Teroristi i ekonomisti

Šumi ekonomske literature o povezanosti siromaštva, nivoa obrazovanja i sklonosti ka učešću u terorističkim napadima, koja sugeriše oprečne rezultate, novija praksa Al Qaeda i ISIS dodala je još jednu zagonetku – open source terorizam.

16

U dokumentarcu o legendarnom automobilu DeLorean DMC-12 proizvedenom 1976. godine, koji se ovih dana „vrti“ na kanalu History, važno mesto zauzima podatak da je britanska vlada koja je subvencionisala otvaranje fabrike insistirala da ona bude izgrađena na samoj granici dva zaraćena fronta – katoličkog i protestantskog – u predgrađu Belfasta. Kako u filmu svedoče neki od tadašnjih radnika, „politika je ostajala iza fabričkih vrata“, a otvaranje značajnog broja radnih mesta doprinelo je smanjenju tenzija i posredno naklonjenosti stanovništva Irskoj Republikanskoj armiji. Dok fanovi ovog ikoničkog automobila čekaju da iz fabrike u Teksasu iduće godine izađe njegova nova verzija, političari, pre nego ekonomisti, ovaj severnoirski primer citiraju kao još jedan dokaz u prilog uverenju da ekonomski prosperitet predstavlja dugoročno rešenje za suzbijanje terorizma.

Nosioci javnih politika imaju snažne razloge da podstiču studiranje uzroka terorizma uključujući i njegove potencijalne ekonomske korene.

Broj smrtnih slučajeva u svetu kao posledica terorističkih napada porastao je sa 3.329 u 2000 na 32.685 u 2014, objavio je Institut za ekonomiju i mir u novembru prošle godine. Najveći gubici u ljudskim životima u 2014, 78% nastali su u pet zemalja: Iraku, Nigeriji, Avganistanu, Pakistanu i Siriji.  Za oko 50% ovih smrtnih ishoda odgovornim se smatraju Boko Haram i ISIS. Teroristički napadi zabeleženi su u 93 zemlje od Francuske do Austrije i Australije, a izveštaji za 2015. i 2016. godinu verovatno će biti  i daleko nepovoljniji.

Istraživanje povezanosti socio ekonomskog okruženja i predispozicija grupacija ili individua unutar jednog društva ka terorizmu,  nije nova oblast, ali je, posebno u angloameričkoj literaturi, kulminirala posle serije terorističkih napada u SAD, 11. septembra 2001. Uporedo sa rastom broja studija na ovu temu, snažno je ustoličena i politička doktrina od Buša do Kolina Pauela, od Obame do Džona Kerija, da će se SAD boriti protiv siromaštva u zemljama iz kojih se regrutuju teroristi, jer veruje da nada u bolju budućnost trijumfuje nad sklonosti ka nasilju. Ukratko ljudi koji svoje vreme i resurse mogu da posvete lagodnijim i po njihov društveni status unosnijim zanimanjima, biće manje skloni da tako nešto stave na kocku. Ili, kako je to još 2002, godine rekao tadašnji američki predsednik Bil Klinton „Morate da imate pozitivnu strategiju da biste imali više partnera i manje terorista. Hari Truman i Džordž Maršal (George Marshall) su iskoristili malo našeg novca kako bi izgradili svet koji je imao više prijatelja i bolje neprijatelje. Strana pomoć je nacionalna bezbednost – ne milostinja. Maršalov plan je to razumeo na ovaj način, i mi moramo da uradimo isto to i danas.“000

Maršalov plan za Bliski istok je mantra koja se od tada konstantno ponavlja, i, kad se pogledaju razorene zemlje u kojima teroristi regrutuju svoje sledbenike, deluje samorazumljivo. Ogorčeni siromašni ljudi koji nemaju nikakve mogućnosti za normalan život i ne mogu da obezbede sigurnu budućnost svojoj deci, bivaju radikalizovani i, posebno, ako su uz to i loše obrazovani, spremni su da postanu bombaši samoubice. Mučenici vere, imaju i snažan ekonomski motiv za to, jer svojoj porodici osiguravaju istaknuto mesto u društvu, koje im inače po njihovom položaju na dnu lestvice ne bi pripadalo, i doživotnu finansijsku potporu zajednice.

11Veliki deo ekonomske literature, protivreči svakom od podsegmenata ove linije razmišljanja.  Alan B. Krueger i Jitka Malecková profesori sa Prinstona i Karlovog univerziteta u Pragu nisu prvi ali su svakako jedni od najuticajnijih autora koji su 2002. izneli tvrdnju da pomaganje siromašnim i ratom razorenim zemljama predstavlja hvale vredan napor sam po sebi, ali da između siromaštva, nivoa obrazovanja i terorizma nema značajnije povezanosti. Do tog zaključka došli su između ostalog proučavanjem biografija bombaša samoubica u redovima Hezbolaha u Libanu, i Hamasa u Palestini, njihovih porodica i onih koji su ih podržavali: i jedni i drugi dolazili su iz manje siromašnih i bolje obrazovanih slojeva društva. Do sličnih rezultata došli su i istraživači Rand korporacije: „Lideri terorističkih organizacija ne dolaze ni iz siromašnih slojeva niti su manje obrazovani niti imaju mentalne probleme“. Štaviše, u nekim istraživanjima posebno se insistira na gotovo bizarnom podatku da se oko 40%  terorista regrutuje iz redova inženjera. Dobro je poznato da neki od najistaknutijih terorističkih vođa dolaze iz izuzetno bogatih porodica i obrazovali su se na zapadnim univerzitetima.

Ekonomisti prave i razliku između toga da li se teroristi regrutuju da izvrše terorističke akte unutar njima poznate zajednice ili nepoznate. Oni prvi, posledično mogu posedovati niže obrazovanje i životni standard, dok bavljenje međunarodnim terorizmom i više košta i traži daleko širi dijapazon različitih znanja i veština. Ipak, i kada se gotovo sve ove ekonomske komponente uzmu u obzir, i dalje nivo političkih sloboda i mikrospecifičnosti zemlje, kao na primer snažne etničke podele,  prema gore citiranim autorima predstavljaju znatno važnije faktore koji određuju sklonost ka terorizmu.

Paletta InterviewOva i slična istraživanja ispitivala su direktnu vezu rasta BDP i BDP per capita i sklonosti ka učešću u terorističkim akcijama, a zatim su uvodila različite varijable, kao što je odnos ekonomskih faktora prema učestalosti terorizma u zemljama iz kojih dolaze teroristi, iz kojih vrše operacije ili onih u kojima sprovode svoje akcije. Potom je ispitivana veza ekonomskih faktora i međunarodnog i domicilnog terorizma i nelinearne relacije prema BDP. Karakteristike ljudi koji su učestvovali u terorističkim napadima poređene su sa prosekom ostatka stanovništva – po socio ekonomskom položaju i nivou obrazovanja i tipu obrazovanja i sadržaju (obrazovanje u sekularnim školama versus medresama na primer), a potom i unutar različitih grupacija – ljudi koji učestvuju u nenasilnim protestima, pristalicama nasilnih akcija i unutar samih terorističkih grupa, između rukovodstva i neposrednih izvršilaca napada. Takođe ispitivani su i ekonomski motivi pojedinaca, odnosno oportunitetni troškovi bavljenja terorizmom za ljude različitog imovnog i obrazovnog stanja unutar različitih širih društvenih konstelacija – odnosno života u zemljama koje pružaju više ili manje mogućnosti za društveni i ekonomski prosperitet.

Konačno, i ne na kraju, ispitivan je i odnos ekonomskih faktora i političke orijentacije terorista – levičarskih i desno orijentisanih nacionalističkih grupacija i njihova evolucija.

00

Tako je na primer jedna studija iz 1977. godine pokazala da, uprkos činjenici da se teroristi najčešće regrutuju iz srednjih i viših slojeva društva, Irska republikanska partija predstavlja izuzetak i u smislu klasne pripadnosti i u smislu obrazovanja dok je baskijska ETA evoluirala od organizacije koju su prvenstveno podržavale više klase, ka tome da je prigrle radnici. Istovremeno, teroristi leve orijentacije bili su skloniji da minimizuju broj nasumičnih žrtava što delom objašnjava i manji broj mrtvih u terorističkim napadima u nekim ranijim periodima, suprotno sadašnjem rastućem trendu broja slučajnih žrtava.

0000Sekularne levičarske terorističke grupe iz 70 tih i 80 tih godina prošlog veka uglavnom su bile negativno nastrojene prema bogatim zemljama koje su po njihovom  mišljenju vodile neprihvatljivu spoljnu politiku (rat u Vijetnamu, podrška Izraelcima u borbama sa Palestincima), ili su, ako je bila reč o anarhistima i komunistima bili specijalizovani za terorizam u sopstvenim zemljama, i sa padom Berlinskog zida uglavnom  su nestali ili bili trajno potisnuti.

Mnogi današnji komentatori sa desnice pak smatraju da nasilni Islam nije reakcija na siromaštvo pa čak ni na zapadne politike na Bliskom istoku, već ideološki izazov zapadnoj civilizaciji i principima koji se zasnivaju na slobodnoj štampi i slobodi veroispovesti. Ekonomisti pak ideološke motive smatraju uglavnom naivnim ili bar malim delom ukupne slike.

18Walter Enders i Gary A. Hoover profesori sa univerziteta u Alabami i Teksasu, su u American Economic Review 2012. godine izneli hipotezu da nivo siromaštva ima snažan uticaj na terorizam u domicilnoj zemlji i mali ali značajan efekat na međunarodni terorizam. Tako na primer Somalijci koji žive u SAD, a od kojih 82% živi na ivici ili ispod nivoa siromaštva, prema popisu iz 2008, predstavljaju najbrojniju grupu američkih građana koja odlazi da bi se borila sa grupama džihadista. Prema podacima Njujork Tajmsa, građani Minesote, od kojih su mnogi Somalijci koji se priključuju Al Šababu, predstavljaju najveću grupu američkih građana koji se priključuje ekstremističkom pokretu tesno povezanim sa Al Kaidom. Od objavljivanja ovog izveštaja, smatra se da se iste zajednice pridružuju i ratu u Siriji.

Al Kaida je dovela u pitanje još jedan obrazac koji je prethodno ustanovljen ekonomskim istraživanjima. Naime, neki ekonomisti smatrali su da terorističke organizacije imaju unutrašnju podelu u kojoj su oni obrazovaniji i bogatiji, lideri pokreta dok su relativno siromašniji unutar same organizacije viđeni za terenski rad. Razlog zbog koga su i terenci odskakali od proseka stanovništva bio je u tome što su terorističke organizacije mogle da biraju svoje sledbenike iz velikog pula ljudi koji je želeo da im se pridruži. Al Kaida i naročito ISIS su međutim postavili niske standarde za one koji žele da im se pridruže. Kako primećuje Peter Neumann, direktor Međunarodnog centra za proučavanje političkog nasilja, Islamska država je znatno manje selektivna od drugih grupa. „I ako dolazite sa zapada, ne govorite arapski, niste naročito dobar borac i nemate nekih naročitih veština, ISIS će vas vrlo verovatno, prihvatiti“.22

Ukratko, različiti ekonomski faktori, predstavljaju neke od determinanti koje mogu delimično da pomognu u razumevanju prirode terorizma. Priroda terorizma, počevši od toga da ni analitičari ni međunarodne organizacije i dalje ne mogu da se dogovore oko same definicije pojma,  i okolnosti u kojima živimo se konstantno menjaju, i uvode nove faktore konflikta, na primer, klimatske promene koje se smatraju važnim faktorom koji će u budućnosti određivati prirodu terorizma. Otuda i ustanovljene ekonomske zakonitosti uglavnom opisuju pređašnje forme terorizma i zakone koji su ih na grupnom ili individualnom planu vodili.

Poslednji primeri terorističkih napada u kojima su glavni akteri bili pojedinci koji nisu institucionalno povezani sa islamističkim terorističkim organizacijama, već deluju samostalno, predstavljaju još jednu novu fazu – open source terorizam.

Al Kaida je inicirala ovaj trend objavljujući uputstva za pravljenje bombi, i metode napada, podstičući tako potencijalne „mučenike“ da deluju u sredinama u kojima imaju teškoća da ubace borce čvršće povezane sa njihovom organizacijom, a pridružio im se i ISIS.

Ovaj najnoviji obrt u regrutaciji terorista stavlja, ne samo ekonomiste, pred još teži izazov da među nasumičnim teroristima pronađu obrazac koji bi mogao da ukaže ima li uopšte ekonomskih politika koje bi mogle proaktivno da deluju na suzbijanje terorizma.