Orvel bi se danas veoma iznenadio pogrešnim razmišljanjem koje su ljubitelji njegovog romana 1984 utisnuli u tu knjigu. Zapravo bi se zaprepastio sa koliko entuzijazma je svetska javnost prigrlila sve ono što je “pronašla” u ovom romanu, a što samom piscu nije padalo ni na pamet.
Hju Gejtskel (Hugh Gaitskell), ministar finansija iz redova britanskih laburista je 2. novembra 1950. godine svoje protivnike u Konzervativnoj stranci optužio za “ono što je pokojni Džordž Orvel u svojoj knjizi 1984, koju časni članovi možda jesu ili nisu pročitali”, nazvao dvosmislenim.” Orvelov poslednji roman je izašao 17 meseci pre ove njegove izjave i Gejtskel je bio uveren da su ga barem neki od njegovih kolega poslanika već pročitali. Mnogi jesu – uključujući i bivšeg premijera Vinstona Čerčila, koji je jednom kolegi rekao kako je to “veoma značajna knjiga”. Podstaknuta neočekivanim uspehom Orvelove antistaljinističke novele „Životinjska farma“, objavljenoj četiri godine ranije, „Osamdeset četvrta“ je u svetsko čitalaštvo došla uz prasak koji odjekuje sve do danas.
Ono što je, međutim, u Gejtskelovoj izjavi najznačajnije je da se u romanu ne pojavljuje dvosmisleni govor (doublespeak): on ga je pogrešno zapamtio i pobrkao s konceptom dvostrukog razmišljanja (doublethink), apsorpcijom tj mentalnom sposobnošću istovremenog prihvatanja suprotnih mišljenja ili uverenja, posebno kao rezultata političke indoktrinacije. Bez obzira na to, Orvelova kovanica doublespeak je ušla u politički leksikon tokom 1950-ih, zajedno sa rečima kao što su Veliki brat, Novogovor, Policija misli, Orvelovski (Big Brother, Newspeak, the Thought Police, Orwellian) i tako dalje, i te reči nikada nisu nestale iz našeg rečnika. U stvari, roman je poznatiji po svom jeziku nego po svojim likovima ili zapletima. Spajanjem političkih fenomena tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoleća sa dramatičnom, futurističkom terminologijom, ovaj pisac krhkog zdravlja je sebi obezbedio besmrtno mesto u panteonu svetske kulture.
Novinari mogu biti izuzetno zahvalni pisci koji obožavaju da usvajaju novitete i osveženja, posebno sjajne semantičke „vinjete i ukrase“ koje mogu iskoristiti kako bi oživeli i uneli stilističku vedrinu u pisanje svojih članaka o politici. Reference na popularna književna dela imaju tendenciju da se uklope u klišee, kao što su danas, recimo, analogije na seriju „Igre prestola“, mada su Orvelovi neologizmi zadržali svoj sjaj i nakon 70 godina; razlog tome je jer su ušli u onu malu, ekskluzivnu zonu koja leži izvan klišea: mesto gde ove reči postaju tako solidno „uzidane“ u naš jezik da se napokon više ne čitaju kao “reference”, pa ih ne treba objašnjavati u fusnotama. Takve reči kao što su krimi-misli, ne-osoba i memo-rupa (Thoughtcrime, Unperson, Memory hole) ne zahtevaju objašnjenje. Pre dvadeset godina, kreatori televizijskog šoua Big Brother pokušali su da poreknu bilo kakvu vezu s ovim Orvelovim karakterom, kao da je koncept nevidljivog, svevidećeg autoriteta s tim imenom bio, sve do pojave njihovog rijalitija, bez ikakvog autorstva – nešto kao lik iz narodne pesme (sa čim se, zbog autorskih prava, advokati Orvelovih naslednika „lukrativno“ ne slažu).
Ukoliko „prolunjate“ Tviterom u potrazi za frazama iz 1984-te, videćete da se retko pominje “pokojni Džordž Orvel”. Takođe ćete uočiti da se neke od ovih fraza pojavljuju u kontekstu koji tek neznatno podseća na originalne piščeve definicije. Na primer, Orvelova Policija misli (Thought Police) zasnovana je na staljinističkoj praksi progona građana za stvari koje još nisu rekli ili učinili. Malo je verovatno da bi on uživao kada bi video na koje se sve sporne i kontroverzne načine ovaj i drugi izrazi primenjuju u današnjim „tviteraškim olujama“.
Više kao esejista nego romanopisac, i uprkos tome što je želeo da kaže nešto drugo, Orvel je mislio da je poruka romana 1984 bila očigledna: bio je to satirični napad na totalitarizam Staljina i Hitlera, kao i na mogućnost da se totalitarna misao ukoreni u demokratskim sistemima. Samo nekoliko sedmica nakon objavljivanja, međutim, osećao se primoranim da u dve svoje izjave za štampu pruža dodatna razjašnjenja o „nekim stvarima“ – nakon što je pročitao recenzije koje su interpretirale knjigu kao osudu svih oblika socijalizma, uključujući i „socijalizam“ laburističke partije, čiji je on bio pristalica.
Orvelov izdavač Fredrik Varburg (Fredric Warburg) zaključio je da njegove izjave “nisu nimalo doprinele boljem razumevanju (ovog romana)”. Čitaoci su nastavili da u njemu vide ono što žele.
Eto zbog čega su Orvelovi neologizmi zadržali svoj sjaj i nakon sedam decenija: jer su ušli u onu malu, ekskluzivnu nišu koja udobno egzistencira izvan svih klišea: mesto gde orvelovski rečnik postaje toliko duboko usađen u naš jezik da ga odavno više ne tumačimo kroz fusnote i dodatna objašnjenja… nažalost, ljubitelji ove knjige najčešće ne shvataju neke ključne stavove, stvari i pojmove koje je Orvel imao na umu kada je pisao 1984.
Ova je knjiga bila omiljena i Liju Harviju Osvaldu, a pojavila se i u nastavnom planu i programu američkih Crnih pantera u njihovoj Ouklendskoj aktivističkoj školi – u isto vreme kada je inspirisala i pripadnike ultra-mekartijevske, ekstremno desne anti-komunističke organizacije Džon Birč, koja je odabrala da telefonski broj njihove centrale budu cifre 1-9-8-4. Tokom kampanje za predsedničke izbore baš te 1984. godine, Orvelov roman bio je naširoko i rado citiran u štampanom materijalu koji je američkim građanima stizao u poštanske sandučiće, a kojima su i demokrate i republikanci nastojali da prikupe sredstva za kampanju. Iste te “jubilarne” godine, lideri tri najveće britanske političke stranke su u svojim novogodišnjim porukama spominjale i navodile Orvela, upotrebljavajući citate iz ove knjige. Sve u svemu – svi su želeli da se „očešu“ o ovog pisca, da Orvelov duh na neki način bude na njihovoj strani.
Dosije koji je FBI imao o Džordžu Orvelu bio je u jednom trenutku dostupan na veb-stranici Američkog istražnog biroa, ali ga već nekoliko godina nema. Linkovi drugih veb-sajtova koji su ga preuzeli sada su neaktivni. Ironija orvelovske “rupe u pamćenju” je, dakle, i danas veoma aktuelna. Lepo bi bilo objaviti ga, kao nekada, mada je FBI to ovom prilikom odbio – uprkos zahtevima medija da postupa u skladu sa Zakonom o slobodnom pristupu informacijama (FOIA, Freedom of Information Act).
Dokumenti se otvaraju pismom koje je Harcourt, Brace & Co, američki izdavač romana 1984, poslao tadašnjem američkom predsedniku, Džonu Edgaru Huveru, i u kojem je od njega zatražio neku vrstu komercijalne podrške za knjigu. Huver je to odbio, a FBI je istovremeno procenjivao da li je to zapravo satira na američko društvo. Zaključili su da nije, i da je to bila izuzetno uspešna kritika i satira na tadašnje sovjetsko društvo. Zabavan detalj, dokumentacija sadrži i izveštaj iz ruskih medija koji su objavili da je u knjizi 1984 Orvel zapravo prikazivao Sjedinjene Države. Sve su partije pokušavale da Orvelovu knjigu iskoriste kako bi demonizovale onu drugu stranu: jer, nesumnjivo je da se i Orvelova Životinjska farma, baš kao i 1984 bave mogućnošću uspostavljanja totalitarnih društava širom sveta, bez obzira na ideološke oznake.
Da je doživeo tu simboličnu godinu, Orvel je lako mogao da provede ostatak svog života pokušavajući da ispravi pogrešna tumačenja njegove knjige, mada čak i sa najjačim plućima ne bi preživeo hvatanje u koštac sa istinski orvelovskom podrškom koju vlade brojnih država daju sprovođenju svojih informativnih ratova.
Većina ljudi koji čitaju 1984 to rade u ranom uzrastu – jednom i nikada više – mada ona zaslužuje da se nanovo čita, i to sa malo više koncentracije i udubljivanja jer citati iz treće ruke imaju tendenciju da iskrive i zamagle kompleksnost Orvelovih ideja. Za razliku od mnogih kasnijih romana, u ovom nema heroja. Čak su i Vinston i Džulija, likovi s kojima kao čitaoci najviše saosećamo, korumpirani i saučesnici sistema na različite načine, jer je Ing-soc (orvelovski termin za engleski socijalizam) režim koji “sakati” svaki mozak. Orvel je u svom delu kristalizovao ideje koje je istraživao, recimo, u esejima kao što su “Beleške o nacionalizmu”, u kojima je pisao o licemerju, samozavaravanju i kognitivnoj pristrasnosti (cognitive bias).
Gejstskelovo shvatanje Orvelovog pojma doublespeak je naprosto oblik laganja drugih ljudi; Orvelova dvomislenost je, međutim, jedan podmukliji proces laganja – laganja sebe, a da to niti shvatamo niti smo toga svesni. Čak i oni najsavesniji ponekad zapadnu u orvelovski doublespeak. Ovom knjigom Orvel nam nalaže da uvek iznova porazmislimo „kako treba da pravilno razmišljamo“ i govorimo.
Orvel bi, napokon, mogao biti razočaran ali ne i iznenađen što je svetska javnost iskrivila značenje njegovih reči, namerno ili na drugi način – reči koje danas služe za svakovrsne političke programe. Kao što je napisao u svom eseju iz 1946. godine “Politika i engleski jezik” (Politics and the English Language), jedan od njegovih „prostora“ u kojima se oprobavao za kasnije pisanje svoje 1984-te: “ako misli korumpiraju jezik, jezik takođe može korumpirati misao.”
Gejtskel je samim tim možda i nehotice završio u „globalnom skladištu prefabrikovanih Orvelovih fraza”, koje bezmerne iskaze političara čine neprimerenim: „predobro“ poznatim ali i inertnim, bez udubljivanja u ono šta je to, zapravo, Orvel želeo da kaže. U tom eseju koji je prethodio „Osamdesetčetvrtoj“, on je političara netalentovanog da svoje misli dobro artikuliše uporedio sa nekom mašinom: “Odgovarajući zvukovi izlaze iz njegovog grkljana; ali njegov mozak nije uključen, kao što bi bio ukoliko bi sam odabrao svoje reči.” Usled preterane upotrebe, Orvelove reči su se do danas već dobrano izlizale, a pravi smisao zamenjen je mehaničkom reprodukcijom lažnog/ iskrivljenog/ promašenog značenja. Njegove reči i njihovo istinsko značenje zaslužuju bolju sudbinu.
Svako ko iskreno želi da oda počast Orvelovim idejama treba da posveti malo svog vremena kako bi ih naučio, ili ponovo naučio, šta njegove čuvene kovanice zaista znače i na taj način svojim mozgom promisle o izvornom Orvelu i pogrešnim interpretacijama. Možda razlog zašto mnogi ljudi ne učine taj napor leži u njihovom podozrenju, naime – da se taj veoma strogi, nezavisni mislilac ipak ne bi našao na njihovoj strani.