Kina napušta politiku jednog deteta – da li je za to već prekasno?

Kina napušta politiku jednog deteta, možda najpoznatiji upliv Komunističke partije u kineske živote, usred demografske krize koja preti da ugrozi dugoročne izglede druge po veličini ekonomije na svetu, donosi Wall Street Journal.

03Svim kineskim parovima će biti dozvoljeno da imaju dvoje dece, saopštili su državni kineski mediji, pokazujući da Peking ipak nije spreman da se u potpunosti odrekne pritiska na domove i spavaće sobe svojih podanika.

Demografi upozoravaju da to može biti i premalo i da dolazi prekasno, jer se Kina već suočava opadajućom i sve starijom populacijom u kojoj nema dovoljno radno sposobnog stanovništva da podmiri potrebe rastuće ekonomije.

Ipak, taj potez je bar od važnog simboličnog značaja jer predstavlja javno priznavanje društvenih i demografskih problema sa kojima se politika kreirana pre 35 godina suočava. “Ovo je istorijski trenutak koji signalizira potpun kraj politike jednog deteta”, rekao je Vang Feng demograf na Univerzitetu Fudan u Šangaju.

Vlada nije ponudila vremenski okvir za primenu nove politike, ali će implementacija biti postepena. Prema transkriptu konferencije za novinare, Nacionalna komisija za zdravlje i planiranje porodice će delovati polako kako bi se osiguralo da postoji dovoljno usluga za parove koji žele da imaju drugo dete i kako bi se izbegli veliki skokovi u rastu i fluktuaciji broja stanovnika. Lokalni zvaničnici će pojednostaviti procedure za parove, koji trenutno moraju da prolaze kroz komplikovanu proceduru koja se često može otegnuti na više meseci, kaže se u transkriptu.

Saopštenje u vezi sa novom politikom rađanja izdato je poslednjeg dana sastanka najviših stranačkih lidera poznatog kao Peti plenum, gde oni iscrtavaju ekonomske i socijalne planove za Kinu u narednih pet godina.

Sastanak i odluka da se odustane od politike jednog deteta desio se u trenutku kada u Kini vlada nesigurnost među rukovodećom garniturom. Proizvodnja i ulaganja u infrastrukturu, koji su bili u pozadini neverovatnog rasta u poslednje tri decenije više ne proizvode takav efekat na ostatak ekonomije. Troškovi rada već rastu usled većih očekivanja kineskih radnika.

02Peking se uočava sa teškim zadatkom negovanja dugoročnog rasta, uključujući i težak zaokret ka većem oslanjanju na potrošnju i sektor usluga. Starenje stanovništva sa sve manjim brojem mladih ljudi moglo bi da isprazni resurse i da tu promenu učini težom.

Politika jednog deteta je izazvala i društvene poremećaje. Zbog kulturnog pritiska na žene da rađaju dečake, danas se, prema zvaničnim medijima, u Kini na oko 116 dečaka rodi svega 100 devojčica, za razliku od ostatka sveta gde je prema podacima Svetske zdravstvene organizacije prirodna razmera oko 105 do 100. To je takođe dovelo do strašnih priča o lokalnim kineskim zvaničnicima koji su primoravali žene na abortus da bi ispunili zacrtane kvote o porastu stanovnika.

Kineski zvaničnici će se sada naći pod pritiskom da u potpuno odustanu od reproduktivne kontrole. Mnogi demografi kažu da je politika kojom su relaksirana pravila, doneta pre dve godine, rezultirala veoma skromnim porastom broja dece.

Nije jasno koliko bi novih rođenja moglo proizaći iz promene politike rađanja.

“Jedan do dva miliona prinova je najviše što je u ovom trenutku moguće predvideti,” kaže gospodin Vang.

Kina ima najveću populaciju na svetu 1,37 milijardi. Ali kinesko radno sposobno stanovništvo-oni koji su u dobi od 15 do 64-drastično se smanjuje. Ujedinjene nacije predviđaju da će broj Kineza starijih od 65 godina skočiti za 85% na 243 miliona, u 2030., u odnosu na 131 miliona ove godine.

U stvari, rekao je Cai Jong, stručnjak za demografsku politiku Kine i profesor na Univerzitetu u Severnoj Karolini, Kina rizikuje da postane stara pre nego što postane bogata. “Sasvim sam pesimista”, rekao je Cai koji je rekao da Komunistička partija propustila najbolju priliku da ukine ovu politiku rađanja pre deset godina.

07Čak i bez politike jednog deteta, mnogi Kinezi brinu se da bi troškovi drugog deteta, u zemlji u kojoj obrazovanje i proizvodi kao što je uvezena hrana za odojčad mogu biti preskupi, bili preveliki teret.

Parovi poput šangajskog bankarskog radnika Li Shuning i njenog supruga, Vang Jian, oboje u dobi od 32 godine, imaju godinu dana starog sina i ne žele više dece. “Za drugo dete, moj odgovor je ne, ne, ne. Nije bitno šta je politika “, rekla je Li.

Cena podizanje deteta je previsoka i napor je suviše velik, rekla je ona. “Ne mogu da zamislim ko bi imao snage da podigne još jedno dete”, rekla je ona.

Mnogi privrednici, uključujući Jamesa Lianga, ko-osnivača i izvršnog direktora sajta za putovanja Ctrip.com International Ltd., kažu da je prilagođavanje od jednog na dva deteta nedovoljno.

Granicu bi “trebalo potpuno ukloniti”, rekao je Liang. “Čak i bez ograničenja, bilo bi suviše malo beba.”

Ipak, mnogi demografi i građani su pozdravili najavu od četvrtka, koja je dominirala kineskim društvenim medijima.

“Ovo je ogromno prilagođavanje populacione politike Kine. Pozdravljam odluku centralnih vlasti “, napisao je Le Iun, vanredni profesor sa Guangdong Tehnološkog univerziteta, na svom mikroblogu.

Bao Fan, predsednik i izvršni direktor investicione banke China Renaissance, opisao je na društvenim medijima kako je tekla razmena mišljenja na javnom forumu kada ga je neko upitao kako će Kina izgledati za sto godina. “Rekao sam dve stvari: prvo, Kina će postati najveća kuća starijih ljudi “, napisao je on. “Drugo, Kina će imati najveću svetsku populaciju robota.”

05Ograničenja rađanja imala su svoje neželjene posledice, kao što je trend turističkih porođaja u poslednjih nekoliko godina. Da bi izbegli kazne koje su kineske vlasti propisivale kod rađanja više dece, mnogi roditelji su putovali u inostranstvo na mesta kao što su Hong Kong i SAD da bi dobili drugo dete.

Ksi Veina, 36-godišnji menadžer jedne tehnološke firme u Pekingu, izjavila je da želi drugu bebu i da planira da ode u SAD da se porodi. “Nameravam da o tome ozbiljno porazgovaram sa mojim mužem, “, kazala je Ksi.

Neki od kineskih demografskih problema dolaze kao rezultat uspeha zemlje. Trendovi u kretanju broja stanovnika u Kini pratili su one u SAD, Japanu i Južnoj Koreji gde je bolje obrazovanje i materijalni status pratilo i opadanja broja dece.

Kineska stopa fertiliteta-ili približno ukupan broj rođenja po ženi tokom perioda fertiliteta -bila je 1,7 u 2013. godini, prema najnovijim podacima Svetske banke, u poređenju sa 1,9 u SAD. To je manje od 2 deteta po ženi za obe zemlje u odnosu na 20 godina ranije.

Kineski lideri odlučili su se na sprovođenje politike jednog deteta u 1980. u nastojanju da obuzdaju eksplozivni rast stanovništva i podstaknu podizanje životnog standarda. Ta odluka je ukorenjena u Mao Cedungovoj eri bejbi buma. Kineska populacija je porasla za skoro polovinu na oko 807 miliona ljudi u 1969., 20 godina pošto je Komunistička partija preuzela vlast. To je dovelo do straha među kineskim rukovodstvom da zemlja suočena sa takvim rastom stanovništva, neće moći da prehrani svoje građane.

Stopa fertiliteta u Kine pala je na 2,7 u 1979., u odnosu na 5,5 u 1970. zbog politike podsticanja ljudi da se udaju kasnije, duže čekaju na rađanje prvog deteta i imaju manje dece. Ipak, strahovi o prenaseljenost koji su opsedali rukovodstvo, doveli su do uvođenja politike jednog deteta.

Politika jednog deteta dovela do mnoštva problema, uključujući i abortuse i sterilizaciju koje su žene bile prisiljene da izvrše pod pritiskom zvaničnika da bi se ispunili ciljevi o obuzdavanju rasta stanovništva a na male nuklearne porodice sa jednim detetom svalio se teret negovanja starih. Oko 150 miliona kineskih porodica, ili jednu u tri, ostalo je na samo jednom detetu, rekao je gospodin Vang na Fudan Univerziteta.

Demografi su početkom 2000, počeli da predstavljaju jedinstveni front, tvrdeći da je Kina opasno blizu pada ispod stope zamene od 2,1 dece za svaku ženu. Aktivisti su poduprli stavove naučnika. Chen Guangcheng slepi aktivista koji je pobegao iz kućnog zatvora i uspeo da dođe do ambasade SAD 2012, postao je poznat u Kini 2000-ih zbog protivljenja prinudnom abortusu.

U četvrtak je nekoliko akcija kompanija povezanih sa bebama poraslo neposredno pre partijskog saopštenja. Akcije proizvođača dečjih kolica i auto-sedišta Goodbaby International Holdings Ltd skočile su za 7,4%, dok su akcije proizvođača formule za odojčad Biostime International Holdings porasle za 5,5% a akcije Beingmate Baby & Child Food za 4,8%.
Kina je suštinski napustila politiku jednog deteta 2013. godine, kada je dozvoljeno da parovi imaju dvoje dece, ako jedan od roditelja potiče iz domaćinstva bez drugih rođaka. Takođe su dozvoljeni izuzeci u nekim delovima zemlje.

Kao i ovog četvrtka i te 2013. došlo je do velikog uzbuđenja na berzi i skakanja akcija preduzeća koja su na neki način povezana sa rađanjem dece. To je dovelo do 1,45 miliona novih zahteva matičnim uredima, prema najnovijim podacima Komisije za nacionalno zdravlje i planiranja porodice iz maja ove godine. Ali te brojke su za sada razočarale mnoge demografe.

Čak i stanovnici ruralnih sredina, od kojih su mnogi bili oslobođeni politike jednog deteta, nisu voljni da imaju veće porodice, rekao je Skot Rozelle, (Scott Rozelle) ko-direktor Programa za obrazovanje seoskog stanovništva sa Stanford univerziteta. “Fertilitet je opao i u seoskim i siromašnim sredinama”, rekao je Rozelle. “Svako može da ima dva ili tri bebe, ali niko to ne želi.”

 

Wall Street Journal

Izuzetna moć apsolutne opuštenosti

Ponekad možete postići više radeći manje – i to mnogo, mnogo manje.

01

Pamtite li kada ste poslednji put slobodno disali? Sećate li se kada ste se poslednji put osetili odmornima? Kada ste poslednji put imali dan da niste radili apsolutno ništa? O dragocenom umeću “apsolutnog nerada” za magazin Atlantik piše Peter Economy, autor beststselera Managing for Dummies, The Management Bible, Leading Through Uncertainty, kao i još 75 naslova prodatih u ukupnom tiražu od preko dva miliona primeraka.

Nažalost, većina nas nije u stanju da se opseti kada smo imali trenutke takve bogougodne opuštenosti, kada smo osećali da je neumesno čak i prstom mrdnuti. Kada smo se poslednji put osećali kao da smo “na slobodi”, bez stega obaveza koje smo sebi nametnuli, bez zatvora kojeg smo sebi sazidali… ko od nas je uspeo da u skorije vreme sebi “ukrade” nekoliko sati samo za sebe, ili čak čitav jedan dan… Ili, ne daj Bože, čak dva dana…

Danas, više nego ikada, ljudi pretrpavaju svoje radne planove zadacima koji su navodno urgetni a koji su zapravo trivijalni. Imaju svoje kilometrima duge To-Do liste, pretrpane upozorenjima o najvažnijim zadacima koje treba obaviti tokom radnog dana, ili podsetnik koji opominje da treba da zakažete kod svog frizera ili neki od tretmana (čega god već), ili kupe namirnice na povratku kući.

Govorite sebi da ste stalno okupirani mnoštvom aktivnosti ne bi li svoj život učinili boljim. Ima smisla imati dva posla ili se pridružiti još jednom školskom klubu ili pomoći članovima porodice subotom čak i ako mesecima niste imali vremena da odspavate punih osam sati.

Mnogo je lakše raditi bilo šta nego jednostavno ne raditi ništa.

02

Ono što ljudi ne shvataju je otprilike ovo: kada ne radimo ništa, dajemo sebi šansu da se razvijamo. Biti sam bez obaveza – bez čudnog osećanja da ste radili manje nego što bi trebalo – omogućava vam da se zagledate u same sebe. Kad se ne bavite ničim što bi skretalo vašu pažnju, morate razmišljati o – sebi.

Poznati finansijer J.P. Morgan se uvek trudio da svake godine uzima bar dva meseca slobodno. “U deset meseci mogu da uradim ono što nikad ne bih mogao za 12”, imao je običaj da kaže.

Čini se da je tajna uspeha u poslu, a i u životu, zapravo, u pronalaženju mogućnosti da se osećamo ugodno prosto iz razloga što postojimo.

Mnoge kompanije danas – uključujući Apple, Google, Nike, i AOL Time Warner – nude zaposlenima razne programe kako bi im pomogla u pronalaženju zdravog prostora za razmišljanje, od meditacije, preko joge, do programa za smanjenje stresa.

Kada imate vremena da razmislite o sebi, vratićete se svojim obavezama bodri, čili i osveženi, i radićete mirno i daleko produktivnije.

Ispitivanje vaših dnevnih aktivnosti će vas primorati da preispitate gde ste u životu, i, što je najvažnije, zašto radite sve to što radite. Ako imate vremena da se “podsetite sebe”, zašto osećate strast prema svom poslu, vi ćete – bez sumnje – biti u stanju da radite i bolje nego dotad.

Napravite otklon od svoje stalne prezauzetosti, i duboko udahnite i pokušajte da dosegnete svoj pun potencijal.

 

Peter Economy,The Atlantic (Quartz blog)

Grčka “dilema zatvorenika”

Zastoj u pregovorima između Grka i njihovih evropskih kreditora često se poredi sa paradoksom poznatim kao “Dilema zatvorenika” . Ovo je osnovni scenario za svaku matematičku teoriju igara – koja se sada pročula i zahvaljujući ekspertu u ovoj disciplini, grčkom ministru finansija Janisu Varufakisu.

02

Evo kako ide priča o dilemi zatvorenika: Policija je pritvorila dva osumnjičena koje tereti za teško kriminalno delo. Za to teško delo tužilac nema valjanih dokaza, ali ih ima za jedno lakše. Zato obojici, i to svakome posebno, nudi sledeće:

„Ako priznaš da ste počinili teže delo bićeš oslobođen, a tvoj saučesnik dobiće 10 godina zatvora. Ova ponuda važi samo ukoliko tvoj saučesnik ne prizna. Naime, ako obojica priznate, dobićete svaki po 5 godina. Ako nijedan od vas ne prizna, dobićete po 1 godinu za lakše delo, za koje imamo dokaze.“

Igra pretpostavlja da zatvorenici ne mare jedan za drugoga. Brine ih samo lični interes koji se svodi na što manje godina provedenih u zatvoru. Šta će učiniti? Verovatno da će obojica rezonovati na sledeći način:

„Ukoliko moj saučesnik prizna, moje su alternative: priznati i dobiti 5 godina zatvora ili ne priznati i dobiti 10 godina zatvora. Očigledno da mi je bolje da priznam. Ako moj saučesnik ne prizna, moje alternative su: priznati i biti oslobođen ili ne priznati i dobiti 1 godinu zatvora. Očigledno da bi mi i tada bilo bolje da priznam. Sve u svemu, šta god učinio moj saučesnik, bolje mi je da priznam.“

Sledeći svoje interese, oba zatvorenika će priznati i u zatvoru provesti dugih 5 godina. Da ni jedan nije priznao, proveli bi u zatvoru samo 1 godinu.

Paradoks zatvorenikove dileme jeste da, ako sledi sopstvene interese, on radi protiv samih tih interesa, tj. dovodi do 5 umesto 1 zatvorske godine. Jednostavna logička argumentacija definitivno odbacuje kooperativno ponašanje zatvorenika – njihovo obostrano nepriznavanje u dilemi u kojoj se nalaze. (Taj jednostavni argument naziva se „principom dominacije“ : ako je opcija A za vas bolja od opcije B, bez obzira šta čine drugi igrači, onda se kaže da A „dominira“ B i u takvoj situaciji treba da učinite A. Naravno, u slučaju zatvorenikove dileme, A je „priznati“ a B „ne priznati“).

Možda je moguć svet u kojem nema zatvorenikovih dilema, ali naš svet, ovakav kakav je, prepun je tih dilema.

04

Zatvorenikova dilema je dilema između sukoba i saradnje u situacijama u kojima je saradnja očigledno potrebna, ali i teško ostvariva. U našim primerima: zatvorenici bi trebalo da međusobno sarađuju ne priznajući krivicu, trgovci bi trebalo da sarađuju ne snižavajući svoje cene kako bi srušili konkurenta, kupac i prodavac trebalo bi da sarađuju, a ne da varaju jedan drugoga… isto tako, u sferi politike, dilema zatvorenika ogleda se na primeru naoružavanja supersila: obe bi trebalo da sarađuju, ne naoružavajući se „do zuba“. Nažalost, besprekorna logika principa dominacije neizbežno ih vodi u sukob koji završava lošijim ishodima.

U slučaju Grčke, s jedne strane, i Nemačke i “tvrdog jezgra” EU s druge strane, dilema trgovaca identična je dilemi zatvorenika. Šta god da učini jedan trgovac, drugome je bolje da snizi svoju cenu. (Ako drugi trgovac snizi svoju cenu i prvom je bolje da je snizi. Ukoliko drugi trgovac ne snizi svoju cenu, prvome je opet bolje da je snizi. Prema principu dominacije prvi trgovac treba da snizi svoju cenu. Naravno, isto vredi i za drugog trgovca.)

Sledeći svoje želje za većim profitom, oba trgovca sniziće svoje cene i tako ostati bez profita. Da nisu snizili svoje cene, ostao bi im stari profit od 1 obračunske jedinice.

Čak i obična kupovina i prodaja mogu dovesti do zatvorenikove dileme. Na crnom tržištu, gde se kupac i prodavac susreću samo jednom i gde nema vremena za proveru robe i novca, ovo je uobičajena pojava. Ja možda kupujem bezvrednim lažnim novcem, a vi mi možda prodajete bezvrednu lažnu robu. Nakon što smo brzo obavili transakciju i još se brže rastali, moj najbolji ishod je zarada od 500 dinara (koliko meni vredi roba koju želim da kupim) i koju ostvarujem tako da vam robu (koja vama vredi 300, a za koju tražite 400din) platim s 400 lažnih dinara. Naravno, vi ste time izgubili 300din. Vaš najbolji ishod je prodaja bezvredne lažne robe za mojih 400 pravih dinara. Sada vi dobijate, a ja gubim 400 dinara. Ukoliko kupim vašu bezvrednu lažnu robu mojim bezvrednim lažnim novčanicama, niko nije ništa zaradio ni izgubio. Ako kupim vašu robu koja valja mojim novčanicama koje su prave, oboje smo zaradili po 100 dinara (jer sam ja za 400din dobio nešto što mi vredi 500din, a vi ste za nešto što vam vredi 300din dobili 400din).

Tog tipa su i zatvorenikove dileme s više od dva igrača, i tu je opet Grčka na koju se odnosi i sledeća situacija. Na primer, ako svi seljaci za ispašu koriste zajednički pašnjak – pri čemu je, duhovito ali istinito povlačeći paralelu, EU pašnjak a seljaci članice EU koje taj “pašnjak” koriste – onda je svaki seljak u iskušenju da ga koristi nešto više od drugih i tako bolje nahrani svoje stado. Međutim, učine li to svi seljaci pašnjak će biti uništen, pa na kraju od njega niko neće imati koristi. Ako se popusti Grčkoj, i svi ostali dužnici pokušaće sa “čerupanjem” bankovnih fondova Unije, ne bi li dobili što više za sebe. Slične priče bi se mogle ispričati o npr. izlovu ribe ili korišćenju nekog drugog javnog resursa. Takve situacije se, iz očiglednog razloga, zovu „tragedijama javnog dobra“ i one su dalji primeri koji dobro ilustruju zatvorenikovu dilemu.

Ako analiziramo sve ove primere ustanovićemo da do zatvorenikove dileme uvek vodi ista formula: iskušenje da se konfliktnim ponašanjem ostvari dobit na račun kooperativnog ponašanja, plus garantovano lošiji ishod ako svi igrači podlegnu tom iskušenju.

05

Tragedija dileme zatvorenika je to što je za svakog od optuženih cinkarenje onog drugog najbolji pravac delovanja, bez obzira na to šta bi njegov prijatelj mogao izabrati da učini. Ali, s obzirom na izbor između slobode za obojicu, ili zatvora, oni radije biraju prvu opciju – da svale krivicu na drugog i ocinkare prijatelja. Ali, međusobno odvojeni, ne znajući šta će onaj drugi reći i učiniti, misleći da je najbolje da misle zasebno, samo za sebe i nezavisno od onog drugog…  napokon ih vodi do prokletstva izbora najgoreg ishoda.

Izgleda da su Evrogrupa i Grčka, u biti, u sličnoj situaciji. Svaka strana može izabrati ili da malo odstupi, omogućavajući da se napravi dogovor i da se “Grexit” izbegne, ili da se čvrsto drži svoje pozicije. Od Grka se traži da sprovedu strukturne reforme i dodatno zatezanje fiskalnih šrafova; od Evrogrupe se traži opraštanje grčkih dugova. Ako je ovaj zastoj u pregovorima zaista jedna varijanta dileme zatvorenika, pogodba tj. kompromis će izgledati ovako:

A

Trenutno, dovoljno je da samo jedna strana popusti da bi se sprečio grčki izlazak iz jedinstvene valute. Grexit se smatra tragedijom, što podrazumeva široke negativne posledice i za Grke i za Evropljane. Međutim, obe strane se ponašaju kao da bi mogle da izgube više ako malo popuste, znajući da onaj drugi neće. Drugim rečima, i evropska a i grčka tvrda struja su toliko zaprepašćene onim što druga strana nudi da im se čini da je bolje biti tvrd i nepopustljiv prema drugoj strani – čak i ako ova obostrana nepopustlivost proizvede Grexit, izlazak Grčke iz EU finansijskog sistema.

Pošto je nepopustljivost takođe poželjan ishod u slučaju da druga strana popusti, svaka strana će izabrati nepopustljivost – a rezultat toga je tragedija.

Fajnenšel Tajms je u svom uvodniku od srede 17. juna pozvao obe strane da popuste. To i nije nešto za čuđenje, naravno, mada je u uvodniku bila ključna ona “skrivena” poruka redakcije da ovo nije dilema zatvorenika. Iako obe strane imaju svoje razloge zbog kojih misle da je Grexit prihvatljiv ishod, obe strane greše . Drugim rečima, FT vidi stvari nekako više ovako:

B

Opet se mora naglasiti da je više nego jasno kako je Grexit gora nego bilo koja druga varijanta/ verzija ostanka Grčke u evrozoni (uprkos što, povremeno, neki FT kolumnisti sugerišu i drugačije, zvanično gledište FT-a je da Grci treba da ostanu u zoni evropske valute). Ono što se jedino isplati na osnovu izloženog je sledeće: možemo da cepidlačimo o tome da li su Grčka ili Nemačka u pravu kada se radi o kvalitetu grčkih strukturnih reformi i smanjenja budžeta. Ipak, i posle svega, kada se podvuče crta Grexit je tako ubedljivo najstrašnija opcija da to neko (od ove dve strane) mora (prvi) da prizna. Nepopustljivost Grka je fatalno kockanje u kojem bi, u najboljem slučaju, mogli da dobiju dodatnih 10 odsto, rizikujući da izgube dvadeset puta više, a Evropska nepopustljivost je nalik grčkoj. Jasno je da je popuštanje obe strane i međusobno slaganje (jedina) ispravna stvar, i najbolja za sve.

Problem sa svetom je u tome što ovaj ne deli baš uvek poglede koje ima FT. Koristeći istu matricu, evo kako bi se mogla okarakterisati grčka levičarska pozicija, što je danas zvaničan stav Grčke.

C

U ovom trenutku, stvari postaju sve komplikovanije. Grčka levica smatra da, ukoliko Evropljani ostanu nepopustljivi, za Grčku će biti isplativije da i oni ostanu nepopustljivi, i dalje provocirajući da će “odraditi” Grexit i izaći iz evrozone. Drugim rečima rečeno: reforme Troike su toliko loše da ispada da je Grexit bolji. Oni, takođe, smatraju da će, ukoliko se dogodi Grexit, Evropljani izgubiti mnogo više od njih. U slučaju da Evrogrupa “uoči smisao” i popusti, grčka levica misli kako je bolje ostati i dalje nepopustljiv nego sprovoditi bolne reforme.

Dakle, onako kako sada razmišlja grčka levica, dominira stav tipa “Cipras mora da izdrži”, dok slogan “Merkelova mora da izdrži” dominira Evropom – da se Grci povinuju. Dakle, Grci ne smeju da popuste ni po koju cenu, niti da naprave ustupke. Znajući to, Evrozona će se povinovati, a ishod će biti polje u gornjem desnom uglu.

Odraz situacije ogleda se u tvrdokornijim gledištima u Berlinu:

D

To su oni koji misle kako je Grexit poželjan za ostale Evropljane, i da stoga treba dozvoliti Grcima da ostanu nepopustljivi u svom stavu – drugim rečima, nasankati ih na sopstvene pretnje: sačekati Grke da sami odrade ono što je, kako misle, najbolje za Evropljane. da skoče sebi u usta i zaista izađu iz evrozone. Jer, imati Grke u evrozoni prihvatljivo je jedino ukoliko su Grci spremni na potpuno sprovođenje reformi. Po ovom gledištu “evro-jastrebova”, Grci su ti koji bi najviše izgubili ako bi došlo do Grexita. Grci bi svojim izlaskom dobili jedino ukoliko bi znali da je Angela Merkel uzdrmana. Njihov je savet, dakle, više nego jasan: gospođa Merkel mora ostati čvrsta i nepokolebljiva, a Grci će se, u strahu od izlaska, povinovati Berlinu i Evrogrupi. Ovo je način na koji će najbolji od svih svetova rezultirati – polje u donjem levom uglu, gde se Grčka reformiše po nalozima Evrogrupe i ostaje u evrozoni.

Diksusije o tome kakav savet se može dati u vezi ovog zastoja može se svesti na sledeće: Ovo nije klasičan slučaj dileme zatvorenika, jer nijedna strana ne može imati koristi od Grexita – bez obzira šta druga strana bude učinila. Izazov se, dakle, jednostavno sastoji u tome da se iznađu ustupci koji bi doveli do postizanja dogovora.

Postoji iskušenje, posebno za inteligentne čitaoce FT, od gubljenja u detaljima, i da se od drveća ne vidi šuma, opasnost da ne uočimo širu sliku i krajnje posledice. Mi smo u drugom scenariju i opciji, jer je već i previše truda utrošeno u mozganju o tvrdnjama da li bi nemački ili grčki ustupci imali veću težinu. Ovim argumentima nikad kraja. Ono što je, pre svega, važno – onako kako na stvari gledaju Tony Barber na svom blogu i Martin Wolf u svojoj FT kolumni – jeste to da je Grexit više nego štetan ishod po obe strane, u poređenju s kojim je svaka druga opcija manje-više ista.

Neko bi, bilo ko, konačno trebalo da popusti.