Prosečan američki radnik ima manje vremena za odmor od srednjovekovnog seljaka.
Život za srednjovjekovnog seljaka svakako nije bio piknik. Njegov život je bio zasenjen strahom od gladi, bolesti i ratova. Mnogo šta od njegove ishrane i lične higijene ostajalo je samo u domenu njegovih lepih želja.
Ali uprkos njegovoj reputaciji kao „jadnog i bednog“, možda bismo mu mogli zavideti na jednoj stvari: njegovom odmoru i slobodnim danima u kojima je uživao tokom godine.
Oranje i žetva su nesumnjivo bili naporna rabota, ali je običan seljak uživao u svojim slobodnim danima, ne radeći između osam nedelja i šest meseci godišnje.
Crkva, imajući u vidu problem zauzdavanja stanovništva od moguće pobune, primenjivala je česte obavezne praznike. Venčanja, bdenja i rođenja su u toj epohi mogli da znače i čitavu sedmicu odmora, slavljeničkog ili prazničnog ispijanja piva, putujuće cirkuzante, žonglere ili pak neke sportske događaje koji bi se odigravali u gradu ili na selu; seljak je, zapravo očekivao da slobodno vreme bude njegovo ljudsko pravo, koje će koristiti isključivo za svoju dokolicu i zabavu. Nekada se dešavalo da po nekoliko sedmica u komadu nema nekog važnijeg posla na imanju, u štali ili radionici, a kada bi se oranje i berba završili, seljak je imao vremena i za predah – i to veoma dug.
U stvari, ekonomistkinja Džulijet Šor je otkrila da su – u periodima posebno visokih plata, kao što ih je imala Engleska tokom 14. veka – seljaci nisu imali obavezu da rade više od 150 dana godišnje. A šta se dešava kada pomislimo na savremenog američkog radnika? Nakon godinu dana provedenih na poslu, on u proseku dobija – osam dana godišnjeg odmora.
Istorijat iščezavanja slobodnih dana
A možda nije trebalo da ispadne ovako: Džon Majnard Kejnz, jedan od osnivača moderne ekonomije, napravio je poznato predviđanje da će do 2030. godine napredna društva biti bogata u dovoljnoj meri da slobodno vreme – a ne rad – postanu novo glavno obeležje životnog stila prosečnog Amerikanca. Do sada, ne izgleda da za tu njegovu prognozu postoji ikakvog utemeljenja u savremenoj američkoj realnosti.
Šta se desilo? Neki navode pobedu modernog osmočasovnog radnog vremena, 40-satne radne sedmice umesto bolnih 70 ili 80 sati koliko je u “rintanju” provodio radnik iz 19. veka – neko bi rekao, “pa, eto, i ovo je na neki način bolje od 12. veka… dokaz da se krećemo u pravom smeru.”
Ali, istraživanja Džulijet Šor pružaju činjenice da su Amerikanci odavno rekli „zbogom“ 40-satnoj radnoj nedelji; pregled uzoraka na kojima je ispitan rad, radne navike i obaveze otkriva da je 19. stoleće predstavljalo izuzetak od pravila i odstupanje u istoriji ljudskog rada. Kada su se radnici borili za osmosatni radni dan, nisu pokušavali da dobiju nešto radikalno i novo, već naprosto da obnove ono u čemu su njihovi preci uživali pre nego što su kapitalisti industrijske revolucije i električna sijalica došli na scenu.
Vratite se unazad 200, 300 ili 400 godina, i ustanovićete da većina ljudi iz srednjeg veka uopšte nije radila dugo i danonoćno: Pored opuštanja tokom dugih odmora, srednjovjekovni seljak je u svom slobodnom vremenu uživao spremajući i konzumirajući obroke, a njegov dan je često uključivao i vreme za popodnevno dremanje.
“Životni tempo je bio spor, čak i ležeran; tempo rada je bio opušten”, primećuje Džulijen Šor. “Naši preci možda nisu bili bogati, ali su imali obilje slobodnog vremena.”
Sledi brz prelazak u 21. vek, i odmah uočavamo da je SAD jedina napredna zemlja bez ikakve nacionalne politike odmora.
Mnogi američki radnici primorani su da produže svoje radno vreme, radeći i tokom državnih praznika, dok dani odmora često ostaju neiskorišćeni. Čak i kada konačno izdvojimo vreme za praznik ili korišćenje slobodnih dana, mnogi od nas odgovaraju na e-poštu i “objašnjavaju” da li trenutno kampujemo s decom ili pokušavamo da se domognemo neke plaže.
Neki optužuju američkog radnika za to što ne uzima ono što mu je potrebno i što je, na kraju krajeva, zaslužio. Ali, tokom perioda u koje je u društvu prisutna stalno visoka nezaposlenost, nesigurnost zaposlenja i slabost sindikata, zaposleni lako mogu s pravom osećati da nemaju drugog izbora do da prihvate uslove koje postavlja „aktuelna radna etika“ i svaki poslodavac pojedinačno.
U svetu nestalnih poslova i otkaza za koje poslodavci ne moraju da radniku pruže ikakvo objašnjenje (tzv. “at will” employment), gde ugovor o radu može biti raskinut u bilo koje vreme, nije lako iznositi prigovore na obimnu radnu satnicu.
Istina je da je američki Nju Dil vratio neke od uslova koje su radnici na gazdinstvima i zanatlije iz srednjeg veka uzimali zdravo za gotovo, ali od 1980-ih naovamo stvari su stalno išle nizbrdo. Nestankom sigurnih dugoročnih poslova, radna snaga počinje da prelazi sa posla na posao, tako da broj godina radnog staža i iskustvo više nisu nudili prednosti dodatnih slobodnih dana. Rastući trend honorarnog kao i rada po satu, podstaknut velikom recesijom, znači da je za mnoge radnike ideja o garantovanom odmoru danas tek bleda uspomena.
Posledice neprekidnog rada
Ono što je u svemu tome ironično, je da ovaj kult beskrajnog okapavanja u radu zaista ne doprinosi bolje razumevanju suštine i „benefita“ tolikog povećanja radne satnice.
Nižu se studije koje pokazuju da prekomerno opterećenje smanjuje produktivnost. S druge strane, performanse se povećavaju nakon odmora, a radnici se vraćaju sa obnovljenom energijom i fokusom. Što je duži odmor, opuštenije se i energičnije ljudi osećaju po povratku u kancelariju, fabriku ili na teren.
Ekonomska kriza pruža političarima koji zagovaraju stroge mere štednje opravdanje da pričaju o smanjenju slobodnog vremena, povećanju starosne granice za odlazak u penziju i ukidanju programa socijalnog osiguranja i sigurnosnih mreža koje su trebale da nam omoguće bolju sudbinu od ove današnje, tj. spadanja s nogu od rada. U Evropi, gde radnici u proseku imaju 25 do 30 slobodnih dana godišnje, političari poput francuskog predsednika Fransoa Olanda i bivši grčki premijer Antonis Samaras već su poslali signal da se kultura dužeg odmora bliži kraju.
Ali verovanje da kraći odmori donose ekonomske dobiti izgleda da se ne mogu podvesti u listu benefita.
Prema Organizaciji za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), Grci, koji se suočavaju sa užasnom ekonomskom situacijom rade više sati nego bilo koji drugi građani Evropske unije. U Nemačkoj, ekonomskoj sili br.1, radnici su na drugom mestu otpozadi po broju radnih sati. Uprkos tome što imaju više slobodnog vremena, nemački radnici su tek osmi po produktivnosti u Evropi, dok produktivnost Grka, koji već dugi niz godina rade na tački pucanja, zauzimaju na ovoj listi tek 24to od 25 mesta.
Iza ovog neprekidnog izgaranja, nestanak odmora i slobodnih dana čini da naši odnosi sa porodicama i prijateljima i te kako trpe. Naše zdravlje se pogoršava: depresija i uvećani rizik od prerane smrti jesu realni ishodi i posledice koje trpi američki radnik i američka nacija. Neki napredno misleći ljudi pokušali su da preokrenu ovaj trend, kao što je to nastojao progresivni ekonomista Robert Rajh koji se zalagao za obavezno tronedeljno odsustvo za sve američke radnike. Kongresmen Alan Grejson predložio je Zakon o plaćenom odmoru za 2009. godinu, ali, nažalost, zakon nije stigao ni do Kongresa.
Govoreći o Kongresu, čini se da su njegovi članovi jedine osobe u Sjedinjenim Državama koje imaju isto toliko vremena kao i srednjovekovni seljaci: Zadnjih godina, američki kongresmeni dobijaju 239 dana odmora.
Lynn Parramore, Reuters