James Meadway: Sledeća globalna finansijska kriza – ne ako, nego kada
Skorašnji izveštaji ukazuju na to da je svetska ekonomija na putu ka novoj finansijskoj krizi. Globalni nivo duga viši je nego 2008, a siromašne zemlje predvode u stvaranju ovog duga. Daleko od toga da bude na sigurnom, Velika Britanija je opasno izložena mogućim krizama u ostatku sveta, dok istovremeno bije bitku sa sopstvenim problemima.
Najnovija MMF-ova predviđanja iz publikacije World Economic Outlook ocrtavaju tmurnu sliku usporenog rasta širom sveta. Čak i mejnstrim ekonomisti poput bivšeg američkog ministra finansija Lerija Samersa govore o ozbiljnoj „sekularnoj stagnaciji“ – ideji prema kojoj su razvijene ekonomije u trajnom padu.
Iz MMF-ove perspektive, evrozona predstavlja najveći rizik za svetsku ekonomiju. Takođe je naznačeno i usporavanje rasta u vodećim manje razvijenim zemljama kao što su Brazil i Rusija.
Uprkos svemu tome, finansijska tržišta cvetaju. Američki Dow Jones indeks cena deonica je u 2014. godini dosegao rekordne visine. Međutim, kako MMF ističe u „Global Financial Stability Review-u“, raste zabrinutost zbog ekspanzije ‘shadow banking’ sistema. ‘Shadow banking’ se odnosi na splet neregulisanih i vanbilansnih aktivnosti koje preduzimaju finansijske institucije. Ove vanbilansne aktivnosti oponašaju konvencionalni bankarski sistem, i omogućavaju, na primer, plasiranje kredita kao i trgovinu finansijskom imovinom, ali bez uobičajenih pravila i regulacija koja se primjenjuju na regularno bankarstvo. Shadow bankarske institucije su najčešće smeštene u poreskim oazama.
Pre poslednjeg pada, američki ‘shadow banking’ sistem bio je otprilike dva i po puta veći od konvencionalnog bankarskog sistema. U Velikoj Britaniji ‘shadow banking’ sistem manji je od konvencionalnog, ali bez obzira na to svejedno je ‘težak’ oko 400 odsto BDP-a. Globalno je oko 70 000 milijardi dolara finansijske imovine pohranjeno u “bankama iz senke”. Reč je o iznosu ekvivalentnom polovini imovine svih svetskih banaka.
‘Shadow banking’ je problematičan ‘metod’ zato što je izvan kontrole javnosti, a uz to je i vrlo kompleksan. Raste kao rezultat izbegavanja regulacija od strane finansijskih institucija i ‘hedge’ fondova, koji na taj način žele da u što kraćem roku ostvare visoke povraćaje na investicije. Sve do izbijanja krize 2007-08, konvencionalne banke koristile su ga za plasiranje hipotekarnih kredita klijentima, a potom i za upravljanje tim kreditima. Ove veze sa konvencionalnim finansijskim sistemom za vreme krize srušile su i ostatak finansijskog sistema u trenutku kad je ‘shadow banking’ doživeo kolaps.
‘Shadow banking’ sistem se od tada oporavio, i to zahvaljujući ultra niskim kamatnim stopama i korišćenju kvantitativnog popuštanja (eng. quantitative easing) od strane država širom sveta. Niske kamatne stope smanjile su stope povraćaja na investicije, prisilivši tako finansijska tržišta da traže investicije sa većom stopom povraćaja. Kvantitativno popuštanje koje se odnosi na izdavanje novca od strane centralnih banaka omogućilo je privatnim bankama poigravanje velikim novčanim sumama. A (minimalni) novi propisi bacili su finansijske institucije u potragu za rupama u regulativi. Kvantitativno popuštanje i niske kamatne stope trebalo je da podstaknu ekonomsku aktivnost u stvarnom svetu: trebalo je da finansijski propisi zaustave rizično ponašanje i “poigravanje finansijskih igrača”. Svaka od ovih mera sada proizvodi upravo suprotan efekat. U međuvremenu, pokušaji otplaćivanja duga sami po sebi uništavaju rast tako što preusmeravaju novac iz proizvodnih investicija.
Geneva Report, kojeg je 2014. objavio Centar za istraživanje ekonomske politike, ističe generalnu zabrinutost. Od 2008, ukupan iznos duga širom sveta u poređenju sa globalnim BDP-om porastao je za 38 procentnih poena, na 212 odsto – i to bez duga finansijskih institucija, što znači izuzimanje ‘shadow banking’ sistema. Stvaranje duga je, opšte uzev, usporeno u zemljama sa visokim dohotkom, ali sada ubrzava u zemljama sa niskim i srednjim dohotkom koje predvodi Kina. Kineski spoljni dug – dug prema onima koji su negde drugde u svetu – porastao je za 50 odsto u prošloj godini. Ipak, i druge velike zemlje koje pripadaju zoni srednjeg dohotka, recimo Turska, takođe ostvaruju visok rast zaduženosti.
Drugim rečima, zemlje niskog dohotka upravo prolaze kroz scenario kroz koji su prošle zemlje visokog dohotka u prvoj deceniji 21. veka, a stvaranje dugova trenutno je odgovorno za proces rasta. Stvaranje duga, dugoročno, ne može da bude ispred ekonomskog rasta, budući da se dugovi moraju otplatiti s kamatom. Ekonomski rast donosi dodatna sredstva potrebna za plaćanje kamate. Ukoliko tih sredstava nema, sistem se urušava, kao što smo to već videli u zemljama s visokim dohotkom tokom 2007-08, kada je veliki broj neotplaćenih dugova srušio svetsku ekonomiju.
“Neka se pripremi Ujedinjeno Kraljevstvo…”
Velika Britanija je posebno izložena. Pokušaji koalicije da otplate deo javnog duga su neslavno propali, a Džordž Ozborn je pozajmio više u četiri godine nego laburisti tokom 13 godina. Za to vreme, većina je osetila pad realnih prihoda, a povećanje duga privatnog sektora (kreditne kartice i hipoteke) pomažu održavanju “oporavka”.
Britanski finansijski sistem ima ukupne obaveze od nešto više od 1300 % BDP-a i vrlo je internacionalizovan, što znači da je ranjiv i izložen riziku bilo gde u svetu. Primera radi, britanske banke koje predvodi HBSC pozajmile su Kini više od bilo koje druge inostrane banke. Nakon spasavanja banaka iz 2008, razvilo se očekivanje da će, ukoliko nešto krene po zlu, troškove rizika snositi društvo.
Situacija će se stabilizovati ukoliko se vratimo održivom razvoju (ostavljajući po strani njegove posledice po životnu okolinu). Ovo se, međutim, ne očekuje. Verovatniji je proces značajnog otpisa dugova, koji svojim nedavnim potezima nagoveštava Wonga (britanska kompanija koja daje kratkoročne kredite). Ključno pitanje biće upravljanje tim procesom na način da društvo bude zaštićeno.