Abu Raihan al-Biruni, islamski naučnik iz Centralne Azije, možda je otkrio Novi svet vekovima pre Kolumba – bez napuštanja svojih proučavanja u srcu kopnene Azije.
Već više od jednog veka čitava vojska naučnika, entuzijasta i totalnih ekscentrika bavila se pitanjem ko je otkrio Ameriku. Neke od tih tvrdnji su zaista egzotične, sa neverovatnim izveštajima o drevnim Feničanima na Roud ajlendu ili kineskim ekspedicijama od Srednjeg Kraljevstva sve do oblasti zaliva San Franciska. Šezdesetih godina prošlog veka, živopisni norveški etnograf i avanturista Tor Hejerdal (Thor Heyerdahl) tvrdio je da su Peruanci u jedrilicama izrađenim od balsinog drveta rutinski saobraćali između Amerike i Polinezije – i to stolećima pre nego što je Kristofor Kolumbo isplovio iz Valensije.
Ostavljajući po strani apsurdne teorije, postoji veliki broj ozbiljnih pretendenata na titulu „onog koji je došao prvi“. Prvi koji stavlja pod sumnju datum Kolumbovog otkrića mogao bi biti Zuan Chabotto (c.1450-99), venecijanski pomorski navigator i istraživač. Njegova tvrdnja upućuje na činjenicu da se Kolumbo nije domogao američkog kopna 1498. godine već da je severnoameričku obalu dotakao punih godinu dana ranije. U slučaju da je otplovio iz Engleske, izvesno bi ostao urezan u pamćenje anglofonog sveta, poput Džona Kebota (John Cabot) i razmetljivo prebacujući prava sa Venecije na “Ostrvo kraljevog skiptra“ pod britanskom upravom (Sceptred Isle). A onda se ispostavilo da je, dok je Kebot u Bristolu najzad pronašao investitore a od Henrija VII dobio patentno pravo (na pronalazak novih teritorija Novog sveta), njegova glavna finansijska potpora bila italijanska bankarska kuća sa sedištem u Londonu. Tako su se lovorike vratile nazad u – Italiju.
Otkrića i sumnje
Engleska naučnica Alvina Rudok (Alwyn Ruddock) je 1966. otkrila pismo iz 1498. godine koje je Kolumbu napisao jedan engleski trgovac po imenu Džon Dej (John Day). U njemu je Dej tvrdio da se “smatra izvesnim” da je severnoameričko kopno koje je Kebot posetio prethodne godine “već pronađeno i otkriveno u prošlosti” od strane mornara iz luke Bristol (što je inače i rodni grad Rudokove). Ona je otkrila još nekoliko sličnih dokumenata koji sugerišu da su ovi pionirski nastrojeni Englezi stigli u Ameriku već 1470. godine. Nažalost, Alvina Rudok je naložila oporukom da se svi ovi dokumenti unište po njenoj smrti 2005. godine. Baš kada se učinilo da će se nagrada „prvog u Americi“ vratiti na sever – usledio je talas novih sumnji.
Usred ovog ping-pong meča za titulu Prvog posetioca iz Evrope na američkom kontinentu, u igru ulazi Frančesko Gvidi-Bruskoli (Francesco Guidi-Bruscoli), italijanski istoričar koji je otkrio informacije o italijanskim finansijerima Kebota, koji je naišao na mapu iscrtanu na žućkastom izbledelom pergamentu, ponudivši zanimljivo zapažanje koje je ukazivalo na to da je Kebot možda bio poslat da potvrdi otkriće napravljeno mnogo godina ranije. Napisano na italijanskom jeziku, navodi se da je „Đovaniju Kaboteu“ (Giovanni Chabotte – John Cabot) iz Venecije naloženo da otplovi za “Novu zemlju”. Da je upućivanju na Novu zemlju prethodio nedvosmisleni tekst na italijanskom jeziku – umesto onog neodređenog i nesigurnog, u kojem Gvidi-Bruskoli piše da su Kebotovi sponzori već znali za Ameriku – zahvaljujući izveštajima ranijih istraživača. Kebot je, jednostavno, verifikovao ono što je već bilo poznato.
Nordijske sage
U međuvremenu su naučnici iz Skandinavije ispitivali norveške sage kako bi dokazali da su njihovi prethodnici preveslali da severnoameričke obale pre nego što su to učinili Englezi i Italijani. Priča o Vikinzima koji „oru talase svojim uskim brodovima“ kako bi istražili i naselili Grenland je do sada poznata i potvrđena arheološkim nalazima duž jugozapadne obale Grenlanda. Profesor Gustav Storm sa Univerziteta Kristijanija u Oslu je početkom 20. veka iznašao dokaze da su Norvežani obavili nekoliko putovanja tokom kojih su ugledali obale Kanade, pronašavši i imenujući „Markland“ (južni Labrador), Helluland (Bafinovo ostrvo) i „Vinland“, za koji se smatra da je današnja Nova Škotska.
Među ovim avanturistima izdvaja se čuveni Lejf Erikson (Leif Ericson, 970-1020), sin Erika Crvenog (950-1003) koji je otkrio Grenland, ušavši u istorijske knjige po zapisu da je video „Vinland“ oko 1000-te. Istina, jedna saga iz 1387. drži do toga da je izvesni Bjarni, sin Herjulfov, potukao Lejfa u Vinlandu, nakon što je Lejf potpuno promašio kurs i vidljivo kopno zemljišta još 985-6. Međutim, nije došlo do dalje podrške Bjarnijevim zahtevima.
Pa, šta je onda to što se naziva “norveškim otkrićem” Severne Amerike? Lejf Erikson je bio hrišćanski misionar kojeg je na Grenland poslao kralj Olaf Prvi od Norveške (995-1000) sa naređenjem da Hristovu veru uspostavi u naseobinama. Tokom plovidbe nazad ka kući, njegov brod je zabasao toliko na jug da ih je odveo pred obale Nove Škotske. Autori norveških saga, fascinirani što je Lejf preživeo ovu avanturu, zvali su ga “Lejf Srećnik”.
Izuzev Eriksona, većina drugih Norvežana koji su stupili u kontakt sa Severnom Amerikom bili su po zanimanju trgovci. Da su njihovi trgovački interesi postigli bolje rezultate, možda bi Novom kontinentu baš oni dali drugi izgled, ali – nisu. Njihovo ozbiljno ulaganje u severnoameričku teritoriju dovelo je do okršaja protiv domorodaca tj američkih indijanaca, nakon čega su brzo uzmakli ka svojim brodovima. Najjužniji potvrđeni dokaz za prisustvo Vikinga u Novom svetu otkriven je 1960. godine u L’Anse aux Meadows-u, na severu Njufaundlenda.
Od zemunica – kuća ukopanih i prekrivenih zemljom i mahovinom – i primitivnih artefakata koje su arheolozi iskopali u L’Anse aux Meadows i na Grenlandu, ti norveški trgovci pojavljuju se kao živahni avanturisti. Što se tiče njihovih ‘istraživanja’, ona su izvedena na temeljit i pažljiv način, ad hoc, a obično kao rezultat nesreće ili nepovoljnih vetrova. Najpromišljeniji vikinzi su se svaki put trudili da otplove malo dalje niz obalu od njihovog neposrednog prethodnika. Bilo kako bilo, po svom povratku na Grenland, Island ili u Norvešku, pripovedali bi svoje priče slušaocima koji su ih pratili razrogačenih očiju oko logorske vatre. Nema dokaza da je bilo koji od Vikinga koji su predvodili plovidbe prema Severnoj Americi bili pismeni.
Trebalo je još tri generacije pre Adama iz Bremena (1050-1081/5) u severnoj Nemačkoj, pisao je tada hrišćanski biskup Gesta Hamburški (Gesta Hammaburgensis Ecclesiae Pontificum), u hronici koja uključuje priče koje je čuo o avanturama Lejfa Srećnika. Adam i ostali hroničari, kao i autori saga su svoje izveštaje predstavljali na tada ukorenjen i činjenicama potkrepljen način, bez naznaka da su imali bilo kakvu predstavu o implikacijama ovih izuzetnih putovanja.
Otprilike u isto vreme kada su Vikinzi zaplovili južno i zapadno od svojih baza na Grenlandu, na zapadnim teritorijama se odvijao jedan veoma različit proces: otkrivanje teritorija u kopnu, i to na više meseci hoda od najbližeg otvorenog mora. Počev još pre više od 3000 godina, trgovci iz velikih urbanih centara u tadašnjem Uzbekistanu, Turkmenistanu i Avganistanu slali su svoju robu širom Evroazije, od Evrope do Indije i Kine. Robu bi slali na sve četiri strane sveta u dugim karavanima kamila, koje su nosile ekvivalent tereta od dvanaest i više modernih teretnih kontejnera. Zlatni i srebrni novčići u njihovim gradovima bili su priznati kao valuta čak u Šri Lanki i Engleskoj. Vikinzi su, između ostalog, prikupljali gomile ovih lepo dizajniranih novčića jer su znali da će biti naširoko prihvaćeni. Kada su se vratili kući, trgovci iz Centralne Azije nisu samo pripovedali svoje priče o uredno izgrađenim ognjištima u solidnim višespratnim kućama, već su ostavili i detaljne informacije o geografiji i podneblju zemalja koje su posetili. Lokalni učeni ljudi bi se okupljali i analizirali ove izveštaje.