Na inicijativu srednjoškolaca koji već više nedelja štrajkuju širom sveta, šesnaestogodišnja Šveđanka Greta Thunberg (slika gore), takođe protestuje protiv globalnog zagrevanja: ona je autentično lice generacije koja ne namerava da odustane ili pak plaća za greške i grehove starijih generacija u koje spadaju i njeni roditelji.
Njeno lice je postalo poznato posvuda. Ona je ozbiljna kao i mi kad još ne napunimo 17 godina, netremice streljajući pogledom objektiv, dok naglas čita svoj govor pre no što nastupi pred demonstrantima, na savršenom engleskom, njene mudre obrve uokviruju joj okrugle obraze, očiju s pogledom koji ne okleva, stojeći pravo i spuštenih ruku – izgleda kao gimnastičarka, ili delegirana od grupe devojaka s koledža. Greta je postala najverodostojnije oličenje aktivističke borbe u pokretu za odbranu naše planete, ugrožene rasipanjem prirodnih resursa i nestankom životinjskih vrsta. Nju primaju najveće javne ličnosti, predsednici, direktori najvećih kompanija i rukovodioci globalnih industrija, kao i eminentne banke.
Greta je održala govor na konferenciji Ujedinjenih nacija o klimatskim promenama COP 24. Ovaj ekskluzivni klub ugostio je političare i stručnjake za životnu sredinu u Katovicama u Poljskoj – pojavila se među onima koji mnogo pričaju a ne rade mnogo. Njen govor je lako razumljiv. Ne koristi se hiperbolama, ne krije se iza beskorisnih statistika i obećanja. Ona, takođe, ne laska javnosti kako bi sebi privukla poklonike koji će je podržavati.
Ona kaže da mi – odrasli, lideri, akteri u našem sebičnom i grabežljivom svetu – nismo ništa učinili, i da će nas deca budućnosti smatrati odgovornima. Ona čak kaže i nešto još strašnije: da će, kada generacije starijih budu biološki nestale – za deset, dvadeset ili trideset godina – ona opet biti na ovom istom mestu, i da će tada „neki novi klinci“ tražiti i od nje da takođe položi račune. Ona sve nas, starije, svojim tihim i mirnim glasom, optužuje da smo zaboravili da nam Zemlja nije data već pozajmljena. Da li ova poruka dopire do nas? Čuli smo tako malo glasova koji su nas upozoravali pre Grete. Nismo slušali reči poglavice Lummi Indijanaca, Velikog Sijetla, kada je odgovorio guverneru koji je ponudio da kupi njihovu zemlju: “Kako možemo da prodamo ono što nam ne pripada?” Nismo čuli upozorenja naučnika Alda Leopolda, Bertranda Rasela… Nismo poslušali ni Ajnštajna kada nas je upozoravao da nam je, ako pčele nestanu s lica Zemlje, ostalo još samo nekoliko meseci života.
Njeno delovanje je jednostavno, kao što bi uvek trebalo biti kada dođe do razgovora o tako normalnim stvarima. Svakog petka ona poziva mlade na štrajk.Štrajkovati u školi – skeptici bi natuknuli da „tu ima nečeg smešnog“. Uz jedva vidljivi osmeh, skeptici ne oklevaju da kažu da je ona „prilično originalna, prilično zabavna“. A treba joj i hrabrosti, Greti, da se suoči sa ironičnim osmehom odraslih.
Ipak, kada se ona pojavi na našim ekranima, na stranicama naših novina, sa svojim ozbiljnim licem i nežnim crtama, kako bi nam s ljutnjom u glasu poručila da je krajnje vreme da se uspaničimo i dignemo na noge, da moramo reagovati i da, ogorčeni, započnemo borbu, da promenimo naš način neekološke egzistencije, naš odnos sa svetom, okolinom i životinjama koje žive s nama, da moramo brinuti o odsustvu godišnjih doba, o nestanku insekata i ptica, depopulaciji mora i smrti korala , o ovakvoj vrsti „zaglušujuće tišine“ koja se malo po malo širi na prirodu i planetu, a u korist buke gradova, grozničavog kretanja, preterane eksploatacije bogatstva zemlje i šuma – i, napokon, kako to da nam, zbog svega toga srce jače ne zalupa, kako da nas ne uzbudi izvesno mračna budućnost, kako to da ne budemo napadnuti nostalgijom za boljom budućnošću, idejom o tome što sve nismo učinili a mogli smo, šta smo sve pustili niz vodu da se „odvija svojim tokom“, kako to da okrećemo glavu i pogled od svega toga, cinično uživajući u sopstvenoj sebičnosti ?
Kako ne čuti njene reči? Kako možemo toliko zaboraviti svaku svoju odgovornost, sve odgovornosti koje, sasvim izvesno, imamo prema budućim generacijama, i kako smo se samo usudili da prihvatimo zdravo za gotovo da će oni koji će najviše patiti od klimatskih promena biti oni koji ih nisu prouzrokovali niti su učestvovali u uništavanju iste?
Nije, naravno, ni u snu zamislivo da je sve ovo „samo neka prolazna kriza“, koja će nestati „tamo negde“, netragom se zagubiti na pretrpanom tavanu naših predatih borbi, i tih tako “opuštenih” i neodgovornih prognoza tipa „jedan na prema otprilike“, uz besprizorno nejasne predstave o tome šta se, zapravo, dešava… nadajući se da će “ova kriza” nestati pod ruševinama naših srušenih snova.
Uprkos ironiji starijih generacija, Greta Tanberg (Greta Thunberg) nije odustala. S težinom svoje mladosti, instinktivnom naukom iz djetinjstva, ona svake sedmice izlazi negde na govornicu da bi nam se obratila, kako bi nam rekla ono što ne želimo čuti; Greta sa svojim prijateljima ističe protestne natpise pred parlamentima, pred političarima koji ulaze u te „dvorane u kojima se odlučuje“, ističući sa svojim istomišljenicima natpise pred vratima brojnih moćnika ovoga sveta. Ona govori u svoje kao i u ime svoje generacije, ali i u ime još nerođene dece; ona govori i u ime svih nas „ostalih“, u ime čitave planete Zemlje; u ime njene dragocene i krhke lepote. Slušajmo je. Imajmo sluha za ono što nam govori.
Možda, ipak, još ima vremena da popravimo ono što smo uništili.
JMG The Clezio – Mar13, 2019, 19:06