…Ili: Odrastanje uz seksualno uznemiravanje; sa portala Medium, piše Xyla Foxlin.
(Ljubaznošću Majkrosofta/Medium)
Dok sam kao mlada pohađala srednju školu, dva dečaka iz mog gotovo potpuno muškog tima za robotiku su mi provalila u spavaću sobu i slikali se u “vrućim pozama” goli na mom krevetu. Isprobali su mi grudnjake i donji veš, igrali se odevanja u spavaćici i sve su to hvatali kamerom mobilnog uređaja. Kao poklon, postavili su mi figurice i plišane životinje, sve njih u zajedničkom zagrljaju.
Kad su ove fotografije prispele i do mog telefona, bila sam na času robotike sa timom. Slali su mi poruke i platili brucošu da snimi moju reakciju, koja i nije bila najlepša. Čim se laboratorija malo primirila, pobegla sam u praznu učionicu iz matematike i plakala satima. Sećam se da sam tamo sedela i sedela, ne uspevajući da shvatim zašto sam se uznemirila. Nakon što sam se isplakala, pokupila sam se, vratila na vežbe i nastavila kao da je sve u redu.
Tada sam imala 16 godina i bila potpuno bezazlena: Bila sam najmlađa kapitenka najvećeg državnog tima iz robotike u Masačusetsu i nisam imala vremena za ‘gluposti’ poput romantike (oh, kako su se vremena promenila). Nikada se nisam poljubila (bila uvek najmirnija i najtiša, na najvišoj galeriji u teatru), još manje upražnjavala seks, a nisam puno vremena provodila ni razmišljajući o tim stvarima. Videti ove fotografije bilo je smešno i iznenađujuće, mada, što je još bitnije, bilo je štetno. Bile su bolne na način na koji nisam razumela sve dok nisu prošle godine i godine, kako sam odrastala i sve više prihvatala njihove implikacije.
Nikada nisam prijavila te dečake jer nisam znala šta je seksualno uznemiravanje. Nisam znala da imam opravdanje da ih prijavim. Moj muški ko-kapiten rekao mi je da niko ništa ne može učiniti za mene jer to što se dogodilo nije nužno loše. Trebalo je odrasti i krenuti dalje. Neizmerno sam ga poštovala i zato sam slušala i radila upravo to. A to je jedna od stvari zbog kojih najviše žalim.
Tog leta sam konačno ispunila svoj životni san o letenju. Kako nisam mogla da platim časove, prihvatila sam posao radnice na lokalnom aerodromu i počela da provodim svoje leto u točenju goriva, pranju, voskiranju i održavanju letelica u zamenu za časove letenja. Trebalo je da to bude ostvarenje mog najvećeg sna.
Trebalo je, ali nije. Bezbroj dana, dok sam se od aerodromskog hangara vozila kući, zaticala bih sebe u suzama zbog nečega što nisam razumela, mada sam to osećala i pre incidenta sa fotografijom. Osećala sam se otuđeno, skrajnuto i usamljeno. Tokom prve nedelje bila sam u hangaru kod kamiona sa gorivom, samo da bih bila odbijena jer „Nema šansi da devojka toči gorivo za moj avion“. Jedan od instruktora leta (koji je kasnije otpušten) stalno je pričao da žene nisu ništa drugo do striptizete i prostitutke.
Avijacija je, po mojem iskustvu, jedna od industrija koje su najviše natopljene seksizmom. Manje od pet procenata komercijalnih pilota su žene, a nije teško shvatiti ni zašto. Seksizam je na vašem licu i agresivan; priče koje pričaju sami piloti pripadaju, recimo, žanru “horor-filmova”.
Moje leto na aerodromu mi je kasnije spasilo inženjersku karijeru. Moja iskustva sa robotičkim timom konačno su stavljena u perspektivu, a seksualno uznemiravanje sada je bilo u prvom planu mog uma. Odjednom sam pogledala unazad i shvatila da je toliko komentara, suptilnih radnji i negativnih gestova koje sam shvatala lično predstavljalo, zapravo, tek suptilniji oblik seksizma.
Završila sam srednju školu i postala student inženjerstva na Univerzitetu Case Western Reserve. Bio sam rešena da budem što je moguće bolja inženjerka, bez obzira na to šta bi neko rekao o mojoj ženstvenosti. Osnovala sam tehnološki startup i naučila kako izgleda seksizam u poslovnom svetu. Uvek sam uživala u „ženstvenim“ stvarima, poput Diznijevih princeza, uz istaknute ajlajnere, ali sada je moja ženstvenost bila akt pobune – mogla bih biti uspešna inženjerka-i-preduzetnica, uprkos tome što svi dosadašnji stereotipi kažu da ne bi trebalo biti tako. Žene mogu biti moćne, bez obzira na to kako odluče da sebe predstavljaju.
Tako sam sa velikim razočaranjem utvrdila da sam ubrzo nakon što je moj projekat finansiran uz pomoć donacija pristiglih na platformu Kickstarter, postala predmet brojnih odvratno seksističkih tvitova:
Ili, još bolje:
A zato što slika vredi hiljadu reči, tu je i moja editovana fotografija sa iscrtanim rogovima, bradavicama i strelicama usmerenim ka mojim grudima, sa natpisom: „Ohola kučka”…SUPERCILLUOUS [sic] SLUT”.
Izvrgavanje ruglu na taj odavno poznati način (slut shaming) predstavljalo je samo jedno u arsenalu oružja uperenog protiv mene. Žene koje su previše ženstvene – ako se na njih ne gleda kao na slabe ili nesposobne – često su meta pretpostavki da koriste svoje telo i svoje „ženske adute“ da bi „targetovano“ zavodile ili spavale s nekima tokom svog “uspona ka vrhu“. Ovo je krajnje sredstvo koje se koristi protiv žena – uništavanje ženskih kvaliteta i stvaranje percipirane norme, perspektive po kojoj je jedini način da se dobro, iskreno radi tako što ćete temeljno “isprati” svu ženstvenost iz sebe.
Odbijam da se ponašam “više kao muškarac“ kako bih postigla legitiman i respektabilan uspeh u svetu profesionalaca. Slučajno sam neko kome je sopstvena ženstvenost draga i osećam se moćno u lepim cipelama i sa sjajnom šminkom, a ne vidim kako me išta od toga čini “manje” inženjerkom od ostalih (muških) kolega. Moj Tviter kritičar je odlučio da to iskoristi protiv mene.
Nalog je napravljen anonimno, ali se na sudu (a i nekoliko meseci unazad na Tviteru) otkrilo da je ta anonimna osoba bila moja koleginica, inženjerka, koji mi je zamerala ono što je smatrala „mojim uspehom, a na štetu svog i uspeha ostalih marljivih žena“.
Čuti ovakve primedbe od nekoga ko je nesumnjivo podneo svoj pravični deo tereta je potresno i surovo podsećanje da čak ni žene koje su perjanice uglednih IT organizacija i kompanija nisu imune na govor mržnje čije smo žrtve počesto, kako se ispostavlja, i mi, žene.
Jedan deo ovog problema je naša društvena usmerenost na dostignuća koje se (neshvatljivo) mere kroz pripadnost polu. Ko je bila prva žena u svemiru? Prva žena koja je preletela Atlantik? Znate ko su Grejs Hoper i Marija Kiri – zato što su žene – inače bi, uz druge muškarce, bile tek ugledni pioniri na polju svoje struke. Ukoliko samo veličamo “prvu ženu koja je nešto postigla”, onda se ne možemo iznenaditi ovakvim potezima – kako bismo, kao žene, srušile neke druge žene.
Kultura dominacije i agresije prema ženama toliko je prožimajuća da se čak i kompetentne, samoostvarene žene mogu uvući u zamku da krenu u napad jedna protiv druge, a zarad svojih dostignuća. Moj anonimni kritičar na Tviteru ovde nije moj neprijatelj – pravi neprijatelj je kultura koja nas prisiljava na međusobnu konkurenciju i uslovljava nas da verujemo da je postignuće jedne žene neuspeh druge, kultura u kojoj je normalno kritički razmatrati žensku seksualnost u njenom radu. Istina je da sve ustajemo ili sve padamo zajedno; jer borbom između sebe samo ćemo izgubiti iz vida ono što je važno.
Kada sam prvi put pročitala ove tvitove, osećala sam se kao onog dana na času robotike, kada su dečaci narušili moj lični prostor, ili onog dana kad su me „degažirali“ iz hangara zbog toga što sam – devojka. Osećala sam to kao prevaru, da nisam zaslužila sve ovo – uprkos tome što sam beskrajno izgarala za njih. Srećom, posedujem praksu suočavanja s uznemiravanjem – znam kada treba prestati čitati odeljak nekakvog komentara, kako zanemariti jezive poruke i obratiti se pouzdanim ljudima za pomoć – ali to ne rade sve žene. Ne mogu da zamislim kako bih se osećala da mi je ovo bio prvi put.
Uprkos svemu tome, nemam ništa drugo osim ljubavi prema svim ženama koje su u informatičkoj tehnologiji, zajednici koju sam upoznala preko Tvitera. Te žene su mi pružile podršku koja mi je bila potrebna kako bih pokrenula svoju kompaniju, ulivši mi snagu i samopouzdanje za izgradnju, kao i beskrajnu ljubav sa kojom je trebalo da nastavim. Dok sam putovala po zemlji skupljajući novac za svoj startup, žene koje nikada dotad nisam srela su mi otvarale svoja vrata, nudeći mi svoj ležaj, sobu ili kauč za goste. Povezali su me sa drugim inženjerima koje bih angažovala i koji su bili voljni da razglase dalje i podrže moju Kickstarter kampanju onda kada mi je bila najpotrebnija.
Nisu to samo žene – u mom životu ima bezbroj saveznika i mentora muškaraca bez kojih ne bih stigla ovde gde sam sada. Moj prvi investitor branio me je kao osnivača-početnika u biznisu, u trenutku kada se veliki deo startaperskog ekosistema severoistočnog Ohaja rugao jednoj 19-godišnjoj meleskinji, devojci s krvlju dve rase, koja je pokrenula tehnološku kompaniju. Moj mentor se u toliko prilika zauzimao za mene, jer je moj univerzitet konačno naučio da izraste u mesto u kojem su studenti-preduzetnici zaista dobrodošli. I studentkinje, preduzetnice.
Iako je moja početna reakcija na ove tvitove bila izraz tuge i gneva, od tada sam shvatila da je to najverovatnije bila žena sa dobrim namerama čiju je energiju pogrešno izveo naš zajednički protivnik. Bojim se da je mizoginija toliko raširena da se gadno ukorenila čak i u glavama žena, ali ne možemo sebi dopustiti da nas to podeli. Moramo nastaviti da napredujemo, donosimo sopstvene izbore i međusobno se podstičemo kako bismo svi zajedno leteli.
Poziv na akciju
Ako ovo pročitate i osećate se postaknuti u meri da biste nešto učinili, evo nekoliko predloga koji su mi dragi. Ako možete, podržite Nacionalni centar za žene u informatičkim tehnologijama (NCWIT) kroz ‘Amazon Smile’ ili posetom na http://www.ncwit.org i budite sigurni da ćete tako podržati devojke u srednjim školama. NCWIT je jedna od najpopularnijih i najuticajnijih mreža koje su doprinele mojoj karijeri.
Ako ste akreditovani investitor, novac uložite tamo gde je to važno! Ako nemate samopouzdanja ili stručnosti da ulažete u pojedine kompanije, investirajte u fondove koji dobro rade na održavanju raznovrsnog portfolija. Naravno da sam pristrasna prema klivlendskom Flashstarts-u: mojim prvim investitorima, i onom u Ohaju, koji je bio spreman da preuzme rizik ovakvih ludih ideja. I ne samo to, već i “detalj” da njihov investitorski tim mahom čine žene; diplomirala sam u njihovom akceleratoru kojeg čine četiri ženske preduzetnice i vlasnice firmi, uz dva muška preduzetnika (ako je potrebno reći – afroameričkog i belačkog porekla). Oni se neverovatno brinu o svojim osnivačima početničkih firmi – čak nudeći da me bezbedno „udome“ tako što su mi stavili na raspolaganje svoje naloge na Tviteru – objavljujući moju adresu i tako „ohrabrujući“ strance i nepoznate da „siluju“ devojku koja tamo živi. Drugi fond (onaj stariji i veći) čija sam velika poklonica je ‘1517’ (ovo je njihov Medium account). Oba fonda imaju žene u svojim investitorskim timovima i različitim portfolijima.
O autorki:
Xyla Foxlin je osnivačica i izvršna direktorka kompanije ‘Parihug’ ;iji je poslovni fokus integrisanje emocija i tehnologije u cilju stvaranja potpunijeg digitalnog iskustva. ‘Parihug’ je ovog aprila pokrenuo kampanju za finansiranje na Kickstarteru sa svojim prvim proizvodom, ‘Pari’, plivačima povezanim na internet: sistemom koji omogućava da se zagrle oni koji su hiljadama kilometara daleko. Ksajla je, takođe, domaćin Jutjub kanala Beauty & Bolt, čiji je cilj širenje #BrilliantIsBeautiful. Živi u Klivlendu i pohađa Univerzitet Case Western Reserve.
Medium