Da li je ekonomija beskorisna?

Matematički modeli savršenog, racionalnog tržišta doprineli su poslednjoj finansijskoj havariji u svetu, koja se dogodila 2008. Malo bolje strukturirana disciplina može da nas spasi od sledećeg kolapsa, tvrdi Timoti Garton Eš (Timothy Garton Ash) u svom autorskom članku za Gardijan.

03

Ovaj londonski dnevni list nedavno je pitao devetoro ekonomista da li idemo ka sledećoj globalnoj finansijskoj katastrofi i, naravno, oni su dali devet različitih odgovora. Ipak, i dalje se okrećemo ekonomistima kao da su fizičari, naoružani naučnim predviđanjima o ponašanju ekonomije. Mi – potrošači ekonomije, i ekonomisti sami – treba da budemo realniji u očekivanjima šta ekonomska nauka može. Više skromnosti i na strani ponude i na strani potražnje ekonomske nauke moglo bi proizvesti bolje rezultate.

Nakon velikog sudara koji je počeo pre skoro deset godina, došlo je do nekih preispitivanja o tome šta je ekonomska nauka uradila pogrešno. Verovatno je da je samokritika trebalo da bude dalekosežnija, kako u akademskim krugovima tako i u bankarstvu, ali, ako se osvrnemo oko sebe, videćemo da je ima. Ekonomski mislioci labavo grupisani oko Instituta za nova ekonomska razmišljanja (INET) Džordža Soroša posebno su se detaljno pozabavili pitanjem šta je pošlo nakrivo.

Eder Tarner (Adair Turner), koji je svedočio tome kako se donose ekonomske odluke na najvišem nivou, iz prve ruke,  kao šef britanskog tela za nadzor nad finansijskom trgovinom, Financial Services Authority, koji sada predsedava Inet-om, daje odmerenu, ubedljivu kritiku u svojoj knjizi Između duga i Đavola (Between Debt and the Devil). Da, vodeći akademski ekonomisti osporavaju matematičke modele perfektnog tržišta i, da, finansijska tržišta su možda pratila previše pojednostavljene  verzije tih modela. Tarner tvrdio da “jedan dominantni sloj akademskih ekonomista i tvrdokornost u kreiranju politika” nisu uspeli da vide da ekonomske kriza dolazi.

Bez obzira na to, Tarner tvrdi da “najveći broj akademskih ekonomista i inspiratora ortodoksnih ekonomskih politika ‘nije uspeo da vidi da kriza dolazi, i zapravo joj je i doprineo’ “. Ključni nedostaci su bili “hipoteza efikasnog tržišta” i “hipoteza racionalnih očekivanja”. Ekonomisti često pretpostavljaju da akteri na tržištu ne samo da se ponašaju racionalno već to čine prema mentalnim modelima koje su razvili ekonomisti (Soroš je sam proveo pola veka pokušavajući da razotkrije ovu laž.) Savremena makroekonomija je takođe, “uglavnom ignorisala funkcionisanje finansijskog sistema i, posebno, uloge banaka”.

Tržišni fundamentalizam je sam sebe shvatio kao nešto što je dijametralno suprotno od komunističke komandne ekonomije, ali, u stvari, napravio istu kardinalnu grešku: da veruje da racionalan model može da obuhvati, predvidi i optimizuje dinamičku složenost kolektivnog ljudskog ponašanja. Kao što su Roman Fridman (Roman Frydman) i Majkl Goldberg (Michael Goldberg) pisali: “kao socijalistički planer, ekonomista veruje da može da ostvari velike podvige, jer pretpostavlja da je konačno otkrio potpuno utvrđeni mehanizam koji pokreće ishode na tržištu”.

Veliki delovi akademske zajednice ekonomista postali su plen onoga što se naziva ‘zavist prema fizičkim proračunima”, po analogiji sa frojdovskim pojmom zavisti zbog penisa. Kao i neke druge oblasti društvenih nauka, ekonomisti su težili statusu, sigurnosti i predvidljivosti fizike. Dugo sam mislio da je ova jednodimenzionalna oholost pothranjivana činjenicom da ekonomija, jedina među društvenim naukama, ima Nobelovu nagradu. Strogo govoreći, to je samo nagrada Sveriges Riksbank u oblasti ekonomskih nauka u spomen na Alfreda Nobela, čiji je finansijer švedska Centralna banka i prvi put je dodeljena 1969, dakle nije jedna od originalnih Nobelovih nagrada. Ali je svi zovu Nobelovom nagradom za ekonomiju i ekonomisti su posebno počastvovani i ushićeni oreolom koja je obavija.

Štaviše, političari i donosioci odluka ih slušaju na način na koji oni ne slušaju, na primer, politikologe i škole teorije racionalnog izbora koja dominira mnogim američkim univerzitetskim katedrama. Ovo može delimično biti zato jer će političari koji su praktikovali teoriju racionalnog izbora uskoro biti izbačeni iz svojih kancelarija, a javnost će morati da plati račun za one koji su sprovodili politiku racionalnog izbora u ekonomiji.

Čarli Manger i Voren Bafet. Foto: The Fortune

Čarli Manger i Voren Bafet. Foto: The Fortune

To ne znači da ne treba da obraćaju pažnju na ekonomiste, niti da je ekonomija nedostojna Nobelove nagrade. To samo znači da nije tako egzaktno utemeljena nauka kao fizika. Ako se primenjuje kako treba, ona treba da uzme u obzir kulturu, istoriju, geografiju, institucije, individualnu i grupnu psihologiju. Džon Stjuart Mil (John Stuart Mill) je rekao kako je “malo verovatno da neko bude dobar ekonomista ako uz to nije i još nešto drugo”, dok je Džon Mejnard Kejnz (John Maynard Keynes) primetio da bi  ekonomista trebalo da bude ‘matematičar, istoričar, državnik i filozof u izvesnoj meri “. U drugoj čuvenoj formulaciji, Kejnz je napisao da je “ekonomija, u suštini, nauka o moralu”.

Zaista, može se tvrditi da Nobelova nagrada za ekonomiju dolazi negde na pola puta između one za fiziku, književnost i mir. Ekonomija je, u najboljem slučaju, višedimenzionalna, na dokazima zasnovana, osetljiva na sve uticaje ljudskog ponašanja – odjednom ambiciozna u obimu i skromna u svojim tvrdnjama o onome što nikada ne možemo predvideti u ljudskim odnosima.

Šta bi trebalo da sledi iz ovog revidiranog, novog-starog shvatanja karaktera i mesta ekonomije? Ja ne znam dovoljno o kursevima na ekonomskim fakultetima da bih mogao da kažem da li je potrebno da se oni više tome prilagode, ali bio sam zapanjen manifestom objavljenim pre nekoliko godina od strane studenata ekonomije na Univerzitetu u Mančesteru. On je zagovarao pristup “koji počinje sa ekonomskim pojavama, a zatim daje učenicima alat za procenu koliko dobro različite perspektive mogu da ih objasne”, a ne matematičke modele bazirane na nerealnim pretpostavkama.

(Jedan moj kolega tvrdi da je čuo žestoku raspravu između dvoje ekonomista u zajedničkoj sobi Nuffield College, Oxford, koji je kulminirao u trenutku kada je jedan podviknuo drugom: “U redu, pretpostavimo besmrtnost!”) Ako je ekonomija kao druge discipline, ona se verovatno menja sporije nego što bi trebalo, i to usled snažnog efekta inercije onoga što su fakulteti sa dugim tradicijama investirali u na određeni način obrađenu temu.

Tu je, potom, ponašanje glavnih aktera u privredi, bilo da su ministri, centralni bankari ili poslovni lideri. Nedavno sam pročitao sjajno i upečatljivo predavanje od strane iskusnog investitora Čarlija Mangera (Charlie Munger), partnera Vorena Bafeta (Warren Buffett) u Berkshire Hathaway, održano u 2003. godine, pre nego što je usledio slom berze.

‘Sve što je Berkshire postigao, učinjeno je bez grama pažnje posvećene teoriji o efikasnosti tržišta u njenoj ortodoksnoj verziji, “rekao je on, dodajući da su rezultati te doktrine efikasnog tržišta u korporativnim finansijama’ postali još gluplji nego što su bili u ekonomskoj nauci”. Mungerov mudar savet je da se obnovi pravi multidisciplinarni karakter ekonomije”, ne preopterećen onim što je nemerljivo, niti preteranom žudnjom za lažnom preciznošću, niti pak davanjem prednosti teorijskoj makroekonomiji nad mikroekonomijom realnog života koji su pomogli Berkšir Hataveju u donošenju dugoročnih investicionih – tačnih! – odluka.

Mi, obični kladioničari, treba da naučimo istu lekciju. Trebalo bi da tražimo od naših ekonomista, kao što već iziskujemo od naših lekara, samo ono što su u stanju da nam realno pruže. Postoji naučna komponenta u medicini, veća nego u ekonomiji, ali i same medicinske studije pokazuju koliko naše zdravlje zavisi od drugih faktora, posebno psiholoških, i koliko toga nam je još uvek nepoznato. Ekonomisti su upravo kao doktori – samo malo manji.

 

Timothy Garton Ash, The Guardian

 

Grčka “dilema zatvorenika”

Zastoj u pregovorima između Grka i njihovih evropskih kreditora često se poredi sa paradoksom poznatim kao “Dilema zatvorenika” . Ovo je osnovni scenario za svaku matematičku teoriju igara – koja se sada pročula i zahvaljujući ekspertu u ovoj disciplini, grčkom ministru finansija Janisu Varufakisu.

02

Evo kako ide priča o dilemi zatvorenika: Policija je pritvorila dva osumnjičena koje tereti za teško kriminalno delo. Za to teško delo tužilac nema valjanih dokaza, ali ih ima za jedno lakše. Zato obojici, i to svakome posebno, nudi sledeće:

„Ako priznaš da ste počinili teže delo bićeš oslobođen, a tvoj saučesnik dobiće 10 godina zatvora. Ova ponuda važi samo ukoliko tvoj saučesnik ne prizna. Naime, ako obojica priznate, dobićete svaki po 5 godina. Ako nijedan od vas ne prizna, dobićete po 1 godinu za lakše delo, za koje imamo dokaze.“

Igra pretpostavlja da zatvorenici ne mare jedan za drugoga. Brine ih samo lični interes koji se svodi na što manje godina provedenih u zatvoru. Šta će učiniti? Verovatno da će obojica rezonovati na sledeći način:

„Ukoliko moj saučesnik prizna, moje su alternative: priznati i dobiti 5 godina zatvora ili ne priznati i dobiti 10 godina zatvora. Očigledno da mi je bolje da priznam. Ako moj saučesnik ne prizna, moje alternative su: priznati i biti oslobođen ili ne priznati i dobiti 1 godinu zatvora. Očigledno da bi mi i tada bilo bolje da priznam. Sve u svemu, šta god učinio moj saučesnik, bolje mi je da priznam.“

Sledeći svoje interese, oba zatvorenika će priznati i u zatvoru provesti dugih 5 godina. Da ni jedan nije priznao, proveli bi u zatvoru samo 1 godinu.

Paradoks zatvorenikove dileme jeste da, ako sledi sopstvene interese, on radi protiv samih tih interesa, tj. dovodi do 5 umesto 1 zatvorske godine. Jednostavna logička argumentacija definitivno odbacuje kooperativno ponašanje zatvorenika – njihovo obostrano nepriznavanje u dilemi u kojoj se nalaze. (Taj jednostavni argument naziva se „principom dominacije“ : ako je opcija A za vas bolja od opcije B, bez obzira šta čine drugi igrači, onda se kaže da A „dominira“ B i u takvoj situaciji treba da učinite A. Naravno, u slučaju zatvorenikove dileme, A je „priznati“ a B „ne priznati“).

Možda je moguć svet u kojem nema zatvorenikovih dilema, ali naš svet, ovakav kakav je, prepun je tih dilema.

04

Zatvorenikova dilema je dilema između sukoba i saradnje u situacijama u kojima je saradnja očigledno potrebna, ali i teško ostvariva. U našim primerima: zatvorenici bi trebalo da međusobno sarađuju ne priznajući krivicu, trgovci bi trebalo da sarađuju ne snižavajući svoje cene kako bi srušili konkurenta, kupac i prodavac trebalo bi da sarađuju, a ne da varaju jedan drugoga… isto tako, u sferi politike, dilema zatvorenika ogleda se na primeru naoružavanja supersila: obe bi trebalo da sarađuju, ne naoružavajući se „do zuba“. Nažalost, besprekorna logika principa dominacije neizbežno ih vodi u sukob koji završava lošijim ishodima.

U slučaju Grčke, s jedne strane, i Nemačke i “tvrdog jezgra” EU s druge strane, dilema trgovaca identična je dilemi zatvorenika. Šta god da učini jedan trgovac, drugome je bolje da snizi svoju cenu. (Ako drugi trgovac snizi svoju cenu i prvom je bolje da je snizi. Ukoliko drugi trgovac ne snizi svoju cenu, prvome je opet bolje da je snizi. Prema principu dominacije prvi trgovac treba da snizi svoju cenu. Naravno, isto vredi i za drugog trgovca.)

Sledeći svoje želje za većim profitom, oba trgovca sniziće svoje cene i tako ostati bez profita. Da nisu snizili svoje cene, ostao bi im stari profit od 1 obračunske jedinice.

Čak i obična kupovina i prodaja mogu dovesti do zatvorenikove dileme. Na crnom tržištu, gde se kupac i prodavac susreću samo jednom i gde nema vremena za proveru robe i novca, ovo je uobičajena pojava. Ja možda kupujem bezvrednim lažnim novcem, a vi mi možda prodajete bezvrednu lažnu robu. Nakon što smo brzo obavili transakciju i još se brže rastali, moj najbolji ishod je zarada od 500 dinara (koliko meni vredi roba koju želim da kupim) i koju ostvarujem tako da vam robu (koja vama vredi 300, a za koju tražite 400din) platim s 400 lažnih dinara. Naravno, vi ste time izgubili 300din. Vaš najbolji ishod je prodaja bezvredne lažne robe za mojih 400 pravih dinara. Sada vi dobijate, a ja gubim 400 dinara. Ukoliko kupim vašu bezvrednu lažnu robu mojim bezvrednim lažnim novčanicama, niko nije ništa zaradio ni izgubio. Ako kupim vašu robu koja valja mojim novčanicama koje su prave, oboje smo zaradili po 100 dinara (jer sam ja za 400din dobio nešto što mi vredi 500din, a vi ste za nešto što vam vredi 300din dobili 400din).

Tog tipa su i zatvorenikove dileme s više od dva igrača, i tu je opet Grčka na koju se odnosi i sledeća situacija. Na primer, ako svi seljaci za ispašu koriste zajednički pašnjak – pri čemu je, duhovito ali istinito povlačeći paralelu, EU pašnjak a seljaci članice EU koje taj “pašnjak” koriste – onda je svaki seljak u iskušenju da ga koristi nešto više od drugih i tako bolje nahrani svoje stado. Međutim, učine li to svi seljaci pašnjak će biti uništen, pa na kraju od njega niko neće imati koristi. Ako se popusti Grčkoj, i svi ostali dužnici pokušaće sa “čerupanjem” bankovnih fondova Unije, ne bi li dobili što više za sebe. Slične priče bi se mogle ispričati o npr. izlovu ribe ili korišćenju nekog drugog javnog resursa. Takve situacije se, iz očiglednog razloga, zovu „tragedijama javnog dobra“ i one su dalji primeri koji dobro ilustruju zatvorenikovu dilemu.

Ako analiziramo sve ove primere ustanovićemo da do zatvorenikove dileme uvek vodi ista formula: iskušenje da se konfliktnim ponašanjem ostvari dobit na račun kooperativnog ponašanja, plus garantovano lošiji ishod ako svi igrači podlegnu tom iskušenju.

05

Tragedija dileme zatvorenika je to što je za svakog od optuženih cinkarenje onog drugog najbolji pravac delovanja, bez obzira na to šta bi njegov prijatelj mogao izabrati da učini. Ali, s obzirom na izbor između slobode za obojicu, ili zatvora, oni radije biraju prvu opciju – da svale krivicu na drugog i ocinkare prijatelja. Ali, međusobno odvojeni, ne znajući šta će onaj drugi reći i učiniti, misleći da je najbolje da misle zasebno, samo za sebe i nezavisno od onog drugog…  napokon ih vodi do prokletstva izbora najgoreg ishoda.

Izgleda da su Evrogrupa i Grčka, u biti, u sličnoj situaciji. Svaka strana može izabrati ili da malo odstupi, omogućavajući da se napravi dogovor i da se “Grexit” izbegne, ili da se čvrsto drži svoje pozicije. Od Grka se traži da sprovedu strukturne reforme i dodatno zatezanje fiskalnih šrafova; od Evrogrupe se traži opraštanje grčkih dugova. Ako je ovaj zastoj u pregovorima zaista jedna varijanta dileme zatvorenika, pogodba tj. kompromis će izgledati ovako:

A

Trenutno, dovoljno je da samo jedna strana popusti da bi se sprečio grčki izlazak iz jedinstvene valute. Grexit se smatra tragedijom, što podrazumeva široke negativne posledice i za Grke i za Evropljane. Međutim, obe strane se ponašaju kao da bi mogle da izgube više ako malo popuste, znajući da onaj drugi neće. Drugim rečima, i evropska a i grčka tvrda struja su toliko zaprepašćene onim što druga strana nudi da im se čini da je bolje biti tvrd i nepopustljiv prema drugoj strani – čak i ako ova obostrana nepopustlivost proizvede Grexit, izlazak Grčke iz EU finansijskog sistema.

Pošto je nepopustljivost takođe poželjan ishod u slučaju da druga strana popusti, svaka strana će izabrati nepopustljivost – a rezultat toga je tragedija.

Fajnenšel Tajms je u svom uvodniku od srede 17. juna pozvao obe strane da popuste. To i nije nešto za čuđenje, naravno, mada je u uvodniku bila ključna ona “skrivena” poruka redakcije da ovo nije dilema zatvorenika. Iako obe strane imaju svoje razloge zbog kojih misle da je Grexit prihvatljiv ishod, obe strane greše . Drugim rečima, FT vidi stvari nekako više ovako:

B

Opet se mora naglasiti da je više nego jasno kako je Grexit gora nego bilo koja druga varijanta/ verzija ostanka Grčke u evrozoni (uprkos što, povremeno, neki FT kolumnisti sugerišu i drugačije, zvanično gledište FT-a je da Grci treba da ostanu u zoni evropske valute). Ono što se jedino isplati na osnovu izloženog je sledeće: možemo da cepidlačimo o tome da li su Grčka ili Nemačka u pravu kada se radi o kvalitetu grčkih strukturnih reformi i smanjenja budžeta. Ipak, i posle svega, kada se podvuče crta Grexit je tako ubedljivo najstrašnija opcija da to neko (od ove dve strane) mora (prvi) da prizna. Nepopustljivost Grka je fatalno kockanje u kojem bi, u najboljem slučaju, mogli da dobiju dodatnih 10 odsto, rizikujući da izgube dvadeset puta više, a Evropska nepopustljivost je nalik grčkoj. Jasno je da je popuštanje obe strane i međusobno slaganje (jedina) ispravna stvar, i najbolja za sve.

Problem sa svetom je u tome što ovaj ne deli baš uvek poglede koje ima FT. Koristeći istu matricu, evo kako bi se mogla okarakterisati grčka levičarska pozicija, što je danas zvaničan stav Grčke.

C

U ovom trenutku, stvari postaju sve komplikovanije. Grčka levica smatra da, ukoliko Evropljani ostanu nepopustljivi, za Grčku će biti isplativije da i oni ostanu nepopustljivi, i dalje provocirajući da će “odraditi” Grexit i izaći iz evrozone. Drugim rečima rečeno: reforme Troike su toliko loše da ispada da je Grexit bolji. Oni, takođe, smatraju da će, ukoliko se dogodi Grexit, Evropljani izgubiti mnogo više od njih. U slučaju da Evrogrupa “uoči smisao” i popusti, grčka levica misli kako je bolje ostati i dalje nepopustljiv nego sprovoditi bolne reforme.

Dakle, onako kako sada razmišlja grčka levica, dominira stav tipa “Cipras mora da izdrži”, dok slogan “Merkelova mora da izdrži” dominira Evropom – da se Grci povinuju. Dakle, Grci ne smeju da popuste ni po koju cenu, niti da naprave ustupke. Znajući to, Evrozona će se povinovati, a ishod će biti polje u gornjem desnom uglu.

Odraz situacije ogleda se u tvrdokornijim gledištima u Berlinu:

D

To su oni koji misle kako je Grexit poželjan za ostale Evropljane, i da stoga treba dozvoliti Grcima da ostanu nepopustljivi u svom stavu – drugim rečima, nasankati ih na sopstvene pretnje: sačekati Grke da sami odrade ono što je, kako misle, najbolje za Evropljane. da skoče sebi u usta i zaista izađu iz evrozone. Jer, imati Grke u evrozoni prihvatljivo je jedino ukoliko su Grci spremni na potpuno sprovođenje reformi. Po ovom gledištu “evro-jastrebova”, Grci su ti koji bi najviše izgubili ako bi došlo do Grexita. Grci bi svojim izlaskom dobili jedino ukoliko bi znali da je Angela Merkel uzdrmana. Njihov je savet, dakle, više nego jasan: gospođa Merkel mora ostati čvrsta i nepokolebljiva, a Grci će se, u strahu od izlaska, povinovati Berlinu i Evrogrupi. Ovo je način na koji će najbolji od svih svetova rezultirati – polje u donjem levom uglu, gde se Grčka reformiše po nalozima Evrogrupe i ostaje u evrozoni.

Diksusije o tome kakav savet se može dati u vezi ovog zastoja može se svesti na sledeće: Ovo nije klasičan slučaj dileme zatvorenika, jer nijedna strana ne može imati koristi od Grexita – bez obzira šta druga strana bude učinila. Izazov se, dakle, jednostavno sastoji u tome da se iznađu ustupci koji bi doveli do postizanja dogovora.

Postoji iskušenje, posebno za inteligentne čitaoce FT, od gubljenja u detaljima, i da se od drveća ne vidi šuma, opasnost da ne uočimo širu sliku i krajnje posledice. Mi smo u drugom scenariju i opciji, jer je već i previše truda utrošeno u mozganju o tvrdnjama da li bi nemački ili grčki ustupci imali veću težinu. Ovim argumentima nikad kraja. Ono što je, pre svega, važno – onako kako na stvari gledaju Tony Barber na svom blogu i Martin Wolf u svojoj FT kolumni – jeste to da je Grexit više nego štetan ishod po obe strane, u poređenju s kojim je svaka druga opcija manje-više ista.

Neko bi, bilo ko, konačno trebalo da popusti.