Novinar uglednog američkog lista The Atlantic imao je priliku da sedne na “čašicu razgovora” sa Malkolmom Gledvelom (Malcolm Gladwell) pre nego što je ovaj otišao na govori o svojoj knjizi “David i Golijat: Gubitnici, neprilagođeni i umeće borbe Giganata” (David and Goliath: Underdogs, Misfits, and the Art of Battling Giants) tokom Svetskog poslovnog foruma (World Business Forum). Bilo je lako skliznuti u neobavezno, opušteno ćaskanje, a Roopa Unnikrishnan i Gledvel dotakli su sve: od uspeha i socijalizacije do već čuvenog “pravila 10.000 sati”, potrebnih da bi se ovladalo nekom veštinom.
Puno se u Vašim knjigama govori o tome kako uspeti – pre svega u vašem umu što je, pretpostavljam, od presudnog značaja za ukupni uspeh?
MG: Vaše sposobnosti: ako želite da budete košarkaš morate biti visoki. I naravno, zavisi od vaše želje i strasti… osim ako ste advokat, struka u kojoj verovatno nema preklapanja između želje i uspeha.
Šta je ono što jedan um može načiniti uspešnim?
MG: Nisam siguran da li je to ono što me izdvaja. Ono što pokušavam da učinim – ono što pokušavam da budem – jeste savladati strah da ne “napravite budalu od sebe”. Često kažem nešto za šta kasnije smatram da je bilo pogrešno. Ne smeta mi da, vremeno menjam mišljenje. kako sam sve stariji, sve sam više pristalica shvatanja da je jedini način da se o stvarima vrednim pažnje govori, piše i sprovode u delo samo onda kada se izgubi strah da o večite “samokorekcije”. Posebno ako ste pisac. Ne kreiram američku fiskalnu politiku, gde jedna greška može biti katastrofalna. želim da podstičem ljude da misle. Odgovarajući način da razmišljate o vašem poslu je – da je to vaš posao i da ga radite bez straha. Pokušati da svoje argumente stavite pred inteligentne ljude. Postoji 40% šanse da ću biti u pravu, ali to je sasvim okej. To je način razmišljanja kojeg treba da imate.
Govoreći o strahu, koje je najmoćnije oružje protiv njega?
MG : najmoćnije oružje protiv straha je – oproštaj. Ako ste deo zajednice ili konteksta ili sveta u kojem se odobrava ideja da se ljudi ponekad plaše, da ponekad donose strašno pogrešne odluke, da ponekad ne rade ono što bi trebalo da urade, a vi ih i pored svega, i dalje podržavate – onda postaje daleko lakše prevazići strah. Ključ za prevazilaženje strahova je u vašem razumevanju onoga što se dešava nakon što nešto jeste ili niste učinili – saznanje da ćete, nakon što ste nešto učinili, i dalje biti podržani – ovo biti ključni olakšavajući kojim ćete biti podstaknuti da uradite pravu stvar. Mislim na podršku ne u smislu pojedinca već okruženja u kojem se pojedinac nalazi. Podrška i razumevanje vaše sredine je od ključne važnosti za ispoljavanje vaše i svačije inovativnosti.
U knjizi “David i Golijat” istražujete ideju u prednostima i nedostatku prednosti. Kako možete namerno kreirati strateški nedostatak?
MG: Značajan deo ovoga leži u činjenici da se osećamo komforno i prijatno u svojoj koži i pored svih naših nesavršenosti. Stalno slušam priče o onima koji su “remetilački faktor” unutar neke organizacije, ali koji su, ipak , izuzetno dragoceni. Moj utisak je da, ako ste unutar organizacije i ako se osećate ponešto nelagodno zbog neke takve ove osobe – prebolite to. Na kraju bi sve trebalo da bude okej. Ne mora da svaki odnos sa izuzetnim talentima ide glatko. Deo onoga što mnoge ljudi čii tako dobrim dobri u onome što rade jesu upravo – njihove mane, kao i njihove kompanzacija za svoje mane. Moj omiljeni primer je čovek sa kojim sam radio, veliki istraživački novinar u Vašington Postu – jedan od najvećih u svojoj generaciji. Sa njim je, takođe, bio izuzetno teško raditi. Okruženje ga je izopštilo iz organizacije, a da nisu shvatili da se takav kvalitet istraživačkog novinarstva ne može dobiti u paketu sa “podobnim karakterom”.
Ljudi koji rade sa čudacima moraju pokazati strpljenje. Sve je stvar kako sve to ‘upakujete’. Da se vratimo na moj prethodni primer. Urednik lista je ustao i rekao: “Vidi ovako – on nam je preko potreban. Ako ti stvarno treba neka pomoć – dođi kod mene i pokušaćeo da zajedno rešimo, ali on odavde neće ići nikuda.” Ako se razgovor tako odvija – tim pre bolje. I u knjizi “David i Golijat” pišem o [Dr. Emil J.] Frajrajhu, tom burnom, teškom, nemogućem čoveku. Imao je šefa iz Nacionalnog instituta za zdravlje koji je omogućio da svi njegovi značajni radovi u borbi protiv leukemije budu objavljeni – znao je da je to njegov zadatak: naći utočište i zaštitu za ovakve teške i sjajne ljude. Probudio se jednog jutra i sve mu je sinulo sasvim jasno: njegov je posao bio da zaštiti briljantne od ostalih koji ga tretiraju kao ‘blesavka’ i ‘ćaknutog’.
A šta je sa školama – kako se to odražava na ono što se tamo dešava?
MG: Kada su deca u pitanju, stvar sa neprilagođenim talentima postaje komplikovanija. Pokušavate da ih socijalizujete i edukujete. kada su u pitanju odrasli, mi smo, na neki način, već unapred odustali od socijalizacije talentovanih “čudaka”. Ponekad brinem da smo otišli predaleko. Vešti nastavnici i direktori pokušavaju da pronađu pravu ravnotežu. Mi promovišemo socijalizaciju i stav “zajednice”stavljajući ga nasuprot i pretpostaljajući ga nezavisnom, jednostranom razmišljanju. Ja sam milionita osoba u svojoj generaciji koja ulaže prigovor na način na koji se danas postavlja konkurentnost u američkim školama. Mislim da je zaista zdrava stvar imati dobitnike i gubitnike. Više saznajete onda kada se bavite stvarnim posledicama gubitka nego ako se pretvarate da tog gubitka nema.
Recite nam nešto o “pravilu 10.000 sati”.
MG: Ljudi ovo konstantno pogrešno tumače. Ne radi se o “sportu”, gde treba da “odradimo satnicu treninga”, već o kognitivno kompleksnoj disciplini… i trčanje i košarka nisu kognitivno kompleksne discipline . To nije “ili-ili situacija”: – Pravilo 10.000 sati ne može biti zamena za talente. Ako radite nešto komplikovano, koliko minimalno potrebnog vremena potrošite da biste iskazali svoj urođeni talenat? Čak i najtalentovaniji hirurzi na svetu nisu u stanju da obavljaju neverovatne neurohirurške zahvate u 21 godini života: ono što “pravilo 10.000 sati”govori je da vam je za iskazivanje posebnih talenata potrebno dugo vremena. Kada budete razumeli koliko je to, onda ćete shvatiti ideju strpljivosti i taktičnosti u jednoj organizaciji, kao i značaj organizacione podrške za razvoj talenata. Razvoj talenata je izuzetno važan element svake uspešne organizacije.
U ovom svetu, koji je sve složeniji, moj bi savet bio: odloži specijalizaciju što je više moguće, a ne sprovodite je još od malih nogu. Ljudi imaju predstavu da im je potrebno veoma puno vremena kako bi postali dobri u nečemu, a poslovi su danas toliko kompleksni pa moraju da se specijalizuju što pre. Ne, nije tako. Startujte kasnije. Činjenica da je nivo veština u sportskim disciplinama vremenom samo raste znači da bi trebalo da počnete bavljenje sportom kasnije, a ne ranije. Jer pitanje forme važnije je nego ikada pre. Ne možete reći da ako ste dobri u nečemu sa pet, da ćete biti dobri i sa 12 godina. Treba probati sa, recimo, sedam različitih sportova između pete i dvanaeste godine. Isto važi i za obrazovanje i karijeru. Usporite malo, kako biste naučili i stekli većih skup veština i znanja. Tek se onda možete u brusiti i specijalizovati – tek kada budete stekli imate taj širok spektar raznovrsnih sposobnosti, i kada budete osetili za koju profesiju imate ljubavi a i sposobnosti – u kojem vašem talentu leži i vaša strast.