Izgleda da su američki trgovinski zvaničnici sklopili slučaj protiv Kine u tzv. „Izveštaju iz Odeljenja 301″ izdatom 22. marta 2018. (Section 301 report). Ali izveštaj – sada široko prepoznat kao dokaz koji opravdava nove tarife Trampove administracije i druge kaznene mere protiv Kine – uveliko obeležava nekoliko ključnih oblasti.
Na površini, trgovinski predstavnik Sjedinjenih Država, Robert Lajthajzer (Robert Lighthizer), čini se da je pokrenuo slučaj protiv Kine u tzv. Izveštaju iz Odeljka 301, objavljenom 22. marta. Podnesen je u detaljnom dokumentu od 182 stranice (koji bi, sa 1.139 fusnota i pet priloga, učinio da svaki pravni tim procveta od ponosa), kao svojevrsna optužnica američkih trgovinskih predstavnika (USTR, United States Trade Representative) zbog „nepoštene trgovačke prakse Kine u pogledu transfera tehnologija, intelektualne svojine i inovacija“ – akcija protiv Kine čini se hitnom i upečatljivom. Ovakav narativ je hitro prihvaćen kao temeljni dokaz za podršku tarifama i drugim kaznenim trgovinskim merama koje je administracija predsednika Donalda Trampa pokrenula protiv Kine poslednjih meseci. Ovo je moćna municija u potencijalnom trgovinskom ratu.
Ali nemojte se zavaravati. Izveštaj je širok u odnosu na nekoliko ključnih oblasti. Prvo, optužuje se Kina za “prinudni prenos tehnologije”, tvrdeći da američke kompanije moraju da predaju nacrte sopstvenih tehnologija i operativnih sistema kako bi se bavili poslovanjem u Kini. Ovaj prenos se, navodno, odvija u okviru strukture aranžmana zajedničkog ulaganja – partnerstva sa domaćim kolegama, koje su Kina i druge zemlje već odavno ustanovile kao model za rast i širenje novih preduzeća. U ovom trenutku, u Kini posluje više od 8.000 JV-a (Joint Venture – zajednička ulaganja), u poređenju sa ukupno preko 110.000 zajedničkih ulaganja i strateške saveze koji su osnivani širom sveta još od 1990. godine.
Značajno je i to da američke i druge multinacionalne korporacije slobodno pristupaju ovim sporazumima dogovorenim putem zakona iz komercijalno valjanih razloga – ne samo da bi se uspostavili novi proizvodi na rastućem domaćem tržištu u Kini već i kao sredstvo za poboljšanje efikasnosti poslovanja uz niskotarifnu offshore kinesku platformu. Usiljeno „portretisanje“ američkih kompanija kao nevinih žrtava kineskog pritiska svakako je u sukobu sa sopstvenim iskustvom kao aktivnim učesnikom u zajedničkom poduhvatu bankarskog fonda Morgan Stenli sa Kineskom građevinskom bankom (i nekoliko malih manjinskih investitora), kako bi 1995. osnovali kompaniju China International Capital Corporation.
Da, kako smo se udružili s našim poslovnim partnerima u kreiranju prve investicione banke u Kini, mi smo s njima podelili i naše poslovne prakse, vlasničke proizvode i distributivne sisteme. Ipak, suprotno tvrdnjama USTR-a, nismo bili prisiljeni da ulazimo u ove aranžmane. Imali smo svoje komercijalne ciljeve i želeli smo da izgradimo svetsku kompaniju za finansijske usluge u Kini. Vremenom, prodali smo svoj udeo tokom 2010. godine – prilično atraktivan povraćaj akcionarima Morgan Stenlija, mogao bih dodati – a CICC je bio na dobrom putu da ostvari te ciljeve.
Druga oblast o kojoj izveštava Odeljak USTR-a 301 “o problemima” jeste prikazivanje kineskog fokusa na strane investicije – strategiju “izlaska” – kao jedinstveni plan usmeren na državu, usmeren na „proždiranje“ novih američkih kompanija i njihovih vlasničkih tehnologija. U izveštaju je, zapravo, više nego dvostruki broj strana posvećen optužbama zbog veze sa navodnom krađom tehnologije u toj zemlji putem ovakvih akvizicija – što je „upakovano“ u narativ „nesumnjivog posezanja za najvrednijom imovinom koju Amerika poseduje“ – a što se odnosi na interne transfere putem zajedničkih ulaganja (JV, joint ventures) i navodne prakse nepoštenog licenciranja.
Kao takva, kampanja „Made in China 2025“ predstavljena je kao dokaz „prima facie“ (na prvi pogled) o „zaobilaznoj i neiskrenoj“ socijalističkoj zaveri u cilju postizanja globalne dominacije u velikim industrijama budućnosti: autonomnim vozilima, brzoj železnici, naprednim informacionim tehnologijama i mašinskim alatima, egzotičnim novim materijalima , bio-farmaciji, sofisticiranim medicinskim proizvodima, kao i novim izvorima energije i naprednoj poljoprivrednoj tehnologiji.
Ne mari to što su strategije za industrijske politike, testiranih tokom dugog vremenskog perioda – strategije brzorastućih zemalja koje žele da izbegnu strašnu zamku srednjih prihoda prelaskom sa uvezenih na autohtone inovacije. Kina je optužena od strane USTR-a da sponzoriše jedinstvena nastojanja i napore državne industrijske politike, koja je u velikoj meri subvencionisana, nepošteno usmerena na povlačenje konkurentske nadmoći od strane slobodnih i otvorenih tržišnih sistema poput američkog, u kojem se navodno igra po različitim pravilima.
Ipak, čak su se i razvijene zemlje oslanjale na industrijsku politiku kako bi postigle nacionalne ekonomske i konkurentske ciljeve. To je bilo centralno za takozvanu državu planiranog racionalnog razvoja – Japana – koja je podupirala svoj brz rast u 1970-im i 1980-im godinama. Ministarstvo za međunarodnu trgovinu i industriju usavršilo je veštinu baratanja državnim subvencijama za dodelu kredita i tarifa kako bi zaštitila japanske brzo rastuće industrije tipične za ovu ostrvsku zemlju (tzv „sunrise“ industrije), napor sa kojim se možda još jedino može porediti nemački jednako impresivni „Virtšaftsvunder“ tj. ekonomsko čudo (Wirtschaftswunder), uz dodatnu snažnu podršku „Mitelštandu“ tj srednjoj klasi (Mittelstand) u malim i srednjim preduzećima.
I, naravno, bio je to američki predsednik Dvajt Ajzenhauer koji je 1961. skrenuo pažnju na moćan vojno-industrijski kompleks Sjedinjenih Država kao osnove od države sponzorisanih inovacija finansiranih od strane američkih poreskih obveznika. NASA-ini spinoffovi, Internet, GPS, prodor u tehnologiji poluprovodnika, nuklearna energija, tehnologija slike, farmaceutske inovacije i još mnogo toga: sve su to važne i veoma vidljive manifestacije industrijske politike na američki način. Sjedinjene Američke Države jednostavno to realizuju kroz federalni budžet za odbranu – gde su ove godine izdaci bili blizu 700 milijardi dolara – više od ukupnog izdvajanja za odbranu u Kini, Rusiji, Britaniji, Indiji, Francuskoj, Japanu, Saudijskoj Arabiji i Nemačkoj.
Da, USTR je sasvim tačan i potcrtava ulogu koju inovacija ima u oblikovanju budućnosti bilo koje zemlje. Ali, tvrditi da se samo Kina oslanja na industrijsku politiku kao sredstva za postizanja cilja, naime, zaposedanja globalne industrijske dominacije – predstavlja vrhunac licemerja.
Kibernetska špijunaža je treći stub u slučaju koji američki USTR vodi protiv Kine. U ovoj oblasti ne može se pogrešiti pri tumačenju dokazi koji ističu ulogu Kineske Narodne oslobodilačke vojske kao glavnog aktera u računarsko-tehnološkim upadima usmerenim na američke komercijalne interese. Ovi problemi su, u stvari, bili tako ozbiljni da je septembra 2015. predsednik Barak Obama predstavio predsedniku Siju top-tajne dokaze o kompjuterskom hakovanju sponzorisanom od strane Kine. Od tada, većina izveštaja ukazuje na smanjenje kineskih upada. Nažalost, dokazi citirani u izveštaju USTR-a u znak podrške trgovinskim kršenjima američko-kineskih trgovinskih sporazuma vezanim za kibernetske aktivnosti, u velikoj meri prikazuju taj sukob.
Ukratko, naizgled impresivan izveštaj odeljenja 301 USTR je pristrasan politički dokument koji je dodatno potpirivao anti-kineski sentiment u Sjedinjenim Državama. Kao rezultat toga, krađa intelektualne svojine sponzorisane od strane Kine sada je narativ preuzet od strane jedne Amerike koja danas sebe sve više vidi kao žrtvu. Da, kao i svi mi ostali, i Kinezi su teški rivali, i možda ne igraju uvek po pravilima. Za sve to što čine, oni moraju biti odgovorni. Ali slučaj koji je iskonstruisao USTR je neprijatan simbol mentalnog „žrtvenog jarca“, koji je Ameriku pretvorio u „Kalimero“ naciju podložnu večitoj kuknjavi i isticanju kako su Amerikanci najveće žrtve.
Stephen S. Roach je nekadašnji predsednik azijskog ogranka banke Morgan Stenli za Aziju i glavni ekonomista ove kompanije; uz to, on je i viši saradnik na Institutu za globalne poslove Džekson pri Univerzitetu Jejl i viši predavač na Jejlovoj školi menadžmenta. Autor je knjige „Neuravnoteženo: međuzavisnost Amerike i Kine“ (Unbalanced: The Codependency of America and China).