Najpogubniji trenutak finansijske krize iz 2008. godine nije bio gromoglasan tresak Lehman Brothersa, već jedan još nejasniji, opskurniji događaj: zamrzavanje tržišta komercijalnih hartija od vrednosti. Magazin Njujorker donosi priču svog ekonomskog novinara, Adama Dejvidsona.
Pre deset godina, celokupna američka ekonomija bila je gotovo na izdisaju. To se nije desilo tog kobnog 15. septembra 2008., u trenutku kada se stropoštao Liman Braders. Nije se desilo ni dan kasnije, pre no što su Vlada i Federalne rezerve spasli osiguravajućeg giganta A.I.G. od bankrotstva, upumpavajući mu finansijsku injekciju, usred gotovo izvesno tačnih upozorenja da bi, ukoliko to ne učine, mogli da čitavu globalnu ekonomiju gurnu u još dublju recesiju.
Gotovo samrtni ropac američke privrede došao je krajem te sudbonosne nedelje, kada se zbio jedan još uvek ne do kraja jasan događaj: Tržište komercijalnim hartijama od vrednosti je u tom momentu doživelo trenutno zamrzavanje. Većina ljudi, verovatno, nikad nije čula za tržište hartijama od vrednosti, ali oni koji jesu bili su sablaznuti. “Mislim da nikada u svojoj karijeri nisam bio toliko nervozan koliko tada”, rekao je novinaru Njujorkera finansijski ekspert Pol Balika (Paul Balika) iz firme Daiwa Securities, “jer je tog momenta finansijski sistem bio tako blizu totalne blokade. Mislim da smo bili na ivici ambisa.“
Baliikin posao u to vreme bio je da olakša kratkoročno zaduživanje korporacija. Ovakav posao, u normalnim vremenima, uopšte nije uzbudljiv. To je deo tihih, rutinskih operacija koje omogućavaju da privredni sistem funkcioniše. Svakog dana dešava se isto, naime, da neke kompanije mogu u tom momentu imati malo dodatnog novca na svom računu, dok bi nekim drugim kompanijama možda, u tom istom momentu, bilo potrebno nešto malo para. Tako se posao ljudi poput Balike sastojao u pomaganju onima koji imaju neki dodatni novac pri sebi da ga pozajme (uz kamatu, plus troškove trgovine ovim novcem koju realizuju ljudi poput Balike, koji pronalazi klijente tj one koji kupuju novac na kratak rok), na jednu noć ili nedelju ili mesec dana – onima kojima je potrebna kratkotrajna finansijska potpora. Tog septembra 2008. godine, ovaj proces je bio na korak od potpunog kraha. “A kako funkcioniše kapitalizam ukoliko niste u stanju da pozajmite novac? Pa, mahom tako što se vratite na dobri, stari bartering”, kaže Balika. “Proširenje kapitala gotovo se zaustavilo – upravo pred gašenje, i tačka.” Barter (poslovi) je sistem razmene kojom se roba ili usluge direktno razmenjuju za druge robe ili usluga bez upotrebe sredstva razmene, kao što je novac. To je obično bilateralni odnos, ali može biti multilateralni posredovanjem putem barter organizacija i obično postoji paralelno sa monetarnim sistemima u većini razvijenih zemalja, iako u veoma ograničenom obimu. Barter obično zamenjuje novac kao metod razmene u vremenima monetarnih kriza. Takav je slučaj, kada su valute nestabilne (na primer: hiperinflacija ili deflatorna spirala) ili kada su novčana sredstva jednostavno nedostupna za obavljanje trgovine.
“Vrebalo nas je čudovište na lancu”, rekao mi je tada Mark Piterson. On je u to vreme bio blagajnik u ServiceMaster-u, kompaniji koja poseduje nekoliko firmi za kućne usluge, kao što su Terminix, Merry Maids i druge. On mi je objasnio da vrednosne hartije nisu ni nalik hipotekarnim kreditima, u kojima se obmanjujući dugoročni krediti izdaju ljudima koji sebi ne mogu priuštiti da ih vrate.
Vrednosna hartija, u principu, ne bi trebalo da bude rizična. Piterson mi je rekao da na tren porazmislim o Terminix-u. Njih zovete kako biste se pobrinuli za mrave i bubašvabe koji su vam se pojavili u kući, a istrebljivač dolazi u vaš dom i vi mu napišete ček za uslugu. Postoji vremensko ograničenje između vaše predaje čeka istrebljivaču i novca koji se prikazuje na njegovom računu. Zbog vremena, ili sezone, ili jednostavno usled nasumične fluktuacije, u nekim danima Terminiksu pristiže puno čekova pa u tom momentu ima više novca nego što mu je potrebno; nekim drugim danima, u Terminix-u čekaju da se čekovi realizuju, pa će ovoj firmi tada možda biti potrebno nekoliko nedostajućih miliona kako bi isplatila ono što drugi potražuju od nje, recimo, namirivanje duga za troškove otrova kojeg su kupili od nabavljača.
Vrednosna hartija je specijalizovani oblik izuzetno niskorizičnih, kratkoročnih obveznica – u osnovi, to je neka vrsta dužničke hartije (u slengu I.O.U., I owe you – dugujem ti). Ljudi koji su poput Balike trgovci obveznicama organizuju transfer novca od onih koji trenutno imaju nekog viška para ka onima kojima privremeno nedostaje. Kada ServiceMaster-u pritreba nešto novca, on nazove trgovca obveznicama i nudi prodaju svoje dužničke hartije nekoj drugoj kompaniji, koja ima dodatni novac. Zatim, kada se ServiceMaster ponovo pokrene, on taj I.O.U. papir može otkupiti natrag i, uz to, potom nešto od svoje dodatne gotovine dati firmi kojoj je novac hitno potreban (Malo je zbunjujuće to što zajmoprimac prodaje obveznicu a zajmodavac ga kupuje, ali takav je sistem). U normalnim vremenima, ovaj proces se dešava brzo – tek onoliko koliko je brokeru potrebno da udari nekoliko dirki računara.
Ova razmena vrednosnih hartija se između velikih kompanija dešava svakodnevno. Ukoliko radite za veliku firmu, vaša plata će, s vremena na vreme, verovatno biti isplaćena zahvaljujući ovom sistemu. Mnogim velikim trgovcima na malo potrebno je da pozajmljuju novac tokom cele godine, a tek u decembru izvlače se iz trenutnog deficita tj manjka, uz božićne troškove. A ovaj sistem funkioniše, zapravo, na neki čudesan način – jednostavani finansijski alat kojeg nam je podario savremeni svet. Da nema mehanizma vrednosnih hartija, svaka bi kompanija bila daleko štedljivija i skromnija, zadržavajući pri sebi dovoljno novca tako da uvek može platiti svoje račune – svojim novcem. Ali, u tom slučaju koji je „skromnija varijanta“ poslovanja, kompanije bi zapošljavale daleko manje ljudi, ujedno proizvodeći daleko manje robe koju bi prodavali po većim cenama; u tom slučaju, Sjedinjene Države i svet bili bi – daleko siromašniji.
Tokom te grozne nedelje pre deset godina, mnoge kompanije želele su da prodaju obveznice – brzo im je bila potrebna gotovina – ali praktično niko nije bio spreman da ih kupi, strahujući da obveznice već sledećeg dana ne bi vredele ništa. Upravo je ovaj razlog – snažnije od bilo kakvog propadanja na višim nivoima – inspirisao tadašnjeg predsednika Fed-a Bena Bernankea i sekretara trezora Henrija Polsona da upozore na eventualni neuspeh čitavog američkog ekonomskog sistema. Uskoro je i sam Fed počeo da kupuje obveznice, a tržište se „zaverglalo“ i počelo da se vraća u život, iako još uvek nije dostizalo onaj vrhunac koji je postojao pre krize.
Finansijska kriza usmerila je pažnju na gromoglasni kolaps investicionih banaka i osiguravajućih kuća, kao i na bedu koja je pogodila milione vlasnika kuća i nekretnina. To, međutim, više nije bila egzistencijalna kriza. Berze su osmišljene da budu rizične. Kapitalizam zahteva da se kompanije – i oni koji ih poseduju – ne osećaju nelagodno zbog mogućnosti gubitka novca kojeg su uložili, možda čak i svog novca, u zamenu za priliku ostvarivanja značajne dobiti. Kada kompanije ne uspeju, a berza trpi, to može biti uznemirujuće, a mnogi ljudi, posebno bogati i penzioneri, mogu pretrpeti velike gubitke. Sredstva kao što su vrednosne hartije i druge visoko rangirane obveznice projektovane su tako da budu što je moguće bezbednije to jest što manje rizične. Onda kada vrednosne hartije počnu da se urušavaju, ili prestane trgovina ovim finansijskim proizvodom, naši životi bivaju izloženi opasnosti. Elektrane i benzinske pumpe ne mogu da kupuju gorivo; supermarketi ne mogu da kupuju hranu; banke nemaju gotovinu u svojim bankomatima; a bolnice ne mogu da kupuju lekove.
Mnoge od lekcija koje su izdržale sva iskušenja zadnje finansijske krize jesu od velike važnosti za one koji su spremni da ih čuju. Velike banke bile su prevelike i stoga su morale da budu spašene. Hipoteke i ostali finansijski proizvodi su osmišljeni da nas nasamare. Naš finansijski sistem je bio previše glomazan, a upregnut u korist i za račun bogatih, istovremeno radeći protiv srednje klase i siromašnih. To su lekcije koje moramo poštovati, posebno sa trenutnim napadom na Biro za zaštitu potrošačkih finansija kao i druge reforme koje su trebale da pomognu onima koji su u tom trenutku preko noći ostali finansijski nemoćni, istovremeno se boreći za makar malo umanjenje moći onih koji čuvaju svoje finansijske interese (bogati).
Ovu tužnu lekciju, ipak, ne bi trebalo da izgubimo iz vida. Između otprilike 1880. i 1980. godine, u Sjedinjenim Državama, Britaniji i nekolicini drugih zemalja rastao je finansijski sistem koji je omogućio daleko bolje živote nego što ih je većina dotad imala. Ta promena nije bila samo rezultat naučnih proboja kao što su parni motor, motor sa unutrašnjim sagorevanjem i telefon. Niz naizgled dosadnih finansijskih inovacija išao je ruku pod ruku sa tim i sličnim herojskim pronalascima koji su menjali svet.
Niskorizična tržišta koja dobro funkcionišu ključna su za naš savremeni život – ključna baš kao što su to i antibiotici, struja ili internet.