Ako se sećate: pre dve godine, pretprošlog leta, 23. jul 2012 mogao je da za sve nas “ovozemaljce” bude, doslovce, Sudnji Dan. Dan kada su se svetla pogasila, uz iznenadno iskakanje naših ne-tako-pametnih-telefona, računara, satelitske transmisije, GPS navigacionih sistema, televizora, radio emisija i emisija radi-talasa, uz zamiranje bolničke opreme, električnih pumpi i zaliha vode.
Tog dana dogodila se “ekstremna solarna oluja”, koja se tada svojski potrudila da okonča život na Zemlji kakav poznajemo. Sunce je iz sebe izbacilo jedan od najvećih ikada otkrivenih i zabeleženih oblaka plazme brzinom od 3.000 kilometara u sekundi, više nego četiri puta brže od tipične solarne erupcije. Srećom po nas – ovaj projektil sunčeve plazme nas je promašio – za dlaku. Tog smo dana svi mi, ne samo ljudi već i živi svet na ovoj planeti, izvukli Jack Pot… do neke sledeće prilike kada, možda, nećemo biti te sreće.
“Da nas je tada pogodio mlaz izvanredno ubrzane namagnetisane plazme, raznela bi nas tako da se ni dan-danas ne bismo prikupili od te katastrofe”, rekao je Danijel Bejker (Daniel Baker) iz Laboratorije za atmosfersku i svemirsku fiziku na Univerzitetu Kolorado. “Na osnovu naših nedavnih studija, ubeđen sam više nego ikad da su Zemlja i njeni stanovnici tada bili neverovatno srećni što se na Suncu tog leta 2012. erupcija dogodila baš u tom trenutku – da se dogodila samo nedelju dana ranije, Zemlja bi bila na liniji vatre i teško pogođena.”
Zajedno s kolegama iz NASA i drugih univerziteta, Bejker je proučavao posledice katastrofe koja nam se zapravo, nije desila, ali je, za dlaku, mogla. Da je izbačena koronalna masa (CME) pogodila Zemlju, ona bi onemogućila da se “svaki uređaj na struju više ikada priključi u utičnicu”.
Došlo bi do velikog poremećaja na svim satelitskim komunikacijama, a električne fluktuacije mogle su da raznesu transformatore u energetskim mrežama. Većina ljudi ne bi bilo u stanju da pusti vodu na slavini ili ispere toalet jer se gradske zalihe vode u velikoj meri oslanjaju na struju.
NASA je izračunala da bi cena saniranja moguće štete načinjene ovom solarnom olujom bila 20 puta veća od one prouzrokovane uraganom Katrina, što znači da bi cena popravke iznosila dva triliona američkih dolara.
Oluja bi započela ‘solarnom bakljom’ (solar flare), koja sama po sebi može izazvati zamračenje i nestanak svih naših bežičnih veza, sprživši radio i GPS navigaciju. Da se Zemlja našla na putu ovoj baklji, bila bi ne minutima već satima na udaru elektrona i protona ubrzanih solarnom eksplozijijom, a zatim, uz CME, i milijardama tona teškim oblakom namagnetisane plazme. Divan recept za totalni haos i humanitarnu katastrofu, dostojnu najzlokobnijih filmskih ekranizacija tipa “šta li će nas sve snaći – ovog leta (ne samo) u bioskopima”.
Postoji značajna količina podataka o oluji koju Bejker i ostali naučnici uveliko proučavaju. Jer, iako je oblak plazme promašio Zemlju, udario je o svemirski brod natovaren opremom za praćenje ovakvih pojava.
Solarna oluja je opisana kao “Karingtonov događaj”, nakon što je engleski astronom Ričard Karington bio svedok solarnoj oluji iz 1859. godine. On je tada zapazio solarne baklje na površini Sunca, a u narednim danima niz CME plazme pogodilo je Zemlju. S obzirom da je to bilo doba parnih motora i zaprežnog saobraćaja, taj je ‘solarni napad’ na našu planetu ostavio daleko manje posledice nego da se slična oluja dogodila danas – ipak, i u ono vreme osetila se snaga Sunca: tadašnja solarna oluja izazvala je prekid na telegrafskim linijama širom sveta; telegrafi su tada naprosto poludeli, a u više navrata je njihovo varničenje prouzrokovalo požare u nekim telegrafskim kancelarijama. Bilo je i spektakularnih prizora polarne svetlosti koja se mogla videti tamo gde se najmanje očekuje: na Ekvatoru. Na jugu, na Karibima, polarna svetlost bila je toliko intenzivna da su Kubanci u sred noći mogli da čitaju novine napolju, bez paljenja lampi.
“Po mom mišljenju, oluja iz jula 2012. je u svakom pogledu bila barem toliko jaka koliko i ‘Karingtonov događaj’ iz 1859”, rekao je Bejker. “Jedina je razlika u tome što je nas, za dlaku, ova oluja promašila.”
U stvari, 2012. je možda, pre svega, bila divan kosmički promašaj, koji nas je sve spasao: NASA je takođe sastavila uverljivo saopštenje za javnost 22. decembra 2012, a počinjalo je ovako: “Ako čitate ovu priču, to znači da se svet nije raspao 21. decembra”. Njihov izveštaj došaoje u kompletu sa video objašnjenjem “zašto svet nije okončan juče”.
Mlazevi i baklje solarne magnetne plazme mogle su tada lako da budu daleko verovatniji uzrok globalne katastrofe čovečanstva nego ona priča o ‘kraju sveta’ iz decembra 2012, zasnovanoj na nerazumevanju kalendara drevnih Maja, po kojem je, navodno, Kraj Svea trebalo da nastupi 21. decembra 2012. Ovo je široko tumačeno kao “loš predosećaj” kojeg su majanski astronomi imali u vezi Tog dana. Ispostavilo se da, možda, i nisu toliko pogrešili – 2012. godine je zaista moglo da dođe do globalne katastrofe, a naš je svet tada mogao da se zatetura i poklekne pred Silama Kosmosa.
Maev Kennedy, The Guardian