Komercijalizacija svemira: na udaru “loše privatizacije”

07

Državne regulatore očekuje još dosta posla u sređivanju oblasti svemirske ekonomije i preduzetništva. Postoji opasnost od toga da će troškovi razvoja ključnih svemirskih inovacija pasti na teret društva i poreskih obveznika, a da će profite ubirati privatni preduzetnici. Upravo iz tih razloga, NASA ima veliku ulogu u oblikovanju privatnog sektora izvan naše planete.

08Čini se da sve države produkuju doslovce pravi nered u procesu vođenja ekonomije na planeti Zemlji. Možemo li nešto bolje da učinimo, pa makar u svemiru? Ova “konačna granica” nekada je donedavno bila ekskluzivno igralište vojno-industrijskih kompleksa supersila, dok se Hladni rat odigravao nad našim glavama. Ali, ovaj prostor nad nama vrlo je brzo globalizovan i demokratizovan, otvarajući se i drugim zemljama i kompanijama u privatnom sektoru, a ne samo armijama najvećih svetskih sila.

Prema najnovijim podacima OECD-a, 2013. godini je nekih 40-tak zemalja ukupno potrošilo $64 milijarde na svoje operacije u svemiru, s tim što je već po tradiciji SAD potrošio najviše, dok su iza Sjedinjenih Država bili Kina, Rusija i Indija. Nova generacija “kosmičkih preduzetnika”, uključujući Elona Muska i Jeffa Bezosa, takođe se pojavila na sceni, obećavajući preobražaj ekonomije svemirskih putovanja. Više od 50 satelitskih telekomunikacionih operatora snabdeva svojom opremom i uslugama ovo uzavrelo i naglo rastuće tržište.

09Rupert Pearce, izvršni direktor Inmarsat-a, jednog od najvećih kosmičkih telekom operatera, kaže da se satelitska industrija rapidno transformiše. “Prisustvovali smo neverovatnom iskoraku, brzom tempu usvajanja ključnih inovacija”, kaže on. “Živimo u svetu sveprisutne povezanosti.”

Zahvaljujući aktuelnoj revoluciji u čuvanju i razmeni ogromne količine podataka, potražnja za satelitskom komunikacijom širi se brzo i posvuda. Očekuje se da u narednih pet godina broj povezanih uređaja naraste sa pet milijardi na 20 milijardi, s obzirom da “internet stvari” (ili industrijski internet) postaje naša stvarnost. Bespilotni automobili bi mogli stvoriti ogromnu potražnju uporedo sa neverovatnim napretkom u zastupljenosti i efikasnosti geo-lociranja. “Bočne” industrije odnosno snabdevači koji rade uz velike igrače sve se brže razvijaju kako sateliti postaju sve manji, jeftiniji i sofisticiraniji.

12Jedna od kompanija koje zdušno koriste sve prednosti i mogućnosti usled razvoja kosmičke ekonomije je Planet, američki start-up koji u orbitu postavlja gomile malih satelita s kamerama kako bi svojim klijentima obezbedila skoro konstantan pristup slikama sa Zemlje, pomažući ekolozima da prate krčenje šuma ili menadžerima fondova da prate prinose useva. “Došli smo do one tačke u svetskoj revoluciji senzora kada u realnom vremenu možemo pristupiti slikovnim podacima”, kaže Robbie Schingler, koosnivač Planete.

Izgleda da će svemirska ekonomija završiti na način prilično nalik našoj “ovozemaljskoj” ekonomiji, u kojoj novac javnog sektora “robuje” i u službi je privatnog sektora.

13Ove “nizvodne” aktivnosti, uglavnom su pokretane od strane privatnog sektora, a cvetaju i razvijaju se prilično nezavisno od ostalih tokova. Stvari su, ipak, složenije kada se radi o “uzvodnim” aktivnostima, koje su i dalje uglavnom pod zaštitom nacionalnih i međunarodnih institucija. Ko bi trebalo da reguliše i upravlja ovim vanzemaljskim resursima? Kako ćemo finansirati infrastrukturu kao što je Međunarodna svemirska stanica (ISS), čiji je razvoj koštao oko sto milijardi dolara? Ko ima pravo da profitira i ubira prinose – ili poreze – od asteroidnog rudarstva?

U cilju podsticanja sasvim originalnih i svežih ideja, NASA se obratila ekonomistima, a između ostalih i nobelovcima u toj oblasti, Eriku Maskinu (Eric Maskin) i Marijani Macukato (Mariana Mazzucato) kako bi ispitali isplativost i ekonomski razvoj svemirske industrije u niskoj orbiti oko Zemlje, ili drukčije nazvanog “komercijalni svemir”. Njihovi predlozi objavljeni su ovog jula.

11Kritično pitanje glasi: koji je najbolji način za komunikaciju između javnog i privatnog sektora? Ili, drukčije rečeno, koji je najbolji način na koji bi država mogla da zainteresuje privatnike, kako bi pronašli svoj interes u komercijalizaciji svemira?

Tokom 2011. godine, NASA je osnovala Centar za unapređenje nauke u svemiru (Center for the Advancement of Science in Space, CASIS). Cilj ove institucije je da podstakne javne institucije i komercijalna preduzeća da koriste ISS kao platformu za inovacije. U vezi sa tim, ekonomisti imaju nekoliko dobrih ideja. Sveobuhvatne baze podataka mogu biti koncipirane tako da se u njih što lakše unose rezultati nastali istraživanjem svemira. Pametnije i efikasnije koncipirano osiguranje moglo bi ohrabriti start-up kompanije da žustrije zaigraju na kosmičkom poslovnom igralištu. Biotech kompanije bi mogle biti bolje motivisane da na bolji način iskoriste mikrogravitaciono okruženje pri razvoju svojih proizvoda.

00

Međutim, na osnovu većine podnešenih predloga koje je NASA analizirala, izgleda kao da će se “kosmički biznis” oblikovati prilično nalik onom koji vlada među nama na Zemlji, gde novac javnog sektora ostaje da “robuje” privatnom sektoru. Stoga postoji i razložna zabrinutost da će troškovi za razvoj kosmičke infrastrukture pasti na teret čitavog društva, dok će profiti od komerzijalizacije kosmosa biti privatizovani.

To bi bila i šteta i sramota. Imajući u vidu izvanredan istorijat svojih dostignuća, NASA je jedna institucija javnog sektora kojoj bi trebalo da bude dozvoljeno da “sanja velike snove”, tj. da kuje velike planove. Američka svemirska agencija je institucija kojoj treba davati sredstva za svoje istraživačke napore. Davati novac instituciji kao što je NASA bi bilo u skladu sa duhom istraživačkih pregnuća, kako bi daleko hrabrije eksperimentisala i to sa širim finansijskim okvirom.

Ili, kako je dosad već potvrđeno u svakoj prilici: novac utrošen na agenciju NASA nikada nije uludo bačen.

FT