U Britaniji se događa nešto interesantno: londonski milenijumovci eksperimentišu sa zajedničkim vlasništvom. Ovu zabavnu priču o borbi mladih za “svoje mesto pod suncem” je krajem juna objavio američki poslovni portal Business Insider.
Kao i brojni drugi mladi Milenijumovci iz Londona u svojim dvadesetim godinama, ideja o posedovanju sopstvenog mesta uvek je delovala toliko lepo da se nisam previše brinula o tome. Uzela sam u obzir to da će moja mesečna renta i računi za stan u mom voljenom gradu, Londonu „pojesti“ oko polovine moje mesečne plate.
Tako je bilo sve do prošlog leta, kada smo moj dečko Džoni ja dali 40% učešća u kešu za dvosobni stan u Kleptonu (Clapton), u londonskom Hakniju (Hackney), za 146.000 funti putem šeme „Share to Buy“, sa depozitom nešto većim od 5% ukupne vrednosti.
Kako smo to uspeli?
Pre tri godine smo se po prvi put preselili u stan u ulici Stouk Njuington (Stoke Newington) u Hakniju, Zona 2, sa jednog mesta pod kojim tutnji sav saobraćaj ovog sveta.
Ali, iznajmljivanje jednosobnog stana u Hakniju bilo je, kako se ispostavilo, skuplje nego što smo mogli i pomisliti.
Kada smo ukalkulisali sve račune i namete, ispostavilo se da smo plaćali više nego onda kada smo svojevremeno iznajmljivali sobe pojedinačno. Obožavali smo to mesto, ali smo u stvarnosti skončali u “podrumskom” prostoru – u suterenu, koji je prijatno odisao vlagom.
Naša agencija koju smo angažovali odbila je da se bavi nekim “epski važnim” pitanjima i problemima povodom toga, a mi smo se zaglavili u ovu kombinaciju (u pitanju je bilo iznajmljivanje socijalnog stana). Ipak, uprkos svakodnevnog sipljivog kašljucanja usled vlage, naša zakupnina smatrala se (po viđenju dilera nekretninama) dosta razumnom za područje Londona u kojem smo bili smešteni. Dakle, kada smo odlučili da se preselimo, suočili smo se sa dodatnim “administrativnim naknadama”, a verovatno i s većom rentom.
Vanzemaljska vlasnička hijerarhija
Imali smo nešto novca za depozit pa smo otpočeli da tražimo šta bismo to kupili (tj da „zakupimo na rate“: dokle god ne vratimo kredit koji bismo, kako smo se nadali, mogli da izvučemo od neke banke – ispostavilo se da je ta priča sa bankama na pedugačkom štapu). Ali, ubrzo smo saznali da ono što smo imali u džepovima – gledajući cene nekih lokacija u kojima smo želeli da se nastanimo – na londonskom tržištu nekretninama predstavljalo za nas „nemoguću misiju“.
Već i sama činjenica što smo u celu stvar zajednički uleteli postala je i više nego dovoljan korak po sebi, pa još u- z tu delikatnu situaciju – nismo bili još i spremni da se preselimo u neko od udaljenijih predgrađa, klateći se u nekom groznom prevozu do centra Londona i nazad; nije to neki hir, već poprilično razuman zahtev i kada je reč o većini drugih evropskih, pa čak i britanskih gradova.
Naš kraj (Stoke Newington) je, na neki volšeban način, kao oblast, podosta iskakao iz te predstave o cenama stanova i kuća, pa smo se odlučili da porazgovaramo s agentom za nekretnine u Voldemstouu (Walthamstow), koji pripada zoni 3 londonskih nekretnina. Tog trenutka se činilo kao da svi pričaju kako je Voldemstou “oblast koja postaje aktuelna“, tako da nam se ovaj kraj učinio kao dobar kompromis. Voldemstou vilidž (Walthamstow Village) je posebno popularan među mlađim kupcima poput nas; odskora je postao i “mladalački kraj” za Milenijumovce.
Ali, bilo je već prekasno. Tržište nekretninama se u Voldemstouu već bilo toliko zahuktalo i neverovatnom brzinom gotovo sasvim rasprodalo, a u tom momentu nam je za stan s jednom spavaćom sobom trebalo barem 20% depozita (50.000 funti) kako bi nas neki agent nekretninama iole ozbiljnije shvatio: prostor za koji su cene počinjale „već od“ oko 250.000 funti. Imali smo, dakle, manje od polovine tog depozita (50 hiljada je 20% od već narečenih 250 hiljada funti).
Rečeno nam je da su mnoge stanove u ovom kraju već „pokupili“ građevinski preduzimači, koje potom budućim kupcima nude duplo skuplje – za 100% više i to samo u početnoj fazi „ponude”, a zapravo (veoma često nameštene i fingirane) licitacije. Ili bi samo „ložili“ potencijalne interesente, ništa ne potpisujući, i gledajući ko će se „upecati“ na najvišu cenu. A onda se, po običaju, neko „primi“, dajući najveću ponudu: to se radi tako što građevinske firme koje su prve došle u posed nekretnina (i to po najnižoj ceni) prave skuplje ponude tih istih nekretnina (po ceni daleko većojoj od one koja je u nekoj prethodnoj ponudi bila već prihvaćena od prodavca), uspevajući na taj način da pronađu kupca za imovinu po najvišoj ceni. To je ta “mala tajna prljavih licitacija nekretninama“. A razlika od prethodne cene do one konačne, pa, ona predstavlja neverovatan profit za prodavca tj građevinsku firmu koja obavlja licitaciju (inače, ova „sitna nedoličnost“ ima svoje ime: „Gazumping“)
Takođe, oni koji imaju ponajviše novca (građevinske firme pre svih i između ostalih), u samom startu postavljaju minimalne cene, koje su nama običnim smrtnicima već u startu nedostupne.
Bilo da je postojao element zastrašivanja agenata sa kojima smo razgovarali ili da tog zastrašivanja nije bilo, kako god: sve nam je postajalo depresivno i, zapravo, potpuno nedostižno.
Otkrivanje opcije „Zajedničkog vlasništva”
Poraženi, vratili smo se u naš stan koji je odisao memlom. Od preostalih opcija, tu je postojala i mogućnost da još na godinu dana potpišemo ugovor s našim beznadežnim agentom, ili, još gore – da se vratimo u prostor u kojem bismo s drugima delili životni prostor i troškove, to je onaj prostor, znate, s početka ove priče… odmah iznad superprometnog puta. da se vratimo tamo, hm, čak možda i to… ne bi li na taj „dobri, stari“ način, smanjili naše izdatke, i kako bismo pokušali da uštedimo još novca za naknadno inicijalno učešće… jednog lepog dana
Jedne noći smo u pabu razgovarali s prijateljicom koja je pre nekoliko godina kupila „zajedničku vlasničku imovinu“ tj „zajednički posed“ (eng. „Shared ownership“). Zvučalo je isuviše dobro da bi bilo istinito – šema koja vam omogućava da, barem jednim delom, kupite deo neke nekretnine u oblasti u kojoj inače ne biste mogli da priuštite ni krevet bez kupatila.
Kako to da nismo ranije čuli za ovo?
Čuli smo za šemu „Pomoć za kupovinu“ (Help to Buy), što je bila odlična opcija jer je mnogim kupcima pomogla u prvom navratu prikupe više za učešće u kreditu, ali, s obzirom na veća ograničenja za kreditiranje nakon krize iz 2008. godine, ni ovo ne bi pomoglo onima koji su kao i mi u sličnoj situaciji.
Čak i uzimajući u obzir obe naše plate, malo je verovatno da bismo namakli dovoljno kako bi nam odobrili hipoteku za jednosoban stan.
Zajednička svojina, s druge strane, onima koji ne mogu da je u potpunosti samostalno priušte, nudi mogućnost realizacije stoprocentne hipoteke za kupovinu nekretnina; za kupovinu dotične, potrebno je učešće, kao pto rekoh, koje se u Londonu kreće između 25% i 75% od vrednosti nekretnine kao i plaćanje zakupnine na preostali deo, baš kao i plaćanje naknade koje agenciji dajete za „servisiranj ovih usluga“. Kasnije, može vam se otvoriti mogućnost da kupite i više nekretnina – što je poznato kao kao “stepenište” (staircasing).
Ova šema je, zapravo, prisutna već decenijama, a prvi put pročula se kao sistem pod nazivom “Parče kupi, a parče iznajmi” (Part Buy and Part Rent), ali je, tokom godina, čitav „fazon“, koji je u suštini ostao nepromenjen, bio rebrendiran i sada se najčešće naziva “Učestvuj da bi kupio” (Share-to Buy).
Tarik Kureši (Tarik Qureshi) je menadžer prodaje u agenciji „Southern Housing“. To je privatna, neprofitna organizacija koja obezbeđuje najpovoljnije socijalne stanove, a mala profitna margina koju ovakvo – zapravo državno – udruženje napravi koristi se za održavanje već postojećih socijalnih stanova, kao i izgradnju novih. Inače, ova udruženja, u Britaniji poznata kao „Housing Associations“ predstavljaju glavne obezbedioce stambenog prostora svima koji su u potrebi za dotičnim, a najvećim delom su na državnom budžetu. Tarik mi je rekao da je “U početku, ova je šema bila namenjena onima koji su u jednoj vrsti „međuprostora“ i finansijskog procepa, ni tamo – ni ovamo: za one koji zarađuju dovoljno da bi iznajmili prostor, ali koji ipak nemaju dovoljno da bi stan kupili na kredit – na otovrenom tržištu i od lokalnih vlasti.”
Ali, tokom godina, pošto su cene nekretnina nastavile da rastu, tržište je počelo da biva sve otvorenije za raznovrsniju klijentelu, prevashodno onu koja nije u mogućnosti da nekretnine kupuje na otvorenom tržištu.
Nas dvoje bili smo upravo takvi: predstavljali smo „ljude u procepu“.