Većina Španaca smatra da je prisutnost hemikalija i pesticida glavni rizik po zdravlje koji se odnosi na hranu koju jedu. Tako je i među većinom građana Evropske unije, prema najnovijoj anketi Eurobarometra objavljenoj 2010. godine. Manje od polovine populacije brine o prekomernoj potrošnji kalorija, epidemiji gojaznosti koja je kao pošast zavladala Starim kontinentom ili o trovanju hranom”, što su sve „najveće stvarne opasnosti”, ističe Bernhard Url, izvršni direktor Evropske agencije za sigurnost hrane (EFSA).
Rođen 1961. u Kapfenbergu (Austrija), Bernhard Url je danas veterinar koji je u mladosti želeo da bude farmer ali je nakon diplome specijalizovao bezbednost hrane. Od 2014. godine je na čelu EU agencije EU koja objavljuje naučne studije o patogenima, zagađujućim materijama i drugim supstancama pronađenim u hrani, ne bi li na taj način pomogli političarima da donesu dobro promišljene i na faktima utemeljene odluke.
Šta jedete a šta ne, i zašto?
Jedem sve vrste hrane. Ne bojim se da pojedem bilo koju namirnicu, jer je nivo bezbednosti hrane u Evropi veoma visok. Jedem sve manje mesa jer sam zabrinut za dobrobit životinja i zato što smatram da je zdravije nemati ih na meniju. Način na koji tretiramo životinje je odraz zrelosti našeg društva, a sa etičkog gledišta mislim da možemo bolje od ubijanja životinja.
Da li je moguće kombinovati aktuelne nivoe potrošnje mesa sa humanijim tretmanom životinja?
Nije pitanje možemo li sebi priuštiti da nastavimo sa trenutnim modelom već da li to želimo. U bliskoj budućnosti moraćemo da hranimo 10 milijardi ljudi, a za to je potrebno najmanje tri stvari: Prvo, pomoći zemljama u razvoju. Veliki deo poljoprivredne proizvodnje gubi se usled nedostatka infrastrukture, logistike i znanja. Drugo, Evropa baca u kantu 30% svoje kupljene hrane; to je etički skandal.
Treće, moramo promeniti navike u ishrani. Ne možemo nastaviti da konzumiramo toliko životinjskih proteina. Stočarska proizvodnja troši previše energije, zemljišta i vode a pritom proizvodi prekomerne količine uglenika. Moj savet je: jesti manje životinja i više biljaka. Ovo bi bilo zdravo za ljude, za planetu i za 800 miliona oni koji svako veče na počinak odlaze gladni, jer nemaju šta da jedu.
Da li je ta ishrana dostupna svima?
Pristup svežim proizvodima je ključni socijalni aspekt. Tu je, takođe, pitanje nejednakosti. U Sjedinjenim Državama postoje prehrambene „pustinje“, gde je nemoguće naći svežu hranu u krugu od osam kilometara; tu se, štaviše, nameće i pitanje da li svi mogu priuštiti takvu ishranu. Izgleda da i Evropa ima ove „prehrambene pustinje“, iako ova stvar nije u nadležnosti EFSA i nemamo nikakve podatke. Organsko voće i povrće su skuplje i postoje ljudi koji ih ne mogu priuštiti.
Da li je organska hrana uvek bolja?
U pogledu bezbednosti – tu nema razlike. Što se tiče hranljivosti, verovatno ni tu nema razlika. Prednosti organske poljoprivrede imaju veze sa – održivošću proizvodnje.
Da li organska poljoprivreda ima manje uticaja na životnu sredinu s obzirom da se za njenu proizvodnju koriste, recimo, toksična jedinjenja na bazi bakra poput pesticida?
U principu, odgovor je – da. Način korišćenja tla i rotiranje sorti useva koji se na njima uzgajaju mnogo je prirodniji pri uzgajanju organskih useva. Upotreba bakra je nešto za šta imamo interesa. Vidimo probleme zagađenja životne sredine izazvane bakrom, baš kao što su otrovne i za vodozemce, ptice i druge organizme. Potrebno je dalje proučavati specifičnosti organske i industrijske metode uzgoja.
Koji je najveći problem hrane sa kojim se suočava Evropa?
Višak hranljivih sastojaka. Gojaznost. Prehranjenost i neuhranjenost u razvijenom svijetu su naši najveći izazovi.
Da li treba da brinemo o đubrivima i hemijskim proizvodima u našoj hrani?
U Evropi, svi aditivi moraju biti procenjeni pre njihovog odobrenja. Svi koji su odobreni su na listi za upotrebu, i moraju se ponovo proveravati na svakih 10 godina. Ne postoji nulta opasnost, ali u ovom polju rizik je veoma, veoma mali. Najveće opasnosti leže u trovanju hranom usled bakterija i virusa koji je napadaju. Svake godine se u Evropi zabelež milioni slučajeva koji bi mogli biti sprečeni uz primenu bolje higijene i nadzora.
Da li u našoj hrani postoje plastične mase i kakav je njihov uticaj na naše zdravlje?
Ove supstance su prisutne i to je neporeciva činjenica. Još uvek ne znamo da li imaju toksikološko dejstvo na tkiva. Savetodavno telo EU za nauku radi na formiranju jasne slike, koja će krajem ove godine biti objavljena u vidu naučnog izveštaja.
Vidimo li porast neosnovanih strahova vezanih za hranu i način ishrane?
Da, postoji li zabrinutost građana. Oni misle, recimo, na način tipa „hm, kako to može biti da urin mog sina sadrži [herbicid] glifosat? Mi im kažemo: koncentracija je toliko niska da nema rizika. A ljudi na to odvraćaju: ali, ja ne želim da urin moje dece sadrži bilo koji glifosat. Što nas vodi ka drugom pitanju: koju vrstu poljoprivrede želimo? Želimo li pesticide ili ne? Koji su rizici a koje potencijalne koristi? Ovo je politička rasprava; Ne radi se o nauci, već o društvenim i opšteljudskim vrednostima, o ekonomiji. I tu se, onda, nameće još jedno pitanje. Hrana se više ne proizvodi pred kapijom našeg suseda, negde u komšiluku; ona dolazi iz Novog Zelanda, Čilea, Kanade. Složenost lanca snabdevanja onemogućava apsolutnu kontrolu. Ne znamo, zapravo, odakle naša hrana dolazi i moramo verovati kompleksnoj mašineriji za preradu hrane. Napokon, ukoliko želimo da jedemo, moramo da verujemo. I to je ono što čini da se ljudi osećaju nesigurnima.
Kako se ovo poverenje može povratiti?
Industrija je izgubila poverenje potrošača. Podsećamo na slučaj konjskog mesa koje nije bilo opasno po zdravlje ljudi, ali je i dalje predstavljalo potencijalno varljivu praksu. A onda treba da se zapitamo i ovo: da li nam trebaju jagode iz Južne Amerike, kivi iz Novog Zelanda, i da nam je svo voće i povrće iz čitavog sveta na raspolaganju preko cele godine? Poljoprivrednu proizvodnju bismo možda mogli da ponovo regionalizujemo. Regionalizacija dolazi sa potvrdama o kvalitetu, adekvatnim tretmanom životinja i još dosta stvari, a industrija sada pokušava da povrati to poverenje putem – oznake kvaliteta.
Da li će genetski modifikovana hrana biti potrebna za prehranu 10 milijardi ljudi?
Mislim da – ukoliko razvijemo dobre programe za sprečavanje gubitaka usled loših useva, sprečimo bacanje hrane u takozvanom razvijenom svetu i promenimo naše navike u ishrani – možemo daleko dogurati i bez genetski modifikovane hrane. Moraju se pojaviti konkretne metode u ostvarenju ovakvih ideja, recimo, u slučaju suše, ili otpornost na štetočine, iako trenutno ne vidim razlog za njihovu primenu u Evropi.
Kako možemo izbeći bacanje tolike količine hrane, posebno u supermarketima?
Sve je stvar stava, koncipiranja i primene boljih planova kao i promene ponašanja. Na farmi na kojoj sam odrastao, nije postojala ni mrva hleba koja bi se bacila; moja majka je na to gledala kao na greh. Ljudi koji su živeli u Evropi nakon Drugog svetskog rata su daleko više cenili hranu. Zašto ne bi i danas? Reč je o naprosto o podučavanju ljudi na način da postanu svesni ovog problema. Što se tiče velikih supermarketa, postoje zakoni: U Francuskoj su supermarketi prisiljeni da proizvode kojima ističe rok doniraju bankama hrane. Nema smisla da ih šaljemo u podsaharsku Afriku jer taj koncept ne bi funkcionisao, a u Evropi već imamo više nego dovoljno ljudi sa niskim primanjima: 23% Evropljana živi ispod granice siromaštva.
Koji su patogeni posebno zabrinjavajući?
Afrički virus svinjske kuge, koji je ušao u EU 2014. godine, već je pogodio devet zemalja: Litvaniju, Letoniju, Estoniju, Češku, Rumuniju, Mađarsku, Bugarsku i Belgiju. Bolest je iznenada buknula u radijusu od 1.000 kilometara, od Baltika do Belgije, verovatno zbog toga što je neko bacio komad zagađenog mesa kroz prozor automobila – meso kojim se inficirala neka divlja svinja. Ovo je ogroman problem jer ova groznica može dopreti do zemalja sa najvećim farmama svinja u Evropi, kao što su Španija, Francuska, Nemačka ili Holandija.
Da li političari dovoljno uzimaju u obzir naučne dokaze?
Da. Tokom svojih 15 godina, EFSA je za potrebe Evropske unije izradila i objavila oko 6.000 naučnih radova, od kojih je oko 99.9% uzeto u obzir od strane evropskih zakonodavaca. U Evropi je politika zasnovana na dokazima predstavlja važan stub bezbednosti hrane. Postoji, međutim, razlog za zabrinutost, naročito kada je reč o vakcinama. U Francuskoj, recimo 40% populacije smatra da vakcine imaju toksičan efekat, što je katastrofalno pogrešan stav. Veoma je opasno misliti da su naučni dokazi samo „neko drugo mišljenje“. Ukoliko dovodimo u pitanje naučni metod i dokaze, onda se vraćamo u srednji vek.