobodi veroispovesti. Ekonomisti pak ideološke motive smatraju uglavnom naivnim ili bar malim delom ukupne slike.

18Walter Enders i Gary A. Hoover profesori sa univerziteta u Alabami i Teksasu, su u American Economic Review 2012. godine izneli hipotezu da nivo siromaštva ima snažan uticaj na terorizam u domicilnoj zemlji i mali ali značajan efekat na međunarodni terorizam. Tako na primer Somalijci koji žive u SAD, a od kojih 82% živi na ivici ili ispod nivoa siromaštva, prema popisu iz 2008, predstavljaju najbrojniju grupu američkih građana koja odlazi da bi se borila sa grupama džihadista. Prema podacima Njujork Tajmsa, građani Minesote, od kojih su mnogi Somalijci koji se priključuju Al Šababu, predstavljaju najveću grupu američkih građana koji se priključuje ekstremističkom pokretu tesno povezanim sa Al Kaidom. Od objavljivanja ovog izveštaja, smatra se da se iste zajednice pridružuju i ratu u Siriji.

Al Kaida je dovela u pitanje još jedan obrazac koji je prethodno ustanovljen ekonomskim istraživanjima. Naime, neki ekonomisti smatrali su da terorističke organizacije imaju unutrašnju podelu u kojoj su oni obrazovaniji i bogatiji, lideri pokreta dok su relativno siromašniji unutar same organizacije viđeni za terenski rad. Razlog zbog koga su i terenci odskakali od proseka stanovništva bio je u tome što su terorističke organizacije mogle da biraju svoje sledbenike iz velikog pula ljudi koji je želeo da im se pridruži. Al Kaida i naročito ISIS su međutim postavili niske standarde za one koji žele da im se pridruže. Kako primećuje Peter Neumann, direktor Međunarodnog centra za proučavanje političkog nasilja, Islamska država je znatno manje selektivna od drugih grupa. „I ako dolazite sa zapada, ne govorite arapski, niste naročito dobar borac i nemate nekih naročitih veština, ISIS će vas vrlo verovatno, prihvatiti“.22

Ukratko, različiti ekonomski faktori, predstavljaju neke od determinanti koje mogu delimično da pomognu u razumevanju prirode terorizma. Priroda terorizma, počevši od toga da ni analitičari ni međunarodne organizacije i dalje ne mogu da se dogovore oko same definicije pojma,  i okolnosti u kojima živimo se konstantno menjaju, i uvode nove faktore konflikta, na primer, klimatske promene koje se smatraju važnim faktorom koji će u budućnosti određivati prirodu terorizma. Otuda i ustanovljene ekonomske zakonitosti uglavnom opisuju pređašnje forme terorizma i zakone koji su ih na grupnom ili individualnom planu vodili.

Poslednji primeri terorističkih napada u kojima su glavni akteri bili pojedinci koji nisu institucionalno povezani sa islamističkim terorističkim organizacijama, već deluju samostalno, predstavljaju još jednu novu fazu – open source terorizam.

Al Kaida je inicirala ovaj trend objavljujući uputstva za pravljenje bombi, i metode napada, podstičući tako potencijalne „mučenike“ da deluju u sredinama u kojima imaju teškoća da ubace borce čvršće povezane sa njihovom organizacijom, a pridružio im se i ISIS.

Ovaj najnoviji obrt u regrutaciji terorista stavlja, ne samo ekonomiste, pred još teži izazov da među nasumičnim teroristima pronađu obrazac koji bi mogao da ukaže ima li uopšte ekonomskih politika koje bi mogle proaktivno da deluju na suzbijanje terorizma.

Hrabri, vrli svet super-putnika

Džered Kajt (Gerad Kite) je obično svoju pauzu za ručak koristio kako bi prošetao londonskom ulicom Merileboun Roud, udišući punim plućima saobraćajna isparenja. Sada, i to sve češće, na ovog akupunkturistu možete naleteti kako sedi i odmara se u bašti svoje kuće iz 17. veka u jugozapadnoj Francuskoj, tokom ležernog ručka ili dok radi na svojoj novoj knjizi.

01(Foto: BBC, Gerad Kite)

Kajt nije odustajao od svoje londonske karijere već je, naprotiv, umesto toga, postao jedan od superputnika čiji se broj rapidno povećava. Superputnici su svi oni koji do posla i nazad svakodnevno proputuju najmanje 150 km (90 milja). Iz tog razloga, mnogi od njih su svakodnevni odlazak na posao zamenili nedeljnim ili dvonedeljnim putovanjima do istog, a potom deo sedmice ostanu u gradu gde im je posao. Kažu da im je udaljenost od domova podarila životni stil koji im ne bi bio dostižan kada bi njihova relacija do posla bila kraća.

Kajt svake dve nedelje leti 965 km (600 milja) do Londona; poleće sa svog lokalnog aerodroma, “sabijajući” polumesečni broj akupunkturnih tretmana u nekoliko dana, koliko će se zadržati u britanskoj prestonici. A onda, kada se već pojavi “u gradu”, tada boravi u iznajmljenom prostoru u blizini njegovog posla.

Prihodi su mu opali u momentu kada se “prešaltovao” na super-putovanje, migraciju do posla i nazad kući, mada sam Kajt napominje kako su njegovi putni troškovi niski, dok su troškovi života u Francuskoj nemerljivo niži nego u Londonu – život je u Francuskoj, zapravo, toliko jeftiniji da je Kajt došao do tačke kada je bio u stanju da plaća svoje račune i “pokrije kombinaciju”, kao i dugove nastale kreditima.

“Ovakav životni stil mi daleko više prija”, tvrdi on.

Stručnjaci koji proučavaju dnevne migracije na relaciji kuća-posao-kuća procenjuju de je lako zamisliti stotine hiljada, možda i milione superputnika širom sveta koji svakodnevno prevaljuju velike razdaljine do posla i natrag, što je velikim delom omogućeno tehnološkim napretkom i ekspanzijom jeftinih avio-kompanija. Kombinovani zajedno, ovi faktori čine da zaposleni danas putuju jeftinije i lakše do posla, čak i sa veoma udaljenih lokacija.

U Evropi, recimo, jeftine avio-kompanije Easyjet i Ryanair sada nude više od 1.000 putnih relacija, sa cenom povratnih letova među evropskim destinacijama koje su ponekad samo 40 evra ($50) pa i niže, što je otprilike ista cena kao i sedmična putna karta za londonski metro. U stvari, sve veći broj od ukupno 12 miliona putnika koji tokom godine lete Easyjetom čine poslovni putnici, i to baš pre svega super-putnici, podaci su ove avio-kompanije.

02(Foto: Bloomberg)

U periodu između 2002. i 2009. godine, po trenutno najsvežije ažuriranim podacima Rudinovog Centra pri Njujorškom saobraćajnom univerzitetu, utvrđeno je da je broj super-putnika u Hjustonu udvostručen na 251.200, što čini 13,2% lokalne radne snage. Na Menhetnu, ova grupa “dugoprugaša” koji svakodnevno prevaljuju velike razdaljine do posla porasla je za 60%, na 59,000, sa Filadelfijom koja je na 161 km (100 milja) od centra Njujorka – odakle potiče najveći broj superputnika u Velikoj Jabuci.

Ali, super-migracije su daleko zastupljenije nego što mislimo. Londonska Metropoliten Policija jednom je imala policajca koji je putovao sa – Novog Zelanda! – i to 19,312 km (12.000 milja) udaljenim ostrvom – dva meseca radeći u Britaniji da bi potom dva meseca odmarao. Procenjuje se da oko 300.000 Libanaca putuje avionom tri sata kako bi radili u Persijskom zalivu, često u naftnoj industriji, iako su i dalje zadržali libansko državljanstvo.

Evo i nešto manjih ekstrema: 322 km (200 milja) u oba smera, od Tasona do Feniksa, najpopularnije profesionalno superputovanje u Sjedinjenim Američkim Državama, računajući tu skoro 55.000 radnika koji rade u različitim industrijama, prema istraživanju Rudinovog Centra.

Signal za buđenje

Dejvid Furlong, 52-godišnji stručnjak za finansije nedavno je kupio nekretninu na jugu Francuske, pa sada jednom sedmično putuje na posao u London – ovaj njegov potez postao je realnost jer mu je njegov poslodavac omogućio da jedan dan nedeljno radi od kuće.

Furlong boravi u Londonu od ponedeljka do četvrtka, dok petkom radi iz svoje “kućne kancelarije” u Francuskoj. Održavanje dve kuće košta ga više ali kompromis je pronađen i on je njim zadovoljan: produženi vikend na suncu i u mirnijem domaćem okruženju. To je jedan od razloga što neki od nas pristaju na veće životne troškove, ili na gubitak znatnog dela prihoda; nekim ljudima isplati se da po ovoj ceni dobiju udobniji, spokojniji i mirniji privatni život.

Furlong kaže da se “probudio” nakon što je nekoliko njegovih prijatelja i kolega preminulo kao relativno mladi ljudi. To je, smatra on, velikim delom posledica preterano intenzivnih radnih napora.

“U jednom trenutku sam rekao sebi kako moram da nešto promenim. U pitanju je bilo pronalaženje sopstvene životne ravnoteže”, rekao je on.

03

Kad posao pozove

Jedan od njujorških super-putnika je suprug spisateljke Megan Birs (Megan Bearce), autorke knjige “Superputnici kao partneri: Ostati zajedno i kada vas posao razdvaja” (Super Commuter Couples: Staying Together When a Job Keeps You Apart). Samo šest meseci nakon što se s porodicom preselila u Mineapolis, njen suprug je dobio poslovnu ponudu iz snova i to – u Njujorku – više od 1.600 km (1.000 milja) udaljenim od Mineapolisa.

Par je odlučio da isproba da “sedi na dve stolice”, a četiri godine kasnije nisu se osvrtali na nekadašnju rutinu, za koju su dotad mislili kako je njihova jedina sudbina.

“To je stvarno bilo sjajno”, rekao je Birs, iako za sve buduće super-putnike ima savet da “dobro odvagaju šta ih koliko košta, finansijski i emotivno.”

Daleka poslovna putovanja mogu, recimo, značiti veće troškove, ali “ako poslom putujete u Njujork, veća plata može kompenzovati veće troškove”, kaže Megan Birs.

Nije svako ko se odlučio na super-putovanje učinio to jer je imao mogućnost izbora, kaže Megan Birs. U nekim oblastima SAD je nakon finansijske krize bilo teško, ako ne i nemoguće prodati svoju kuću, a tržište rada bilo je tada izuzetno nepristupačno. Ljudi su od tog trenutka bili primorani da gledaju i na udaljena mesta kako bi se zaposlili, daleko od svojih domova, ali nisu ujedno mogli da se i presele, dodaje Birsova. Zato su se odlučivali na dugačka putovanja do posla i natrag. Isto ovo važi i za druge zemlje.

Super-putovanja su postala masovna pojava usled poremećaja na tržištu rada tokom krize.

Eudald Ayats je 35-godišnji hemičar koji živi u Barseloni, gde privreda i dalje trpi nakon duge recesije. Dakle, kada je dobio dobru ponudu za posao u Briselu, na dva sata putovanja avionom, on se s poslodacem dogovorio o pokrivanju putnih kao i stambenih troškova dok je u Belgiji, i sada putuje na posao jednom nedeljno. Ova odluka znači da može da nastavi da živi sa svojom partnerkom, koja je ostala u Barseloni.

“Imamo bolju finansijsku situaciju, a oboje obavljamo poslove koje volimo”, rekao je on. “Ravnoteža posla i života je prebačena na dva ekstrema [u mom slučaju]. Od ponedeljka do petka ujutro sam veoma zaposlen u Briselu, što obično znači da od ponedeljka do četvrtka imam nešto duže radno vreme, kako bih postigao da mi petak postane slobodni dan. A onda, od petka uveče do nedelje vodim potpuno porodičan stil u Barseloni, gde priča o poslu kao i sam posao takoreći ne postoje… sa veoma retkim izuzecima.”

04

Nastavite da budete pažljivi

Šta god da je motivacija super-migranata, svi oni savetuju mere opreza.

“Ukoliko se nakon šest meseci ispostavi da posao na udaljenoj tački nije vredan tolikog truda i vremena, Imam plan B “, rekao je Birs. Stoga je Kajtov savet da, pre nego što se učinite odlučujući korak, isprobate “preliminarnu” i ničim obavezujuću fazu super-putovanja. “Prvo eskperimentišite, a tek onda odlučite da li vam odgovara, rekao je on.

Terens Karner (Terrence Karner), 43-godišnji konsultant za savetodavnu firmu Deloitte u Čikagu je usred šestomesečnog procesa “prebacivanja” u Dilojtovu njujoršku filijalu, za koju se ispostavilo da mu nudi bolje mogućnosti i platu. On iz Čikaga jednom nedeljno putuje na posao u Njujork i, dok ga s jedne strane ovi uslovi stimulišu, s druge je postao izuzetno osetljiv na pritiske koje udaljenost novog posla postavlja pred njega i suprugu.

“Veoma, veoma je važno ispoštovati sve supružničke obaveze i onda kada ste odsutni”, rekao je on. “Kad nisam kod kuće, znam da je moja supruga veoma zauzeta decom i kućnim poslovima.”

Karner dodaje kako se u početku osećao prilično usamljeno tokom radnih dana dok je boravio u Njujorku, pa je bilo je teško odoleti iskušenju prečestog hvatanja za telefon – a i dalje mu pada prilično teško kada od svoje supruge čuje kako je prezauzeta da bi razgovarala.

Čak i tako, ova super-putnička kombinacija je kompromis koji je zaista vredelo napraviti, rekao je on.

“Bio je to, u početku, stil rada i života apsolutno izvan zone bilo kakve lagodnosti i komfora za mene i moju porodicu”, rekao je Karner, premda su bolje poslovne prilike koje je imao u Njujorku bile zaista veliki dobitak. “Verovatno će biti kliše kada to izreknem javno, ali stanje svetske ekonomije je nalagalo da se odlučim na ovaj korak.”

 

BBC Capital