Upoznajte Fanga i Dejva, dva Amerikanca koji su otvorili “Kolačić sudbine” kinesko-američki restoran u Šangaju, gde kuvari odmahuju glavom na jela kao što su “krabe Rangun” ili, recimo, “pomorandža-piletina”, dok gosti ne uspevaju ni da shvate poentu njihovih kolačića sudbine koje su pekli u ovoj kuhinji. Kakve to veze ima Rangun sa Kinom, ili, recimo, kolačići sudbine, upitaćete se. Pa, nikakve. Hm… pa, možda u tome i jeste štos.
Ovaj članak se prvobitno pojavio maja 2014. na portalu za gurmane Munchies. Restoran Fortune Cookie zatvoren je januara 2016.
Ako ste zapadnjak, čak i ako ste od azijske kulture jedino videli kineski Veliki Zid na satelitskom snimku Google Earth, trebalo bi da vam je ipak poznato da Kinezi ne lome kolačić sudbine posle svakog obroka. A kao Britanac koji živi u Šangaju od pre godinu dana, mogu da potvrdim da će se, umesto slatko-kisele piletine, većina Kineza daleko radije opredeliti za lepu gomilu hrskavih, pilećih nogica, piše autor ovih redaka, Džejmi Fulerton.
U stvari, kao što je 2008. na TED-u čudesno tačno istakla Dženifer Li, bivša reporterka Njujork tajmsa, većina Kineza ne zna šta je to, zapravo, čop-sui. Otkad je kineska hrana počela da se servira u SAD u 19. veku, ona je generacijama toliko evoluirala i prilagođavala se tipičnim američkim ukusima da je danas apsolutno bez ijedne “spojke” koja bi je vezivala sa tradicionalnim jelima koja se služe u Kini, i sada i onda.
“U Kini vole kosti, ali smo u našoj kuhinji imali osoblje koje je provodilo sate u otkoštavanju piletine”, kaže Fang. “Kuvari bi odmahivali glavama, stalno se pitajući: ‘Zašto radimo sve ovo?’ “
S obzirom da većina Kineza ne bi prepoznalo šta je u tanjiru natrpanom lepljivom narandžastom piletinom koja im prska u lice, čini se kako je veoma neobična ideja da se usred Šangaja otvori restoran u kojem se gotovo isključivo služi kineska hrana u američkom stilu. Ali, to je ono što su Njujorčanin Fang Lam i Dejv Rosi iz Kalifornije učinili: u Šangaju su otvorili restoran “Fortune Cookie” (Kolačić sudbine).
Pošto ovaj tandem nije isprva uspeo u svom pokušaju da pokrene restoran za salate, napustili su svoje poslove “belih kragni” i iz SAD se preselili u Kinu, kako bi pokušali da pokrenu restoran sa američko-kineskom hranom koja se u Kini dotad nije jela.
“Kada raskinete sa devojkom, tada i niste baš u raspoloženju da jedete neke salatice”, kaže Dejvid.” Želeli smo narandžastu piletinu, nešto prženo, i obavezno hladno pivo. Nismo to tada mogli da nađemo u Šangaju, pa smo odlučili da takav lokal napravimo sami. Kada smo potpisali ugovor o zakupu mislili smo; pa, ako ovo uspe, možemo da jedemo hranu koja nam je nedostajala čitavih šest meseci.”
Ali, stvar nije uspela. Fangova porodica drži 15 kineskih restorana u SAD, od kojih je prvi osnovao njegov deda tokom 1960-tih u Bruklinu. Fang je u ime svog oca, koji je glavni kuvar svih 15 restorana u Americi, doleteo u Kinu kako bi obučio novozaposleno osoblje u svom novootvorenom šangajskom restoranu.
“U Kini vole kosti ali je naše osoblje provodilo sate u otkoštavanju piletine”, kaže Fang. “Odmahivali su glavom, neprestano u čudu i pitajući se ’Zašto radimo sve ovo?’ ” Takođe smo njihove vontone natrpavali sirom, a oni su se zapanjeno pitali o čemu se to ovde radi. Neki od njih su po prvi put u životu jeli krem sir. Neprestano su odmahivali glavama.”
Kada je Fang preneo fantastične recepte svoje porodice u Kinu (uključujući pomorandža-piletinu, Kung Pao piletinu, govedinu a la general Tso, i tofu čop-Sui), i uz ova jela im poslužio piva uvezena iz Sjedinjenih Država, zapadnjački iseljenici su veoma brzo “ukačili fazon”. Trebalo je, međutim, pridobiti i meštane Šangaja – a ovaj cilj postigli su onda kada su svoja jela počeli da reklamiraju kao “američku hranu” a ne kao dotad, naime, kao “kinesku hranu sa američkim tvistom.”
To ne znači da se njihova “američko-kineska” jela u tom “prevođenju” ponekad ne bi sasvim izgubila. “Prva reakcija rođenih Šangajaca po pravilu su se ticala veličine porcija”, kaže Dejv. “Oni misle da su preobilna. Imali smo dve omanje žene koje su nas posetile odmah po otvaranju restorana, naručivši tada sedam jela. Nakon što smo im servirali drugo jelo, počele su da se grohotom smeju. Uz to, gosti dotad nisu videli kutije koje koristimo za pakovanje hrane za poneti. Naš kineski pomoćnik bi rekao, “Oh, pa to je ono što jede Šeldon u seriji Teorija Velikog praska.’ ” (kod nas prevedena kao “Štreberi”)
U svom govoru, Dženifer Li pokazala je video u kojem se Kinezi zbunjeno pogledavaju jer po prvi put u životu imaju prilike da vide kolačiče sudbine (koji, zapravo, potiču iz Japana.) Reakcija njihovih gostiju je i u ovom slučaju bila slična: “Mnogi naši gosti su svoje kolačiće sudbine lomili po prvi put u životu”, kaže Dejv. “Neki od njih bi jeli čak i papir, ili bi ih stavljali u novčanike misleći da je besplatan poklon.”
Fang smatra da je kvalitet, a ne inovativnost ono zbog čega su napokon ipak zadobili poštovanje lokalnog stanovništva kao i zapadnjaka koji žive u Šangaju. “Nismo na internetu pronalazili tuđe recepte, već stvarno pravimo sopstvena jela”, kaže on. “Svaka američko-kineska porodica ima svoj recept za pomorandža-piletinu, a to je jedan od recepata koje nam je moj deda preneo. Ova hrana ima ukus kao da je spremljena u Njujorku, i potpuno je legitimna već 40 godina.”
Kako se naš razgovor završava, Dejv mi pruža kolačić sudbine. Prelomio sam ga, našavši u njemu listić koji je nosio takvu poruku da sam komotno pretpostavio da mi je možda namerno postavljen: “Ako ga sagradiš, oni će doći”.
Nemojmo očekivati ovakve dirljive poruke u bliskoj budućnosti. Fang i Dejv kažu da su njih dvojica potpuno sami napisali drugu turu poruka (isprva da bi zamenili prvu turu poruka sudbine, za koju se ispostavilo da su napisane na holandskom), ali im je u međuvremenu ponestalo ideja. Sada koriste sugestije koje im pišu njihovi gosti, ostavljajući ih u kutiju pored ulaznih vrata. “Uvek je tu nešto smešno a na temu seksa”, kaže Dejv. “ili sa telefonskim brojevima tipa ‘pozovite za dobar provod…’ koji je odmah pored njih. I, naravno, ogroman broj papirića na kojima su nacrtani – penisi.”