Šta je suština i priroda poslova u budućnosti? Koliko će se menjati naša zanimanja, i koliko će tehnologija uticati na profile zanimanja? Kako se, naprosto, izboriti za parče hleba u epohi koju uveliko živomo – epohi u kojoj mašine već dominiraju. Nakon prvog dela, evo i nastavka priče o svetu u kojem će rad kakav poznajemo biti prevaziđen pojam.
Informatička dobra
Savremene ekonomije sve se više zasnivaju na informacijama. Informacije “žele da budu slobodne” – kako se kaže – ali one stvari koje su slobodne loše su po kapitalizam, jer – kapitalizam znači konkurenciju i profit.
Informatička roba nisu što i fizička roba. U osnovi, računarski program se razlikuje od automobila. Izgradnja svakog novog BMW-a je uvek teška kao i što je to bila i izgradnja onog prethodnog; kreiranje nove kopije kompjuterskog programa je jednostavno. Kada dobijete recept, svaka dodatna jedinica je u suštini besplatna. Ovo ide na ruku informatičkim gigantima poput Gugla, Fejsbuka i Epla. To znači da, kad jednom osvoje recept, preostaje im još samo da promatraju kako se novac sliva u njihove kase. Ali, održavanje ideje da je ono što prodaju vredno zahteva izvesnu inventivnost. Moraju se pozivati na principe intelektualne svojine (ozloglašeno neuredno i „razbarušeno“ područje zakona). Moraju da održavaju svoje monopole, kao što Gugl de facto ima monopol nad internet-pretragom (Bing, Oprosti mi). Ili moraju da daju proizvod, a onda prodaju nešto drugo (Facebook prodaje vaše lične podatke oglašivačima). Nijedna od ovih stvari nije suštinska za glavnu kapitalističku razmenu jer je stari zakon o ponudi i potražnji urušen.
Jer, prešli smo iz doba oskudice u doba obilja.
Vremenom, tehnologija će verovatno mnoge stvari dovesti do nultih marginalnih troškova*. Energija, na primer, neće biti predmet pod uticajem sila tržišišta. Imaćemo samo solarnu ploču na krovu i svaki kilovat-sat će, u suštini, biti besplatan. Kada nam zatreba nešto za kuću, mi ćemo to jednostavno otštampati pomoću 3-D štampača. A kada posedujemo industrijski internet (Internet of Things), svi će biti povezani, omogućavajući za sada neuporedivo zajedničko stvaranje i kreaciju (na daljinu, internetom, više učesnika) kao i međusobnu saradnju (Nulti marginalni troškovi* opisuju situaciju u kojoj se može proizvesti dodatna jedinica bez povećanja ukupnih troškova proizvodnje. Proizvodnja druge jedinice dobra može imati nulte marginalne troškove kada je to dobro nekonkurentno, što znači da je moguće da jedna osoba konzumira dobro bez smanjenja sposobnosti drugih da ga istovremeno konzumiraju).
“Danas se glavna kontradiktornost modernog kapitalizma nalazi između mogućnosti slobodne, bogate, društveno (grupno) proizvedene robe i jednog sistema koji se sastoji od monopola, banaka i vlada, koji se bore da održe kontrolu nad moći i informacijama”, kaže Mejson. “Sve je prožeto borbom između jedne (solidarne i interaktivne) mreže i hijerarhije.”
Klimatske promene
Do sada su vlade i preduzeća zastupali stanovište da su tržišni mehanizmi najbolji način za rešavanje globalnog zagrevanja. Međutim, svi dokazi sugerišu da oni nisu u pravu. Razmislimo malo u brojkama. Da bi ostali ispod dvotrećinskog praga, dogovorenog između donosilaca političkih odluka i naučnika, potrebno je da do 2050. godine spalimo ne više od 886 milijardi tona ugljenika (izvor: Međunarodna agencija za energiju). Pa ipak, firme za proizvodnju fosilnih goriva i dalje ulažu u eksploataciju rezervi koje će, ukoliko se spale, rezultirati višestrukom količinom emisije od one koja je zacrtana aktuelnim sporazumom. Ili, prevedeno na jezik ekonomije: klimatske promene predstavljaju ogroman tržišni neuspeh.
“Istinski apsurdni likovi nisu oni što poriču klimatske promene, već političari i ekonomisti koji veruju da postojeći tržišni mehanizmi mogu zaustaviti klimatske promene, da tržište mora uspostaviti granice klimatskih akcija i da se tržište može strukturirati za ostvarivanje najvećeg projekta re-inženjerstva koje je čovečanstvo ikada pokušalo”, piše Mason.
Ima li života izvan i iza kapitalizma?
Gledajući izvan i iza sadašnjeg sistema, Mejson pravi kratku stanku da bi predstavio osnove. On, ipak, kaže kako bi trebalo socijalizovati aspekte finansijske industrije (sprečiti banke, bankare i finansijske mogule da uzimaju sve dobitke, a potom ostavljajući društvo da otplaćuje njihove dugove), da socijalizuje informacije (tako da Google i Facebook ne uživaju u asimetriji informacija, u kojoj sada uživaju), ohrabrivanjem zajedničkog rada i rada u formama neprofitnih organizacija, kao i nacionalizovanjem komunalnih usluga. Po Mejsonovoj ekonomskoj logici, “uvođenje besplatne Wi-Fi mreže u neko planinsko selo trebalo bi da bude privilegovano i iznad svih aktera, da konekcija jednog gorštačkog seoceta, kao društveno dobro, ima prioritet nad pravima telekomunikacionog monopola.”
Osnovni dohodak ključan je u netržišnoj ekonomij. To je ono što bi ljudima omogućavalo da volontiraju u neprofitnim preduzećima, da postavljaju, recimo, saradnike za pitanja proizvodnje hrane i njene raspodele u društvu, ili dizajniranje pomoću 3-D modula. Time se ljudi ne bi sprečavali da rade – jer, oni sa dobro plaćenim, zadovoljavajućim poslovima nastaviće da ih rade – ali bi ljude oslobodilo od obaveze da rade stvari koje mašine mogu uraditi lakše i sigurnije.
Univerzalni osnovni dohodak je način širenja nagrada za rad u društveno korisnim aktivnostima, od kojih su, ekonomski govoreći, samo neki od njih nagrađeni u ovom trenutku. “Teorija osnovnog dohotka kaže, zapravo, da ima premalo radnih sati koji bi se negde potrošili (prerastajući u dodatni profit), tako da je potrebno da ubacimo likvidnost u mehanizam koji ih preraspoređuje”, piše Mejson. “I advokat i radnik u dnevnom boravku za stare trebalo bi da su u mogućnosti da „razmenjuju“ radno vreme uz punu platu, za časove slobodnog vremena koje plaća država”.
Najveći izazovi uvođenja „opšteg minimalca“ su političke i kulturne prirode, kažu Nik Srnicek i Aleks Vilijems u jednoj novoj knjizi čiji je naslov „Otkrivati budućnost“ (Inventing the Future), koja poziva na osnovni univerzalni dohodak. Politički, jer se ljudi prirodno odupiru ideji besplatnog davanja novca, baš kao što se danas suprotstavljaju tradicionalnom blagostanju i dobrobiti. I kulturno, jer “rad je tako duboko ukorenjen u naš identitet”. Čak i kada je posao degradirajući i nezadovoljavajući, mi ga još uvek povezujemo sa samopouzdanjem, samo-ostvarenjem i iskustvom. (Srnicek i Vilijems pojašnjavaju kako sistem treba da plaća da bi niverzalni dohodak opstajao, mada spominju smanjenje troškova za vojsku i povećanje taksi na CO2 i drugih poreza).
Mnogi će verovatno odustati od ideja post-kapitalizma, jer je ovakav kapitalizam normativni deo života ne samo u Americi već i u velikom broju naprednog sveta. Većina nas ovde, s levog i sa desnog političkog krila veruje u ideju o slobodnom tržištu jer nam je rečeno da je to ono što ekonomiji omogućava da raste, te kakvi bi ljudi trebalo da budu: slobodni pri interakcijama s nama – i nas s njima.
Sve drugo zvuči kao socijalizam, čak i da ono što Mejson predlaže nije ništa nalik onoj staroj vrsti socijalizma. Umesto toga, njegove ideje predstavljaju pokušaj da se ide u korak s tehnologijom a svet prihvati kakav jeste, a ne kao neki neoliberalni raj kakav mislimo da jeste. Činjenica je da kapitalizam – sa svojom težnjom ka nejednakosti dohotka, informacionim monopolima i finansijskim moćima – gubi dah. Vreme je da počnemo da razmišljamo o nečemu novom.